Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4058/15 (F. A.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Ispitivanje svjedoka
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4058/15

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4058/15, rješavajući apelaciju Fadila Aljovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Fadila Aljovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S 1 2 K 006087 14 Kžk od 16. aprila 2015. godine, S1 2 K 006087 14 Kž 25 od 25. aprila 2014. godine i Presude broj S1 2 K 006087 11 K od 28.

novembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Fadil Aljović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kerim Čelik, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S 1 2 K 006087 14 Kžk od 16. aprila 2015. godine, S1 2 K 006087 14 Kž 25 od 25. aprila 2014. godine i Presude broj S1 2 K 006087 11 K od 28. novembra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Sud BiH je donio Presudu broj S1 2 K 006087 11 K od 28. novembra 2013. godine kojom je apelanta, između ostalih, proglasio krivim da je radnjama opisanim u tački 6. osuđujućeg dijela presude počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelom ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka a) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa članom 31. KZBiH, te ga je Sud BiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

6. Protiv prvostepene presude žalbu je izjavilo Tužilaštvo, kao i optuženi, te je Sud BiH donio Presudu broj S1 2 K 006087 14 Kž 25 od 25. aprila 2014. godine kojom je žalbu Tužilaštva odbio kao neosnovanu u određenim dijelovima presude, dok je žalbu (između ostalih) apelanta uvažio, prvostepenu presudu u osuđujućem dijelu ukinuo i odredio održavanje pretresa pred apelacionim vijećem.

7. Apelaciono vijeće Suda BiH donijelo je Presudu broj S1 2 K 006087 14 Kžk od 16. aprila 2015. godine kojom je apelant, između ostalih, proglašen krivim da je na način opisan u tački 6. počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi s krivičnim djelima ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 33. KZFBiH, te ga je Sud BiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

8. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo tok postupka, te procesne odluke (između ostalih) o ponovnom izvođenju dokaza Tužilaštva, te je odlučio da ponovo ne izvodi izvedene dokaze pred prvostepenim sudom, već je sve dokaze prihvatio i cijenio, ali je odlučeno da se izvrši reprodukcija sadržaja svjedoka optužbe I. K. i S. D. s obzirom na to da su u odnosu na ovu dvojicu svjedoka utvrđene nepravilnosti prilikom saslušanja tokom glavnog pretresa, čime će, prema ocjeni Suda BiH, na ovaj način biti uklonjeni navedeni nedostaci, odnosno odbranama će biti pružena mogućnost da te svjedoke pozovu kao svoje i direktno ispitaju (što im je bilo uskraćeno tokom glavnog pretresa). Sud BiH je također odlučio da reproducira izjave još svjedoka zbog rješavanja predmeta i pravilnog razjašnjenja stvari. U odnosu na ostale dokaze, u skladu sa članom 317. stav 2. ZKP-a, Sud BiH nije smatrao da ih je potrebno ponovo provoditi s obzirom na to da ih je zakonito proveo prvostepeni sud, te su kao takvi i prihvaćeni i uvršteni u dokazni materijal. Sud BiH, također, navodi da je, odlučujući o prijedlogu odbrana, cijenio da nije potrebno izvoditi dokaze izvedene pred prvostepenim vijećem, u skladu sa članom 317. stav 2. ZKP-a, te su prihvaćeni i uvršteni u dokazni materijal. Sud BiH je prihvatio prijedlog odbrana o neposrednom saslušanja svjedoka I. K. i S. D. kao svjedoka odbrana (s obzirom na utvrđene nepravilnosti prilikom saslušanja ovih svjedoka). U odnosu na ostale prijedloge odbrane Sud BiH je naveo da su neosnovani jer se radi o svjedocima (uglavnom svjedocima vještacima) koji su saslušani pred prvostepenim sudom kao svjedoci optužbe i ispitani direktno, odnosno odbrani je data mogućnost da ih detaljno unakrsno ispita ili se radilo o dokazima koji nisu relevantni za utvrđenje činjenica iz optužbe (rješenje od 18. februara 2015. godine u pogledu ostalih prijedloga odbrana koji su cijenjeni kao neosnovani, sadržano u aneksu odluke). Sud BiH dalje detaljno navodi da pretres pred drugostepenim vijećem nije ponavljanje prvostepenog postupka, pa se pretres pred drugostepenim vijećem ograničava na činjenice koje su se javile kao sporne u vezi sa žalbenim navodima i procesnim obavezama drugostepenog suda u vezi s tim. Sud BiH navodi da je u toku dokaznog postupka ispitan samo svjedok S. D., dok su reproducirani iskazi osam svjedoka. Nadalje, Sud BiH je istakao da je na nastavku pretresa 12. i 19. februara 2015. godine bio predviđen videolink, odnosno uspostavljanje videokonferencije s ciljem saslušavanja svjedoka I. K., zbog čega je sud donio rješenje da se shodno odredbi člana 3. stav 1. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, a u vezi s odredbom člana 235. ZKPBiH djelimično isključuje javnost, a odluku za način saslušanja ovog svjedoka na način opisan u presudi Sud BiH je donio jer se ovaj svjedok nalazio u programu zaštite druge zemlje, te je on zasnovan na Evropskoj konvenciji o uzajamnoj sudskoj pomoći u krivičnim stvarima, te Drugom dodatnom protokolu uz Evropsku konvenciju o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima, prvenstveno na odredbama člana 10. st. 2. i 5. Drugog dodatnog protokola. Međutim, i pored svih radnji koje je sud preduzeo na osiguranju prisustva ovog svjedoka radi njegovog direktnog saslušanja od strane odbrana optuženih, saslušanje nije realizirano s obzirom na to da je svjedok odbio svjedočiti, pravdajući svoje odbijanje strahom po vlastitu sigurnost i sigurnost svoje porodice. Shodno specifičnom statusu svjedoka, odnosno činjenici da se radilo o svjedoku koji se nalazio u programu zaštite svjedoka druge zemlje, te činjenici da Sud BiH nije imao nikakvih mogućnosti primijeniti bilo koju mjeru, pa ni donijeti odluku u smislu odredbe člana 81. st. 5. i 7. ZKPBiH, Sudu BiH (kako je navedeno u presudi) nije preostalo ništa drugo već donijeti rješenje kojim se donosi odluka da se ovaj svjedok neće saslušavati. U vezi s tim, Sud BiH je odbranama ostavio mogućnost da, prezentirajući pitanja koja bi postavili svjedoku u slučaju da je on pristao na svjedočenje, kompromitiraju njegov iskaz sa glavnog pretresa, odnosno isti dovedu u sumnju. Na bazi tih pitanja sud bi cijenio i relevantnost iskaza tog svjedoka, te dovodeći ih u vezu s ostalim provedenim dokazima i njihovu validnost. Sud BiH navodi da su odbrane koristile ovu mogućnost, te su Sudu BiH prezentirale pitanja koja bi postavile svjedoku, a koja je sud imao u vidu prilikom ocjene iskaza svjedoka.

9. U odnosu na tačku 6, za koju se teretio apelant, Sud BiH je naveo da je apelantu stavljeno na teret da je zajedno s optuženim Z. T., S. D., I. K. i H. M. pristao da zajedno s njima, radi pribavljanja imovinske koristi - novčanog iznosa koji će im Z. T. platiti, izvršava sve radnje koje budu dogovorili, da pripreme i liše života M. M., pa su apelant i osuđeni H. M. u noćnim satima napustili kuću u kojoj su ostali da spavaju M. M. i L. S. C., da su neposredno nakon ubistva otišli u kuću, zaključali je i otputovali na neko vrijeme u Republiku Crnu Goru, te da su se nakon nekoliko dana od ubistva apelant i osuđeni H. M. vratili u Sarajevo, pa su uklonili sve tragove koji su nastali u kući prilikom ubistva i u vozilu M. M. koje je korišteno prilikom prebacivanja njihovih tijela na način kako je opisano optužnicom. Apelantu je stavljeno na teret i da je zajedno sa osuđenim H. M. pokušao da od M. T. naplati navodni dug prema M. M. iako su znali da je M. M. ubijen, da bi i 1. juna 2011. godine pokušali naplatiti nagradu od porodica T. i A., pri čemu su kao informacije ponudili čahure koje su sačuvali. Dakle, apelantu je stavljeno na teret da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi s krivičnim djelom ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka a) KZFBiH.

10. Sud BiH je, pozivajući se na iskaze prvenstveno svjedoka S. D., koji je potkrijepljen iskazom I. K., te iskazima drugih svjedoka, kao i materijalnom dokumentacijom utvrdio da je Z. T. organizirao grupu ljudi, među kojima su bili optuženi H. M. i apelant, osuđeni H. M. i S. D., te I. K. i E. Z., te (kasnije ubijeni) R. M., koja je zajedničkim djelovanjem organizatora i pripadnika grupe, organizirala i lišila života dva lica (M. M. i L. S. C.). Prije ovog zaključka, opisujući proces kako je do njega došao, Sud BiH u odnosu na apelanta navodi (tačka 359) da je apelant zajedno sa H. M. koristio kuću u Binježevu, u kojoj su ubijeni M. M. i L. S. C., te navodi svjedoke koji su to potvrdili. Sud BiH navodi da je svjedok N. Š., koji je naveo da je tokom istrage ubistva M. M. i L. S. C. osuđeni H. M. davao informacije, te je nakon hapšenja objasnio da je on zajedno sa apelantom M. K i „Brazilkom“ živio u kući Blažuju, te da je noći 1. marta dao ključeve S. D. u kafiću u Hadžićima kako bi se otključala kuća, te da je nakon toga izvršeno ubistvo, da je sa apelantom počistio kuću, a da je poslije toga pobjegao u Sandžak. Nadalje, Sud BiH navodi (tačka 379) događaje dan prije ubistva, kako je opisao svjedok S. D. (kako su on i I. K. presreli auto u kojem su bili H. M., apelant i M. K.), a što je potvrdio I. K., H. M., kao i sam apelant. Nakon toga, svjedoci S. D. i I. K. su naveli da je H. M. prešao u njihovo vozilo i svi zajedno su krenuli da negdje popiju piće i porazgovaraju o M. M. U tom razgovoru, kako su navela ova dva svjedoka, apelant i H. M. su komentirali da im ne trebaju problemi, da im je M. M. dodijao, te da su oni saglasni da se M. M. ubije, te da je ideja da se ubije djevojka, kako je naveo svjedok S. D., potekla od apelanta koji je insistirao da se ubije i ona, komentirajući: ,,Šta će s djevojkom, daj da se i ona riješi, ostaće im u kući, problem im je to“ - misleći pri tome na L. S. C., nakon čega je donijeta odluka da se i ona ubije. Nakon ovog sastanka, prema navodima svjedoka S. D., on i I. K., prenijeli su Z. T. sadržaj razgovora, nakon čega su dogovarali detalje ubistva, te su se sutradan ujutro opet našli sa H. M. i apelantom. Svjedok S. D. je također naveo da je zadatak H. M. bio da sredi kuću, pregletuje zidove, promijeni laminat, pokupi čahure iz kuće i da ih svjedoku dâ da ih uništi, da baci garderobu od M. M i kaže svima da je M. M. otišao za Južnu Ameriku, u čemu mu je pomagao apelant. Isto je potvrdio I. K. navodeći da mu je ovo rekao S. D. Sud BiH je naveo i iskaz H. M. (tačka 394), koji je naveo da je po naredbi I. K. i S. D. morao da očisti kuću, što je i učinio, da je kupio farbu, prekrečio zidove, spalio namještaj, dok mu je kasnije S. D. dovezao i auto i rekao da očisti što je uradio, te pronašao 19 čahura (od kojih je jednu predao bratu M. T.) koje su nakon njegovog hapšenja ostale u njegovom autu, te je nakon hapšenja H. M. pozvao apelanta i rekao mu da sakrije čahure, a što je Sud BiH kasnije doveo u vezu s materijalnim dokazima.

11. Činjenicu da je apelant učestvovao u dogovoru i pripremanju navedenih ubistava na način da je zajedno sa osuđenim H. M. dogovarao detalje ubistva koji se odnose na predaju ključa i napuštanje kuće, Sud BiH je utvrdio na osnovu iskaza svjedoka S. D. koji je naveo da su dogovor za ubistvo pravili on i I. K., zajedno sa H. M. i apelantom, koji su, prema izjavi svjedoka, bili jedno jer su bili uvijek zajedno, pri tome navodeći da je upravo apelant insistirao na ubistvu djevojke. Također, nakon što se samo ubistvo desilo, svjedok S. D. je naveo da je zadatak H. M. i apelanta bio, po ranijem dogovoru, da oni kuću očiste, čahure pokupe, što su oni i učinili. Tako i sam apelant nije sporio da je živio u kući u Binježevu sa M. H. i ubijenim M. M. i L. S. C. Međutim, apelant je negirao postojanje umišljaja i učestvovanja u pripremama za ubistvo. Apelant je naveo (kako Sud BiH navodi u presudi) da, s obzirom na činjenicu da je živio u istoj kući sa H. M. i M. M., u par navrata se našao u njihovom društvu, ali nikad nije direktno učestvovao u dogovorima i planiranjima jer su govorili na njemačkom, pa tako da nije ni znao da se planira ubistvo. Nadalje, apelant nije sporio da je bio u autu sa H. M. i M. K., kada su ih I. K. i S. D. presreli na putu da razgovaraju o M. M. Međutim, apelant je sporio da je znao da će M. M. i L. S. C. biti ubijeni, te da nije insistirao da se L. S. C. ubije. U odnosu na okolnosti samog ubistva, apelant navodi da ga je taj dan nazvao H. M. i rekao mu da se ne vraća kući dok ga on ne nazove, te da se našao s njim na Stupu na pumpi, te da je, kada je došao do kuće, vidio da su ugašena svjetla, što nije bilo uobičajeno. Nakon što je ušao u kuću i vidio da je čitava lijeva strana kauča bila krvava, on je izašao iz kuće i toliko se prepao da je odmah nakon toga otišao sa H. M. u Prijepolje. Apelant je naveo da ih je odmah sutra zvao S. D. (direktno je zvao H. M.) da se vrate u Sarajevo kako bi H. M. očistio kuću i pitao je apelanta da ide s njim. Apelant nije sporio da je sa H. M. išao u Zenicu na dan Čimburijade da se nađe s prijateljima od H. M. koji su ga zvali da dođe (M. T. i L. T.). Međutim, apelant navodi da ne zna o čemu su pričali, da njega nije niko ništa pitao, našli su se u nekoj slastičarni i posjeta je trajala oko 15-20 minuta, kao i da je bio sa H. M. 31. maja 2010. godine koji se našao sa L. T., ali nije učestvovao u razgovoru.

12. U odnosu na znanje optuženog apelanta da će se desiti ubistva i njegov umišljaj, Sud BiH je našao da iz provedenih dokaza, posebno iskaza svjedoka S. D. i I. K. proizlazi da je on bio prisutan svim dogovorima, da je u njima učestvovao, kao i da je imao priliku i mogućnost odustati u svakom trenutku, odnosno eventualno otići kući u Srbiju ili se skloniti, a što nije učinio. Sud BiH nije prihvatio navod odbrane da on nije znao da će se desiti ubistva (ili da se plašio za vlastiti život ili sigurnost), odnosno iskaz svjedoka H. M. kada navodi da apelant nije učestvovao u bilo kojem aspektu izvršenja krivičnog djela (prethodnom dogovoru, pripremanju, uništavanju tragova) s obzirom na to da ostali izvedeni dokazi upućuju na drugačiji zaključak suda. Sud BiH je cijenio da je svjedočenje H. M. u ovom dijelu usmjereno očigledno na zaštitu apelanta, odnosno isključivanje njegove krivice, s obzirom na to da su oni dugogodišnji prijatelji koji su čak i živjeli zajedno.

13. U vezi sa radnjama koje je preduzimao apelant, a koje se odnose na tačku 6. presude, odnosno činjenicu da je u noći ubistva sa H. M. napustio kuću u kojoj su ostali da spavaju M. M. i L. S. C., da su neposredno nakon ubistva otišli u kuću, zaključali je i otputovali na neko vrijeme u Republiku Crnu Goru, te da su se nakon nekoliko dana od ubistva vratili u Sarajevo, pa su uklonili sve tragove koji su nastali u kući prilikom ubistva i u vozilu od M. M., koje je korišteno prilikom prebacivanja njihovih tijela, Sud BiH je zaključio da one predstavljaju radnje pomaganja organizatoru grupe u izvršenju predmetnog krivičnog djela, odnosno da je apelant bio svjestan da njihovim preduzimanjem doprinosi izvršenju krivičnog djela, te je upravo to i htio.

14. I činjenice koje su se dešavale neposredno nakon samog ubistva, odnosno odlazak apelanta sa H. M. najprije u Zenicu, gdje su se sastali sa M. i L. T., te kasnije sastanak samo sa L. T., ukazuje na činjenicu da je apelant učestvovao u predmetnom krivičnom djelu, kako je naprijed navedeno. Naime, svjedoci T. T. i L. T. su potvrdili kontakt s apelantom, što je Sud BiH naveo u tački 415. odluke, te da je L. T. naveo da mu je H. M. rekao da su čahure iz kuće uzeli on i apelant. Navedene iskaze svjedoka Sud BiH je cijenio u kontekstu da je apelant sve vrijeme ne samo znao da će se desiti ubistva, a nakon toga i da su se i desila, nego da je, suprotno vlastitim tvrdnjama, aktivno učestvovao u događajima kako prije tako i nakon ubistva (kontaktiranje i sastanci sa T).

15. U odnosu na navod optužnice da je apelant iz njemu poznatih razloga insistirao da se života liši i „Brazilka“, odnosno ubijena, Sud BiH je ostavio mogućnost da je apelant naveo, odnosno insistirao da se treba lišiti života i djevojka, ali takav njegov navod odnosno insistiranje, prema mišljenju Suda BiH, zasigurno nije bio od odlučujućeg značaja za njeno ubistvo.

16. Sud BiH je također naveo da je imao u vidu iskaz svjedoka odbrane N. B., koji je naveo da je bio u pritvoru sa S. D. koji je pričao o svemu, te je naveo da je S. D. govorio „[apelant] će da zapamti“, te je dobacivao nešto za apelanta, ali se svjedok ne sjeća detalja. Cijeneći iskaz ovog svjedoka, čijim saslušanjem je odbrana pokušala diskreditirati svjedoka S. D. apelaciono vijeće nije našlo da je iskaz posebno relevantan s obzirom na to da se iz istog, bar iz navoda svjedoka N. B., ne može izvući pouzdan zaključak da je svjedok S. D., spominjući apelanta u navedenom kontekstu, apelanta bezrazložno i neosnovano teretio. S druge strane, iz konteksta rečenice kako ju je prenio svjedok N. B., prema mišljenju Suda BiH, može se izvući i zaključak da je svjedok S. D. samo odlučio „otvoriti sve karte“ i reći sve i o radnjama apelanta.

17. Sud BiH je, dakle iz provedenih dokaza našao da je predmetno krivično djelo izvršeno u okviru grupe za organizirani kriminal, koja je u konkretnom slučaju brojala osam lica (među kojima je apelant, te Z. T., M. L., H. M., S. D., I. K. E. Z. i (kasnije ubijeni) R. M., te da je apelant kao član grupe postupao kao saučesnik - pomagač u realizaciji zločinačkog plana i izvršenju konkretnog krivičnog djela - ubistva, te postojanje subjektivne i objektivne veze među njima, što dalje obrazlaže u tački 424. Nadalje, iz navedenog Sud zaključuje da su se u radnjama optuženih stekla sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana 166. stav 1. KZFBiH, a ne kako je to kvalificirano izmijenjenom optužnicom da se radilo o ubistvu iz člana 166. stav 2. tačka a) KZFBiH. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant u apelaciji ističe povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U veoma detaljnoj apelaciji apelant najprije ukazuje na činjenicu da je prvostepena presuda ukinuta, te da, dakle, nije postojala, te dalje analizira postupanje Suda BiH, nalazeći da je ono bilo suprotno odredbama ZKP-a, odnosno da je sud trebao provesti novo suđenje. Nadalje, apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje uslijed činjenice da Sud BiH ne razumije pravila i svrhu unakrsnog ispitivanja, ukazujući na postupanje Suda BiH, odnosno na okolnosti pod kojima je odbrani bilo zabranjeno određeno pitanje, te je u tom pravcu apelant ukazao na praksu i zaključuje da odbrana ima pravo da postavlja pitanja svjedoku s poentom kako bi ispitala njegovu pouzdanost i kredibilitet. Apelant ukazuje da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog odluka da se ne saslušava svjedok I. K. jer odbrani nije dato u punom kapacitetu da postavlja pitanja ovom svjedoku, te se u ovom dijelu poziva na praksu MKSJ i ovlaštenja pretresnog vijeća, kao i na praksu Suda BiH u drugom predmetu. Apelant, također, navodi da je presuda bazirana na nepotkrijepljenim i uzajamno kontradiktornim izjavama lica koja su sklopila sporazum o krivici ili im je dodijeljen imunitet, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. U tom pravcu apelant ukazuje na odluku o davanju imuniteta I. K. i E. Z., te apelant navodi da nijedna sudska instanca nije razmotrila apelantov prigovor da nisu postojale mogućnosti za davanja statusa svjedoka ovim licima, kao i da apelant nije imao mogućnost izvršiti uvid u samu proceduru jer mu potrebna dokumentacija nikada nije dostavljena. Pri tome, apelant akcentira četiri bitne odluke koje, kako navodi, nisu mogle biti testirane, niti izazvane na bilo koji drugi način. Radi se o rješenju Suda BiH od 10. oktobra 2010. godine, donesenom prilikom saslušanja S. D., kojim je sud donio odluku kojom mijenja redoslijed izvođenja dokaza, te rješenju od 14. marta 2013. godine kojim je odbijen prijedlog odbrane za saslušanje svjedoka S. D., I. K. H. M. i V. Š. i odluke o dodjeli imuniteta I. K. i E. Z. U vezi s navedenim, apelant ističe povredu prava na pristup sudu zbog činjenice da mu određene odluke nisu dostavljene, kao i da nije imao pravo žalbe. Dalje, apelant detaljno razmatra i pitanje davanja imuniteta, odnosno načelo oportuniteta. U odnosu na iskaz S. D., kao odlučni dokaz protiv apelanta, apelant navodi da je ovo i jedini dokaz i da se na njemu nije mogla bazirati presuda. Osim toga, radi se o svjedoku koji je zaključio sporazum o priznanju krivice sa Tužilaštvom, te apelant problematizira zakonitost sporazuma imajući u vidu njegov sadržaj, odnosno obavezu svjedočenja na glavnom pretresu S. D., a što nije propisano niti u jednom zakonu u BiH. Dakle, apelant problematizira dio presude Suda BiH protiv S. D. i navodi da odluka o krivici S. D. počiva na iskazu I. K. , a iskaz I. K., prema stavu Suda BiH, potkrepljuje iskaz S. D. Apelant se u ovom dijelu poziva na predmet Al Khawaya i Tahery i ukazuje da je iskaz S. D. presudni u odnosu na apelanta. Apelant ukazuje na kredibilitet svjedoka S. D., te zaključak Suda BiH u vezi sa svjedočenjem N. B., svjedoka odbrane. U ovom dijelu apelant ukazuje i praksu redovnih sudova da se na jednom dokazu ne može zasnovati odluka, kao i na predmet Ajdarević protiv Hrvatske. Apelant, također, ukazuje na iskaz svjedoka (koji je također zaključio sporazum) H. M. kojem sud u jednom dijelu poklanja vjeru, dok u odnosu na apelanta i svjedočenje ovog svjedoka navodi da je njegovo svjedočenje usmjereno na zaštitu apelanta. Apelant ukazuje da je u presudi arbitrarno utvrđeno činjenično stanje, te u tom pravcu ukazuje da nisu izvedeni dokazi koji bi ukazivali na njegovo članstvo u bilo kojoj navodno organiziranoj grupi, nije nikoga poznavao, niti je dobio bilo kakvu dobit i drugo. Apelant, također, navodi da nije dokazano da je pomagao M. H. jer i H. M. navodi drugačije. Sud BiH je također pogrešno cijenio stanje (straha) apelanta odnosno prinudu, kao niz drugih nelogičnosti ili kontradiktornosti u izjavama svjedoka koji nisu mogli dovesti do osuđujuće presude, odnosno do zaključka suda da je apelant pomagao u ubistvu.

b) Odgovor na apelaciju

19. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da je skoro identične navode apelant isticao pred redovnim sudom, o čemu je sud dao svoje obrazloženje. Naime, prigovore istaknute u podnesenoj apelaciji kojim se ukazuje na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, propisane odredbom člana 297. ZKP-a, apelaciono vijeće je razmatralo, cijenilo i obrazložilo u navedenim odlukama drugostepenog vijeća. Iz navedenih presuda vidljivo je na osnovu čega je vijeće zasnivalo svoje odluke kako u pogledu zauzimanja stava o procesno-pravnoj prirodi drugostepenog postupka provedenog nakon ukidanja prvostepene presude tako i u pogledu drugih prigovora koje su isticali odbrana i apelant tokom drugostepenog postupka, te na osnovu kojih dokaza je utvrđena apelantova krivica za krivično djelo za koje se teretio. Sud BiH, također, navodi da je brižljivo i savjesno cijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim izvedenim dokazima, vodeći pri tome računa o načelu zakonitosti dokaza, ali i o načelu slobodne ocjene dokaza u okviru općih pravila ljudskog mišljenja i iskustva, te je ocjenom izvedenih dokaza sud utvrdio činjenično stanje koje ne ukazuje na povredu bilo kojeg prava. Sud BiH je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da su apelantovi navodi da je drugostepeni postupak bio „fiktivni“ postupak neosnovani jer je cjelokupan postupak po redovnim pravnim lijekovima, pa i pretres pred drugostepenim sudom primarno postupak po žalbi, ispitivanje njene osnovanosti i donošenje odluke o žalbi. Ovaj pretres predstavlja skraćenu procesnu formu koja je ograničena samo na dio pobijane presude koji se osporava žalbom, preciznije na dio prvostepenog postupka za koji su ukidajućom odlukom drugostepenog suda utvrđeni nedostaci. Dakle, pretres pred drugostepenim sudom nije postupak po optužbi. Vezano za apelantove navode da sud ne razumije svrhu i pravila unakrsnog ispitivanja, Tužilaštvo se pozvalo na član 262. ZKP-a. U odnosu na nemogućnost odbrane da ispita svjedoka I .K. Tužilaštvo napominje da je povreda otklonjena, te da je omogućeno pozivanje i ispitivanje svjedoka. Međutim, svjedok je odbio da svjedoči navodeći da se članovima njegove porodice prijeti, a prijetnje dolaze od članova organizirane grupe čiji je pripadnik i sam apelant. U odnosu na navode o povredu prava na pravično suđenje zbog davanja imuniteta I. K. i E. Z., Tužilaštvo navodi da je odluka o imunitetu interna tužilačka odluka, te ne postoji zakonska obaveza da se ona dostavlja bilo kome, pa čak ni sudu. Pored toga, svjedoci koji su učestvovali u izvršenju krivičnog djela su posebno važno oruđe u borbi protiv organiziranog kriminala. Osumnjičeni/optuženi ima pravo da ga se ne primora da svjedoči protiv sebe tokom suđenja, međutim isto to pravo se ne primjenjuje na svjedoke osumnjičene za izvršenje krivičnih djela. Ti svjedoci obično svjedoče nakon što sklope sporazum s Tužilaštvom kojim prihvaćaju da svjedoče protiv optuženog u zamjenu za imunitet ili u skladu sa sporazumom o priznanju krivice po nekim tačkama optužnice, pod uvjetom da će se Tužilaštvo zalagati u korist svjedoka za smanjenu kaznu. Tužilaštvo navodi da nisu povrijeđena apelantova prava, te da je sud u obrazloženju presude dao konkretne i pravilne razloge o svim odlučnim činjenicama i na zadovoljavajući način razmatrao dokaznu vrijednost i prihvatljivost svakog pojedinog dokaza, poštujući odredbe ZKP-a i načelo zakonitosti dokaza.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Jednakost u postupanju Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 16.

Princip akuzatornosti Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu Tužitelja.

Član 17.

Princip legaliteta krivičnog gonjenja Tužitelj je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

GLAVA VI - TUŽITELJ

Član 35.

Prava i dužnosti (1) Osnovno pravo i osnovna dužnost Tužitelja je otkrivanje i gonjenje učinitelja krivičnih djela koja su u nadležnosti Suda.

(2) Tužitelj ima pravo i dužan je da:

[...]

c) daje imunitet u skladu s članom 84 ovog zakona.

[...] Član 84.

Pravo svjedoka da ne odgovara na pojedina pitanja (1) Svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju.

(2) Svjedok koji koristi pravo iz stava 1. ovog člana, odgovorit će na ta pitanja ako mu se da imunitet.

(3) Imunitet se daje odlukom "Glavnog tužioca BiH".

(4) Svjedok koji je dobio imunitet i koji je svjedočio, neće se krivično goniti osim ako je dao lažni iskaz.

(5) Svjedoku se odlukom Suda za savjetnika "određuje" advokat za vrijeme trajanja saslušanja, ukoliko je očito da sam nije u stanju da koristi svoja prava u vrijeme saslušanja i ako njegovi interesi ne mogu biti zaštićeni na drugi način. Član 261.

Izvođenje dokaza (1) Stranka i branitelj imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze.

(2) Osim ako sudija, odnosno vijeće u interesu pravde ne odredi drugačije, dokazi se na glavnom pretresu izvode sljedećim redom:

[...] Član 262.

Direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje svjedoka (1) Dozvoljeno je ispitivanje svjedoka od stranke, odnosno branitelja koji je pozvao svjedoka (direktno ispitivanje), zatim ispitivanje tog svjedoka od suprotne stranke, odnosno branitelja (unakrsno ispitivanje) i ponovno ispitivanje svjedoka od stranke, odnosno branitelja koji ga je pozvao. Svjedoka ispituje stranka koja ga je pozvala, ali sudija, odnosno predsjednik i članovi vijeća mogu u svakoj fazi ispitivanja postaviti svjedoku odgovarajuće pitanje. Pitanja svjedoku od suprotne stranke ograničavaju se i odnose na pitanja koja su prethodno postavljena tokom ispitivanja svjedoka od stranke koja je pozvala svjedoka "i pitanja u korist vlastitih tvrđenja". Pitanja na ponovnom ispitivanju svjedoka od stranke koja ga je pozvala ograničavaju se i odnose na pitanja postavljena tokom ispitivanja svjedoka od suprotne stranke. Nakon što svjedok bude ispitan, sudija, odnosno predsjednik i članovi vijeća mu mogu postavljati pitanja.

(2) Pitanja koja navode na odgovor koji se želi čuti ne mogu se postavljati pri direktnom ispitivanju, osim u slučaju potrebe razjašnjenja izjave svjedoka. U pravilu, pitanja koja navode na odgovor koji se želi čuti - dopuštena su samo prilikom unakrsnog ispitivanja. Kada stranka pozove svjedoka suprotne stranke ili kada svjedok pokazuje odbojan stav ili ne želi da sarađuje, sudija, odnosno predsjednik vijeća može dozvoliti upotrebu pitanja koja navode na odgovor koji se želi čuti.

(3) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će u odgovarajućoj mjeri kontrolirati način i redoslijed ispitivanja svjedoka i izvođenja dokaza, vodeći računa da ispitivanje i izvođenje dokaza bude efikasno za utvrđivanje istine, da se izbjegne nepotrebno gubljenje vremena i zaštite svjedoci od uznemiravanja i zbunjivanja.

[...] Član 273.

Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom "direktnog ili" unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, "nakon čega se prilažu kao dokazni materijal". U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.

(3) Ako se u toku glavnog pretresa optuženi koristi pravom da nije dužan iznijeti svoju odbranu ili odgovarati na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se po odluci sudije ili predsjednika vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu s članom 78. stav (2) tačka c) ovog zakona.

Član 274.

Zapisnici o dokaznom materijalu (1) Zapisnik o uviđaju na licu mjesta, o pretresanju stana ili osoba, o oduzimanju stvari, knjiga, zapisnika i ostalih dokaza iznijet će se na glavnom pretresu da bi se utvrdio njihov sadržaj, a po ocjeni sudije, odnosno predsjednika vijeća njihov sadržaj se može ukratko unijeti u zapisnik o glavnom pretresu.

(2) Za provjeru vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografije, potrebni su originalno pismeno, zapis ili fotografija, osim ako nije drugačije propisano ovim zakonom.

(3) Izuzetno od stava 2. ovog člana, može se koristiti kao dokaz i ovjerena kopija originala, kao i kopija koja je potvrđena kao neizmijenjena u odnosu na original. (4) Dokazni materijal iz stava 1. ovog člana se čita ukoliko se stranke i branitelj drugačije ne dogovore.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 317.

Pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja.

(2) Ako vijeće apelacionog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pismeni nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drugačije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 261.

stav (2) tačka e) ovog zakona.

(3) Odredbe stava 2. ovog člana se ne odnose na osobe koje mogu odbiti svjedočenje iz člana 83. ovog zakona.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH od 16. aprila 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. jula 2015, godine, a apelacija je podnesena 28. augusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant pobija navedene presude Suda BiH, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ustavni sud najprije napominje da je zbog obimnosti postupka, ako i zbog činjenice da je prvostepena presuda od 28. novembra 2013. godine ukinuta i odlučeno da se održi pretres pred apelacionim vijećem, prilikom donošenja odluke, prije svega, imao u vidu Presudu Suda BiH od 16. aprila 2015. godine, ali je u vezi s apelantovim navodima detaljno ispitao kompletan predmet, što će se vidjeti u datom obrazloženju koje slijedi.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim, te je osuđen na kaznu zatvora. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na navode da je sud povrijedio pravo na kontradiktorni postupak i jednakost strana (i u vezi s tim načelo in dubio pro reo), kao i pravo na odbranu i da je arbitrarno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da presuda ne sadrži obrazloženje o odlučnim razlozima.

30. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda, zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54). Apelant, u suštini, tvrdi da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer se osporene presude zasnivaju na nezakonito pribavljenim dokazima na kojim se u odlučujućem dijelu zasniva osuda, da su sudovi propustili brižljivo i savjesno ocijeniti provedene dokaze, da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana, da osporena presuda ne sadrži razloge i obrazloženja o odlučnim činjenica. Sve navedeno, prema apelantovom mišljenju, upućuje na zaključak da im nisu bile osigurane garancije pravičnog postupka.

31. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).

32. Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu da apelant smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan i zbog nepoštovanja garancija ustanovljenih članom 6. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava mogu biti prihvatljivi ili upravo da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

34. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

35. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku donijeta osuđujuća presuda na iskazu svjedoka S. D., između ostalih dokaza, čiju zakonitost apelant očigledno dovodi u pitanje. Apelant navodi da je iskaz ovog svjedoka Sud BiH potkrijepio iskazom I. K. koji je dobio imunitet (čiju zakonitost apelant također dovodi u pitanje), te nema drugih dokaza koji terete apelanta, (suprotno navodima Suda BiH). Prije razmatranja konkretnog navoda, a imajući u vidu cjelokupnu veoma opširnu apelaciju, Ustavni sud skreće pažnju da se pravičnost postupka bazira na načelima, između ostalih, jednakosti oružja koje se, iako nije navedeno u članu 6. Evropskog suda, razvilo kroz sudsku praksu, kao i konfrotacijskom pravu, koje je opet, zahvaljujući praksi Evropskog suda, prošireno na pravo optuženog da bar jednom u toku postupka ispita sve dokaza optužbe i tako zapravo osigura primjenu načela kontradiktornosti. Iako se ova pravila mogu posmatrati odvojeno, međusobno se prožimaju i nekada ih je teško razdvojiti. Razlog što Ustavni sud ovo ističe jeste upravo činjenica da su apelantovi navodi kojima problematizira korištenje ovih dokaza isprepleteni i s navodima o nemogućnosti da ispita ovog svjedoka i baziranju odluke na iskazu svjedoka čiji kredibilitet apelant stalno dovodi u pitanje, kao i na povredu načela presumpcije nevinosti, te će Ustavni sud razmotriti sve navedeno.

36. Imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud će najprije ispitati njegove navode u vezi sa svjedocima na čijim iskazima se bazira presuda protiv apelanta. U vezi s apelantovim navodima kojima postavlja pitanje u vezi s pravičnošću postupka protiv njega – apelant ukazuje da je presuda zasnovana na iskazu svjedoka I. K. koji je dobio imunitet, a koji nije saslušan, pri čemu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku, kao i na iskazu svjedoka S. D. koji je zaključio sporazum o priznanju krivice, a čiji iskaz je, kako apelant navodi, Sud BiH potkrijepio iskazom I. K.

37. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je iskaz S. D. zaista ključni iskaz protiv apelanta, a radi se o svjedoku koji je zaključio sporazum o priznanju krivice, te je Sud BiH donio presudu kojom je prihvatio sporazum i osudio S. D. na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Apelant problematizira sporazum s tačke zakonitosti, navodeći da je u sporazumu navedena obaveza svjedoka da svjedoči iako takva obaveza nije propisana u zakonima u BiH. U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda, koju je prihvatio i Ustavni sud, da korištenje izjava svjedoka u zamjenu za imunitet ili druge prednosti predstavlja važan alat u borbi domaćih vlasti protiv teških krivičnih djela. Međutim, upotreba takvih izjava može dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv optuženog i sposobna je pokrenuti delikatna pitanja jer su takve izjave, po svojoj prirodi, otvorene za manipulaciju i mogu se vršiti isključivo radi dobivanja prednosti ponuđenih u zamjenu ili za ličnu osvetu. Ponekad dvosmislena priroda takvih izjava i rizik da se lice može optužiti i osuditi na osnovu neprovjerenih tvrdnji koje nisu nužno nezainteresirane, stoga ne smije biti podcijenjena (vidi, mutatis mutandis, Labita protiv Italije, broj 26772/95). Međutim, upotreba ovakvih izjava, sama po sebi, nije dovoljna da bi postupak bio nepravičan (vidi Evropski sud, odluka Lorsé protiv Holandije od 27. januara 2004, odluka broj 44484/98 i Verhoek protiv Holandije od 27. januara 2004. godine, odluka broj 54445/00,). To zavisi od konkretnih okolnosti u svakom slučaju.

38. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je S. D. zaključio sporazum o priznanju krivice, te je svjedočio u predmetu protiv apelanta. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je apelaciono vijeće po žalbi utvrdilo da S. D. nije saslušan po prijedlogu odbrana, te je ispravilo navedeni nedostatak prvostepene presude na pretresu pred apelacionim vijećem. Stoga je u ovom dijelu neosnovan i apelantov navod da nije imao pravo na žalbu protiv rješenja kojim je prvostepeni sud odbio da sasluša kao svjedoka odbrane S. D. jer je upravo ovo bio razlog za ukidanje prvostepene presude od strane drugostepenog suda (povreda prava na jednakost strana), kako je naveo drugostepeni sud, jer iako je u skladu sa zakonom uskratio postavljanje određenih unakrsnih pitanja sud je odbio da kao svjedoke odbrane pozove I. K. i S. D. po žalbi apelanta i ostalih. Dakle, Ustavni sud zapaža da iako se radi o svjedoku koji je zaključio ugovor o priznanju krivice (kojim se obavezao na svjedočenje) radi se o ključnoj činjenici da je ovog svjedoka pred sudom saslušala i optužba i odbrana, čime je u punom kapacitetu data mogućnost odbrani da ospori iskaz navedenog svjedoka, kao i njegov kredibilitet. Stoga u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa zbog čega bi bio upitan ovaj dokaz, odnosno iskaz S. D.

39. Apelant nadalje navodi da je Sud BiH iskaz S. D. doveo u vezu s iskazom I. K., svjedokom koji je, prema apelantovom mišljenju, pod uvjetima koje apelant problematizira dobio imunitet, a odbrana nije imala mogućnost da ga sasluša u punom kapacitetu jer je prilikom unakrsnog svjedočenja ovog svjedoka bila ograničena, a kasnije je prvostepeni sud donio odluku kojim je odbio prijedlog odbrane da se navedeni svjedok pozove kao svjedok odbrane. Međutim, Ustavni sud zapaža da je po žalbi apelanta i ostalih drugostepeni sud dozvolio da odbrana kao svjedoka pozove I. K., ali je svjedok koji je u sistemu zaštite odbio da svjedoči, zbog čega je sud morao donijeti rješenje da se ovaj svjedok neće saslušati. Dakle odbrana je u smanjenom kapacitetu ispitala ovog svjedoka jer je u skladu sa članom 262. ZKP-a prvostepeni sud ograničio pitanja prilikom unakrsnog ispitivanja, a kasnije je svjedok odbio da svjedoči, i to, kako je naveo, zbog straha za svoj i život svoje porodice, kako proizlazi iz apelacije i odgovora na nju, koji su mu upućeni od strane optuženih lica. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da odredba člana 16. ZKPBiH propisuje da se krivični postupak može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu tužioca, kao i da je pravo tužioca da dâ imunitet (član 35. u skladu sa članom 84. ZKP-a), a što apelant također nalazi kao problematično. Međutim, suprotno apelantovom navodu, Ustavni sud primjećuje da je odluka o imunitetu „isključivo pravo tužioca“, te da sud nema nikakve mogućnosti miješati se u navedeno. Iz osporene presude jasno proizlazi da je upravo okolnost da je ovom svjedoku (kao i svjedoku E. Z.) dat imunitet Sud BiH cijenio s posebnom pažnjom, upravo naglašavajući da se radi o licima koja su dobila imunitet. Ustavni sud podsjeća i na stav Evropskog suda, koji je također ukazao da je svjedok koji je dobio imunitet „svjedok“ na čijem se iskazu može zasnovati odluka, ali pod uvjetima koji daju garanciju pravičnog suđenja i pod uvjetom da ovo nije jedini ili isključivi dokaz na kojem se presuda zasniva. Da je Sud BiH postupao upravo na navedeni način jasno govorio i oslobađajući dio presude (iako se ne odnosi na apelanta) iz kojeg proizlazi da Sud BiH odluku o krivici nije mogao bazirati samo na iskazu svjedoka I. K. koji nije potkrijepljen drugim dokazima. Osim toga, odbrani je u odnosu na iskaz ovog svjedoka, iako nisu imali mogućnost da ga ispitaju, data mogućnost, koju su koristili, da sudu dostave pitanja u vezi s kredibilitetom ovog svjedoka, koju je sud cijenio. Kada se sve navedeno dovede u vezu s apelantovim navodima o povredi prava na pravičan postupak, odnosno osporenom presudom koja se odnosi na apelanta, Ustavni sud primjećuje da je ključni svjedok u odnosu na apelanta S. D., dakle, svjedok koji je saslušan pred sudom, da Sud BiH, iako nije u punom kapacitetu saslušao I. K. (koji je dobio imunitet), jeste potkrijepio iskaz S. D. iskazom svjedoka I. K., ali ga je, suprotno apelantovim navodima, potkrijepio i drugim dokazima (npr. u tački 415, u kojoj je Sud BiH utvrdio činjenice nakon ubistva i sve međusobno povezao). Stoga, u apelantovim navodima kojim problematizira donošenje osuđujuće presude na iskazima navedenih svjedoka koji su dobili imunitet odnosno zaključili sporazum, imajući u vidu i posebnu pažnju suda koju je poklonio iskazima ovih svjedoka, kao i činjenicu da su ključnog svjedoka ispitale odbrane, Ustavni sud ne može da pronađe bilo šta što bi ukazivalo na povredu apelantovog prava na pravično suđenje.

40. U vezi s ostalim navodima, oni bi se mogli sumirati na sljedeći način – proizvoljna ocjena dokaza, kao i arbitrarna presuda u odnosu na odlučujuće činjenice, odnosno pogrešno utvrđeno činjenično stanje. U vezi s navedenim Ustavni sud najprije ukazuje (s obzirom na to da je u prethodnim tačkama utvrdio da je ključni dokaz protiv apelanta iskaz S. D.) da je Sud BiH naveo, a što je za apelanta sporno, zašto nije poklonio vjeru svjedoku H. M. (koji je također zaključio sporazum o priznanju krivice i koji je naveo da apelant nije znao da će se ubistvo desiti, niti je učestvovao u bilo kom aspektu izvršenja krivičnog djela), obrazlažući to činjenicom da su prijatelji i da H. M. želi da zaštiti apelanta, kao i zbog činjenice da drugi dokazi upućuju na drugačiji zaključak. Nadalje, Sud BiH je također cijenio iskaz svjedoka N. B., za šta je dao svoje obrazloženje u tački 417. odluke. Dakle, suprotno apelantovom navodu, u navodima iz apelacije, osim apelantovog nezadovoljstva odlukama Suda BiH, nema ništa što ukazuje da je na bilo koji način povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Iz obrazloženja presuda Ustavni sud ne može da zaključi da je presuda u bilo kojem dijelu rezultat proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja ili proizvoljne ocjene dokaza. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret na način kako je navedeno u izreci osporene presude, ne ostavljajući bilo kakve razumne sumnje u tom pogledu. Osim toga, a imajući u vidu i apelantove navode o „fiktivnom“ ponavljanju postupka, Ustavni sud primjećuje da se apelaciono vijeće Suda BiH pozvalo na odredba člana 317. ZKP-a, dajući veoma jasno tumačenje istog kao nastavka žalbenog postupka. Apelaciono vijeće je nakon održanog pretresa (u kojem je jasno navedeno da se ne radi o ponavljanju postupka, da neće izvoditi dokaze izvedene pred prvostepenim sudom, već su oni prihvaćeni i ocijenjeni) navelo da će se izvršiti reprodukcija iskaza I. K. i S. D. kako bi odbrana dobila mogućnost da ih ispita, što je i učinjeno u odnosu na S. D., dok su u odnosu na I. K. dati jasni razlozi zašto je donijeto rješenje da se on neće saslušavati. Sud BiH je također izvršio reprodukciju iskaza ostalih navedenih svjedoka radi pravilnog rješavanja stvari. Opisujući postupak ocjene dokaza, Sud BiH je donio svoje zaključke o utvrđenoj apelantovoj krivici koji se ne čine proizvoljnim niti u jednom segmentu. U odnosu na pitanje utvrđenih činjenica, čini se da apelant u apelaciji, u suštini, samo izražava vlastito, drugačije viđenje činjenica i dokaza, a što ne pokreće pitanje pravičnosti postupka. Stoga, činjenica da apelant nije uspio sa svojim žalbenim prigovorima na način kako je on želio ne dovodi u pitanje pravičnost suđenja, niti u osporenoj presudi Ustavni sud nalazi bilo šta što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak, pogotovo kada se ima u vidu da je greške prvostepenog suda prepoznao drugostepeni sud u žalbenom postupku. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nalazi da je redovni sud dao dovoljno jasnih razloga kako je i na osnovu kojih dokaza i utvrđenih činjenica utvrđena apelantova krivična odgovornost. Iz obrazloženja presude Suda BiH, Ustavni sud ne može da zaključi da je presuda u bilo kojem dijelu rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (što, u načelu, i nije u nadležnosti Ustavnog suda da ispituje) ili proizvoljne ocjene dokaza, kao i da se radi o arbitrarnoj odluci koja nije u skladu sa odredbama ZKP-a. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza, primjenom relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava, izveo zaključak da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret na način kako je navedeno u izreci presude Suda BiH, ne ostavljajući bilo kakve razumne sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, odnosno zaključuje da su svi ovi apelantovi navodi neosnovani.

41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su osporene presude obrazložene i jasne, kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje, primijenjene odredbe ZKP-a i izvršena ocjena dokaza ne odaje utisak proizvoljnosti, te kada ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak u cjelini, te kada odluka nije zasnovana na nezakonitim dokazima, niti je apelantu uskraćeno pravo na kontradiktoran postupak, odbranu i jednakost strana u postupku (i u vezi s tim povredu načela in dubio pro reo).

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4058/15 (F. A.) | Sudska praksa | Aktio