Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5578/15 (D.M.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Šta se ne smatra imovinom
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5578/15
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5578/15, rješavajući apelaciju D. M., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. travnja 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija D. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 042967 14 Rev od 3. studenog 2015. godine u odnosu na članak II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 042967 14 Rev od 3. studenoga 2015. godine u odnosu na članak II/3.
(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. D. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Nevenka Oručević, odvjetnica iz Mostara, podnijela je 18. prosinca 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 042967 14 Rev od 3. studenog 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), zakonskog zastupnika tužene Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 6. listopada 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i zakonski zastupnik tužene odgovor na apelaciju dostavili su u razdoblju od 9. do 20. listopada 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) Presudom broj 58 0 P 042967 08 P od 12. ožujka 2010. godine, između ostalog, naložio je tuženoj kao prodavaču da sa apelanticom kao kupcem zaključi ugovor o kupoprodaji stana u Mostaru, u ul. Kralja Petra Krešimira IV. broj 31A, površine 79 m² (u daljnjem tekstu: predmetni stan) na kojem postoji stanarsko pravo, za kupoprodajnu cijenu od 24.317,00 KM, uz naknadu troškova postupka, uz istodobno odbijanje protutužbenog zahtjeva tužene kojim je tražila da se apelantica obveže da predmetni stan preda u posjed tuženoj kao vlasniku predmetnog stana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. Na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom, u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio da su apelanticini djed i baka J. P. i N. P. bili sunositelji stanarskog prava na predmetnom stanu, da je predmetni stan J. P. dodijeljen rješenjem Komande garnizona Mostar 25. studenog 1965. godine, nakon čega je apelantičin djed zaključio ugovor o korištenju. Potom je utvrđeno da je apelantičin djed umro 1. listopada 1996. godine, nakon čega je predmetni stan rješenjem Federalnog ministarstva obrane (u daljnjem tekstu: FMO) od 27. srpnja 1998. godine dodijeljen apelantičinoj baki, koja je potom zaključila ugovor o korištenju, zatim da je apelantičina baka 28. travnja 2000. godine podnijela zahtjev za otkup predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo, o kojem nije odlučeno, jer je apelantičina baka umrla 28. ožujka 2001. godine. Tijekom postupka je utvrđeno da su apelantičini djed i baka živjeli sami u predmetnom stanu sve do smrti, da su u braku stekli dvoje zajedničke djece, i to kćerku S. (apelantičina majka), koja je do rata sa suprugom i djecom živjela u svom stanu u Mostaru, a nakon rata u Zagrebu, te sina S., koji sa svojom obitelji živi u Beogradu.
7. Apelantica tužbeni zahtjev temelji na odredbi članka 9. stavak (3) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. od 27/93 do 72/08; u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova).
8. Tijekom postupka tužena je istaknula protutužbeni zahtjev, te je istaknula prigovor nedostatka aktivne legitimacije i apsolutne nenadležnosti suda, a Općinski sud je nakon ispitivanja prigovora ocijenio da su oni neutemeljeni, te da je tužbeni zahtjev u cijelosti utemeljen, uz pozivanje na odredbu članka 9. stavak (3) Zakona o prodaji stanova, koju je citirao, smatrajući da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi kumulativno postavljeni uvjeti koje propisuje citirana odredba, te da stoga apelantica ima pravo na otkup predmetnog stana (nositelj stanarskog prava nema užeg člana obiteljskog kućanstva, istekao rok od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva nositelja stanarskog prava za kupnju stana, a nije zaključen ugovor o kupoprodaji stana i nasljednik nije kupio drugi stan prema odredbama zakona). U svezi s ispunjenošću uvjeta koje kumulativno propisuju odredbe članka 9. stavak (3) Zakona o prodaji stanova, Općinski sud je pojasnio da apelantičina baka kao nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu nije imala uže članove obiteljskog kućanstva koji su s njom živjeli u stanu do njezine smrti, pri čemu se taj sud pozvao na odredbu članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO) koja propisuje tko se smatra članom obiteljskog kućanstva. Nadalje je Općinski sud pojasnio da je od podnošenja zahtjeva za kupnju stana pa do smrti apelantičine bake protekao rok od tri mjeseca, zatim da apelantica nije otkupila drugi stan po odredbama Zakona o prodaji stanova, a jedino sporno pitanje među parničnim strankama jeste spada li apelantica u krug nasljednika prvog nasljednog reda.
9. U svezi s tim, Općinski sud se pozvao na odredbu članka 10. Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZON), koji je važio u relevantnom razdoblju, koja propisuje da nasljednici prvog nasljednog reda, supruga i djeca umrlog nasljeđuju zaostavštinu umrlog u jednakim dijelovima, iz koje proizlazi da umrlog nasljeđuju njegovi potomci i bračni drug, a prema ocjeni Općinskog suda potomcima se smatraju djeca umrlog, kao i unuci, praunuci i itd., pa prema tome apelantica se kao unuka N. P. smatra zakonskim nasljednikom prvog nasljednog reda, bez obzira na to što ostavinski postupak iza umrle nije proveden, što prema ocjeni Općinskog suda nije bitno. Navedeno stoga, kako je pojasnio Općinski sud, što je posebnim propisom regulirano da nasljednik prvog nasljednog reda, pod određenim uvjetima, ima pravo na otkup stana, što nije uvjetovano provođenjem ostavinskog postupka, imajući u vidu da su odredbama ZON-a određeni zakonski nasljednici prvog nasljednog reda.
10. Shodno svemu navedenom, Općinski sud je izveo zaključak da je tužbeni zahtjev utemeljen, te je primjenom odredaba čl. 9. i 7. Zakona o prodaji stanova odlučio kao u izreci presude.
11. U svezi s protutužbenim zahtjevom, Općinski sud je naveo da je on neutemeljen jer je apelantica ispunila sve uvjete za otkup predmetnog stana, tako da usvojeni tužbeni zahtjev zamjenjuje ugovor o kupnji stana, pa time tužena nema pravo tražiti povrat predmetnog stana u posjed, jer je apelantica stekla valjanu pravnu osnovu za stjecanje vlasništva na predmetnom stanu, u smislu članka 27. Zakona o prodaji stanova.
12. Odlučujući o žalbi tužene, Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 P 042967 10 Gž od 29. siječnja 2014. godine žalbu uvažio, prvostupanjsku presudu preinačio u dijelu tužbenog zahtjeva tako da je on odbijen kao neutemeljen, dok je dio odluke koji se odnosio na protutužbeni zahtjev i troškove postupka ukinut i predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
13. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da tužena u žalbi osnovano navodi da je prvostupanjski sud prilikom odlučenja pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu članka 9. stavak (3) Zakona o prodaji stanova, kojom je propisano pravo na kupnju stana pod uvjetima iz navedenog Zakona, i to pravo nasljednika prvog nasljednog reda nositelja stanarskog prava, ako su kumulativno ispunjeni uvjeti da nositelj stanarskog prava nema užeg člana obiteljskog kućanstva, da je istekao rok od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva nositelja stanarskog prava za kupnju stana, a nije zaključen ugovor o kupoprodaji stana i da nasljednik nije kupio drugi stan, prema odredbama Zakona o prodaji stanova. Prema ocjeni Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju tužena pravilno navodi da kod apelantice nisu ispunjeni kumulativno propisani uvjeti za otkup predmetnog stana. U svezi s tim, Kantonalni sud je pojasnio da je među parničnim strankama nesporno da su iza umrle N. P. ostali živi nasljednici prvog nasljednog reda, i to kći S., apelanticina majka, i sin S., pa upravo su navedeni nasljednici prvog nasljednog reda mogli temeljem citirane odredbe podnijeti zahtjev za otkup predmetnog stana, a apelantica je to mogla učiniti tek u slučaju da iza njezine bake nisu ostali živi nasljednici prvog nasljednog reda, i to zajedno sa ostalim unucima umrle N. P. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da se apelantica ne može pozivati ni na odredbe članka 9. st. (1) i (2) Zakona o prodaji stanova koje propisuju da stan mogu otkupiti i članovi užeg obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava uz njegovu suglasnost ili u slučaju njegove smrti, jer apelantica ne spada u skupinu osoba koje ima u vidu odredba članka 6. stavak (2) ZOSO-a, budući da je tijekom postupka utvrđeno da apelantica nije bila član obiteljskog kućanstva svoje bake, te da je apelantica zaključila brak 2003. godine u Zagrebu gdje i danas živi.
14. U svezi s protutužbenim zahtjevom, Kantonalni sud je odlučio da taj dio odluke ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje jer prvostupanjski sud na navedene okolnosti nije proveo niti jedan dokaz, već je usvajajući tužbeni zahtjev analogno odlučio odbiti protutužbeni zahtjev pri čemu nije dano bilo kakvo obrazloženje.
15. Vrhovni sud je, odlučujući o apelanticinoj reviziji, Presudom broj 58 0 P 042967 14 Rev od 3. studenog 2015. godine reviziju odbio kao neutemeljenu. Nakon što je ispitao apelanticine revizijske navode, Vrhovni sud je zaključio da je stav drugostupanjskog suda pravilan jer apelantica ne može otkupiti predmetni stan, u smislu članka 9. stavak (3) Zakona o prodaji stanova u situaciji kada su iza nositelja stanarskog prava koji je prije smrti podnio zahtjev za otkup stana o čijem zahtjevu za života nije odlučeno ostali živi nasljednici prvog nasljednog reda, kćerka S., apelantičina majka, i sin S. jer su u konkretnom slučaju samo oni nasljednici prvog nasljednog reda koje ima u vidu odredba članka 9. stavak (3) Zakona o prodaji stanova. Potom se Vrhovni sud pozvao na odredbu članka 10. stavak (1) ZON-a, shodno kojoj se nasljednicima prvog nasljednog reda smatraju djeca i bračni drug umrlog, a u skladu sa odredbom članka 11. istog Zakona unuci umrlog po pravu predstavljanja postaju nasljednici prvog nasljednog reda samo ako je njihov roditelj, a dijete ostavitelja, umro prije ostavitelja. Shodno takvom zakonskom okviru, kada apelantica ima živu majku kao nasljednika prvog nasljednog reda iza umrlog nositelja stanarskog prava, apelantica, prema ocjeni Vrhovnog suda, nema status nasljednika prvog nasljednog reda koju ima u vidu odredba članka 9. stavak (3) Zakona o prodaji stanova jer se citirana odredba odnosi na apelantičinu majku, a ne na apelanticu, pri čemu je ponovno taj sud ukazao da su unuci nasljednici prvog nasljednog reda samo kada su po pravu predstavljanja pozvani na nasljeđe, pa je stoga pogrešan revizijski prigovor da su unuci uvijek nasljednici prvog nasljednog reda bez obzira na to imaju li žive roditelje. Vrhovni sud je još naveo da u konkretnom slučaju apelantica nije po pravu predstavljanja pozvana na nasljeđe iza umrle N. P., tako da apelantica nije stekla status nasljednika prvog nasljednog reda, pa je za odluku irelevantno ispunjava li apelantica ostala tri kumulativno postavljena uvjeta za otkup predmetnog stana, propisana odredbom članka 9. stavak (3) Zakona o prodaji stanova. Kako Vrhovni sud nije utvrdio da su revizijski prigovori utemeljeni, niti je utvrdio postojanje povreda na koje sud pazi po službenoj dužnosti, taj sud je primjenom odredbe članka
248. ZPP odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantica smatra da joj je pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U navodima apelacije se tvrdi da apelantici pripada pravo na otkup predmetnog suda, a to pravo se temelji na odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova iz 2006. godine kojom je propisano da nasljednik prvog nasljednog reda ima pravo na otkup stana ako su kumulativno ispunjena tri uvjeta, koja apelantica ispunjava. Nadalje se ukazuje da je Vrhovni sud izveo pogrešan zaključak da apelantici ne pripada pravo na otkup stana jer su iza umrle nositeljice stanarskog prava N. P. ostali živi nasljednici prvog nasljednog reda, kćerka S. (apelantičina majka) i sin S. P., i da su samo oni nasljednici prvog nasljednog reda tvrdeći da je taj sud pogrešno primijenio i protumačio odredbe čl. 10. i 11. ZON-a. Nadalje se ukazuje da iza umrle N. P. nije vođen ostavinski postupak jer ona nije posjedovala imovinu, osim predmetnog stana na kojem je imala ostvareno stanarsko pravo, koje se ne nasljeđuje, pa se u takvim okolnostima ne može tvrditi da apelantica ne bi bila pozvana na nasljeđe kao unuka i nasljednica prvog nasljednog reda u slučaju odricanja od nasljeđa njezine majke S., koja je u tijeku postupka umrla. U apelaciji se tvrdi da je unuk uvijek nasljednik prvog nasljednog reda, te se dalje tvrdi da se u ostavinskom postupku određuje kada će koji srodnik prvog nasljednog reda biti pozvan na nasljeđe, a što ovisi o nasljedničkoj izjavi, jer unuk može biti pozvan na nasljeđe ukoliko se njegov prednik, roditelj, u svojoj nasljedničkoj izjavi odrekne nasljedstva u svoje ime, a ne i u ime svojih potomaka, pa je stoga nesporno da apelantica kao unuka spada u krug nasljednika prvog nasljednog reda i da joj pripada pravo na otkup bakinog stana, u smislu Zakona o prodaji stanova.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da su apelacijski prigovori neutemeljeni jer odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantičina prava na pravično suđenje i imovinu, niti je primjena prava bila proizvoljna.
18. Kantonalni sud je naveo da je donio odluku pravilnom primjenom materijalnog prava bez počinjenih povreda odredaba procesnog prava i uz argumentirano obrazloženje, predloživši da se apelacija odbije kao neutemeljena.
19. Zakonski zastupnik tužene je u odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neutemeljenim smatrajući da su Vrhovni i Kantonalni sud donijeli ispravne odluke kada su odbili apelantičin tužbeni zahtjev jer apelantica nema pravo na otkup predmetnog stana, predloživši da se apelacija odbaci kao nedopuštena odnosno odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07-O.U.S., 72/08, 23/09- ispravka i 5/10 O.U.S.) relevantne odredbe glase:
I - OPĆE ODREDBE
Članak 1.
Ovim zakonom uređuju se uvjeti i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, te način određivanja cijene stana i prestanak stanarskog prava.
Članak 9.
(1) Stan, pod uvjetima iz ovog zakona, mogu kupiti i članovi užeg obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava, uz njegovu suglasnost ili u slučaju njegove smrti.
(2) Članom užeg obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava smatraju se osobe u smislu Zakona o stambenim odnosima.
(3) Pravo na kupovinu stana pod uvjetima iz ovog Zakona ima nasljednik prvog nasljednog reda nositelja stanarskog prava, ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti:
•nositelj stanarskog prava nema člana užeg obiteljskog kućanstva;
•istekao je rok od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva nositelja stanarskog prava za kupovinu stana, a nije zaključen ugovor u kupoprodaji stana i •nasljednik nije kupio drugi stan prema odredbama ovog Zakona.
21. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80), koji je važio u relevantnom razdoblju, bitne odredbe glase:
Član 10.
Zaostavštinu umrlog nasljeđuju prije svih njegova djeca i njegov bračni drug.
Nasljednici prvog nasljednog reda nasljeđuju na jednake dijelove.
Član 11.
Dio zaostavštine koji bi pripao ranije umrlom djetetu da je nadživjelo ostavioca nasljeđuju njegova djeca, unučad ostaviočeva, ne jednake dijelove, a ako je neko od unučadi umrlo prije ostavioca, dio koji bi njemu pripao da je bio živ u trenutku smrti ostaviočeve nasljeđuju njegova djeca, praunučad ostaviočeva, na jednake dijelove, i tako redom sve dok ima potomaka ostaviočevih.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a)Dopustivost u odnosu na navode o kršenju članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju
24. Prije ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba članka 18. stavak 3. točka h) Pravila Ustavnog suda. Članak 18. stavak 3. točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine;
25. Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda smatrajući da je tom presudom povrijeđeno njezino pravo na imovinu. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju štite samo postojeću imovinu (vidi Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. lipnja 1979. godine, serija A-31, stav 50; u daljnjem tekstu: Europski sud), a ne i pravo na stjecanje vlasništva (vidi Slivenko i drugi protiv Latvije (dec.) [GC], broj 48321/99, ECHR 2002-II, stavak 121, i Kopecký protiv Slovačke [GC], 44912/98, ECHR 2004-IX, stavak 35[b]). Shodno tome, Ustavni sud podsjeća da se pravo na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije primjenjuje samo u slučaju kada je predmet spora postojeća imovina, a ne primjenjuju se na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na stjecanje imovine (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3477/12 od 14. listopada 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju predmet parničnog postupka je apelantičin zahtjev da se tuženi obveže da sa apelanticom zaključi ugovor o otkupu predmetnog stana na kojem je stanarsko pravo imala apelantičina baka. Shodno navedenom, predmetni stan ne predstavlja apelantičinu postojeću imovinu. Osim toga, imajući u vidu relevantne propise Zakona o prodaji stanova, apelantica koja u trenutku smrti svoje bake nije bila nasljednica prvog nasljednog reda, s obzirom na okolnost da je apelantičina majka bila živa, nije mogla imati ni „legitimno očekivanje“ da će otkupiti predmetni stan i na taj način steći imovinu, a takvo očekivanje koje nema uporište u relevantnom zakonskom okviru nije zaštićeno člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
26. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je apelaciju u odnosu na pozivanje na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju odbacio kao nedopuštenu jer je inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) Dopustivost u odnosu na navode o kršenju prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije
27. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 042967 14 Rev od 3. studenog 2015. godine u dijelu koji je postao pravomoćan (odluka o tužbenom zahtjevu), protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 18. prosinca 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u tom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njezino pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje
30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
31. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
32. U konkretnom slučaju radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije.
33. U svezi s prigovorima kojima apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu i tumačenje odredaba Zakona o prodaji stanova i ZON-a, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
35. Sporno pitanje koje se postavlja predmetnom apelacijom jeste pitanje spada li apelantica, čija je majka u trenutku smrti apelantičine bake bila živa, u krug nasljednika prvog nasljednog reda i shodno tome ispunjava li apelantica uvjete za otkup predmetnog stana, u smislu članka 9. stavak (3) Zakona o prodaji stanova, koji omogućuje nasljedniku prvog nasljednoga reda da, uz ispunjenje ostalih kumulativno postavljenih uvjeta, otkupi stan.
36. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, jasno i argumentirano obrazložio zašto apelantica ne spada u krug nasljednika prvog nasljednog reda, naglasivši da je apelantičina majka u trenutku smrti apelantičine bake bila živa i da je zapravo apelantičina majka nasljednica prvog nasljednog reda, u smislu članka 10. stavak (1) ZON-a, koji propisuje da zaostavštinu umrlog nasljeđuju prije svih njegov bračni drug i djeca. Ustavni sud također zapaža da se Vrhovni sud prilikom odlučenja pozvao i na članak 11. ZON-a koji propisuje da su unuci nasljednici prvog nasljednog reda samo kada po pravu predstavljanja budu pozvani na nasljeđe, što u konkretnom predmetu nije slučaj, i da u takvim okolnostima apelantica ne ispunjava uvjete za otkup predmetnog stana, u smislu članka 9. stavak (3) Zakona o prodaji stanova. Ustavni sud također zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučenja imao u vidu da ostavinski postupak iza apelantičine bake nije proveden, pa se u takvim okolnostima čine proizvoljnim apelantičini prigovori da bi ona zapravo bila proglašena nasljednicom prvog nasljednog reda u slučaju da je ostavinski postupak iza apelantičine bake proveden, budući da su takvi prigovori ostali na razini pretpostavki na kojima se ne može temeljiti odlučenje redovnih sudova. Usto, Ustavni sud zapaža da apelantica, osim prigovora koji se odnose na proizvoljnu primjenu i tumačenje relevantnih odredaba materijalnog prava (Zakona o prodaji i ZON-a) ne prigovara da su joj tijekom postupka bile uskraćene procesno-pravne garancije da u postupku sudjeluje ravnopravno s tuženom, niti suprotno proizlazi iz raspoloživih dokumenata.
37. Shodno navedenom, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba ZON-a i Zakona o prodaji stanova koje je Vrhovni sud imao u vidu prilikom odlučenja, Ustavni sud u njihovoj primjeni i tumačenju, suprotno apelantičinim tvrdnjama, ne zapaža proizvoljnost koja bi posljedično dovela do kršenja apelantičinog prava na pravično suđenje, pri čemu je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao relevantne, jasne i detaljne razloge u pogledu primjene prava.
38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da pobijanom presudom nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da pobijanom presudom Vrhovnog suda nije došlo do kršenja prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je taj sud jasno i argumentirano obrazložio zašto apelantica ne spada u krug nasljednika prvog nasljednog reda, zbog čega ne ispunjava uvjete za otkup predmetnog stana svoje umrle bake, u smislu članka 9. stavak (3) Zakona o prestanku primjene, a dano obrazloženje se u kontekstu zakonskih odredaba koje je taj sud imao u vidu ne čini proizvoljnim.
40. Na temelju članka 18. stavak (3) točka h) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman