Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5430/17 (N. S.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5430/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5430/17, rješavajući apelaciju Neđe Skakavca, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Neđo Skakavac protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Mal 017893 17 Gž od 23. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Neđo Skakavac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Radoje Grabovčić, advokat iz Foče, podnio je 19. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 Mal 017893 17 Gž od 23. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiocu („Autokomerc“ d.o.o. Foča) na ime izvršenih usluga centralnog grijanja stambenog prostora, u određenim grejnim sezonama, isplati iznos od 4.184,35 KM.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da tužilac pruža usluge centralnog grijanja, te da je sa Zajednicom etažnih vlasnika stambeno-poslovne zgrade, u kojoj apelant ima stan u vlasništvu, zaključio ugovor o pružanju usluga centralnog grijanja od 30. septembra 2011. godine. Takođe je utvrđeno da je tužilac zaključio ugovor o pružanju usluga zagrijavanja stana sa apelantom kao korisnikom usluga centralnog grijanja za grejnu sezonu za 2011/12 godinu. S tim u vezi, dalje je navedeno da apelant ne spori da je zaključio ovaj ugovor sa tužiocem kao i da je po ovom ugovoru platio obavezu u iznosu od 500,00 KM, kao i da tužiocu nije plaćao usluge zagrijavanja stana izuzev 500,00 KM za sezonu 2011/12. godinu, tvrdeći da on nije ni stanovao u stanu, te je smatrao da nije postojala njegova obaveza da tužiocu plaća usluge zagrijavanja stana. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je odredbom člana 16. stav 1. Zakona o komunalnim djelatnostima propisano da se pružanje i korišćenje komunalnih usluga vrši na osnovu ugovora zaključenog između davaoca komunalne usluge i korisnika. Takođe, Okružni sud je naveo da se u ovoj parnici radi o tzv. sporu male vrijednosti uređenom odredbama čl. 428. - 433. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) pa se presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a kako je to propisano odredbom člana 433. stav 1. ZPP-a. Dakle, Okružni sud je naveo da ne može ispitivati presudu u pogledu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Okružni sud je ukazao da prema prirodi usluga centralnog grijanja apelant je kao ponuđeni, praktično bio u jednoj vrsti stalne poslovne veze sa ponudiocem (tužiocem) u pogledu isporuke toplotne energije pa je opravdano smatrati da je prihvatio ponudu koja se odnosi na isporuku toplotne energije, ako ponudu nije (a nije) odmah ili u nekom ostavljenom roku odbio, a shodno odredbi člana 42. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi, Okružni sud je naveo da ovo pogotovo kod činjenice da je i trajanje ugovora, odnosno isporuka toplotne energije apelantu trajala duži period, te je apelant bio u prilici da ako ne odmah onda kasnije zahtijeva prekid korišćenja usluga od strane tužioca. Okružni sud je zaključio da je ispravan stav prvostepenog suda kada je utvrdio da apelant nije dokazao da je raskinuo ugovor. Osim toga, Okružni sud je ukazao da u spisu predmeta ne postoji dokaz ni da je apelant obavijestio tužioca da ne želi niti su mu potrebne usluge centralnog grijanja za njegov stan jer ga, kako je tvrdio, nije ni koristio a nije ni živio u Foči nego u Švajcarskoj. Slijednom navedenog, Okružni sud je istakao da je neosnovan navod u žalbi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo tj. relevantne odredbe ZOO, između ostalih, i odredbe člana 17. stav 1. ZOO (kojima je propisano da su učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje) i člana 262. stav 1. ZOO (kojima je propisano da je povjerilac u obaveznom odnosu ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi). Takođe, da je neosnovan i žalbeni navod da je prvostepeni sud pogrešno primijenio pravila postupka, a prije svega odredbu čl. 8. i 191. stav 4. ZPP-a. Naime, Okružni sud je naveo da iz obrazloženja pobijane presude jasno proizilazi da je prvostepeni sud cijenio sve izvedene dokaze i dao sasvim jasno obrazloženje za svoj zaključak u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant, u suštini, navodi da tužilac nije dokazao ni osnov ni visinu duga.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5430/17 (N. S.) | Sudska praksa | Aktio