Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1453/18 (D. G.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1453/18
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-1453/18, rješavajući zahtjev Daneta Gligorića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Daneta Gligorića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Dane Gligorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 6. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 224637 17 Gž 2 od 25. januara 2018. godine i rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 224637 15 I od 22. aprila 2016. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje određeno rješenjem Osnovnog suda od 13. oktobra 2015. godine na nekretninama-poslovnom prostoru površine 25 m2 koji se nalazi u Banjaluci u ulici Dositeja Obradovića, upisan u Knjigu uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža-List nepokretnosti broj 1640/1 Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Područne jedinice Banjaluka (u daljnjem tekstu: RUGIP PJ Banjaluka) na ime izvršenika Nade Gligorić (u daljnjem tekstu: izvršenik) sa dijelom 1/1 do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Banjaluci, kao zakonski zastupnik tražioca izvršenja Grad Banjaluka (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) podnio je 7. oktobra 2015. godine prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave-presude Vrhovnog suda Republike Srpske od 22. jula 2015. godine protiv izvršenika (apelantove supruge) , radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 56.043,80 KM. Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske od 22. jula 2015. godine, koja je izvršna isprava u predmetnom izvršnom postupku, preinačena je presuda Osnovnog suda od 15. juna 2012. godine i presuda Okružnog suda od 11. februara 2013. godine, tako što je odbijen tužbeni zahtjev tužioca Milovana Maletića u odnosu na tuženu Nadu Gligorić (izvršenik) i tužena Nada Gligorić obavezana da umjesto tužiocu novčani iznos od 56.043,80 KM isplati tražiocu izvršenja. Osnovni sud je dozvolio predloženo izvršenje rješenjem o izvršenju od 13. oktobra 2015. godine na nekretninama izvršenika-poslovni prostor u Banjaluci, korisne površine 25 m2 izgrađen na zemljištu označenom kao k.č. 4131, upisan u Pl. 2721 k.o. Banjaluka sa pravom svojine u korist izvršenika sa 1/1 dijela.
3. Protiv rješenja o izvršenju apelant je podnio prigovor koji je Osnovni sud rješenjem broj 71 0 I 224637 15 I od 22. aprila 2016. godine odbio kao neosnovan.
4. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da se apelant u prigovoru pozvao na presudu na osnovu priznanja od 13. januara 2016. godine donesenu od strane Osnovnog suda kojom je utvrđeno da predmetni poslovni prostor predstavlja zajedničku imovinu apelanta i njegove supruge (izvršenika) stečenu u braku u dijelu 1/2.
5. Dalje je navedeno da je na osnovu rješenja o izvršenju od 13. oktobra 2015. godine doneseno rješenje RUGIP PJ Banjaluka od 26. oktobra 2015. godine kojim je dozvoljena zabilježba izvršenja na predmetnoj nekretnini izvršenika.
6. Istaknuto je da je apelant pravo svojine na predmetnim nepokretnostima stekao po osnovu presude na osnovu priznanja od 13. januara 2016. godine, dakle nakon donošenja rješenja o izvršenju od 13. oktobra 2015. godine odnosno nakon zabilježbe izvršenja na predmetnoj nekretnini izvršenika dozvoljenoj rješenjem RUGIP PJ Banjaluka od 26. oktobra 2015. godine.
7. Ukazano je da je odredbom člana 72. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) izričito propisano da tražilac izvršenja zabilježbom stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje), a lice koje nakon upisa zabilježbe izvršenja stekne određeno pravo nad toj nepokretnosti dužno je trpiti prvenstvo ostvarenja prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom.
8. Protiv prvostepenog rješenja apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud rješenjem broj 71 0 I 224637 17 Gž 2 od 25. januara 2018. godine odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.
9. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da je u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje protiv izvršenika predmetni poslovni prostor bio upisan kao svojina izvršenika sa dijelom 1/1 što proizlazi iz Izvoda iz knjige uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža od 24. oktobra 2013. godine. Istaknuto je da je navedenim izvodom izvršenik dokazao svoje pravo svojine u smislu odredbi Zakona o stvarnim pravima (član 53. stav 1.) i odredbe člana 70. stav 1. ZIP. Dalje je navedeno da nakon što je doneseno rješenje kojim je određeno sprovođenje izvršenja na predmetnom poslovnom prostoru izvršenika RUGIP PJ Banjaluka rješenjem od 26. oktobra 2015. godine dozvolio zabilježbu rješenja o izvršenju od 13. oktobra 2015. godine na predmetnom poslovnom prostoru.
10. Ukazano je na odredbu člana 72. stav 2. ZIP, te da u skladu s tim promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti (stav 3. citiranog člana ZIP)
11. Iz navedenog po mišljenju Okružnog suda proizlazi da to što je nakon donošenja rješenja o izvršenju i zabilježbe rješenja o izvršenju u zemljišnoj knjizi treće lice (apelant) na osnovu presude koja je donesena 13. januara 2016. godine na osnovu priznanja izvršenika steklo pravo svojine sa dijelom od 1/1 na predmetnom poslovnom prostoru ne dovodi u pitanje pravo tražioca izvršenja da namiri svoje potraživanje iz predmetnog poslovnog prostora shodno odredbi člana 72. st. 2. i 3. ZIP.
12. Ukazano je da su navodi žalbe, da je sud pogrešno protumačio datum sticanja prava svojine u korist trećeg lica (apelanta), te da je to bilo kupoprodajom u 2011. godini, a ne donošenjem presude na osnovu priznanja od 13. januara 2016. godine, suprotni stanju prvostepenog spisa i odredbama člana 53. stav 1. Zakona o stvarnim pravima iz razloga što je izvršenik bio a i sada je upisan kao vlasnik i posjednik predmetnog poslovnog prostora u zemljišnoknjižnoj evidenciji.
13. Dalje su kao neosnovani ocijenjeni i navodi žalbe da treće lice (apelant) u pogledu predmeta izvršenja ima pravo garantovano članom 2. Zakona o stvarnim pravima i čl. 270. do 273. Porodičnog zakona koje sprečava izvršenje što dokazuje pravosnažnom presudom kojom je to pravo utvrđeno. Navedeno iz razloga što je izvršenje na predmetnom poslovnom prostoru određeno i zabilježba rješenja o izvršenju izvršena u odgovarajućoj zemljišnoknjižnoj evidenciji dok se predmetni poslovni prostor vodio kao svojina izvršenika sa dijelom od 1/1 a naknadne promjene ako je do njih i došlo ne dovode u pitanje pravo tražioca izvršenja da svoje potraživanje namiri na predmetnom poslovnom prostoru shodno odredbi člana 72. st. 2. i 3. ZIP.
14. Zaključkom Osnovnog suda broj 71 0 I 224637 15 I od 12. februara 2018. godine određeno je prvo ročište za prodaju predmetnih nekretnina 15. marta 2018. godine. Utvrđeno je da vrijednost predmetne nepokretnosti iznosi 92.923,83 KM
15. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da je u toku izvršnog postupka dokazao postojanje svog prava na predmetnim nekretninama koje je na originaran način stekao za vrijeme trajanja bračne zajednice ulažući vlastita sredstva u njihovu kupovinu. Zbog navedenog po njegovom mišljenju izvršenje na predmetnom poslovnom prostoru treba proglasiti nedopuštenim u obimu od 1/1 dijela u kojem su prava apelanta kao trećeg lica zahvaćena izvršenjem. Posebno ukazuje na pravnu nesigurnost kao posljedicu neusaglašene prakse nižestepenih sudova s obzirom da su u izvršnim predmetima povodom istog poslovnog prostora na prijedlog različitih tražilaca izvršenja sudovi donosili različite odluke.
16. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
17. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
18. Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju apelant ukazuje na razloge meritorne prirode zbog kojih smatra da treba donijeti traženu privremenu mjeru. Dakle, apelant u apelaciji iznose meritorne razloge o kojima će Ustavni sud tek odlučiti prilikom razmatranja osnovanosti same apelacije ali ne prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga po mišljenju Ustavnog suda, navedeni razlozi, meritorne prirode, sami za sebe, nisu dovoljni da bi Ustavni sud donio traženu privremenu mjeru iz razloga što zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno donijeti traženu privremenu mjeru. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda apelant u konkretnom slučaju ničim nije dokazao da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
19. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman