Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5480/17 (S. R.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Nasljedstvo
  • Dioba
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5480/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5480/17, rješavajući apelaciju Srpko Rajić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Srpko Rajić protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 043411 17 Gž od 26. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Srpko Rajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, kojeg zastupa Neđo Šutanović, advokat iz Sokoca, podnio je 22. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 043411 17 Gž od 26. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, utvrđeno je da je tužitelj (M. R.) stekao pravo svojine na predmetnim nekretninama (bliže opisanim u osporenoj odluci) u određenim dijelovima, što su tuženi (apelant, S. R., V. R., Lj. R. i L. G.) dužni priznati.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je na osnovu izjava stranaka, te izjava svih saslušanih svjedoka, kao i na osnovu nalaza sudskog vještaka geometra D. O., prvostepeni sud utvrdio da se tužilac nalazi u savjesnom i nesmetanom posjedu spornih nekretnina od 1960. godine, kada su tužilac i njegova braća V. R., B. R. (otac tuženog S. R. i apelanta) i D. R. izvršili fizičku diobu nekretnina koje su stranke naslijedile iza umrlog oca, nakon čega su svi nasljednici ušli u posjed pripadajućeg dijela nekretnina, pa je tako i tužilac ušao u posjed spornih nekretnina, koje u neometanom posjedu drži 50 godina. Nadalje, da su iskaz tužioca da sporne nekretnine drži u nesmetanom posjedu od 1960. godine, kada je izvršena navedena dioba nekretnina, potvrdile tužene Lj. Ć. i G. L., kćerke i nasljednice tužiočevog brata D. R., koje su priznale tužbeni zahtjev tužioca u cijelosti. Zatim, da je tužbeni zahtjev potvrdio i svjedok V. D., sestra tužioca i tuženog V. R., a tetka tuženog R. S. i apelanta, kojoj je lično poznato da je 1960. godine izvršena dioba između braće i da je tužilac od diobe držao sporne parcele u posjedu, jer je i sama prilikom avio snimanja 1980. godine, pomagala tužiocu da obilježi te parcele. Takođe, da su saslušani svjedoči Z. R. i M. R., bliži rođaci stranaka, izjavili su da im je poznato da tužilac sve sporne nekretnine drži u posjedu od izvršene diobe, da ih je obilježio i ogradio za potrebe avio snimanja 1980 godine. Okružni sud je istakao, da iz nalaza sudskog vještaka geometra proizlazi da su sporne parcele po starom premjeru upisane na imenu M. R., „majke stranaka“, ali koje su nekada podijeljene na terenu i prije smrti M. R. 1993. godine, što se vidi iz činjenice da su neki vlasnici prije snimanja 1985. godine, fotosignalisali svoje posjede, odnosno parcele koje su se vodile na ime M. R., da u postupku izlaganja podataka premjera u svrhu uspostave katastra nekretnina, nije bilo prigovora na izvršenu diobu, ali da su podaci o avio snimanju 1985. uništeni prilikom bombardovanja. Dakle, da je na osnovu provedenih dokaza od strane tužioca utvrđeno da tužilac nekretnine, koje su predmet tužbenog zahtjeva, drži u neprekidnom posjedu kao savjestan držalac duže od 20 godine, čime su ispunjeni uslovi za priznanje prava vlasništva tužiocu, po osnovu odredaba člana 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima. Okružni sud je ocijenio da su neosnovani žalbeni navodi tuženih da je eventualni održaj tužioca prekinut nakon što je umro apelantov otac 2007. godine i nakon što su istog na spornim nekretninama naslijedili apelant i tuženi S. R., obzirom da je odredbama člana 58. stav 6. Zakona o stvarnim pravima, propisano da se smatra da je nasljednik savjesni držalac od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kada je ostavilac bio nesavjestan držalac, ako se ne dokaže da je znao ili morao znati da mu ne pripada pravo na državinu. Naime, da je apelantov otac znao da je izvršena dioba spornih nekretnina između njega i njegove braće i da nikada za svoga života tužiocu nije osporavao pravo vlasništva na spornim nekretninama koje je dobio prilikom diobe, što proizlazi iz svih provedenih dokaza, a da su to morali znati i njegovi nasljednici, apelant i S. R., pa da se isti ne mogu smatrati savjesnim držaocima zbog činjenice da su znali da im ne pripada pravo na državinu na spornim parcelama. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo (relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima). Takođe, apelant između ostalog navodi da Okružni sud nije odgovorio na sve njegove žalbene navode.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke. Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32). U vezi sa navedenim, a u odnosu na apelacione navode da Okružni sud nije cijenio sve navode iz žalbe koje je podnio protiv prvostepene presude, Ustavni sud smatra da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Okružni sud nije bio obavezni da iznese sve detalje i da da odgovore na sve iznesen žalbene argumente, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoje odluke, što je i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5480/17 (S. R.) | Sudska praksa | Aktio