Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4938/15 („Ratar“ a.d. Prnjavor)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Eksproprijacija
  • Naknada
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nekretnina
  • Upravni spor
  • Posjed
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4938/15

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4938/15, rješavajući apelaciju „Ratara“ a.d. Prnjavor, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Ratara“ a.d. Prnjavor podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 015305 14 U od 29. septembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Ratar“ a.d. Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Ljiljana Stajić, advokat iz Banje Luke, podnio je 9. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 015305 14 U od 29. septembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 5. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud i tužiteljica su dostavili odgovore 15. januara 2018. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 015305 14 U od 29. septembra 2015. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv Rješenja tužene broj 21.05/473-213/13 od 29. avgusta 2014. godine. Presudom je odbijen i apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka. U obrazloženju je navedeno da je apelant podnio žalbu protiv rješenja Područne jedinice tužene Prnjavor (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) od 30. juna 2009. godine kojim su eksproprisane nepokretnosti precizirane u presudi, a čiji je korisnik bio apelant tvrdeći da je pravo raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj svojini ekvivalent prava svojine, jednako kao i pravo korišćenja koje mu je prethodilo, te da mu stoga pripada i pravo na naknadu za oduzetu imovinu jer su apelant odnosno njegov prednik bili upisani u katastarskom operatu - zemljišnoj knjizi kao korisnici tih nepokretnosti. Navedeno je i da je aktom osporenim tužbom odbijena kao neosnovana apelantova žalba protiv Rješenja Područne jedinice broj 21.36/473-2-4/09 od 12. novembra 2013. godine kojim je odlučeno da tačka 4 dispozitiva rješenja te područne jedinice od 30. juna 2009. glasi da apelant nema pravo na naknadu za eksproprisane nepokretnosti precizirane u presudi s obzirom na to da se radi o nepokretnostima koje su stvarna i faktička svojina Republike Srpske sa 1/1 dijela. U vezi s tim je navedeno da iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je Rješenjem prvostepenog organa tužene broj 21.36/473-2-4/09 od 10. juna 2009. godine određeno da se za potrebe Republike Srpske, a u svrhu izgradnje autoputa Banjaluka-Doboj, bez naknade potpuno ekspropriše navedeno poljoprivredno zemljište shodno Odluci Vlade RS broj 04/1-012-2-508/09 od 26. marta 2009. godine, tako da korisnik eksproprijacije stiče pravo posjeda eksproprisanog zemljišta danom konačnosti ovog rješenja, pa će se na osnovu ovog rješenja izvršiti uknjižba prava svojine i posjeda u korist državne svojine RS kao javno dobro po pravosnažnosti rješenja, s tim da troškovi postupka padaju na teret korisnika eksproprijacije i ti troškovi će se odrediti posebnim zaključkom.

6. Protiv ovog rješenja, Republika Srpska je podnijela žalbu s obzirom na to da je tačkom 4 utvrđeno da upisanom posjedniku - apelantu pripada pravo na novčanu naknadu za izgradnju i održavanje građevinskog objekta - sistema za odvodnjavanje (drenaža). Žalbu je podnio i apelant nakon čega je tužena Rješenjem broj 21.05/473-471/09 od 31. marta 2010. godine poništila tačku 4 osporenog rješenja i u tom dijelu predmet vratila na ponovni postupak, dok je u odnosu na tač. 1, 2, 3, 5 i 6 rješenje ostalo neizmijenjeno, pri čemu je u cijelosti odbijena apelantova žalba. Istovremeno su vođeni i prekidani postupci za utvrđivanje prava svojine na drenažama i odvodnim kanalima i zemljištu koji služi za redovnu upotrebu tih objekata, po apelantovom zahtjevu i koji su spojeni i vode se pod jedinstvenim brojem 21.36/956-5/12 počev od 2. jula 2013. godine.

7. U ponovljenom postupku, shodno rješenju tužene, prvostepeni organ tužene je Rješenjem broj 21.36/473-2-4/09 od 12. marta 2013. godine izmijenio tačku 4 dispozitiva svog rješenja od 30. juna 2009. godine na način da se utvrđuje da apelantu ne pripada pravo na naknadu za eksproprisane nepokretnosti s obzirom na to da su one stvarna i faktička svojina Republike Srpske s 1/1 dijela. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu koja je aktom tužene koji je osporen predmetnom tužbom apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju osporenog akta se navodi da je prvostepena odluka pravilna zato što apelant nije vlasnik predmetnih nepokretnosti koje su u naravi poljoprivredno zemljište, a koje se nije moglo steći u svojinu prilikom privatizacije, s napomenom da se svojina na zemljištu može steći samo na onom zemljištu koje je građevinski izgrađeno i koje služi za redovnu upotrebu zgrade, a što ovdje nije slučaj. U aktu je navedeno i da, kako apelant nije vlasnik zemljišta, niti to dokazuje bilo kakvom ispravom, to je i odlučeno da mu ne pripada pravo na naknadu za predmetno zemljište, te s obzirom na to da ni ostali navodi žalbe nisu od uticaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, to je, prema zaključku tužene, nesporno da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i na njega pravilno primijenjeno materijalno pravo, zbog čega je podnesena žalba neosnovana i kao takva odbijena.

8. U vezi s tim, a razmatrajući apelantove tužbene navode protiv navedenog akta, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju sporno da li apelantu pripada ili ne pripada naknada za eksproprisane nepokretnosti i drenaže precizirane u presudi. Navedeno je da je tužena stala na stanovište da su navedene nepokretnosti stvarna i faktička svojina Republike Srpske sa 1/1 dijela, dok apelant smatra da je on vlasnik tog zemljišta, tj. da su on i njegov prednik imali upisano pravo raspolaganja na tim nepokretnostima, koje su inače bile u društvenoj svojini, a koje pravo je ekvivalent prava svojine, jednako kao i prava korišćenja koje mu je prethodilo. Navedeno je i da je apelant u tužbi tvrdio da je na tom zemljištu ulagao značajna sredstva u izgradnju građevinskih objekata - drenaže, zbog čega mu pripada pravo na naknadu zbog izvršene eksproprijacije. Okružni sud je u vezi s tim naveo da je, prema ocjeni ovog suda, u upravnom postupku pravilno raspravljeno pitanje prava svojine na predmetnom zemljištu kao prethodno pitanje jer se ovdje nesumnjivo radi o poljoprivrednom zemljištu koje je u režimu državne svojine, tj. u svojini Republike Srpske. Okružni sud je obrazložio da je društvena svojina kao oblik svojine, stupanjem na snagu Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu („Službeni glasnik RS“ broj 4/93), prešla u državnu svojinu (član 3) tako da je time predmetno zemljište dobilo status državnog zemljišta na način kako je to opisano u osporenom aktu, pa kako je riječ o poljoprivrednom zemljištu to prema odredbi člana 8 Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/98), koji je inače važio u vrijeme svojinske transformacije apelanta, nije moglo ni biti predmet privatizacije. Ovo stoga jer je navedeno zemljište kao poljoprivredno zemljište izuzeto iz privatizacije tako da je i dalje ostalo u državnoj svojini, a sve zato jer je poljoprivredno zemljište dobro od opšteg interesa, pa kao takvo uživa posebnu zaštitu i koristi se pod uslovima i na način propisan Zakonom o poljoprivrednom zemljištu. Kod takvog stanja stvari, prema mišljenju Okružnog suda, apelantu ne pripada pravo na naknadu imajući u vidu da je Zakonom o eksproprijaciji propisano da se naknada isplaćuje isključivo vlasniku nepokretnosti (član 12), a što apelant evidentno nije. Okružni sud je nadalje naveo da valja istaći da ne postoji mogućnost eksproprijacije nepokretnosti u državnoj svojini jer predmet eksproprijacije mogu biti samo nepokretnosti u svojini građana i građansko-pravnih lica, što znači da se eksproprijacija u smislu člana 6 Zakona o eksproprijaciji može vršiti za potrebe Republike Srpske i jedinica lokalne samouprave tako da navedeni zakon svojstvo korisnika eksproprijacije daje isključivo Republici Srpskoj i opštini, odnosno gradu, tako da je izvršena konkretna eksproprijacija predmetnih nepokretnosti u korist Republike Srpske nepotrebno sprovedena jer je Republika Srpska vlasnik tih nepokretnosti.

9. Okružni sud je obrazložio i da apelantu ne pripada ni pravo na naknadu za izgrađenu drenažu jer drenaža ili odvodnja predstavlja sistem kanala ili odvodnih cijevi koji ima funkciju odvodnje suvišne količine vode sa obradivih površina, voćnjaka, travnjaka itd., pri čemu se u konkretnom slučaju radi o podzemnoj drenaži koja predstavlja sistem perforiranih cijevi ukopanih u zemlju na određenoj dubini i pod padom. Iz navedenog se, prema obrazloženju tog suda, da zaključiti da se ovdje ne radi o građevinskom objektu, već o pripatku (pokretna stvar) glavnoj stvari (zemljište) jer drenaža nije dio stvari (prirast zemljišta), već njen pripadak i u ovom slučaju namijenjena je da egzistira ispod površine zemljišta s ciljem da trajno ostane, te se kao takva fizički ne može odvojiti od zemljišta bez uništenja, a sve ovo u smislu odredbe člana 11 Zakona o stvarnim pravima. Okružni sud je istakao da to znači da zemljište ispod kojeg je izgrađena drenaža ne može ni biti građevinsko zemljište u smislu člana 4 Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima s obzirom na to da drenaža predstavlja tehničku mjeru, te nema status građevinskog objekta u smislu propisa o građenju, s napomenom da se primjenjuje s ciljem racionalnog korišćenja poljoprivrednog zemljišta i povećanja poljoprivredne proizvodnje, a njenom izgradnjom se ne mijenja namjena poljoprivrednog zemljišta u smislu odredbi Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Okružni sud je naveo i da ovo znači da apelant u posebnom postupku pred redovnim sudom ima mogućnost zaštite svojih interesa, odnosno izvršenih ulaganja u drenažu predmetnog poljoprivrednog zemljišta, zbog čega je, prema zaključku ovog suda, osporeni akt pravilan i zakonit, pa je tužbu odbio kao neosnovanu, kako je i navedeno u dispozitivu te presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 14 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je shodno odredbama Zakona o udruženom radu bilo moguće steći pravo svojine na društvenoj svojini, i to putem pravnog posla, ugovora ili samoupravnog sporazuma, a u slučajevima predviđenim Ustavom ili samim zakonom (član 266), te da se moglo steći pravo raspolaganja na stvari u društvenoj svojini na osnovu pravnog posla (član 206 istog zakona). Navedeno je, kako apelant tvrdi, i bio slučaj s njegovim pravnim prednikom i predmetnim nepokretnostima koje su stečene arondacijom, a nakon toga i otkupljene jer je pravo raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj svojini ekvivalent prava svojine, kao što je to i pravo korišćenja. Apelant navodi da je zbog toga i morao dobiti naknadu za oduzete nepokretnosti koje su njegova svojina jer je Zakonom o poljoprivrednom zemljištu zajemčeno pravo svojine na takvom zemljištu. Apelant navodi i da su upravni organi bez ikakvog zakonskog uporišta sami izabrali vještaka u ovom predmetu koji nije bio ni kvalifikovan (jer je po struci arhitekta) iako su nadležni organi prije postavljanja vještaka trebali saslušati apelanta na okolnosti ličnosti vještaka kako to predviđa član 173 Zakona o upravnom postupku. Navodi da je vještak trebao utvrditi da ugrađeni odvodni kanali za drenažu zemljišta predstavljaju građevinski objekat, ali je zbog nestručnosti i radi zaštite korisnika eksproprijacije, odnosno Republike Srpske taj vještak utvrdio suprotno. Apelant navodi i da redovni sud, kao ni upravni organi prije njega, nije uzeo u obzir da je apelant pokrenuo i postupak za utvrđivanje prava svojine na spornim nepokretnostima jer ih je kupio. Kako nisu uzeti u obzir ni mišljenje niti stavovi pravnih stručnjaka prema kojima posjed na poljoprivrednom zemljištu ima lice koje je uspostavilo ili produžilo faktičku vlast, te kako je apelant uz tužbu priložio i izvatke iz posjedovnih listova iz kojih je vidljivo da je u posjedu predmetnih nepokretnosti, apelant smatra da nije od značaja činjenica da njegova svojina na predmetnim nepokretnostima nije upisana u zemljišne knjige.

b) Odgovor na apelaciju

11. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da u potpunosti ostaje pri obrazloženju datom u svojoj presudi, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

12. Tužena je navela da je predmetni postupak sproveden pravilno i u skladu sa zakonom, zbog čega je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

13. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11 i 60/15) relevantne odredbe glase:

Član 10.

(1) Dio stvari koji se ne može od nje fizički odvojiti bez uništenja ili bez oštećenja stvari (bitni dio), ne može biti samostalni objekat prava svojine ili drugih stvarnih prava, osim ako je zakonom drugačije određeno.

(2) Dio stvari koji se može fizički odvojiti bez uništenja ili oštećenja stvari (nebitni dio) može biti i predmet prava drugog lica.

(3) Posebno pravo na nebitnom dijelu stvari prestaje, ukoliko treće savjesno lice pribavi pravo svojine na cijeloj stvari.

(4) Savjesno lice je lice koje u trenutku sticanja prava svojine nije znalo niti je moglo znati da na dijelu stvari postoji pravo svojine ili drugo stvarno pravo trećeg lica. Smatra se da je sticalac znao da određeno pravo postoji, ukoliko je to pravo bilo upisano u odgovarajući javni registar.

(5) Stvar se može, bez obzira na fizičku djeljivost, pravno dijeliti na dijelove kojima je veličina računski određena njihovom srazmjerom prema cijeloj stvari (idealni dijelovi), ako nije drugačije određeno.

(6) Odvajanjem dijela stvari ne prestaju prava koja su na njoj postojala, osim ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.

Pripadak stvari Član 11.

(1) Pripadak je pokretna stvar koju je vlasnik namijenio da kao sporedna stvar trajno služi namjeni glavne stvari, a koja stoji u takvom prostornom odnosu prema glavnoj stvari da omogućava ispunjenje te namjene.

(2) Pripadak dijeli pravnu sudbinu glavne stvari, ako nije drugačije određeno.

(3) Privremeni prestanak služenja pripatka namjeni glavne stvari ne oduzima pripatku to svojstvo.

(4) Mašine ili slični uređaji namijenjeni proizvodnoj, poljoprivrednoj ili drugoj djelatnosti kojoj je trajno namijenjena sama nepokretnost kao glavna stvar, a nisu u nju ugrađene, smatraju se pripatkom ako trajno služe namjeni glavne stvari, pod uslovom da na tim stvarima ne postoje prava trećih lica koja su upisana u odgovarajući javni registar.

14. U Zakonu o poljoprivrednom zemljištu („Službeni glasnik RS“ br. 93/06, 86/07, 14/10 i 5/12) relevantne odredbe glase:

Član 53.

(1) Poljoprivrednim zemljištem koje je u svojini Republike, izuzev onoga koje se vraća ranijim vlasnicima na osnovu posebnog zakona, Republika raspolaže na osnovu posebnih propisa o raspolaganju nekretninama, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

(2) Odlukom kojom se usaglašavaju svojinski i drugi pravni odnosi na poljoprivrednom zemljištu u svojini Republike obavezno se obezbjeđuje zaštita i unapređivanje privrednih, ekoloških i drugih interesa Republike i njenih građana.

(3) Akt o promjeni statusa poljoprivrednog zemljišta u svojini Republike (zakup, prodaja) donosi se u skladu sa ovim zakonom i drugim pratećim propisima kojima je regulisana ova oblast.

(4) Akt donesen suprotno od utvrđene procedure u stavu 3. ovog člana smatra se ništavnim.

(5) Odluka iz stava 2. ovog člana nije upravni akt.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 015305 14 U od 29. septembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 9. novembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom. [...]

21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

22. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje apelantovog prava na naknadu za oduzeto zemljište i izgrađeni drenažni sistem na tom zemljištu, dakle na pitanje građansko pravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

23. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje od strane Okružnog suda (a i upravnih organa prije njega) koji je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud (a prije njega upravni organi) utvrdio da su predmetne nepokretnosti svojina RS (odnosno da su bile u društvenoj, a sada su u državnoj svojini), da je apelant bio samo njihov korisnik i posjednik na osnovu čega je taj sud zaključio da je sam proces eksproprijacije bespotrebno sproveden, te da zbog navedenog apelantu ne pripada pravo na naknadu za predmetno zemljište. Zaključeno je da apelantu ne pripada ni pravo na naknadu za postavljenu drenažu za zemljište jer se ne radi o građevinskom objektu, već o pripatku shodno odredbi člana 11 Zakona o stvarnim pravima, te da apelant može u posebnom postupku pred redovnim sudovima zahtijevati naknadu za sredstva uložena u navedenu drenažu. Dovodeći navedeno u kontekst s naprijed citiranim zakonskim odredbama Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, niti da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, zbog čega su apelantovi navodi neosnovani. Pri tome, Ustavni sud, u odnosu na apelantove navode da je trebao biti saslušan na okolnost ličnosti vještaka koji je izvršio vještačenje u upravnom sporu, a da redovni sud nije razmotrio to pitanje koje je apelant pokrenuo tužbom, ima u vidu da je Okružni sud zaključio da je sam postupak eksproprijacije bio nepotreban jer je predmetno zemljište državna svojina (svojina Republike Srpske), zbog čega nije ni bilo potrebno baviti se navedenim pitanjem.

26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi

27. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu i da je diskriminisan. S obzirom na to da apelant kršenje ovih prava svodi na navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno, te kako nema ništa što bi ukazivalo da je prema apelantu postupano na drugačiji način u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji to Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ni prava iz člana 14 Evropske konvencije. VIII.Zaključak

28. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je redovni sud (a prije njega i upravni organi) proizvoljno primijenio materijalno pravo i pogrešno utvrdio činjenice kada je zaključio da apelantu ne pripada pravo na naknadu za oduzeto zemljište jer je to zemljište svojina Republike Srpske, kao i da mu ne pripada ni naknada za postavljenu drenažu za zemljište jer ona ne predstavlja građevinski objekat nego pripadak glavne stvari za čiju izgradnju apelant može tražiti naknadu u posebnom postupku pred redovnim sudovima, kao ni u situaciji kada apelant u upravnom sporu nije saslušan na okolnost ličnosti vještaka jer je redovni sud zaključio da je postupak eksproprijacije nepotrebno sproveden.

29. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ni prava iz člana 14 Evropske konvencije kada apelant navode o kršenju ovih prava svodi na navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno, te kada nema ništa što bi ukazivalo da je prema apelantu postupano na drugačiji način u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji.

30. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4938/15 („Ratar“ a.d. Prnjavor) | Sudska praksa | Aktio