Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4897/15 (PPP „Domet“ Glamočani)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pristup sudu
- Građanski postupak
- Stečaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4897/15
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4897/15, rješavajući apelaciju PPP „Domet“ Glamočani, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija PPP „Domet“ Glamočani podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 St 089763 15 Rev 3 od 4. augusta 2015. godine, Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 St 089763 15 Pž 5 od 28.
maja 2015. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 St 089763 14 St 2 od 17. marta 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. PPP „Domet“ Glamočani (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 St 089763 15 Rev 3 od 4. augusta 2015. godine, Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 St 089763 15 Pž 5 od 28. maja 2015. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 St 089763 14 St 2 od 17. marta 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i advokata Ranka Dukića kao pravnog zastupnika Higata iz Graca – predlagača u stečajnom postupku pred redovnim sudovima, zatraženo je 14. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i pravni zastupnik predlagača dostavili su odgovore na apelaciju 5. jula, odnosno 29. juna 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 57 0 St 089763 14 St 2 od 17. marta 2015. godine zaključen je stečajni postupak nad apelantom kao stečajnim dužnikom (stav I izreke). Stavom II izreke rješenja je odlučeno da se to rješenje objavi u „Službenom glasniku Republike Srpske“, a stavom III izreke je naloženo sudskom registru da na osnovu pravosnažnog rješenja izvrši brisanje apelanta kao stečajnog dužnika iz registra.
6. U obrazloženju rješenja Okružni privredni sud je naveo da je na izvještajnom ročištu 10. marta 2015. godine stečajni upravnik izjavio da ostaje pri izvještaju koji je dostavio sudu 15. septembra 2014. godine, te je predložio da se stečajni postupak zaključi zbog nedostatka stečajne mase primjenom člana 137. Zakona o stečajnom postupku. Dalje je navedeno da su punomoćnici povjerilaca izjavili da su saglasni sa izvještajem stečajnog upravnika i prijedlogom da se zaključi stečajni postupak budući da stečajni dužnik, tj. apelant ne raspolaže imovinom iz koje bi se mogli namiriti daljnji troškovi stečajnog postupka, a kamoli potraživanja povjerilaca te da nisu voljni dalje finansirati stečajni postupak jer za to nemaju interesa. Kako apelant kao stečajni dužnik ne raspolaže imovinom iz koje bi se namirili daljnji troškovi stečajnog postupka, Sud je ocijenio da su se stekli uvjeti da se zaključi stečajni postupak zbog nedostatka stečajne mase, te je u skladu sa članom 137. Zakona o stečajnom postupku stečajni postupak zaključen.
7. Apelant je (putem svog punomoćnika advokata Zorana Butorca) protiv navedenog rješenja Okružnog privrednog suda izjavio žalbu Višem privrednom sudu. Odlučujući o žalbi, Viši privredni sud je Rješenjem broj 57 0 St 089763 15 Pž 5 od 28. maja 2015. godine žalbu apelantovog punomoćnika odbacio kao nedozvoljenu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je taj sud prihvatio činjenična utvrđenja i zaključak prvostepenog suda, ali je nalazeći da apelantov punomoćnik nije bio ovlašten da podnese žalbu protiv prvostepenog rješenja u smislu odredaba člana 55. a u vezi sa članom 146. Zakona o stečajnom postupku. Sud je utvrdio da, imajući u vidu da otvaranjem stečajnog postupka sva ovlaštenja zakonskog zastupnika privrednog društva nad kojim je otvoren stečajni postupak prestaju i prelaze na stečajnog upravnika koji zastupa privredno društvo u stečaju, onda žalba ili druga pravna radnja poduzeta od drugog lica smatra se pravno nevaljanom i poduzeta je od neovlaštenog lica. Dalje je navedeno da je žalba koju je u konkretnom slučaju podnio punomoćnik apelantovog ranijeg zakonskog zastupnika podnesena od neovlaštenog lica zbog čega ju je kao drugostepeni sud, shodno članu 224. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odbacio, budući da to nije učinio prvostepeni sud (član 213. ZPP).
8. Apelant je (posredstvom svog punomoćnika) protiv rješenja Višeg privrednog suda od 28. maja 2015. godine izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 57 0 St 089763 15 Rev 3 od 4. augusta 2015. godine odbio kao neosnovanu.
9. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 8. Zakona o stečajnom postupku. Nadalje je istaknuto da je odredbom člana 11. stav 8. Zakona o stečajnom postupku propisano da se protiv odluka drugostepenog suda može izjaviti revizija samo na rješenje kojim se odlučuje o prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka, kao i na rješenje kojim se odlučuje o zaključenju stečajnog postupka. Također je navedeno da je odredbama člana 55. Zakona o stečajnom postupku propisano da otvaranjem stečajnog postupka prava stečajnog dužnika da upravlja i raspolaže imovinom, koja pripada stečajnoj masi, kao i prava organa, prokuriste, zastupnika i punomoćnika stečajnog dužnika, prelaze na stečajnog upravnika.
10. Vrhovni sud je utvrdio da iz stanja nižestepenih spisa proizlazi da je pravosnažnim rješenjem Okružnog privrednog suda broj 57 0 St 089763 14 St 2 od 4. juna 2014. godine otvoren stečajni postupak nad apelantom kao stečajnim dužnikom i da je za stečajnog upravnika imenovan S. V. Dalje je navedeno da iz odredaba člana 146. stav 1. Zakona o stečajnom postupku proizlazi da ako se postupak zaključi prema odredbama člana 137, svaki stečajni povjerilac i stečajni dužnik imaju pravo na žalbu protiv odluke suda. Vrhovni sud je smatrao da pravilnim tumačenjem prethodnih odredaba proizlazi da protiv odluke suda, kojom je zaključen stečajni postupak, pravo na pravni lijek kako redovni tako i vanredni imaju stečajni povjerioci i stečajni dužnik po stečajnom upravniku. Dalje je navedeno da je žalbu protiv prvostepenog rješenja, a kojim je zaključen stečajni postupak nad apelantom, izjavio advokat Zoran Butorac kao punomoćnik Dževada Haznadara, apelantovog ranijeg zakonskog zastupnika, a ne kao punomoćnik povjerilaca ili stečajnog dužnika putem stečajnog upravnika. Stoga je zaključio da se pravilnom ukazuje odluka drugostepenog suda kojom je odbačena žalba advokata Zorana Butorca kao nedozvoljena jer je izjavljena od neovlaštenog lica.
11. Također, Vrhovni sud je naveo da iz odredaba člana 254. stav 3. ZPP proizlazi da je revizija uvijek dozvoljena protiv rješenja drugostepenog suda kojim se izjavljena žalba odbacuje. Stoga je taj sud, primjenom člana 254. stav 3. ZPP, a u vezi sa članom 8. i članom 11. stav 8. Zakona o stečajnom postupku, ocijenio da je apelantova revizija dozvoljena, ali da nije osnovana jer je drugostepeni sud pravilno postupio kada je shodno odredbama člana 235. stav 1., a u vezi sa članom 213. stav 3. ZPP donio odluku da je predmetna žalba nedozvoljena, jer nije izjavljena od ovlaštenih lica u smislu odredaba člana 146. a u vezi sa članom 55. Zakona o stečajnom postupku. Vrhovni sud je primjenom člana 248. a u vezi sa članom 254. st. 3. i 4. ZPP, a sve u vezi sa čl. 8. i 11. stav 8. Zakona o stečajnom postupku donio navedenu odluku.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni Zakona o stečajnom postupku. Naveo je da Vrhovni sud nije pravno argumentirao u čemu se sastoji pravilno tumačenje zakonskih odredbi na koje se pozvao u obrazloženju odluke. Dalje je istakao da je za Vrhovni sud pravilno tumačenje ono prema kojem stečajni povjerioci i stečajni dužnik po stečajnom upravniku imaju pravo na pravni lijek kako redovni tako i vanredni protiv odluke suda kojom je zaključen stečajni postupak. Apelant smatra da nijedan zakonski propis na koji se pozvao Vrhovni sud ne sadrži odredbu da stečajni dužnik ima pravo uložiti pravni lijek, ali samo putem stečajnog upravnika. Stoga je, po apelantovom mišljenju, Vrhovni sud je proizvoljno primijenio odredbe Zakona o stečajnom postupku, budući da su redovni sudovi u konkretnom slučaju bili dužni meritorno odlučiti o podnesenoj žalbi. Apelant smatra da mu je tumačenjem odredaba Zakona o stečajnom postupku na način na koji je to učinjeno u osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pristup sudu.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u osporenom rješenju tog suda, smatrajući da navedeni razlozi nisu dovedeni u pitanje ni apelacionim navodima, pa shodno navedenom nisu povrijeđena prava na čiju povredu apelant ukazuje u apelaciji, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Pravni zastupnik predlagača je naveo da su osporena rješenja zasnovana na pravilnoj primjeni odredaba Zakona o stečajnom postupku i da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se apelant poziva, te da je Okružni privredni sud dužan da na temelju osporenih rješenja izbriše apelanta iz sudskog registra.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o stečajnom postupku – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 26/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Ukoliko ovim zakonom nije drugačije predviđeno, u stečajnom postupku se shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku.
Član 11. st. 1, 6. i 8.
Pravna sredstva (1)Protiv odluka stečajnog suda, u slučajevima predviđenim ovim zakonom, dopuštena je žalba.
[...] (6) Žalba odlaže izvršenje rješenja ukoliko ovim zakonom nije drugačije propisano. [...] (8) Protiv odluka drugostepenog suda može se izjaviti revizija samo na rješenje kojim se odlučuje o prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka, kao i na rješenje kojim se odlučuje o zaključenju stečajnog postupka.
Član 55.
Otvaranjem stečajnog postupka prava stečajnog dužnika da upravlja i raspolaže imovinom koja pripada stečajnoj masi, kao i prava organa, prokuriste, zastupnika i punomoćnika stečajnog dužnika prelaze na stečajnog upravnika.
Član 137.
(1) Ako se nakon otvaranja postupka ispostavi da stečajna masa nije dovoljna ni za pokriće troškova stečajnog postupka, stečajni sudija će zaključiti postupak. Postupak se neće zaključiti ako se predujmi dovoljan novčani iznos. Na odgovarajući način se primjenjuju odredbe člana 47. stav 4.i člana 14. ovog zakona.
(2) Prije zaključenja stečajnog postupka stečajni sudija će saslušati skupštinu povjerilaca, stečajnog upravnika i povjerioce stečajne mase. Ako to predloži stečajni upravnik, navedeno saslušanje moguće je provesti već na izvještajnom ročištu.
(3) Ako u stečajnoj masi postoje gotovinska sredstva, stečajni upravnik je prije zaključenja dužan da namiri troškove postupka. On neće dalje biti obavezan na unovčavanje stečajne mase.
Član 146. stav 1.
(1) Ako se postupak zaključi prema odredbama čl. 137.i 141, odnosno obustavi prema odredbama čl. 142. i 143. ovog zakona, svaki stečajni povjerilac, a ako je zaključenje uslijedilo prema odredbi čl. 137. i 141. ovog zakona, i stečajni dužnik, ima pravo na žalbu protiv odluke suda.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 57 0 St 089763 15 Rev 3 od 4. augusta 2015. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 28. septembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 6. novembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
20. Apelant osporava navedene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
23. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da odluke donesene u stečajnom postupku koje se tiču imovine dužnika ulaze u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da dužnikova „određena građanska prava i obaveze, u smislu člana 6. stav 1. mogu biti privremeno dovedeni u pitanje“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 113/12 od 25. aprila 2013. godine, stav 33, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom postupku zaključen je stečajni postupak nad imovinom apelanta kao dužnika zbog nedostatka stečajne mase. Dakle, radi se o apelantovim imovinskim pravima, koja su građanskopravne prirode, pa proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
24. U suštini, apelantovi apelacioni navodi se svode na tvrdnju da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pri odlučivanju u postupku povodom pravnih lijekova proizvoljno primijenili procesno pravo, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Pri tome iz apelacionih navoda proizlazi da proizvoljnost u primjeni procesnog prava apelant vidi u tome što su redovni sudovi, bez meritornog raspravljanja o žalbi, a s pozivom na odredbu člana 55. u vezi sa članom 146. stav 1. Zakona o stečajnom postupku, odbacili kao nedopuštenu žalbu koju je protiv rješenja o zaključenju stečajnog postupka nad apelantovom imovinom podnio apelantov punomoćnik advokat Zoran Butorac.
25. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).
26. Zatim, Ustavni sud ističe da pravo na pristup sudu, garantirano u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, nije niti može biti apsolutno pravo i ono može biti predmet ograničenja. Stoga, zakonodavac u uređenju prava na pristup sudu ima izvjesnu slobodu procjene, naročito kad je riječ o pretpostavkama koje se tiču dopuštenosti ulaganja pravnih lijekova. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da je „sama suština prava umanjena“ (vidi Evropski sud, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998, 1998-V). Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995, serija A, tom 333).
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju treba ispitati da li je osporenim odlukama suda dovedena u pitanje suština apelantovog prava na sudsku zaštitu. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju odbacili žalbu apelantovog punomoćnika kao nedopuštenu jer su zaključili da je izjavljena od neovlaštenog lica. Redovni sudovi su polazeći od odredbi čl. 55, 137. i 146. stav 1. Zakona o stečajnom postupku smatrali da protiv odluke suda, kojom je zaključen stečajni postupak, pravo na pravni lijek kako redovni tako i vanredni imaju stečajni povjerioci i stečajni dužnik, i to putem stečajnog upravnika. Pri tome Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizlazi da u konkretnom slučaju nije bilo sporno da je apelantov punomoćnik imao ovlaštenje od apelantovog ranijeg zakonskog zastupnika da zastupa apelanta koje je dato prije otvaranja stečajnog postupka kada prema članu 55. Zakona o stečajnom postupku prava stečajnog dužnika prelaze na stečajnog upravnika. U takvim okolnostima, imajući u vidu navedeno, postavlja se pitanje da li su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno tumačili relevantne odredbe Zakona o stečajnom postupku.
28. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da su o sličnim pravnim pitanjima već odlučivali Ustavni sud i Evropski sud. Tako je Ustavni sud u predmetu broj AP 3082/15 zaključio da postoji kršenje prava na pristup sudu kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi arbitrarnom primjenom materijalnog prava, odnosno propuštanjem da relevantne odredbe Zakona o stečajnom postupku u osporenim rješenjima tumače u vezi sa drugim relevantnim odredbama navedenog zakona, zaključili da je isključivo stečajni upravnik ovlašten da podnese žalbu protiv rješenja o otvaranju stečajnog postupka. Pored toga, Ustavni sud je utvrdio da se redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka prilikom odlučivanja o dopuštenosti žalbi koje su u apelantovo ime podnijela određena lica u svojstvu opunomoćenika, direktora i prokuriste apelanta, uopće nisu očitovali o zakonskim odredbama koje propisuju da žalba protiv odluka stečajnog suda odgađa izvršenje rješenja, pa tako i rješenja o otvaranju stečajnog postupka, ocjenjujući ih u kontekstu prelaska prava na zastupanje sa apelanta na stečajnog upravnika otvaranjem stečajnog postupka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3082/15 od 11. oktobra 2017. godine, tačke 28, 29. i 33, dostupna na www.ustavnisud.ba).Također, Evropski sud je u predmetu Vujović i Lipa DOO protiv Crne Gore utvrdio povredu prava na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje. U navedenoj odluci Evropski sud je istakao: „U konkretnom slučaju Sud primjećuje kako je članovima 32. i 76. Zakona o stečajnom postupku, koji su bili na snazi u dato vrijeme, bilo propisano da, jednom kada je otvoren stečajni postupak, sva prava u pogledu zastupanja kompanije prelaze na stečajnog upravnika, te da on ili ona zastupaju stečajnog dužnika (…). S druge strane, član 20. Ustava propisuje da svako ima pravo na pravni lijek protiv odluke kojom se odlučuje o njihovom pravu ili pravnom interesu. Nadalje, primjećuje se da član 33. Zakona o stečajnom postupku ne propisuje izričito dužnost stečajnog upravnika da podnese žalbu, te da Vlada nije podnijela nijednu domaću odluku u kojoj je stečajni upravnik zaista podnio žalbu protiv odluke o otvaranju stečajnog postupka. Sud je smatrao da je gubitak prava aplikanata da koriste pravni lijek za koji su oni razumno vjerovali da im je na raspolaganju predstavlja neproporcionalno ometanje njihovog prava na pristup sudu“ (vidi Evropski sud, Vujović i Lipa DOO protiv Crne Gore, presuda od 20. februara 2018. godine, tačke 41-44.).
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da se citirani predmeti Ustavnog suda i Evropskog suda odnose na postupak otvaranja stečajnog postupka, a da se rješenja koja su predmet ove apelacije odnose na zaključivanje stečajnog postupka, što, s obzirom na stipulaciju odredbi Zakona o stečajnom postupku, u bitnom razlikuje konkretni predmet koji razmatra Ustavni sud od citiranih predmeta.
30. Ustavni sud zapaža da je u citiranom predmetu broj AP 3082/15 Ustavni sud utvrdio povredu prava na pravično suđenje u situaciji kada je apelant podnio žalbu protiv rješenja o otvaranju stečajnog postupka, koja u konkretnom slučaju odgađa izvršenje rješenja, te je stoga Ustavni sud smatrao arbitrarnom odluku redovnih sudova da su otvaranjem stečajnog postupka prava na zastupanje apelanta u žalbenom postupku protiv tog rješenja prešla na stečajnog upravnika.
31. Ustavni sud ističe da je u predmetu broj AP 415/15 odlučivao o apelaciji koju je apelant podnio protiv rješenja redovnih sudova kojima je otvoren stečajni postupak nad apelantom. U navedenom predmetu apelant je koristio pravne lijekove (pravo žalbe i revizije) o kojima su redovni sudovi meritorno odlučivali. Ustavni sud je zaključio da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su u obrazloženjima osporenih rješenja redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o stečajnom postupku na predmetnu situaciju i dali jasne razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 415/15 od 18. jula 2017. godine, tačka 30).
32. U konkretnom predmetu stečajni postupak je zaključen u skladu sa članom 137. Zakona o stečajnom postupku zbog nedostatka apelantove stečajne mase. Dalje, Ustavni sud zapaža da odredba člana 146. stav 1. Zakona o stečajnom postupku propisuje da ako se stečajni postupak zaključi prema odredbama člana 137, svaki stečajni povjerilac i stečajni dužnik imaju pravo na žalbu protiv odluke suda. Također, Ustavni sud zapaža da je članom 55. Zakona o stečajnom postupku propisano da otvaranjem stečajnog postupka prava stečajnog dužnika da upravlja i raspolaže imovinom koja pripada stečajnoj masi, kao i prava organa, prokuriste, zastupnika i punomoćnika stečajnog dužnika prelaze na stečajnog upravnika. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom predmetu zaključili da je žalba apelantovog punomoćnika nedozvoljena jer je podnesena od neovlaštenog lica, te da tumačenjem odredaba čl. 146. stav 1. i u vezi sa članom 55. Zakona o stečajnom postupku proizlazi da protiv odluke suda, kojom je zaključen stečajni postupak, pravo na pravni lijek kako redovni tako i vanredni imaju stečajni povjerioci i stečajni dužnik putem stečajnog upravnika. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom predmetu radi o fazi stečajnog postupka koja je uslijedila nakon što je stečajni postupak otvoren i nakon što su rješenja o otvaranju postupka postala pravosnažna kada su sva prava zastupnika i punomoćnika stečajnog dužnika prešla na stečajnog upravnika. Imajući u vidu navedeno, kao i zaključke Ustavnog suda u citiranom predmetu, Ustavni sud zaključuje da obrazloženja redovnih sudova u konkretnom predmetu u kojima su se pozvali na relevantne odredbe Zakona o stečajnom postupku ne sadrže elemente proizvoljne primjene procesnog prava. Također, Ustavni sud smatra da u datim okolnostima predmetnog postupka nije povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu. Imajući u vidu da su u prethodnoj fazi otvaranja stečajnog postupka apelantu kao stečajnom dužniku bili dostupni redovni i vanredni pravni lijekovi, Ustavni sud smatra da se propisanim pretpostavkama koje se tiču dopuštenosti prava žalbe u konkretnom slučaju ne umanjuje sama suština prava na pristup sudu. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije doveden u sumnju sam interes stečajnog upravnika da podnese žalbu u apelantovo ime protiv rješenja o zatvaranju stečajnog postupka zbog nedostatka stečajne mase u slučaju da su za to postojali uvjeti, budući da stečajni upravnik za svoj rad prima naknadu shodno odredbama (član 237.) Zakona o stečajnom postupku.
33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant svoje navode o kršenju tih prava zapravo zasniva na proizvoljnoj primjeni procesnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovan. VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pristup sudu kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi zaključili da je isključivo stečajni upravnik ovlašten da podnese žalbu protiv rješenja o zatvaranju stečajnog postupka zbog nedostataka stečajne mase, pri čemu su u obrazloženjima osporenih rješenja jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o stečajnom postupku, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
36. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman