Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4202/17 (Z. K.)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Disciplinska mjera
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4202/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4202/17, rješavajući apelaciju Zdravka Konjevoda, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zdravko Konjevod protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 021037 16 Gž od 26. augusta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdravko Konjevod (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 7. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 021037 17 Rev od 19. septembra 2017. godine kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 021037 16 Gž od 26. augusta 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 2857/16 od 23. novembra 2016. godine u odnosu na predmet AP 3988/16, konstatuje se da je navedena presuda Suda BiH od 26. augusta 2016. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju navedenom konačnom presudom apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda od 15. jula 2016. godine preinačena tako što je obavezana tužena (Bosna i Hercegovina - Granična policija Bosne i Hercegovine) da apelantu isplati zakonske zatezne kamate na ukupan iznos razlike plaće od 1.126,40 KM, počev od dospjeća svakog mjesečnog iznosa pa do dana isplate glavnog duga, na način kako je to opisano u izreci drugostepene presude. Istom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
2. U obrazloženju konačne odluke, Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud nesporno utvrdio da je tužena umanjila plaću apelantu za april, maj, juni i juli 2015. godine po osnovu izrečene disciplinske sankcije, odnosno novčane kazne i da je ukupno umanjen iznos plaća iznosio 1.126,40 KM. Sud BiH je dalje naveo da je nesporna činjenica da je pravosnažnom sudskom odlukom (presuda Suda BIH od 18. januara 2016. godine) poništeno rješenje tužene na osnovu kojeg je od plaće naplaćena novčana kazna, te da je nesporno da je tužena 8. marta 2016. godine "vratila apelantu naplaćenu novčanu kaznu". U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je tužena neosnovanom naplatom novčane kazne apelantu pričinila štetu apelantu, te je, polazeći od odredaba člana 214. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da je tužena nesavjestan sticalac od trenutka kada je apelant postavio zahtjev za vraćanje nedugovanog, te da od tog trenutka teku i zatezne kamate. Međutim, Sud BiH je ukazao da pravni osnov apelantovog potraživanja potiče od prouzrokvane štete u smislu člana 154. stav 1. ZOO jer je apelantu pričinjena šteta oduzimanjem dijela plaća (20% za četiri mjeseca) na osnovu nezakonite odluke disciplinskog organa tužene o izricanju novčane kazne zbog teže povrede radne dužnosti, koju odluku je sud poništio. Sud BiH je ukazao da se, dakle, u konkretnom slučaju ne radi o sticanju bez osnova u smislu odredaba člana
214. ZOO, pa na početak toka zatezne kamate nije od uticaja savjesnost odnosno nesavjesnost sticaoca, slijedom čega je preinačio prvostepenu presudu na način kako je to navedeno u dispozitivu presude. Nadalje, Sud BiH je zaključio da je neosnovana apelantova žalba u odnosu na odluku o troškovima postupka, jer je odluka o troškovima postupka zasnovana na pravilnoj primjeni odredbi člana 323. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), "posebno cijeneći da nije bilo povoda za podnošenje tužbe za glavni dug, jer je dužnik bio spreman ispuniti svoju obavezu i bez tužbe, te da je isplata glavnog duga uslijedila neposredno nakon podnošenja tužbe".
Apelacioni navodi
3. Apelant smatra povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je 23. februara 2016. godine podnio tužbu protiv tužene radi naknade štete, sa zahtjevom da se obaveže tužena da mu na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 1.126,40 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Budući da je u međuvremenu tužena, 8. marta 2016. godine, uplatila glavni dug, ali ne i zakonske zatezne kamate, apelant navodi da je precizirao tužbeni zahtjev na pripremnom ročištu, tako da glavni dug sada čine zakonske zatezne kamate na navedene pojedinačne novčane iznose. U vezi s tim, apelat navodi da je u cjelosti uspio sa tako preciziranim tužbenim zahtjevom, te stoga smatra da je Sud BiH, pri donošenju odluke o troškovima postupka, proizvoljno primijenio odredbe člana 323. stav 2. ZPP (koje regulišu pitanje naknade troškova postupka u slučaju djelimičnog uspjeha stranke u postupku).
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno- pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu odluke o troškovima postupka, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman