Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4043/17 (J. B.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Protek roka
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4043/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4043/17, rješavajući apelaciju Jasmina Batovca, na osnovu člana 18. stav (1) tačka c), stav (4) i člana 57. stav (2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jasmin Batovac protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 089227 13 Gž od 24. marta 2015. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jasmin Batovac protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 089227 15 Rev od 18. maja 2017. godine (u odnosu na stav III izreke rješenja), zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasmin Batovac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Ilidže, podnio je 26. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 089227 15 Rev od 18. maja 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 089227 13 Gž od 24. marta 2015. godine.

2. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 089227 13 Gž od 24. marta 2015. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice (M. A.) i potvrđeno prvostepeno rješenje od 6. aprila 2012. godine (kojim je odbačen prijedlog tužiteljice za povrat u pređašnje stanje), dok je odbačena kao neblagovremena žalba tužiteljice podnesena protiv prvostepenog rješenja od 12. maja 2011. godine (kojim je određeno da se tužiteljičina tužba, podnesena protiv apelanta, smatra povučenom, te tužiteljica obavezana da apelantu naknadi troškove parničnog postupka).

3. Odlučujući o revizijama tužiteljice i apelanta protiv navedenog rješenja, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 65 0 P 089227 15 Rev od 18. maja 2017. godine kojim je tužiteljičinu reviziju odbio (stav I izreke rješenja), apelantovu reviziju odbacio (stav II Izreke rješenja) i odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju u iznosu od 959,40 KM (stav III izreke rješenja).

4. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je, između ostalog naveo, da je apelant izjavio reviziju protiv drugostepenog rješenja, te predložio da taj sud "preinači drugostepeno rješenje i odredi troškove postupka", kao i da obaveže tužiteljicu da mu naknadi troškove sastava revizije (tj. na ime sastava odgovora na žalbu u iznosu 959,00 KM, sastava revizije 1.080,00 KM, PDV-a u iznosu 346,69 KM, što ukupno iznosi 2.386,09 KM). U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da apelantova revizija nije dopuštena. Naime, Vrhovni sud je naveo da kada je rješenjem drugostepenog suda meritorno riješeno pitanje obaveze naknade troškova, postupak u odnosu na to sporedno potraživanje se pravosnažno završava. Dalje, navedeno je da je pod uslovom iz odredaba člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku protiv takvog rješenja dopuštena revizija uz kumulativno ispunjenje dva uslova: da je u tom sporu revizija dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari i da pobijani dio odluke o troškovima postupka prelazi imovinski cenzus kao uslov dozvoljenosti revizije. Vrhovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju nisu ispunjena oba kumulativna uslova za dopuštenost revizije na troškove postupka - vrijednost glavnog zahtjeva iznosi 15.000,00 KM (prelazi vrijednost od 10.000,00 KM), ali vrijednost pobijanog dijela odluke o parničnim troškovima (2.386,09 KM) ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je apelant, između ostalog, u odgovoru na reviziju predložio da mu tužiteljica naknadi troškove sastava odgovora na reviziju u određenom novčanom iznosu. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da apelantu nisu dosuđeni troškovi za sastav odgovora na izjavljenu reviziju iz razloga što isti nisu bili potrebni za vođenje parnice, a sve u skladu sa odredbama člana 387. stav 1. i člana 397. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da rješenjem Kantonalnog suda od 24. marta 2015. godine nije odlučeno o troškovima sastava odgovora na žalbu koje je iskazao, dok je rješenjem Vrhovnog suda odbijen zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju, na koji način je apelantu učinjena šteta i nepravda. Apelant, u suštini, smatra da su proizvoljno primijenjene relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) tačka c) i stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) Protek roka – Rješenje Kantonalnog suda

7. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv rješenja Kantonalnog suda (koje apelant osporava jer istim nije odlučeno o njegovom zahtjevu za naknadu troškova na ime sastava odgovora na žalbu) izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koja nije bila efektivan pravni lijek, tako da je u konkretnom slučaju konačna odluka - rješenje Kantonalnog suda od 24. marta 2015. godine. Ustavni sud zapaža da je apelant rješenje Kantonalnog suda, kako je naveo u apelaciji, primio 7. aprila 2015. godine, a da je 26. septembra 2017. godine lično podnio apelaciju Ustavnom sudu. S obzirom na to da je apelant podnio apelaciju nakon što je protekao rok iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da je apelant neblagovremeno podnio apelaciju, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je primio konačnu odluku Kantonalnog suda.

b) Prima facie – Rješenje Vrhovnog suda (u odnosu na stav III izreke rješenja)

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova na ime sastava odgovora na reviziju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1) tačka c) i stav (4). Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena zbog proteka roka za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4043/17 (J. B.) | Sudska praksa | Aktio