Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5199/17 (N. I.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5199/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5199/17, rješavajući apelaciju Nedžada Izića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nedžad Izić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 265530 17 Kž od 4. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedžad Izić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Enver Ćosićkić, advokat iz Tuzle, podnio je 11. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 265530 17 Kž od 4. septembra 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo zloupotreba procjene iz člana 250. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona F BiH (u daljnjem tekstu: KZ F BiH), pa mu je izrečena uvjetna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se ta kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo. Takođe, apelantu je izrečena sigurnosna mjera zabrana obavljanja dužnosti vještaka arhitektonske struke u trajanju od dvije godine.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da činjenični opis djela u izreci pobijane presude sadrži činjenice i okolnosti iz kojih proizlazi da je apelant, kao ovlašteni procjenitelj i stalni sudski vještak iz oblasti arhitektonske struke, vršeći procjenu imovine pravnog lica ,,Stojak“ d.o.o. Tuzla (koja se odnosila na procjenu vrijednosti ulaganja u renoviranje, rekonstruisanje i proširenje poslovnog objekta, radi ostvarivanja prava na pogodnost u vidu nepovratnih sredstava novčane podrške u poljoprivredi, po modelu ruralnog razvitka u F BiH), postupao suprotno odredbama članova 16. i 29. Zakona o vještacima i sadržaju Naredbe o građevinskom vještačenju, pa da je, iako je bio svjestan da na takav način date ovlasti vještaka zloupotrebljava a što je i htio, ulaganje u renoviranje navedenog poslovnog objekta procijenio na određenu vrijednost, iako je znao da na predmetnom objektu nisu vršeni bilo kakvi radovi na renoviranju i rekonstrukciji, na koji način je navedenom pravnom licu omogućio pribavljanje imovinske koristi od Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva u određenom novčanom iznosu. Stoga, da se ne mogu prihvatiti apelantovi žalbeni prigovori da je izreka pobijane presude nerazumljiva. Zatim, da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori da u obrazloženju pobijane presude nisu dati razlozi o odlučnim činjenicama. Naprotiv, da je prvostepeni sud za zaključke do kojih je došao savjesnom ocjenom izvedenih dokaza, koje je cijenio u smislu člana 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku F BiH (u daljnjem tekstu: ZKP F BiH), dao valjane razloge, koje je obrazložio na način što je izdvojio u jednom stavu nesporne činjenice, a u drugom stavu odlučne sporne činjenice, koje je utvrdio analizom i ocjenom iskaza vještaka građevinske struke S. M., iskaza apelanta, nalaza i mišljenja ovih vještaka, te analizom izvedenih materijalnih dokaza, izvodeći pravilne činjenične zaključke u pogledu činjenične osnove pobijane presude, da su se u radnjama apelanta preduzetim u vrijeme, na način i u mjestu kako je to opisano u izreci pobijane presude, ostvarila sva subjektivna i objektivna obilježja krivičnog djela zloupotreba procjene. Kantonalni sud je istakao da to što nalaze i iskaze vještaka S. M. i apelanta, apelantov branilac cijeni različito, te zaključuje da je obzirom na kontradiktornost nalaza tih vještaka, trebalo odrediti novo vještačenje, da ni u kojem slučaju ne upućuje na zaključak da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. Naime, da je u smislu člana 305. tačka 7. ZKP F BiH, u smislu utvrđivanja pravno relevantnih činjenica za konkretni sporni odnos, prvostepeni sud detaljno analizirao i obrazložio vjerodostojnost iskaza i nalaza apelanta i vještaka građevinske struke S. M.. Nadalje, da kroz unakrsno ispitivanje vještaka S. M., nije dovedeno u sumnju mišljenje iz njegova nalaza, koji nalaz je objektiviziran materijalnim dokazima, iz kojih proizlazi da je za predmetni objekt pravnog lica tokom 2013. godine izdato Odobrenje za upotrebnu dozvolu, te da se u zapisniku o izvršenom tehničkom pregledu od decembra 2012. godine (sačinjenom od Komisije za tehnički pregled izvedenih radova na predmetnom objektu), navodi da je konsolidacija podtemeljnog tla, obzirom da je objekt izveden cca prije 10 godina, potpuno završena bez posljedica po konstrukciju objekta, što ide u prilog da su svi dijelovi predmetnog objekta izvedeni prije 2010. godine, a što se podudara i sa materijalnim dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu. Zatim, da za razliku od navedenog, da je apelant izjavio da je vrijednost objekta pravnog lica “Stojak“ d.o.o. Tuzla, utvrdio neposrednim opažanjem na licu mjesta i po kazivanjem vlasnika tog pravnog lica, iako za to nije imao na uvid nikakvu materijalnu dokumentaciju (koju je vještak S. M. prilikom izrade svog nalaza imao). Kantonalni sud je istakao, da iz Naredbe za građevinsko vještačenje od 3. februara 2016. godine, proizlazi da su oba vještaka imala iste zadatke, da izvrše vještačenje predmetnog poslovnog objekta, da u toku vještačenja utvrde da li je to pravno lice kao investitor u periodu septembar-novembar 2010. godine, izvršio građevinske radove na renoviranju, rekonstrukciji i proširenju poslovnog objekta, te da u toku vještačenja, izlaskom na lice mjesta i uvidom u materijalnu dokumentaciju u spisu, utvrde gabarite poslovnog objekta, korisnu površinu istog, te građevinsku i tržišnu vrijednost izgrađenog objekta u 2010. godini. Kantonalni sud je istakao da je vještak S. M. i postupio po toj naredbi, ali ne i apelant, koji je svoj nalaz bazirao isključivo na očiglednom opažanju na licu mjesta i kazivanju vlasnika pravnog lica, što je i izazvalo konkretni sporni odnos. Nadalje, da su apelantovi žalbeni prigovori da je apelant kao vještak za konkretnu vrstu vještačenja pouzdaniji i kompletni u odnosu na vještaka S. M. paušalni, jer je sud taj koji na prijedlog stranaka određuje vještačenje, imajući u vidu predmet i obim vještačenja, vrstu vještačenja i listu stalnih sudskih vještaka, koji su određeni po vrstama specijaliziranih oblasti, tako da se neosnovano žalbom prigovara da je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno procesno i materijalnog prava. Apelant, između ostalog, navodi da je izreka pobijane presude nerazumljiva, da nisu dati razlozi o odlučnim činjenicama, da obrazloženje osporenih odluka ne sadrži jasne i određene razloge zašto je Nalaz vještaka S. M. zakonit, odnosno urađen u skladu sa pravilima nauke i struke, a apelantov Nalaz nije.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman