Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-203/16 (N. V.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Javna rasprava
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-203/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-203/16, rješavajući apelaciju Nevenke Vila, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nevenke Vila podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 2 P 000522 15 Rev od 21. oktobra 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 P 000522 14 Gž od 17. marta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nevenka Vila (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kupresa, koju zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnijela je 12. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 2 P 000522 15 Rev od 21. oktobra 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 2 P 000522 14 Gž od 17. marta 2015. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
Uvodne napomene
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-2448/15 od 17. juna 2015. godine (kojom je obuhvaćen i apelantičin predmet broj AP-2459/15, dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je 15. maja 2015. godine apelantica podnijela protiv Presude Kantonalnog suda broj 68 2 P 000522 14 Gž od 17. marta 2015. godine jer je apelantica protiv navedene presude izjavila reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelantica ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužna na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
Osporeni postupak
3. Apelantica je 6. oktobra 2010. godine podnijela tužbu Općinskom sudu u Livnu, Odjeljenja suda u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinskog suda) protiv Ceste d.d. Mostar i J.P. Ceste Federacije Bosne i Hercegovine d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete, koju je Općinski sud 21. maja 2013. godine dostavio tuženima na odgovor. Nakon prijema odgovora na tužbu, Općinski sud je održao pripremno ročište 9. septembra 2013. godine i glavnu raspravu 11. novembra 2013. godine.
4. Presudom Općinskog suda broj 68 2 P 000522 10 P od 10. decembra 2013. godine obavezani su tuženi da apelantici solidarno naknade materijalnu štetu na vozilu u iznosu pobliže navedenom u izreci presude zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
5. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica u tužbi navela da je 8. marta 2010. godine njen sin Zoran Vila upravljao motornim vozilom marke VW Golf 3 (u daljnjem tekstu: apelantičino vozilo) na magistralnom putu M-16 iz pravca Bugojna prema Kupresu, te da je dolaskom do kružnog toka u Kupresu, vozeći posve prilagođenom brzinom došlo do proklizavanja - zanošenja apelantičinog vozila, uslijed čega je svojim zadnjim djelom udarilo u stražnji dio vozila marke VW Kombi T4 (u daljnjem tekstu: drugo vozilo), koje je imalo namjeru da se uključi u kružni tok, a koje je bilo zaustavljeno na ulasku u kružni tok. Nadalje, zbog toga što tuženi nisu izvršili posipanje kolnika abrezivnim sredstvima, došlo je do zaokretanja njenog vozila, kojim je upravljao njen sin i gubitka kontrole nad vozilom, te sudara sa drugim vozilom i nastanka štete na apelantičinom vozilu.
6. Nadalje, Općinski sud je naveo da se 8. marta 2010. godine dogodila saobraćajna nezgoda, kojom prilikom je nastala materijalna šteta na apelantičinom vozilu. Utvrđujući odgovornost za nastalu štetu Općinski sud je istakao da iz nalaza vještaka saobraćajne struke Ivana Tomasa proizlazi da se saobraćajna nezgoda dogodila kada se vozač apelantičinog vozila kretao iz smjera Bugojna i u kritičnom trenutku izgubio kontrolu nad vozilom i udario u drugo vozilo koje je stajalo prije samog kružnog toka, da se apelantičino vozilo kretalo brzinom od 25 do 30 km/h, a u trenutku kontakta oko 17 km/h, odnosno da se kretalo unutar propisane brzine na tom dijelu dionice. Nadalje, iz istog nalaza i mišljenja vještaka dalje proizilazi da je kolnik bio očišćen od snijega, ali nije bio posut solju te je bio prekriven ledom, a led na kolniku nije bio iznenadna prepreka, već je bio kontinuirano prekriven ledom cijelom dionicom ceste. Pored toga, iz nalaza i mišljenja vještaka proizilazi da je propust vozača apelantičinog vozila, koji je u uzročnoj vezi sa nastankom saobraćajne nesreće, nedovoljno rastojanje u odnosu na vozilo ispred, s obzirom na brizinu kretanja i uvjete na kolniku, a na strani Službe za čišćenje cesta je izostalo posipanje kolnika solju i pijeskom u cilju otapanja leda, a samim tim i boljih uvjeta za prometovanje cestom. Konačno, vještak je u svom iskazu istaknuo da led na cesti ne predstavlja iznenadnu prepreku, te da ne može odgovoriti na pitanje da li su na apelantičinom vozilu bile zimske gume, ali je siguran da lance nije imalo.
7. Općinski sud je naveo da je do saobraćajne nezgode došlo na način opisan u tužbi, a što proizilazi iz nalaza vještaka saobraćajne struke Ivana Tomasa, iskaza svjedoka Zorana Vile, te uviđajne dokumentacije. S tim u vezi, Općinski sud je istaknuo da vozač apelantičinog vozila nije ničim doprinio nastanku saobraćajne nezgode, nego da za saobraćajnu nezgodu odgovaraju tuženi solidarno budući da je zbog njihovog propusta (neočišćenog dijela ceste od snijega i leda) u održavanju cesta došlo do saobraćajne nezgode sa posljedicama koje trpi apelantica. Zbog navedenog osnovan je apelantičin tužbeni zahtjev u skladu sa čl. 185. i 206. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te članom 37. Zakona o cestama Federacije BiH.
8. Tuženi su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu, a spis predmeta je nakon dostave odgovora na žalbu 7. februara 2014. godine dostavljen Kantonalnom sudu.
9. Kantonalni sud je Presudom broj 68 2 P 000522 14 Gž od 17. marta 2015. godine žalbe tuženih uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je u cijelosti odbijen apelantičin tužbeni zahtjev. Istom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da među parničnim strankama nije sporno da se 8. marta 2010. godine dogodila saobraćajna nezgoda kojom prilikom je nastala materijalna šteta na apelantičinom vozilu. Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda te istakao da je nakon provedenog postupka taj sud utvrdio da vozač apelantičinog vozila nije ničim doprinio nastanku saobraćajne nezgode i da su za saobraćajnu nezgodu odgovorne tužene, radi čijeg je propusta u održavanju ceste i došlo do saobraćajne nezgode. Međutim, imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Ivana Tomasa, koji je realan i objektivan, iskaze svjedoka, te nespornu činjenicu da je apelantičino vozilo krećući se prema kružnom toku, zbog neprilagođene brzine uvjetima i stanju na koliniku udarilo u drugo vozilo koje je bilo zaustavljeno u namjeri da se uključi u kružni tok, da vozač apelantičinog vozila nije držao dovoljan razmak u odnosu na vozilo ispred sebe da bi svoje vozilo mogao zaustaviti, isključivi krivac za nastalu saobraćajnu nezgodu je vozač apelantičinog vozila. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da na licu mjesta postoje saobraćajni znakovi koji reguliraju saobraćaj, da je kolnik bio očišćen od snijega i da led na kolniku nije bio iznenadna prepreka, već je kontinuirano bio prekriven ledom cijelom dionicom ceste, da je vozač apelantičinog vozila bio svjestan otežanih uvjeta na kolniku, tako da se samo postojanje leda na kolniku ne može tretirati kao iznenadna prepreka, već se radilo o kontinuiranom stanju kolnika, zbog čega je Kantonalni sud ocijenio da je isključivi krivac za nastalu saobraćajnu nezgodu vozač apelantičinog vozila, a ne tuženi kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je žalbu tuženih uvažio i prvostepenu presudu, kojom su tužene obvezane da solidarno naknade apelantici materijalnu štetu na vozilu, preinačio i u cijelosti odbio apelantičin tužbeni zahtjev, jer je na pravilno utvrđeno činjenično slanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
11. Vrhovni sud je Rješenjem broj 68 2 P 000522 15 Rev od 21. oktobra 2015. godine odbacio apelantičinu reviziju kao nedopuštenu, zbog toga što je vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude bio ispod propisanog cenzusa za dopuštanje revizije u smislu odredbe člana 237. stav 2. ZPP, te da nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 237. stav 3. ZPP.
Apelacioni navodi
12. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi navedenih prava svode se, u suštini, na tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je proizvoljno primijenjeno procesno pravo. Naime, apelantica je navela da Općinski sud i Kantonalni sud različito ocjenjuju dokaze koji se nalaze u spisu i u konačnosti donose potpuno drugačije odluke, odnosno činjenice predmeta koje se nalaze u spisu Općinskog suda, Kantonalni sud ne sagledava na jednak, brižljiv i savjestan način. S tim u vezi, apelantica je navela da Kantonalni sud uzima u obzir i „favorizira“ samo činjenice koje idu u korist izreke osporene presude iz čega proizilazi da je Kantonalni sud tokom postupka bio pristrasan. Osim toga, apelantica je navela da je Kantonalni sud izmjenio činjeničnu strukturu i uvjerenje koje je izveo Općinski sud, a da nije održao javnu i usmenu raspravu na kojoj bi saslušao svjedoke, niti je omogućio stranakama da učestvuju u drugostepenom postupku. U vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka, apelantica je istakla da predmetni postupak nije okonačan u razumnom roku, te da joj Ustavni sud zbog toga treba dosuditi naknadu nematerijalne štete.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantica u konkretnom slučaju osporava, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 68 2 P 000522 15 Rev od 21. oktobra 2015. godine kojim je odbačena njena revizija kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 68 2 P 000522 14 Gž od 17. marta 2015. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantičinom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantičine navode ispitati u odnosu na tu presudu.
15. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP-2459/15 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP- 2448/15 od 17. juna 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantica primila osporenu presudu Kantonalnog suda, s obzirom na to da je donesena 17. marta 2015. godine, a da je apelaciju u predmetu broj AP-2459/15 podnijela 15. maja 2015. godine. Dakle, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
16. Nadalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Apelantica prije svega povredu ustavnih prava nalazi u tome što je Kantonalni sud izmjenio činjeničnu strukturu i uvjerenje koje je izveo Općinski sud, a da nije održao javnu i usmenu raspravu na kojoj bi saslušao svjedoke, niti je omogućio stranakama da učestvuju u drugostepenom postupku. Ustavni sud nalazi da odredbe ZPP-a daju mogućnost drugostepenom sudu da u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave preinači prvostepenu presudu ako je u sjednici vijeća drukčijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih dokaza pred prvostepenim sudom utvrdio drukčije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud ocjenjuje ove apelantičine navode očigledno (prima facie) neosnovanim.
18. Nadalje, u odnosu na apelantičine navode vezane za suđenje u razumnom roku Ustavni sud uočava da je postupak radi naknade štete trajao oko pet godina, te da su redovni sudovi donijeli tri odluke. Ustavni sud zapaža početnu neaktivnost prvostepenog suda, međutim u daljnjem toku postupka sudovi su bili ažurni te postupak na tri instance okončali u roku od oko pet godina. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U odnosu na apelantičine navode o pristrasnosti Kantonalnog suda tokom žalbenog postupka, Ustavni sud ističe da se prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda postojanje nepristrasnosti u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije mora ocjenjivati prema subjektivnom i objektivnom testu. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost Kantonalnog suda. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristrasnost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o apelantičinim građanskim pravima bio pristrasan. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje i u ovom kontekstu.
20. Nadalje, povredu navedenih ustavnih prava apelantica nalazi i u načinu na koji je Kantonalni sud cijeno dokaze, te utvrdio činjenično stanje. U vezi s tim Ustavni sud, podsjeća da je rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
21. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime iz obrazloženja osporene presude slijedi da je isključivi krivac za nastalu saobraćajnu nezgodu vozač apelantičinog vozila što prije svega proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman