Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5538/17 (H. E.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršenje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5538/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5538/17, rješavajući apelaciju H.E., na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio H.E.

protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 84 0 I 052163 17 Gž od 19. septembra 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio H.E.

protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 84 0 I 052163 17 Gž od 19. septembra 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.

OBRAZLOŽENJE

1. H. E. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Slobodan Bilić, advokat iz Dervente, podnio je 23. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem ekstu: Okružni sud) broj 84 0 I 052163 17 Gž od 19. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova (kao izvršenik) žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje, kojim je odbijen apelantov prigovor podnesen protiv rješenja o izvršenju od 24. februara 2017. godine (kojim je određeno izvršenje po prijedlogu tražioca izvršenja-Republika Srpska), te je određeno da navedeno rješenje o izvršenju u cijelosti ostaje na snazi.

2. U obrazloženju prvostepenog rješenja je, između ostalog, navedeno da nisu prihvaćeni apelantovi navodi iz prigovora da nikome nije dao punomoć za vođenje sudskog postupka (u kojem je donesena presuda koja je izvršna isprava u predmetnom izvršnom postupku), te da je neko u njegovo ime pokrenuo sudski postupak. Dalje, ovo iz razloga što iz same izvršne isprave proizilazi da je advokat J.S. podnio za apelanta tužbu protiv tužene (Republike Srpske), te da je u toku postupka apelant angažovao kao punomoćnike advokate D.P. i M.P. jer advokat J.S. iz Hrvatske nije pribavio potrebnu saglasnost Ministarstva pravde Republike Srpske. Takođe je navedeno, da iz izvršne isprave proizilazi da su advokati D.P. i M.P. u toku parničnog postupka otkazali punomoć apelantu, te da je sud u toku daljeg trajanja parničnog postupka sva daljnja pismena, pozive i sl. dostavljao lično apelantu. S tim u vezi, dalje je navedeno da iz svega navedenog jasno prozilazi da je sud u parničnom postupku itekako pazio na stranačku sposobnost i zastupanje stranke u postupku. Naime, prvostepeni sud je ukazao da ukoliko je apelant smatrao da postoje određene nezakonitosti u provedenom postupku imao je zakonsku mogućnost da reaguje u toku trajanja samog parničnog postupka ili eventualno da u ostavljenom roku izjavi žalbu na presudu od 29. januara 2015. godine, a što apelant očigledno nije uradio, što jasno ukazuje da su prethodni navodi izjavljeni u cilju izbjegavanja izvršenja obaveze i odugovlačenja ovog postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je prvostepeni sud na prijedlog tražioca izvršenja na osnovu izvršne isprave–pravosnažne i izvršne presude Osnovnog suda u Banjaluci od 29. januara 2015. godine (kojom je apelant obavezan da tuženoj Republici Srpskoj isplati određeni novčani iznos na ime naknade troškova parničnog postupka), odredio izvršenje na način u obimu i visini kako je to opisano u rješenju o izvršenju Osnovnog suda Derventa od 24. februara 2017. godine. Dalje, da je protiv navedenog rješenja apelant blagovremeno izjavio prigovor u kojem ističe da se rješenje pobija iz svih zakonom dozvoljenih osnova, te u vezi sa istim navodi da nikome nije dao punomoć za vođenje sudskog postupka koji je okončan presudom, a koja je osnov za vođenje ovog izvršnog postupka. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da je rješenje o izvršenju doneseno na osnovu izvršne isprave - presude kako je to regulisano odredbama člana 23. stav 1. tačka 1. Zakona o izvršnom postupku (izvršne isprave su: 1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje). S tim u vezi, Okružni sud je naveo da ovo s obzirom da je prijedlog za izvršenje imao sve elemente propisane odredbom člana 36. stav 1. istog zakona i obzirom da su odrebama člana 47. stav 1. do

10. Zakona o izvršnom postupku navedeni razlozi za podnošenje prigovora na rješenje o izvršenju, slijedom čega apelantovi navodi nisu razlog koji predviđa odredba člana 47. Zakona o izvršnom postupku. Shodno navedenom, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu člana 49. istog Zakona odbio apelantov prigovor kao neosnovan, te ukazao da žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ukazuje da su redovni sudovi vodili parnični postupak u njegovo ime bez njegovog ovlašćenja, te da su uprkos tom apelantovom prigovoru sudovi obavezali apelanta da plati troškove postupka. Takođe, apelant ukazuje da je podnio krivičnu prijavu Okružnom javnom tužilaštvu u Banja Luci protiv NN lica, a koju prijavu je podneo dana 29. avgusta 2017. godine tražeći krivično gonjenje lica koja su pokrenula postupak bez njegove punomoći, te da od Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci apelant nije obaviješten o ishodu postupka po podnesenoj krivičnoj prijavi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

6. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

7. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku, koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanta, na osnovu pravosnažne sudske odluke. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u prigovoru protiv rješenja o izvršenju i žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje navode su razmotrili prvostepeni sud i Okružni sud prilikom donošenja svojih odluka, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede njegovog prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5538/17 (H. E.) | Sudska praksa | Aktio