Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5471/17 (Kantonalna bolnica Orašje)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5471/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5471/17, rješavajući apelaciju Kantonalne bolnice Orašje, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Kantonalna bolnica Orašje protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Ps 040514 17 Pž od 22. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kantonalna bolnica Orašje (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Sanela Hidanović, advokat iz Orašja, podnijela je 21. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 Ps 040514 17 Rev od 31. avgusta 2017. godine kojom je odbačena apelantkinjina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Ps 040514 17 Pž od 22. marta 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1358/17 od 18. jula 2017. godine, u odnosu na predmet AP-2171/17, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 Ps 040514 15 Ps od 7. decembra 2016. godine kojom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena (Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo zdravstva Sarajevo) da joj isplati iznos od 7.304,58 KM.

2. U obrazloženju prvostepene odluke, Općinski sud je naveo, između ostalog, da apelantkinja svoje potraživanje temelji na odredbama člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je štetu pričinio ministar tužene tako što je neovlašteno zastupao Vladu Posavskog kantona u pregovaranju i zaključenju Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GKU) i koji je objavljen u Službenim novinama Federacije BiH. Takođe, ukazano je da je pravosnažnom presudom Općinskog suda od 15. decembra 2011. godine apelantkinja obavezana da zaposlenici Lj. M. isplati određeni novčani iznos na ime razlike plaće, između isplaćene i one zagarantovane objavljenim GKU, pa je prisilnim putem u izvršnom postupku sa računa apelantkinje skinut ukupan iznos od 7.304,58 KM. Općinski sud je naveo da je Presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U 34/12 od 22. januara 2013. godine utvrđeno da GKU u vrijeme zaključenja u odnosu na Posavski kanton nije bio zaključen u skladu sa čl. III.2b) i članom III.3. Ustava Federacije BiH. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je za nesumnjivu odgovornost tužene, kao pravne osobe za eventualnu štetu koju je pretrpjela apelantkinja radom ministarstva zdravstva, kao organa tužene potrebno nedvosmisleno utvrditi da li su ispunjeni svi opšti uslovi za građansko-pravnu odgovornost tužene. Naime, ukazano je da je apelantkinja morala dokazati da postoji šteta, da postoji krivica, kao i uzročna veza između preduzete radnje i nastale štete, u konkretno traženom iznosu, a pored toga apelantkinja je morala dokazati da je štetu pričinio organ tužene nezakonitim ili nepravilnim radom u vršenju svojih funkcija. U vezi s tim, istaknuto je da je odgovornost pravne osobe uslovljena neprimjenjivanjem ili pogrešnim primjenjivanjem određenih propisa, osim ako je riječ o pogrešnom tumačenju propisa. Općinski sud je zaključio da je Ministarstvo zdravstva pogrešno tumačilo odredbe Zakona o radu (koje su navedene u odluci Ustavnog suda F BiH od 22. januara 2013. godine), jer je pogrešno tretirao i cijenio tekst zaključka Vlade Posavskog kantona od 18. juna 2007. godine kao saglasnost za zaključenje GKU, te se radi o običnoj nepažnji organa tužene, a ne o gruboj odnosno krajnjoj nepažnji ili namjeri u postupanju ministarstva zdravstva. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da nema osnova za primjenu odredaba člana 172. ZOO, iz razloga što nisu ispunjeni svi opšti uslovi za građansko pravnu odgovornost tužene.

3. U obrazloženju konačne odluke, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je pravilno prvostepeni sud zaključio da apelantkinja nije na nesumnjiv način dokazala da postupanje Ministarstva zdravstva ima karakter namjere ili krajnje nepažnje, da bi se moglo govoriti o nezakonitom i nepravilnom radu organa pravne osobe. Kantonalni sud je ukazao da je u predmetnoj pravnoj stvari riječ o običnoj nepažnji organa tužene, a ne o gruboj, odnosno krajnjoj nepažnji ili namjeri u postupanju Ministarstva zdravstva, slijedom čega nisu ispunjeni uslovi za građansko-pravnu odgovornost tužene.

4. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U suštini, apelantkinja smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene relevantne odredbe ZOO. Apelantkinja ukazuje na odgovornost tužene za štetu koju joj je prouzrokovao ministar zdravstva zaključujući GKU u ime i za račun Vlade Posavskog kantona, iako za to nije imao potrebno ovlaštenje Vlade Posavskog kantona. Apelantkinja navodi da je pobijanom presudom promijenjen stav Kantonalnog suda povodom istog pravnog pitanja odgovornosti pravne osobe za štetu trećima u predmetu u kojem je obavezan Posavski kanton da naknadi štetu tužitelju koju je prouzrokovao Općinski sud postupanjem stručnog saradnika u postupku ovjere ugovora o doživotnom izdržavanju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da je apelantkinja ima status javne ustanove, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stavri utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Općinski sud, kao i Kantonalni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, u čemu Ustavni sud, nasuprot apelantkinjinim navodima, ne nalazi proizvoljnost. U pogledu apelantkinjinih navoda da je Kantonalni sud promijenio stav povodom istog pravnog pitanja odgovornosti pravne osobe za štetu trećima, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5471/17 (Kantonalna bolnica Orašje) | Sudska praksa | Aktio