Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5166/17 (D. B.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Povrat stana
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5166/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5166/17, rješavajući apelaciju Dragice Baroš, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (7), člana 72 stav (5) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Dragice Baroš.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što u razumnom roku nije okončan upravni postupak vraćanja u posjed stana, koji se trenutno nalazi pred Službom za graditeljstvo, prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Opštine Livno.

Nalaže se Službi za graditeljstvo, prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Opštine Livno da, u skladu s članom 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku okonča predmetni upravni postupak, shodno članu II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Opštini Livno da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantkinji Dragici Baroš u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantkinji Dragici Baroš zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Službi za graditeljstvo, prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Opštine Livno i Opštini Livno da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragica Baroš (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Beograda, Republika Srbija, podnijela je 7. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u upravnoj stvari vraćanja u posjed stana, koji se trenutno nalazi pred Službom za graditeljstvo, prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Opštine Livno (u daljnjem tekstu: Služba).

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Ministarstva graditeljstva, obnove, prostornog uređenja i zaštite okoliša Livno (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Službe zatraženo je 23. i 26. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Ministarstvo i Služba su u periodu od 26. februara do 16. marta 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Gojko Baroš (u daljnjem tekstu: apelantkinjin suprug) podnio je 27. oktobra 1999. godine Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) zahtjev za vraćanje stana koji se nalazi u Livnu (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

6. U skladu sa Zakonom o prijenosu i rješavanju neriješenih zahtjeva za vraćanje u posjed stana na kojima postoji stanarsko pravo ili nekretnina u vlasništvu koji su podneseni Komisiji („Službene novine FBiH“ broj 6/04), u Odjel graditeljstva i prostornog uređenja opštinskog načelnika opštine Livno (u daljnjem tekstu: Odjel) dostavljen je (putem Ministarstva) 17. novembra 2004. godine zahtjev apelantkinjinog supruga (koji je u međuvremenu umro) podnesen Komisiji 27. oktobra 1999. godine.

7. Odjel je aktom broj 07-23-7-322/04 od 18. novembra 2004. godine zatražio od apelantkinje da dostavi potrebnu dokumentaciju u vezi sa predmetnim stanom.

8. Apelantkinja je 14. januara 2005. godine dostavila Odjelu određenu dokumentaciju.

9. Rješenjem Odjela broj 07-23-7-322/04 od 17. januara 2005. godine odbijena je apelantkinjina zamolba za vraćanje u posjed predmetnog stana.

10. Rješenjem Ministarstva broj 07-23-3-3/05 od 16. februara 2005. godine odbijena je apelantkinjina žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja od 17. januara 2005. godine.

11. Presudom Kantonalnog suda broj U. 4/05 od 17. avgusta 2005. godine odbijena je apelantkinjina tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja od 16. februara 2005. godine.

12. Presudom Vrhovnog suda broj Uvl-212/05 od 9. aprila 2009. godine uvažen je apelantkinjin zahtjev za vanredno preispitivanje, ukinuta presuda Kantonalnog suda od 17. avgusta 2005. godine i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 10 0 U 000186 09 U od 18. septembra 2009. godine uvažena je apelantkinjina tužba, poništena rješenja Ministarstva od 16. februara 2005. godine i Odjela od 17. januara 2005. godine, te predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odluku.

14. Rješenjem Službe broj 07-23-7-322/04 od 12. aprila 2010. godine odbijena je apelantkinjina zamolba za vraćanje u posjed predmetnog stana.

15. Rješenjem Ministarstva broj 07-23-3-3/05 od 27. maja 2010. godine poništeno je prvostepeno rješenje od 12. aprila 2010. godine i predmet riješen na način da se potvrđuje da je apelantkinja nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, pa joj se dozvoljava povrat u posjed stana.

16. Na apelantkinjin prijedlog, a na osnovu rješenja Ministarstva od 27. maja 2010. godine, prvostepeni organ je 12. novembra 2010. godine apelantkinju uveo u posjed predmetnog stana na osnovu svog zaključka o dozvoli izvršenja od 22. juna 2010. godine.

17. Presudom Kantonalnog suda broj 10 0 U 001408 10 U od 8. oktobra 2012. godine poništeno je rješenje Ministarstva od 27. maja 2010. godine i predmet vraćen na ponovni postupak tom organu.

18. Rješenjem Ministarstva broj 07-23-3-3/05 od 25. oktobra 2012. godine poništeno je rješenje Službe od 12. aprila 2010. godine i predmet vraćen tom organu na ponovni postupak.

19. Rješenjem Kantonalnog suda broj 10 0 U 002155 13 U od 13. marta 2013. godine odbačena je apelantkinjina tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva od 25. oktobra 2012. godine.

20. Presudom Vrhovnog suda broj 10 0 U 002155 13 Uvp od 28. maja 2015. godine uvažen je apelantkinjin zahtjev za vanredno preispitivanje i rješenje Kantonalnog suda od 13. marta 2013. godine ukinuto i predmet vraćen tom sudu na ponovno odlučivanje.

21. Presudom Kantonalnog suda broj 10 0 U 002155 15 U2 od 1. jula 2016. godine odbijena je apelantkinjina tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva od 25. oktobra 2012. godine.

22. Presudom Vrhovnog suda broj 10 0 U 002155 16 Uvp 2 od 31. avgusta 2017. godine odbijen je apelantkinjin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 1. jula 2016. godine.

23. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da se postupak po predmetnom zahtjevu za vraćanje u posjed stana trenutno vodi pred Službom kao prvostepenim upravnim organom nadležnim za rješavanje predmetne upravne stvari.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog predugog trajanja predmetnog upravnog postupka. Naime, apelantkinja ističe da se u konkretnom slučaju „ne može govoriti o pravičnosti i razumnom roku jer ona ne može i dalje da uživa svoju imovinu nakon 18 godina od dana podnošenja zahtjeva za vraćanje imovine i 24 godine od progona iz svog doma“. Osim prava na pravično suđenje, apelantkinja je navela povredu prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te pravo da se sva izbjegla i raseljena lica vrate u svoje domove iz člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine.

b) Odgovor na apelaciju

25. Vrhovni sud je naveo da pred tim sudom nisu povrijeđena apelantkinjina prava.

26. Kantonalni sud je istakao da je u svojoj presudi od 1. jula 2016. godine naveo razloge kojima se rukovodio kada je odbio apelantkinjinu tužbu, a što je potvrdio Vrhovni sud u svojoj presudi od 31. avgusta 2017. godine, slijedom čega je Kantonalni sud predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

27. Ministarstvo je navelo da su svi postupci, kako upravni tako i sudski, sprovedeni u skladu sa formalnopravnim i materijalnopravnim propisima uz poštovanje svih zakonskih rokova prilikom donošenja akata, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbaci odnosno odbije.

28. Služba je navela da ostaje pri svom rješenju od 12. aprila 2010. godine, kojim je odbijen apelantkinjin zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. Služba se nije izjasnila u pogledu apelantkinjinih navoda o dužini trajanja postupka u ovoj upravnoj stvari.

V.Relevantni propisi

29. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su osigurati efikasno ostvarivanje prava i interesa građana [...] što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

[...] Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge sudionike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

30. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 17. stav 1.

Tužba, po pravilu, ne sprečava izvršenje upravnog akta protiv kog je podnesena, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

31. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da predmetni postupak nije okončan, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija, u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII.Meritum

36. Apelantkinja smatra da je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i prava iz člana II/3f) i k), te člana II/4 i II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8 Evropske konvencije, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 14 Evropske konvencije.

a)Pravo na pravično suđenje – razuman rok

37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

38. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

40. Ustavni sud zapaža da je predmetni upravni postupak pokrenut 17. novembra 2004. godine kada je zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed dostavljen (ex lege i ex officio) stvarno nadležnom opštinskom organu (Odjelu kao pravnom predniku Službe) na rješavanje i da taj postupak, prema stanju spisa, još uvijek nije okončan. Dakle, Ustavni sud zapaža da postupak traje skoro 13 i po godina, te je to relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka. Analiza razumnosti trajanja postupka

41. Ustavni sud nalazi da iz stanja spisa predmeta proizlazi da se radi o relativno složenom predmetu. Nadalje, Ustavni sud ne nalazi da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelantkinja preduzimala radnje kojima bi odugovlačila predmetni postupak.

42. Ocjenjujući ponašanje nadležnih organa, Ustavni sud zapaža da je nesporno da su organi uprave i sudovi provodili procesne radnje i donosili odluke u apelantkinjinom predmetu. U tom smislu, Ustavni sud konstatuje da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je u predmetnoj upravnoj stvari doneseno 13 odluka i da je postupak u pet navrata vraćan na ponovno odlučivanje (četiri puta sudskim odlukama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, te jednom odlukom drugostepenog organa – Ministarstva). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su pred nadležnim sudovima u pojedinim fazama postupka postojali neopravdano dugi periodi za rješavanje po pravnim lijekovima. Primjerice, Vrhovnom sudu je trebalo preko tri i po godine (presudom od 9. aprila 2009. godine) da odluči o prvobitno podnesenom apelantkinjinom zahtjevu za vanredno preispitivanje protiv presude Kantonalnog suda od 17. avgusta 2005. godine, dok je po drugom podnesenom zahtjevu za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu trebalo preko dvije godine da donese odluku (presudu od 28. maja 2015. godine), a o trećem zahtjevu oko godinu dana (presudom od 31. avgusta 2017. godine). S druge strane, Ustavni sud primjećuje da je najduži period pasivnosti (preko dvije godine) kod odlučivanja Kantonalnog suda po apelantkinjinoj tužbi podnesenoj protiv rješenja Ministarstva od 27. maja 2010. godine. Međutim, bez obzira na navedeno, Ustavni sud smatra da najveću odgovornost za dužinu trajanja predmetnog postupka snosi prvostepeni organ, tj. Služba kojoj je na osnovu rješenja Ministarstva od 25. oktobra 2012. godine predmet vraćen na ponovni postupak i koja ni nakon skoro pet i po godina nije donijela odluku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 17 stav 1 Zakona o upravnim sporovima, kojom je propisano da naknadno izjavljeni pravni lijek u upravnoj stvari (tužba) ne sprječava u pravilu izvršenje upravnog akta protiv kojeg je podnesena tužba, tj. u ovom slučaju navedenog rješenja Ministarstva od 25. oktobra 2012. godine.

43. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da predmetni postupak, posmatrano u cjelini, traje skoro 13 i po godina i još uvijek nije okončan, niti je izvjesno kada će to biti, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da nema valjanog opravdanja zašto postupak u navedenom predmetu traje ovoliko dugo, što se u odlučujućoj mjeri može pripisati ponašanju organa uprave, prije svega Službi, koja nije vodila postupak na način kako je propisano Zakonom o upravnom postupku (čl. 6 i 14) i članom 17 Zakona o upravnim sporovima.

44. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog dužine trajanja postupka za vraćanje u posjed predmetnog stana povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

45. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te, ako odluči da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, da će je odrediti na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Dakle, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud određuje naknadu nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

46. Budući da je u predmetnoj apelaciji utvrđeno kršenje prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da apelantkinji pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju je nesumnjivo pretrpjela zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. Ustavni sud smatra da apelantkinji treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

47. Ovu naknadu je dužna da plati Opština Livno, s obzirom na sjedište Službe kao upravnog organa pred kojim se vodi(o) predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantkinji zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b) Ostali navodi

48. Imajući u vidu utvrđenje u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati da li je u ovom predmetu došlo i do povrede prava iz člana II/3f) i k), te čl. II/4 i II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8 Evropske konvencije, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 14 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada postupak u pravnoj stvari za vraćanje predmetnog stana u posjed traje skoro 13 i po godina, te kada još uvijek nije okončan, što se u odlučujućoj mjeri može staviti na teret Službi koja nije vodila postupak na način kako je to propisano Zakonom o upravnom postupku i Zakonom o upravnim sporovima.

50. Na osnovu člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (7), člana 72 stav (5) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5166/17 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio