Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-138/16 (N. Š.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Kamata
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Uknjižba
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-138/16

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 138/16, rješavajući apelaciju Nikole Šimovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nikole Šimovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 020575 14 Gž od 13. novembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nikola Šimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, koga zastupa Milenko-Vojo Radović, advokat iz Foče, podnio je 5. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 020575 14 Gž od 13. novembra 2015. godine. Apelant je podnescima od 8. maja i 18. jula 2017. godine dopunio apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Fonda stanovanja RS (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. januara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 25. januara do 7. marta 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Osnovni sud je odlučujući o apelantovoj tužbi protiv tuženog radi utvrđenja i brisanja uknjižbe založnog prava donio Presudu broj 94 0 P 020575 13 P od 10. februara 2014. godine kojom je tužbeni zahtjev usvojen. Izrekom navedene presude je utvrđeno da je apelant sa danom 21. juni 2013. godine tuženom u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu stana u iznosu od 5.170,07 KM po ugovoru o otkupu stana zaključenog između apelanta i ŠG „Maglić“ Foča od 31. jula 2003. godine, i to dvoiposobnog stana površine 71 m koji se nalazi u stambeno-poslovnoj zgradi u Foči (bliže katastarske oznake i oznake KPU navedene u izreci presude), te je tuženom naloženo da apelantu izda valjanu ispravu za brisanje upisanog založnog prava na predmetnom stanu u Knjizi uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova na tražbinu u iznosu od 5.170,07 KM, te naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom je apelant obavezan da tuženom zbog kašnjenja u isplati kupoprodajne cijene za period od septembra 2010. do juna 2013. godine isplati iznos od 14.47 KM dok je u preostalom dijelu (preko dosuđenog iznosa) protivtužbeni zahtjev tuženog za isplatu zakonskih zateznih kamata na glavni dug odbijen kao neosnovan.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u činjeničnim navodima tužbe istakao sljedeće: da je 31. jula 2003. godine u svojstvu nosioca stanarskog prava s tadašnjim vlasnikom stana ŠG „Maglić“ Foča zaključio ugovor o otkupu stana na otplatu, da je izvršio plaćanje otkupne cijene stana zaključno sa danom 21. juni 2013. godine i da je time izvršio svoje ugovorene obaveze, te od tuženog zatražio pismenu saglasnost za brisanje založnog prava. Tuženi je njegov zahtjev odbio, a u postupku koji je tužbom pokrenuo tuženi je osporio osnov tužbenog zahtjeva i istakao protivtužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata, ukazujući da je cjelokupni iznos neplaćene otkupne cijene stana dospio na naplatu 16. marta 2004. godine i da je u konkretnom slučaju nastupila dužnička docnja jer apelant svoje obaveze nije izvršio na vrijeme i na ugovoreni način.

7. Nakon izvedenog dokaznog postupka, analize i ocjene dokaza pojedinačno i međusobno, Osnovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan jer je 21. juna 2013. godine tuženom u cijelosti izmirio obavezu plaćanja otkupne cijene stana, a odredbama ugovora o otkupu nije ugovorena obaveza plaćanja kamata za slučaj docnje, čime su se stekli uslovi za davanje pismene saglasnosti za brisanje hipoteke na predmetnom stanu koja je upisana u korist tuženog shodno članu 173 stav 1 Zakona o stvarnim pravima. Navedenom odredbom je propisano, kako je dalje navedeno, da založno pravo prestaje prestankom osiguranog potraživanja i sporednih potraživanja, kamata i troškova ako zakonom nije drugačije određeno. Osim toga, ocijenjeno je da je prigovor zastarjelosti potraživanja plaćanja zakonskih zateznih kamata u korist tuženog osnovan jer je odredbom člana 372 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanje povremenih davanja zastarijeva za tri godine. Stoga je apelantov tužbeni zahtjev usvojen, kao i protivtužbeni zahtjev tuženog za isplatu kamata zbog docnje u visini od 14,47 KM, dok je preko dosuđenog iznosa protivtužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

8. Okružni sud je Presudom broj 94 0 P 020575 14 Gž od 13. novembra 2015. godine žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tako što je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, te je u cijelosti usvojen protivtužbeni zahtjev i apelant obavezan tuženom isplatiti iznos od 5.040,95 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. septembra 2013. godine pa do isplate i naknaditi troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

9. Okružni sud je u obrazloženju presude, obrazlažući osnovanost žalbenih prigovora tuženog, prije svega ukazao na predmet spora i apelantov zahtjev kojim je tražio utvrđenje da je isplatio kupoprodajnu cijenu stana i izdavanje valjane isprave za brisanje upisanog založnog prava. Nakon ispitivanja prvostepene presude, Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud, usvajajući tužbeni zahtjev, nije pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi s takvim stavom, Okružni sud se pozvao na odredbu člana 141 Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), koju je citirao, te je shodno sadržaju citirane odredbe zaključio da je namjera zakonodavca bila da obezbijedi potraživanje u cjelini, a povjerioca stavi u položaj da je obezbijeđeni dug dovoljno namiren do momenta dospjelosti, pa je zbog toga i propisano da pored glavnog potraživanja, založno pravo obezbjeđuje i namirenje sporednih potraživanja, kao i kamata. Stoga se Okružni sud, kako je dalje obrazloženo, nije mogao složiti sa stavom iz prvostepene presude prema kojoj je apelant, iako je kupoprodajnu cijenu stana isplatio na dan 21. juni 2013. godine, oslobodio obaveze plaćanja zateznih kamata jer nije ispunio obaveze u ugovorenom roku. U vezi s tim je naveden sadržaj odredbe iz člana 173 ZSP kojom je propisano da založno pravo prestaje prestankom osiguranog potraživanja i sporednih potraživanja ako nije drugačije određeno. Prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno ocijenio prirodu i vrstu ugovorene obaveze i pravilno utvrdio visinu protivtužbenog zahtjeva koja nije sporna, ali je pogrešno utvrdio da se na potraživanja zateznih kamata u konkretnom slučaju primjenjuje trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 372 stav 1 ZOO. Za razliku od takvog stava, Okružni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja trebalo primijeniti odredbu iz člana 371 ZOO, odnosno da se zastarjelost cijeni u okviru desetogodišnjeg roka zastarjelosti. Ovo iz razloga što se odredba člana 324 ZOO, koju je primijenio prvostepeni sud, odnosi na zastarjelost povremenih potraživanja u koja ne ulaze otplate u obrocima (ratama). U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, u pitanju je isplata glavnice u ratama jer se apelant obavezao da otkupnu cijenu stana isplati u ratama, a takav način isplate je propisan u odredbi člana 31 Zakona o privatizaciji državnih stanova. Iz navedenog je ocijenjeno da je osnovan protivtužbeni zahtjev tuženog u iznosu od 5.040,95 KM, zbog čega je žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena budući da iz nesporno utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant obrazlaže pogrešnim tumačenjem odredaba ZOO koje se tiču zastarjelosti potraživanja (odredbe čl. 371, 372 i 324 ZOO), te odredaba ZSP (čl. 173 i 141) jer je, prema njegovoj ocjeni, primjena citiranih odredaba od strane Okružnog suda bila proizvoljna i diskriminaciona. Apelant u iscrpnoj apelaciji, između ostalog, tvrdi da plaćanje zakonske zatezne kamate nije bilo ugovoreno, odnosno ugovorom nije bilo dogovoreno kako i na koji način će se vršiti obračun kamata. Upravo iz tog razloga je Skupština Republike Srpske donijela odluku od 10. jula 2014. godine kojom je precizirano kako i na koji način će kupci državnih stanova koji su kasnili s plaćanjem mjesečnih rata plaćati zakonske zatezne kamate, pa je u tom pravcu apelant iznio svoje tumačenje relevantne odredbe odluke, odnosno zaključka NSRS „da se kupcima državnih stanova ne može vršiti obračun zakonskih zateznih kamata zbog neredovnog plaćanja mjesečnih rata, u slučaju kašnjenja u plaćanju tri ili više mjesečnih uzastopnih rata, na cjelokupni dospjeli dug, već se taj obračun mora vršiti na mjesečne rate, na iznose kašnjenja o isplati svake mjesečne rate pojedinačno“. U vezi s tim, apelant ukazuje da su u redovni sudovi dužni da poštuju propise i zakone koje donosi NSRS, pa je stoga Okružni sud prilikom odlučenja o protivtužbi morao imati u vidu akte koje je donijela NSRS. Zatim iscrpno problematizuje stav Okružnog suda tvrdeći da predmetni ugovor o otkupu stana nije ugovor sa obročnim otplatama, već anuitetski ugovor na koji se primjenjuje trogodišnji rok zastare shodno odredbi člana 372 stav 1 ZOO.

11. U dopunama apelacije apelant je dostavio nekoliko rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) koja su donesena tokom 2017. godine u kojima je taj sud, razmatrajući revizije, u smislu člana 237 stav 3 ZPP, povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja iznio stav suprotan stavu Okružnog suda o spornom pitanju zastare, što je bio razlog Vrhovnom sudu da ukine drugostepene odluke i predmete vrati drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Ustavni sud ne raspolaže informacijama da li su ti postupci pred Okružnim sudom okončani. Predloženo je da se apelacija usvoji.

b) Odgovor na apelaciju

12. Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana jer u postupku nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazao.

13. Osnovni sud je ostao pri razlozima koje je naveo u svojoj presudi.

14. Tuženi je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve apelacione prigovore ocijenio neosnovanim. U cijelosti je podržao stav Okružnog suda koji je zaključio da potraživanje zateznih zakonskih kamata zbog docnje u isplatama mjesečnih rata povodom ugovora o otkupu stana zastarijeva za 10 godina u smislu člana 371 ZOO jer je u okolnostima konkretnog slučaja nesporno da se ne radi o anuitetskim otplatama, već je novčana obaveza podijeljena u jednake rate-obroke koji dospijevaju u jednakim vremenskim razmacima. Tuženi je ocijenio neosnovanim i apelacione tvrdnje da je ugovorena obaveza prestala isplatom otkupne cijene stana i da su se stoga stekli uslovi za prestanak založnog prava. Tuženi se u tom pravcu pozvao na odredbu člana 9 Ugovora o otkupu stana na otplatu kojom je precizirano da je hipoteka zasnovana radi obezbjeđenja otplate otkupne cijene stana, a kako otplata nije tekla ugovorenom dinamikom hipoteka se stoga proteže i na sva sporedna potraživanja koja su nastala usljed neuredne otplate, kao što su zakonske zatezne kamate shodno čl. 141 stav (4) i 173 ZSP. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Kad dužnik dolazi u docnju Član 324.

(1) Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.

(2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze.

Opšti rok zastarjelosti Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Povremena potraživanja Član 372.

(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

(2) Isto važi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga djelimična ispunjenja.

16. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11 i 60/15) relevantne odredbe glase:

Potraživanje i založno pravo Član 141.

(1)Potraživanje osigurano založnim pravom mora biti novčano ili odredivo u novcu.

(2)Potraživanje mora biti određeno. Potraživanje je dovoljno određeno ukoliko su određeni povjerilac i dužnik, pravni osnov i visina ili najviši iznos do koga se osigurava zalogom.

(3)Založnim pravom može se osigurati postojeće potraživanje i potraživanje koje bi protekom nekog vremena ili nakon ispunjenja nekog uvjeta nastalo, ako to potraživanje ispunjava pretpostavke iz stava 1.

ovog člana.

(4)Založno pravo pored glavnog potraživanja osigurava i namirenje sporednih potraživanja, kamata, troškova za očuvanje stvari i troškova naplate potraživanja.

[...] Prestanak osiguranog potraživanja Član 173.

Založno pravo prestaje prestankom osiguranog potraživanja i sporednih potraživanja kamata i troškova, ako nije drukčije zakonom određeno.

17. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 11/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 3/04, 70/04, 2/05, 67/05, 118/05, 70/06 i 60/07), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 31.

Otkup stana može se, prema izboru kupca, ugovoriti isplatom otkupne cijene odjednom ili u mjesečnim ratama.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 94 0 P 020575 14 Gž od 13. novembra 2015. godine protiv koje apelant nije imao mogućnost izjaviti reviziju shodno članu 237 stav (2) ZPP, pa osporena presuda predstavlja konačnu odluku u ovom postupku. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 30. novembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 5. januara 2016. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo iz čl. II/3e) i k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

25. U konkretnom slučaju, postupak iz kog je proizašla osporena presuda odnosio se na zaštitu apelantovih prava povodom otkupa stana i brisanja založnog prava, iz čega proizlazi da se predmetni postupak ticao apelantovih građanskih prava, pa stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

26. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03). Takođe, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03 i Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

27. Razmatrajući apelacione navode Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje razmotrio u svojoj Odluci broj AP 3053/15 od 15. novembra 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3053/15, dostupna na internet stranici www.ustavnisud.ba). U toj odluci, koja je donesena povodom identičnog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je zaključio da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud svoju odluku zasnovao na relevantnim odredbama ZOO i ZSP, pri čemu je o spornom pitanju zastare dato obrazloženje koje ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti u primjeni i tumačenju relevantnih zakonskih odredaba. Takođe je zaključeno da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u situaciji kada apelant kršenje navedenih prava zasniva na proizvoljnoj primjeni i tumačenju relevantnih zakonskih odredaba, a neosnovanost takvih tvrdnji Ustavni sud je obrazložio razmatrajući prigovore vezane za kršenje prava na pravično suđenje.

28. Razmatrajući u citiranoj odluci ključne prigovore na koje je apelant takođe ukazao u svojoj apelaciji, a tiču se primjene materijalnog prava, odnosno tumačenja relevantnih odredaba ZOO u vezi s rokovima zastare potraživanja zakonske zatezne kamate kao glavnog duga zbog docnje, Ustavni sud je napomenuo (stav 38 citirane odluke) da je Okružni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, nakon ispitivanja prvostepene presude, između ostalog, zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o isplati anuiteta, već o isplati glavnice u ratama odnosno „otplati u obrocima“, pozvavši se pri tome i na odredbu člana 31 Zakona o privatizaciji državnih stanova koja propisuje upravo takav način otplate otkupne cijene državnih stanova, zaključivši da se shodno tome na konkretnu pravnu situaciju u kontekstu potraživanja tuženog treba primijeniti odredba člana 371 ZOO koja propisuje desetogodišnji rok zastarjelosti potraživanja (opšti rok za zastaru), što je bio razlog da Okružni sud u cijelosti udovolji protivtužbenom zahtjevu. Osim toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci podsjetio da je Okružni sud prilikom razmatranja žalbe tuženog imao u vidu relevantne odredbe ZSP, i to odredbe čl. 141 i 173 koje, između ostalog, propisuju da se založno pravo, pored glavnog duga, obezbjeđuje i namirenjem sporednog potraživanja (kamata), odnosno da založno pravo prestaje prestankom obezbijeđenog potraživanja i sporednog potraživanja - kamata. Okružni sud je upravo imajući u vidu sadržaj citiranih odredaba zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi da se udovolji tužbenom zahtjevu (apelanta kao tužioca), koji se, između ostalog, tiče brisanja založnog prava na predmetnom stanu.

29. U spomenutoj odluci Ustavni sud je takođe naveo (st. 40 i 41 citirane odluke) da u okolnostima konkretnog slučaja u primjeni i tumačenju Okružnog suda relevantnih odredaba ZOO i ZSP nije uočio bilo kakvu proizvoljnost, pa u takvim okolnostima, imajući u vidu jasno i argumentovano obrazloženje Okružnog suda povodom spornih pitanja, Ustavni sud nije mogao izvesti zaključak da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Takav stav Ustavnog suda nije doveden u pitanje ni odlukama Vrhovnog suda koje je apelant dostavio u dopunama apelacije broj AP 3053/15, sugerišući na kršenje prava na pravnu sigurnost jer je Vrhovni sud povodom spornog pitanja zastare potraživanja kamata kao glavnog duga iznio drugačiji stav od stava Okružnog suda u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Ustavni sud je u spomenutoj odluci naglasio da Vrhovni sud u osporenim rješenjima donesenim tokom 2017. godine, koje je apelant naknadno dostavio u dopunama apelacije, nije donio konačne odluke, već procesne kojima je ukinuo neke presude Okružnog suda i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje, a iz raspoloživih informacija nije vidljivo da li su ti postupci pravosnažno okončani. Upravo takva situacija sugeriše na zaključak da još uvijek nije zauzet pravosnažan stav o spornom pitanju, pa se stoga u takvim okolnostima nije moglo ni pokrenuti pitanje kršenja prava na pravnu sigurnost, na kojem je apelant insistirao. Zatim, ni apelantovo pozivanje na odluke nadležnih organa Republike Srpske iz 2014. godine, kojima je regulisan način obračuna zakonskih zateznih kamata kupcima državnih stanova, u okolnostima konkretnog slučaja nije moglo pokrenuti pitanje pravne sigurnosti jer ti dokumenti za redovne sudove nisu mogli biti pravno obavezujući.

30. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 3053/15 od 15. novembra 2017. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, imajući u vidu da se radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju, Ustavni sud se u pogledu apelantovih apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci, te u konkretnom slučaju neće davati posebno obrazloženje.

31. Stoga, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, te podržavajući sopstvenu praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali identična pravna pitanja, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da su osporenom presudom prekršena njegova prava garantovana članom II/3e) i k) i članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članom 6 stav 1, članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i članom 14 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud svoju odluku zasnovao na relevantnim odredbama ZOO i Zakona o stvarnim pravima, pri čemu je o spornom pitanju zastare dato obrazloženje koje ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti u primjeni i tumačenju relevantnih zakonskih odredaba.

33. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u situaciji kada apelant kršenje navedenih prava zasniva na proizvoljnoj primjeni i tumačenju relevantnih zakonskih odredaba, a neosnovanost takvih tvrdnji Ustavni sud je obrazložio razmatrajući prigovore vezane za kršenje prava na pravično suđenje.

34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-138/16 (N. Š.) | Sudska praksa | Aktio