Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3781/15 (Ž. J.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zakonito hapšenje po presudi suda
  • Izuzeci od stava 1. čl 7. EK
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Ratni zločin
  • Reformatio in peius
  • Krivični postupak
  • Kažnjavanje samo na osnovu zakona
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3781/15

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3781/15, rješavajući apelaciju Željka Jukića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. travnja 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Željka Jukića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 008728 14 Kžk od 3. ožujka 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Željko Jukić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Irena Pehar, odvjetnica iz Mostara, podnio je 22. srpnja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 008728 14 Kžk od 3. ožujka 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatraženo je 3. travnja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužiteljstvo BiH je dostavilo odgovor 12. travnja 2017. godine, a Sud BiH 14. travnja 2017. godine.

4. Od Suda BiH je 28. ožujka 2018. godine zatraženo da dostavi fotokopiju priziva Tužiteljstva Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTRZ 0002754 12 od 5. svibnja 2014. godine, izjavljenog protiv Presude Suda BiH broj SI 1 K 008728 12 Kri od 15. siječnja 2014. godine.

5. Sud BiH je 28. ožujka 2018. godine dostavio traženu fotokopiju priziva.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Prvostupanjskom Presudom Suda BiH broj S1 1 K 008728 12 Kri od 15. siječnja 2014. godine apelant je proglašen krivim da je na način opisan u izreci navedene presude počinio kazneno djelo zločini protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u svezi sa nečovječnim djelima iz točke k) radnjama opisanim u toč. 1, 4, 5, 6, 10, 11. i 12. presude, prisilnim nestankom osoba iz točke i), radnjama opisanim u toč. 3. i 8. presude u svezi sa člankom 29. KZBiH, prisilnim preseljenjem stanovništva i nečovječnim djelima iz toč. d) i k) radnjama opisanim u točki 7. presude u svezi sa člankom 29. KZBiH, nečovječnim djelima iz točke k) radnjama opisanim u toč. 2. i 9. presude u svezi sa člankom 29. KZBiH, a sve u svezi sa člankom 180. stavak 1. KZBiH, pa ga je Sud, primjenom navedenih odredbi i primjenom čl. 39, 42. st. 1. i 2, 48. stavak 1. KZBiH, osudio na kaznu zatvora u trajanju od trinaest godina. Stavkom II. izreke presude apelant je oslobođen optužbi za radnje opisane u toč. 1.i 2. čime bi počinio kazneno djelo zločini protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) KZBiH.

8. Protiv navedene presude prizive su izjavili Tužiteljstvo BiH i apelant.

9. Tužiteljstvo BiH je prvostupanjsku presudu osporilo zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 297. stavak 1. točka k) ZKPBiH, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 299. stavak 1. ZKPBiH, odluke o kaznenopravnoj sankciji iz članka 300. stavak 1. ZKPBiH sa prijedlogom „da Apelaciono vijeće u cijelosti uvaži ovu žalbu kao osnovanu, pobijanu presudu ukine u oslobađajućem dijelu i na osnovu člana 315. ZKPBiH odredi održavanje pretresa na kojem će se ponoviti dokazi usljed kojih je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, nakon čega da se optuženi oglasi krivim za one radnje izvršenja krivičnog djela za koje se Tužilaštvo BiH žalilo i da mu se izrekne kazna zatvora u dužem trajanju, u skladu sa zakonom“.

10. Tužiteljstvo BiH je smatralo da je apelantu trebala biti izrečena kazna zatvora u duljem trajanju „iz razloga što je prvostepeno vijeće prilikom ocjene olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, premali značaj dalo otežavajućim okolnostima, odnosno određene otežavajuće okolnosti Sud nije cijenio. Naime, iz izreke osuđujućeg dijela presude, u tački 3. prisilni nestanak 5 osoba, nesporno je utvrđeno da je u izvršenju inkriminirane radnje sudjelovao optuženi Jukić Željko. Njihova tijela nikada nisu pronađena i ekshumirana, ni do dan-danas. Jedino optuženi zasigurno zna mjesto gdje su oni svoj život okončali, a na uporno insistiranje i tužioca i obitelji žrtava da kaže koje je to mjesto, on nikada nije progovorio ni jedne riječi, te smatramo da se ta činjenica morala uzeti kao posebna otežavajuća okolnost (...)“.

11. Apelant je izjavio priziv zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 297. stavak 1. toč. d) i k) ZKPBiH, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 299. stavak 1. ZKPBiH, odluke o kaznenopravnoj sankciji iz članka 300. stavak 1. ZKPBiH, povrede kaznenog zakona iz članka 298. stavak 1. točka d) ZKPBiH, te povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) sa prijedlogom da se priziv uvaži, pobijana presuda potvrdi u oslobađajućem dijelu, a ukine u osuđujućem dijelu i odredi održavanje pretresa.

12. Presudom vijeća Apelacijskog odjela Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacijsko vijeće) broj S1 1 K 008728 12 Krž 9 od 29. rujna 2014. godine priziv Tužiteljstva BiH je odbijen kao neutemeljen u dijelu koji se odnosi na oslobađajući dio Presude broj S1 1 K 008728 12 Kri od 15. siječnja 2014. godine i navedena presuda je u tom dijelu potvrđena, dok je apelantov priziv uvažen, navedena presuda je u osuđujućem dijelu ukinuta i u tom dijelu je određeno održavanje pretresa pred Apelacijskim vijećem.

13. Apelacijsko vijeće je utvrdilo da je odvjetnik Z.M. zastupao apelanta u periodu kada mu je prestalo pravo obavljanja odvjetničke djelatnosti, te je konstatirano da je u tom periodu održano šest ročišta za nastavak glavnog pretresa kojom prilikom je saslušano 11 svjedoka koji su svjedočili na okolnosti dokazivanja radnji opisanih u toč. 3, 4, 5. i 6. osuđujućeg dijela izreke prvostupanjske presude. Iz tih razloga Apelacijsko vijeće je smatralo opravdanim i utemeljenim prizivne navode apelanta i njegove obrane da su sve provedene radnje od tadašnjeg apelantovog branitelja bile nezakonite, te da u tom periodu nije ispunjavao zakonski predviđene uvjete da vodi formalnu obranu apelanta pred sudom, budući da mu je prestalo pravo obavljanja odvjetničke djelatnosti.

14. Imajući u vidu navedeno, Apelacijsko vijeće je utvrdilo da je apelantu u prvostupanjskom postupku povrijeđeno pravo na obranu, budući da je apelanta u periodu od 1. studenog 2012. godine do 31. siječnja 2013. zastupao branitelj koji nije mogao vršiti funkciju obrane optuženog, pa se propust prvostupanjskog suda ogleda u činjenici što se apelantu, kao i njegovoj obrani, nakon razrješenja odvjetnika Z.M., nije osiguralo da se dokazi izvedeni u periodu kada je apelanta zastupala osoba koja je brisana iz Imenika odvjetnika, ponovno izvedu i time osigura adekvatna formalna obrana apelanta. Stoga je određeno održavanje glavnog pretresa kako bi se otklonio navedeni propust, odnosno dana mogućnost da se izvedu dokazi koji su izvođeni u vrijeme nezakonitog zastupanja odvjetnika.

15. Obzirom na to da je prvostupanjsku presudu u osuđujućem dijelu, temeljem članka 310. stavak

1. ZKPBiH i članka 315. stavak 1. točka b) i stavak 2. ZKPBiH, ukinulo, Apelacijsko vijeće se nije upuštalo u analizu prizivnih prigovora Tužiteljstva BiH iznesenih u pravcu osporavanja osuđujućeg dijela presude, nego se, u smislu članka 316. ZKPBiH, ograničilo isključivo na davanje kratkih razloga za njezino ukidanje povodom apelantovog priziva.

16. Presudom Apelacijskog vijeća broj S1 1 K 008728 14 Kžk od 3. ožujka 2015. godine apelant je proglašen krivim da je na način opisan u izreci navedene presude počinio kazneno djelo zločini protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u svezi sa nečovječnim djelima iz točke k) radnjama opisanim u toč. 1, 4, 5, 6, 10, 11. i 12. presude, prisilnim nestankom osoba iz točke i), radnjama opisanim u toč. 3. i 8. presude u svezi sa člankom 29. KZBiH, prisilnim preseljenjem stanovništva i nečovječnim djelima iz toč. d) i k) radnjama opisanim u točki 7. presude u svezi sa člankom 29. KZBiH, nečovječnim djelima iz točke k) radnjama opisanim u toč. 2. i 9. presude u svezi sa člankom 29. KZBiH, a sve u svezi sa člankom 180. stavak 1. KZBiH, pa ga je Sud, primjenom navedenih odredaba i primjenom čl. 39, 42. st. 1. i 2, 48. stavak 1. KZBiH, osudio na kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina. Naime, Apelacijsko vijeće je proglasilo apelanta krivim da je navedeno kazneno djelo počinio u periodu od srpnja do konca rujna 1993. godine, u okviru širokog i sistematičnog napada vojnih snaga Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO) i Hrvatske vojske (u daljnjem tekstu: HV) usmjerenog protiv civilnog bošnjačkog stanovništva općine Prozor, znajući za takav napad, te da njegove radnje čine dio napada, da je kao pripadnik Brigade „Rama“ HVO-a vršio progon civilnog stanovništva bošnjačke nacionalnosti na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, sudjelovao u zajedničkom planu i doprinosio ostvarenju zajedničkog cilja, i to prisilnim nestankom i drugim nečovječnim djelima učinjenim s namjerom nanošenja velike i ozbiljne fizičke i psihičke povrede, i to radnjama opisanim u toč. 1. do 10. izreke presude.

17. Iz obrazloženja presude proizlazi da je prije otvaranja glavnog pretresa pred Apelacijskim vijećem održano pretpretresno ročište na kojem je odbijen prigovor apelantove obrane da nema zakonske osnove da se ponovno saslušaju svjedoci koji su saslušani u tijeku prvostupanjskog postupka, te da se time ne mogu konvalidirati nezakonite radnje apelantovog branitelja u prvostupanjskom postupku. S tim u svezi je istaknuto da je Apelacijsko vijeće u drugostupanjskoj odluci broj S1 1 K 008728 12 Krž 9 od 29. rujna 2014. godine utvrdilo da je u prvostupanjskom postupku apelantu povrijeđeno pravo na obranu, budući da je apelanta u periodu od 1. studenog 2012. godine do 31. siječnja 2013. godine zastupao branitelj koji nije mogao vršiti funkciju obrane optuženog, te je upravo iz tih razloga Apelacijsko vijeće donijelo odluku kojom se odbija prigovor obrane da nema zakonske osnove da se ponovno saslušaju svjedoci koji su saslušani u tijeku prvostupanjskog postupka, budući da je jedino ponovnim saslušanjem tih svjedoka moguće otkloniti utvrđene nedostatke procesne prirode učinjene u tijeku prvostupanjskog postupka, a na koje je upravo obrana ukazala u prizivu protiv prvostupanjske presude.

18. Također, Apelacijsko vijeće je, pozivajući se na članak 263. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), odbilo prijedlog apelantove obrane za saslušanje dva nova svjedoka koja bi svjedočila na okolnosti apelantovog alibija, te postojanje širokog i sistematičnog napada. Apelacijsko vijeće je smatralo da predloženi svjedoci, obzirom na okolnosti na koje bi svjedočili, nisu dokazi koje bi, i pored dužne pažnje i opreza, obrana mogla predstaviti na glavnom pretresu u tijeku prvostupanjskog postupka, a njihovo svjedočenje, po ocjeni Apelacijskog vijeća, svakako ne bi dovelo do drugačije ocjene istih okolnosti na koje je svjedočio dovoljan broj svjedoka u tijeku prvostupanjskog postupka.

19. Iz obrazloženja presude Apelacijskog vijeća je dalje vidljivo da su tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka provedeni brojni dokazi na prijedlog Tužiteljstva i apelantove obrane.

20. Ocjenom svih provedenih dokaza, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, Apelacijsko vijeće je nesumnjivo utvrdilo da se u radnjama koje je poduzimao apelant stječu sva objektivno-subjektivna obilježja kaznenog djela zločini protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) u svezi sa toč. d), i) i k) KZBiH.

21. Na temelju izvedenih dokaza Apelacijsko vijeće je utvrdilo postojanje općih elemenata kaznenog djela iz članka 172. KZBiH. Apelacijsko vijeće je nesporno zaključilo da je u periodu od srpnja do konca rujna 1993. godine na području općine Prozor izvršen širok i sistematski napad koji je bio usmjeren protiv civilnog bošnjačkog stanovništva, a koji je uključivao zatvaranje u logore i teško oduzimanje slobode, nečovječna djela, pljačkanje imovine stanovništva, namjerna i teška uskraćivanja temeljnih prava zbog pripadnosti određenoj skupini ljudi, a sve s ciljem progona bošnjačkog stanovništva s područja općine Prozor pod kontrolom HVO-a, a koji su izvršile formacije HVO-a i HV. Apelacijsko vijeće je utvrdilo da je apelant bio svjestan svojih djela i da ta djela čine dio širokog i sistematičnog napada, te da ih je htio i činio na način koji kod žrtava izaziva strah za vlastiti život i život najbližih, bol i patnju. Na navedeno, prema utvrđenju Apelacijskog vijeća, ukazuje brojnost radnji poduzetih u relativno kratkom vremenskom periodu, kao i broj civilnih osoba prema kojima je te radnje poduzimao, te okolnost da je bio svjestan, odnosno da je htio i da je znao da radnje koje poduzima čini prema nenaoružanom civilnom bošnjačkom stanovništvu grada Prozora i pripadajućih sela općine Prozor, a o čemu su tijekom postupka svjedočili saslušani svjedoci. Da je apelant bio pripadnik Brigade „Rama“ HVO-a i postrojbe poznate kao „Kinder vod“, potvrdili su, također, svjedoci optužbe koji su svjedočili o kritičnim događajima u kojima je upravo apelant sudjelovao i imao aktivnu ulogu, a njihovi iskazi su potkrijepljeni materijalnim dokazima optužbe, na koji način je, po ocjeni Apelacijskog vijeća, otklonjena svaka sumnja u pogledu pripadnosti apelanta formacijama HVO-a nazočnim na području općine Prozor. Detaljno obrazloženje za zaključak o postojanju širokog i sistematičnog napada koji je bio usmjeren prema civilnom stanovništvu, te da su apelantove radnje bile dio napada i da je on znao za napad Sud BiH je dao na str. 20-36. osporene presude.

22. Ocjenjujući izvedene dokaze (sadržaj i analiza provedenih dokaza navedeni na str. 37-84. osporene presude) u kontekstu opisanih događaja na području općine Prozor u kojima je apelant kao pripadnik Brigade „Rama“ HVO-a imao aktivnu ulogu, Apelacijsko vijeće je utvrdilo da je apelant, dijelom u svojstvu izvršitelja, a dijelom kao suizvršitelj, počinio kazneno djelo progon bošnjačkog civilnog stanovništva radnjama prisilnog preseljenja civilnog stanovništva, prisilnog nestanka i drugim nečovječnim djelima, pri čemu je postupao sa voljom i sviješću da time nanosi velike patnje, ozbiljne fizičke i psihičke povrede, te narušavanje njihovog zdravlja. Dakle, prilikom poduzimanja zabranjenih radnji, bilo da ih je poduzimao sam ili zajedno sa drugim pripadnicima HVO-a, kako je to opisano u činjeničnom sadržaju izreke presude, apelant je postupao umišljajno, jer je bio svjestan da transportiranjem muškaraca bošnjačke nacionalnosti u logore i preostalog civilnog stanovništva na područje pod kontrolom Armije RBiH vrši prisilno odvođenje i preseljenje stanovništva sa teritorija koji su oduvijek naseljavali i gdje je bio njihov dom.

23. Apelacijsko vijeće je utvrdilo da je pri činjenju svih tih radnji, imajući u vidu njihov karakter, način njihovog vršenja, te psihičko i fizičko stanje, pogotovo jednog broja osoba, apelant postupao sa voljom u vidu htijenja njihovog činjenja, te posve svjestan da će poduzimanjem radnji kao što su premlaćivanje, udaranje nogama, šakama, kundacima pušaka, palicom, ucrtavanjem križeva razbijenim staklom ili upaljenom cigaretom na tijelu osoba, paljenje brade plamenom upaljača, nastupiti višestruke štetne posljedice za civilno stanovništvo bošnjačke nacionalnosti. Neposredna posljedica takvih i tako učinjenih radnji je napuštanje teritorija općine Prozor civilnog bošnjačkog stanovništva na kojem su oduvijek živjeli, imali svoje domove i imanja, potom, trpljenje velike fizičke i psihičke patnje i povreda, osjećj potčinjenosti, ugroženosti, beznađa, poniženja, straha za vlastiti život i živote svojih najbližih. Apelacijsko vijeće je naglasilo da su u ovom slučaju od posebnog značaja one apelantove radnje koje su kao posljedicu imale prisilni nestanak određenog broja civila kojima se gubi svaki trag i koji ni do danas nisu pronađeni.

24. Apelacijsko vijeće je utvrdilo da je apelant sve navedene radnje činio postupajući sa diskriminatorskom namjerom, jer je bio svjestan da te radnje poduzima na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, samo prema civilnom bošnjačkom stanovništvu. Svoju svijest i ovako opredijeljenu namjeru, po ocjeni Apelacijskog vijeća, apelant je demonstrirao kroz brojnost zabranjenih radnji i ponašanja koje je prema njima poduzimao, te sa znanjem da se radi o civilima druge nacionalnosti i druge vjeroispovijedi, svjestan društvenog značaja takvih postupaka, tj. njihove nedopuštenosti, neljudskosti i neprihvatljivosti.

25. Apelacijsko vijeće je navelo da je, uz sve navedeno, imalo u vidu da je apelant imao znanje o karakteru, opsegu i rasprostranjenosti napada (ili kako zakon navodi: široki i sistematski napad) vojnih snaga HV i HVO-a, te da je on usmjeren protiv civilnog bošnjačkog stanovništva kako grada Prozora, tako i sela općine Prozor, kao i da je apelant bio svjestan da njegove radnje predstavljaju dio tog napada, pa se osnovano može zaključiti da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 172. stavak 1. točka h) u svezi sa toč. d), i) i k) istog zakona, sve u svezi sa člankom 29. KZBiH.

26. U pogledu pitanja primjene materijalnog zakona, Apelacijsko vijeće je ocijenilo neutemeljenim prigovore apelantove obrane da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Kazneni zakon Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), koji je bio na snazi, a ne KZBiH (iz 2003. godine), ukazujući na presudu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) u predmetu Šimšić, ali i na relevantne odredbe KZ i na međunarodno običajno pravo, te obrazložilo zašto ovi prigovori apelantove obrane nisu utemeljeni.

27. Prilikom odlučivanja o kazni Apelacijsko vijeće se rukovodilo općim pravilima za odmjeravanje kazne sadržanim u odredbi članka 48. KZBiH, kao i svrhom kažnjavanja propisanom člankom 39. KZBiH. Apelacijsko vijeće je smatralo da u tijeku prvostupanjskog postupka nisu ocijenjene u dovoljnoj mjeri sve okolnosti na apelantovoj strani, te je, imajući u vidu da je priziv Tužiteljstva BiH osporavao odluku o izrečenoj sankciji, odmjerilo apelantu veću kaznu zatvora, i to u trajanju od 15 godina. Navedena kazna je, po ocjeni Apelacijskog vijeća, razmjerna težini djela, uzimajući u obzir utvrđene otežavajuće i olakotne okolnosti, sudjelovanje i apelantovu ulogu u izvršenju kaznenog djela, te da će se izrečenom kaznom zatvora apelantu u trajanju od 15 godina u cijelosti ostvariti predviđena svrha kažnjavanja.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

28. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i pravo na kažnjavanje samo na osnovi odredaba iz članka 7. Europske konvencije.

29. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i povredi odredaba materijalnog i procesnog kaznenog prava. U apelaciji, detaljno analizirajući drugostupanjsku presudu Apelacijskog vijeća, apelant, prije svega, ukazuje da se osporena presuda Apelacijskog vijeća zasniva na nezakonitim dokazima, jer, prema njegovom mišljenju, nije bilo zakonske osnove da se ponovno saslušaju svjedoci koji su saslušani u tijeku prvostupanjskog postupka, te da se na taj način konvalidiraju nezakonite radnje apelantovog branitelja u prvostupanjskom postupku koje su dovele do povrede apelantovog prava na obranu, pa samim tim ponovnim saslušanjem tih svjedoka u drugostupanjskom postupku nisu se mogli ni konvalidirati njihovi iskazi dani u prvostupanjskom postupku. Osim toga, po apelantovom shvaćanju, „Tužiteljstvo nije moglo ni predlagati, a ni izvoditi nijedan dokaz, pa ni saslušavati sporne svjedoke jer se Tužiteljstvo BiH nije ni žalilo na osuđujući dio prvostupanjske presude, nego samo u odnosu na oslobađajući dio presude i na odluku o kaznenopravnoj sankciji“. Stoga, apelant zaključuje da „u naprijed navedenom smislu žalba je podnesena samo od strane obrane, u korist optuženog, pa se presuda nije smjela izmijeniti na njegovu štetu. Dokazi Tužiteljstva u ovoj fazi postupka iz naprijed navedenih razloga se ne mogu provoditi na štetu optuženog“.

30. Apelant dalje navodi da je Apelacijsko vijeće proizvoljno ocijenilo provedene dokaze i na osnovi tako provedenog dokaznog postupka proizvoljno i netočno utvrdilo činjenično stanje, što je dovelo do proizvoljnog zaključka da je apelant počinio radnje za koje je proglašen krivim. Da bi se govorilo o kaznenom djelu zločin protiv čovječnosti, moraju biti ispunjeni određeni uvjeti kojima bi se ostvarilo biće tog kaznenog djela, i to: mora postojati širok i sistematičan napad, djela optuženog moraju biti dio tog napada, napad mora biti usmjeren protiv civilnog stanovništva bilo koje kategorije i počinitelj mora znati da njegova djela ulaze u okvir širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva. U konkretnom slučaju, po apelantovom mišljenju, Tužiteljstvo BiH nije uspjelo dokazati nijedan od navedenih elemenata koji čine obilježja predmetnog kaznenog djela. Smatra da se Sud BiH nije mogao pouzdano osloniti na iskaze saslušanih svjedoka optužbe, jer su njihovi iskazi iskonstruirani s namjerom da apelanta podvrgnu kaznenoj odgovornosti, nejasni su i neprecizni, kontradiktorni unutar sebe i međusobno, te se zasnivaju na pretpostavkama, ili po principu „rekla-kazala“, pa nisu mogli biti uvjerljivi i vjerodostojni.

31. Apelant dalje smatra da su mu povrijeđene garancije iz članka 7. Europske konvencije zbog retroaktivne primjene prava. Po njegovom mišljenju, nije se mogao primijeniti KZBiH iz 2003. godine, već KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja kaznenogdjela i koji je, kako apelant smatra, blaži zakon.

32. Povredu prava na osobnu slobodu i sigurnost apelant nije posebno obrazlagao.

b) Odgovor na apelaciju

33. Sud BiH i Tužiteljstvo BiH su u odgovoru na apelaciju istaknuli da su apelantovi navodi neutemeljeni pozivajući se na obrazloženje osporene presude, te su predložili da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.

V.Relevantni propisi

34. Zakon o kaznenom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Članak 7.

Pravo na obranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.

(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branitelja, postavit će mu se branitelj kad je to određeno ovim zakonom.

(3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje obrane.

Članak 10. st. 2. i 3.

Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na temelju dokaza iz stavka 2. ovog članka.

Članak 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Članak 261.

Izvođenje dokaza (1)Stranka i branitelj imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze.

[...] Članak 263.

Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (1) Sudac, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedopušteno ili nevažno za predmet.

(2) Ako sudac, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj žele dokazati nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.

Članak 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovi takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Članak 296.

Žalbene osnove Presuda se može pobijati:

a) zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka,

b) zbog povrede Kaznenog zakona,

c) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,

d) zbog odluke o kaznenopravnim sankcijama, [...].

Članak 297.

Bitne povrede odredaba kaznenog postupka (1) Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji: [...]

d) ako je povrijeđeno pravo na obranu, [...]

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, [...] Članak 300.

Odluke o kaznenopravnoj sankciji, troškovima postupka, imovinskopravnom zahtjevu i objavljivanju presude (1) Presuda se može pobijati zbog odluke o kazni i uvjetnoj osudi kad tom odlukom nije prekoračeno zakonsko ovlaštenje, ali Sud nije pravilno odmjerio kaznu s obzirom na okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja i zbog toga što je Sud primijenio ili nije primijenio odredbe o ublažavanju kazne, o oslobađanju od kazne, ili o uvjetnoj osudi, iako su za to postojali zakonski uvjeti.

[...] Članak 315.

Ukidanje prvostupanjske presude (1) Vijeće apelacijskog odjela će, uvažavajući žalbu, rješenjem ukinuti prvostupanjsku presudu i odrediti održavanje pretresa ako utvrdi da:

a) postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka, osim slučajeva iz članka 314. stavak 1. ovog zakona, [...] Članak 316.

Obrazloženje odluke kojom se ukida prvostupanjska presuda U obrazloženju presude, u dijelu kojim se ukida prvostupanjska presuda ili u rješenju kojim se ukida prvostupanjska presuda, navest će se samo kratki razlozi za ukidanje.

Članak 317.

Pretres pred vijećem apelacijskog odjela (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostupanjskom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacijskog odjela.

(2) Ako vijeće apelacijskog odjela ustanovi da je potrebno ponovno izvesti već izvedene dokaze u prvostupanjskom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pismeni nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branitelja, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branitelja iako im je to bilo omogućeno, kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drugačije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz članka 261. stavak (2) točka e) ovog zakona. (3) Odredbe stavka 2. ovog članka se ne odnose na osobe koje mogu odbiti svjedočenje iz članka 83. ovog zakona.

35. Kazneni zakon Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 3.

Princip zakonitosti (1) Kaznena djela i kaznenopravne sankcije propisuju se samo zakonom.

(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga kaznenopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao kazneno djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna.

Članak 4.

Vremensko važenje kaznenog zakona (1) Na učinitelja kaznenog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja kaznenog djela.

(2) Ako se poslije činjenja kaznenog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.

Članak 4a.

Suđenje ili kažnjavanje za kaznena djela prema općim principima međunarodnog prava Članci 3. i 4. ovog zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo kazneno djelo sukladno općim principima međunarodnog prava.

Glava XVII - Kaznena djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom Članak 172.

Zločini protiv čovječnosti (1) Tko kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

a) lišenje druge osobe života (ubojstvo),

b) istrebljenje,

c) odvođenje u ropstvo,

d) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva,

e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode protivno osnovnim pravima međunarodnog prava,

f) mučenje,

g) prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje izravnim napadom na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja,

h) progon bilo koje skupine ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi sa bilo kojim kaznenim djelom iz ovog stavka ovog članka, bilo kojim kaznenim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim kaznenim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine,

i) prisilni nestanak osoba,

j) zločin aparthejda,

k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušavanja zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. Individualna kaznena odgovornost Članak 180. stavak 1.

Osoba koja planira, pokrene, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju kaznenih djela iz članka 171. (Genocid), 172. (Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175. (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177. (Protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178. (Protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata) ovog zakona, individualno je odgovorna za to kazneno djelo. Službeni položaj bilo kojeg okrivljenog, bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornoj službenoj osobi vlade, ne oslobađa takvu osobu kaznene odgovornosti niti utječe na ublažavanje kazne.

36. Krivični zakon SFRJ («Službeni list SFRJ» br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) glasi:

Član 38.

(2) Za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od dvadeset godina.

Glava XVI - Krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava (Napomena: obuhvaćala, između ostalih, sljedeća kaznena djela: članak 141. genocid; članak 142. ratni zločin protiv civilnog stanovništva; članak 143. ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika; članak 144. ratni zločin protiv ratnih zarobljenika; članak 145. organiziranje skupine i podsticanje na izvršenje genocida i ratnih zločina; članak 146. protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja; članak 147. protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na bojištima; članak 154. rasna i druga diskriminacija; članak 155. zasnivanje ropskog odnosa i prijevoz osoba u ropskom odnosu.)

VI.Dopustivost

37. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 008728 14 Kžk od 3. ožujka 2015. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 26. svibnja 2015. godine, njegova braniteljica 27. svibnja 2015. godine, a apelacija je podnesena 22. srpnja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

40. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

41. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i pravo na kažnjavanje samo na osnovi zakona iz članka 7. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje

42. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

43. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

44. U konkretnom slučaju se radi o kaznenom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za kazneno djelo propisano zakonom, te mu je izrečena kazna zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana utemeljenost kaznene optužbe protiv apelanta, pa proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

45. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Europskog suda, zaključio da se pitanje je li optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovi cjelokupnog postupka (vidi, Europski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. ožujka 1987. godine, Serija A, broj 115, str. 21, stavak 54).

46. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je osporena presuda Apelacijskog vijeća, između ostalog, zasnovana na dokazima na kojima se, u smislu zakonskih odredaba, presuda ne može zasnovati, da je činjenično stanje utvrđeno proizvoljnom ocjenom dokaza, te da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

47. U svezi sa apelantovim navodima da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Europskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da članak 6. Europske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Europski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. srpanj 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. lipanj 1998. godine, stavak 34, Izvješća 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Europski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje može li određena vrsta dokaza, primjerice dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, biti prihvatljiva ili, upravo, je li aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste je li postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi, Europski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stavak 89, 10. ožujak 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stavak 41, 28. srpanj 2009. godine).

48. Potom, prema stavu Europskog suda, pri ocjeni je li postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu jesu li poštovana prava obrane. Mora se ispitati je li aplikantu bila dana mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Europski sud, Szilagyi protiv Rumunjske, aplikacija broj 30164/04, 17. prosinac 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvaliteta dokaza, uključujući da li okolnosti u kojima je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili točnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bykov, stavak 90, i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stavak 49, 25. veljače 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i kada nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi, Europski sud, već citirane, Lee Davies, stavak 42, i Bykov, stavak 90).

49. Dovodeći prethodno iznesene stavove u svezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud smatra neutemeljenim apelantove tvrdnje da je osporena presuda Apelacijskog vijeća zasnovana na nezakonitim dokazima. Naime, kako je to Apelacijsko vijeće u svojoj odluci broj S1 1 K 008728 12 Krž 9 od 29. rujna 2014. godine utvrdilo, apelantu je u prvostupanjskom postupku povrijeđeno pravo na obranu koje je sadržano u članku 7. ZKPBiH, jer ga je u tijeku glavnog pretresa, na šest ročišta na kojima je saslušano deset svjedoka, zastupao branitelj koji ga po zakonu nije mogao zastupati. Imajući u vidu odredbu članka 297. stavak 1. točka d) ZKPBiH kojom je propisano da povreda prava na obranu predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, Apelacijsko vijeće je navedenom odlukom od 29. rujna 2014. godine uvažilo apelantov priziv, ukinulo prvostupanjsku Presudu Suda BiH broj S1 1 K 008728 12 Kri od 15. siječnja 2014. godine i, sukladno članku 315. stavak 1. točka a) ZKPBiH, odredilo održavanje glavnog pretresa pred Apelacijskim vijećem kako bi se otklonio navedeni propust, odnosno kako bi bila dana mogućnost da se ponovno izvedu dokazi koji su izvedeni u vrijeme nezakonitog zastupanja odvjetnika Z.M, odnosno da navedeni svjedoci budu ponovno saslušani i tako omogućeno apelantu da uz stručnu pomoć branitelja koji ispunjava zakonske uvjete za vršenje obrane optuženog ispita navedene svjedoke i na taj način ostvari svoje pravo na obranu. Na taj način, imajući u vidu da je odredbom članka 281. stavak 1. kojom je propisano da sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, Apelacijsko vijeće je svoju odluku zasnovalo na iskazima svjedoka saslušanim na glavnom pretresu pred Apelacijskim vijećem, uz puno poštivanje apelantovog prava na obranu, a ne na iskazima svjedoka iz prvostupanjskog postupka, pa su neutemeljeni apelantovi navodi da je osporena presuda Apelacijskog vijeća zasnovana na nezakonitim dokazima.

50. Ustavni sud dalje zapaža da apelant u apelaciji ukazuje da je u predmetnom postupku povrijeđen i princip zabrane reformatio in peius ističući da Tužiteljstvo BiH na pretresu pred Apelacijskim vijećem nije moglo predlagati i izvoditi dokaze, pa tako ni saslušavati sporne svjedoke obzirom da se Tužiteljstvo BiH nije ni žalilo na osuđujući dio prvostupanjske presude u tom dijelu, već isključivo u dijelu koji se odnosi na odluku o kazni, tumačeći da je u tom smislu priziv podnijela samo obrana u korist optuženog, pa se presuda nije smjela izmijeniti na njegovu štetu.

51. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da, kao što je već prethodno obrazloženo, održavanje glavnog pretresa pred Apelacijskim vijećem je određeno kao rezultat uvažavanja apelantovog priziva s ciljem da se otklone povrede kaznenog postupka počinjene u prvostupanjskom postupku u svezi sa apelantovim pravom na obranu, prilikom saslušavanja svjedoka optužbe, odnosno da se apelantu omogući da uz stručnu pomoć branitelja koji ispunjava zakonske uvjete za vršenje obrane optuženog ispita navedene svjedoke optužbe i na taj način ostvari svoje pravo na obranu. Dakle, navedeni svjedoci su na pretresu pred Apelacijskim vijećem ponovno izvedeni upravo zbog toga što je apelant uspješno prizivom osporio prvostupanjsku presudu u tom dijelu, uz poštivanje odredaba koje se odnose na glavni pretres u prvostupanjskom postupku, koje se, sukladno članku 317. stavak

1. ZKPBiH, shodno primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacijskog odjela, a kojima je regulirano postupanje stranaka u kaznenom postupku, pa tako i tužitelja, imajući u vidu adversarni karakter kaznenog postupka.

52. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Tužiteljstvo BiH u prizivu podnesenom protiv Presude prvostupanjskog suda broj S1 1 K 008728 12 Kri od 15. siječnja 2014. godine navelo da je apelantu trebala biti izrečena kazna zatvora u duljem trajanju, odnosno da je prvostupanjsko vijeće prilikom ocjene olakotnih i otežavajućih okolnosti premali značaj dalo otežavajućim okolnostima, odnosno određene otežavajuće okolnosti sud nije ocijenio, a imajući u vidu nesporno utvrđene činjenice u osuđujućem dijelu prvostupanjske presude. Stoga su, i u tom smislu, neosnovani apelantovi navodi da je priziv protiv prvostupanjske presude bio podnesen samo u korist optuženog (apelanta), te da mu drugostupanjskom presudom nije mogla biti izrečena kazna zatvora u duljem trajanju od one koja mu je izrečena prvostupanjskom presudom.

53. Stoga, slijedi da su neosnovani apelantovi navodi da je u predmetnom postupku povrijeđen i princip zabrane reformatio in peius.

54. Nadalje, u svezi sa apelantovim navodima da je Apelacijsko vijeće proizvoljno ocijenilo materijalne dokaze i iskaze saslušanih svjedoka i na taj način pogrešno utvrdilo činjenično stanje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U svezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovi slobodne sudačke procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, i Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78).

55. Ustavni sud će se, u smislu navedenog, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje).

56. Dovodeći prethodno iznesene stavove u svezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je tijekom postupka proveden velik broj dokaza koje su predložili obrana i Tužiteljstvo BiH, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza o čemu se Apelacijsko vijeće Suda BiH detaljno izjasnilo u obrazloženju presude, te je nesumnjivo utvrdilo da je apelant počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim, dajući za svoj stav jasno i argumentirano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja, tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. Iz obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prekršena odredba članka 281. ZKPBiH koja propisuje na kojim dokazima se presuda zasniva. Naime, u konkretnom slučaju, u obrazloženju osporene presude Apelacijskog vijeća iscrpno su pobrojani dokazi koje je sud proveo na glavnom pretresu, ukazano je na kojim od provedenih dokaza je presuda zasnovana, u pogledu tih dokaza nije izostala brižljiva i savjesna ocjena kako pojedinačno, tako i u svezi s drugim dokazima, te su dana obrazloženja i razlozi zbog kojih je svaki od ovih dokaza prihvaćen, odnosno zbog čega mu je poklonjena vjera. Takva obrazloženja ne ostavljaju dojam proizvoljnosti, niti se može zaključiti da je Apelacijsko vijeće prekoračilo princip slobodne ocjene dokaza pogotovo ne na način koji bi doveo u pitanje garancije prava na pravično suđenje, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, u smislu prava na pravičan postupak i principa jednakosti oružja, što je važan element pravičnog suđenja i što podrazumijeva da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Europski sud, Dombo B. V. protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1993. godine, Serija A broj 274, str. 19). Prema tome, Ustavni sud smatra da procjena dokaza Apelacijskog vijeća nije bila proizvoljna.

57. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci Apelacijskog vijeća nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

Kažnjavanje samo na osnovi zakona

58. Članak 7. Europske konvencije glasi:

1. Nitko se ne može smatrati krivim za kazneno djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo kazneno djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja kaznenog djela.

2. Ovaj članak ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo kazneno djelo prema općim pravnim principima koje su priznali civilizirani narodi.

59. U svezi s apelacijskim prigovorima na primjenu KZ u pogledu kaznenog djela zločin protiv čovječnosti, Ustavni sud ukazuje na to da je istovjetna pravna pitanja već razmatrao u više svojih odluka, počevši od Odluke broj AP 519/07 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 519/07 od 29. siječnja 2010. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud zaključio da ne postoji povreda članka 7. Europske konvencije jer stavak 2. tog članka predviđa iznimke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje su prihvatili civilizirani narodi, a apelantov slučaj upravo predstavlja iznimku od pravila iz stavka 1. članka 7. Europske konvencije. Identičan stav Ustavni sud je kontinuirano slijedio u svojoj praksi (vidi, npr., odluke broj AP 1232/09 od 10. listopada 2012. godine i broj AP 2143/11 od 24. travnja 2014. godine, također dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je dodatno naglasio da predmetni stav korespondira i stavu Europskog suda iskazanom u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Europski sud, odluka o dopustivosti od 10. travnja 2012. godine) koji je, također, razmatrao pitanje primjene KZBiH iz 2003. godine u pogledu kaznenog djela zločin protiv čovječnosti iz članka 172. KZBiH, koje je počinjeno prije stupanja na snagu navedenog zakona, u kontekstu aplikantovih navoda o povredi prava iz članka 7. Europske konvencije.

60. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća na to da je u navedenim odlukama, u suštini, istaknuo da je Europski sud u predmetu Šimšić razmatrao aplikaciju aplikanta koji je 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine. U navedenoj odluci Europski sud je ukazao na sljedeće (točka 23): „(...) Pošto ova djela nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Kaznenog zakona iz 2003, evidentno je iz dokumenata navedenih u toč. 8-13 (Povelja Međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija broj 95 (I) Generalne skupštine Ujedinjenih naroda o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog suda (1946), Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i presudi Nirnberškog suda (1950), Nirnberški principi koje je usvojilo Povjerenstvo za međunarodno pravo (1950), Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968), Statut Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju – ICTY (1993), Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda od 17. srpnja 1998. godine) da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu primjećuje se da su u ovom slučaju ispunjeni svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti: osporavana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbely, već citiran, §§ 83- 85).“ Najzad, Europski sud je zaključio (točka 25): „(...) da su aplikantova djela, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala kazneno djelo definirano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu“, te da su aplikantovi navodi o povredi članka 7. Europske konvencije očigledno neutemeljeni.

61. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da su na okolnosti konkretnog slučaja u potpunosti primjenjivi razlozi iz odluke Europskog suda u predmetu Šimšić na što je uostalom ukazao i Sud BiH. Naime, i u konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti iz članka 172. KZ, a radnje izvršenja kaznenog djela apelant je poduzeo u periodu od srpnja do konca rujna 1993. godine, tj. u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano kazneno djelo zločin protiv čovječnosti, ali su te radnje predstavljale zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja. U tom smislu Ustavni sud smatra da primjena KZBiH iz 2003. godine ne dovodi u pitanje garancije iz članka 7. Europske konvencije, jer je djelo za koje je apelant proglašen krivim bilo propisano u međunarodnom pravu u vrijeme kada je počinjeno. Apelant u ovom dijelu problematizira visinu kazne na koju je osuđen, u svezi sa primjenom „blažeg“ zakona, navodeći da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti KZSFRJ kao blaži zakon. Ustavni sud podsjeća da je vrlo slične navode već ranije ispitivao (nerijetko) u svojim odlukama, te da je u tom pravcu utvrdio da, kada je kazneno djelo (zločini protiv čovječnosti) učinjeno u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano kazneno djelo zločin protiv čovječnosti, ali su radnje osuđenog predstavljale zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja, “obzirom na to da međunarodno pravo ne propisuje dovoljno jasne sankcije za ratne zločine, Sud BiH je u apelantovom slučaju kako u pogledu kaznenog djela, tako i kazne mogao primijeniti jedino KZBiH iz 2003. godine kao mjerodavno domaće kazneno zakonodavstvo, obzirom na to da KZSFRJ kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja kaznenog djela nije propisivao ni navedeno kazneno djelo, pa stoga ni sankciju za takvo djelo“ (vidi, AP 1659/17 od 31. siječnja 2018. godine, dostupna na www.ustavni sud.ba ). Dakle, jedini primjenjiv zakon je KZBiH iz 2003. godine, što je utvrdio i Europski sud 18. srpnja 2013. godine u presudi Maktouf i Damjanović u kojoj je, između ostalog, konstatirao da su neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon uvedeni tek 2003. godine, pa da sudovi nemaju nikakvu drugu mogućnost nego da u takvim predmetima primjenjuju KZBiH iz 2003. godine.

62. Stoga, a kako je Ustavni sud naveo u predmetu broj AP 3091/13 od 17. ožujka 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), prema mišljenju Ustavnog suda, ne postoji realna mogućnost da je retroaktivna primjena KZBiH iz 2003. godine bila na apelantovu štetu u pogledu izricanja kazne, pa se ne može reći ni da apelantu nije osigurana učinkovita zaštita od nametanja više kazne, zbog čega Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju nema povrede članka 7. Europske konvencije.

Pravo na osobnu slobodu i sigurnost

63. Članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

d) Pravo na osobnu slobodu i sigurnost.

64. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i sukladno zakonom propisanom postupku:

a. zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda;

[...]

65. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da članak 5. Europske konvencije daje zaštitu da nitko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Iznimke od zabrane lišavanja slobode dane su u članku 5. stavak 1. Europske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Europski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. siječnja 1978 godine, Serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem članka 5. Europske konvencije, tj. da osigura da nitko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Europskog suda za ljudska prava, Quinn od 22. ožujka 1995. godine, Serija A-311, i Winterwerp od 24. listopada 1979, Serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Europske konvencije.

66. Ustavni sud nalazi da je osporenom odlukom apelant pravomoćno osuđen na kaznu zatvora, koju je počeo izdržavati, što je u suglasnosti sa zahtjevom iz članka 5. Europske konvencije «da nitko ne smije biti lišen slobode osim po postupku propisanom zakonom, u slijedećim slučajevima:

a) zakonitog lišavanja slobode po presudi nadležnog suda». Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o „zakonitom lišavanju slobode po presudi nadležnog suda“ kako to propisuje članak 5. stavak 1.a. Europske konvencije.

VIII. Zaključak

67. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije kada su osporene presude obrazložene i jasne, uz relevantno pozivanje na međunarodno i domaće pravo, uz pravilnu primjenu procesnih normi, te kada ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak.

68. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz članka 7. Europske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja primjena relevantnog kaznenog zakonodavstva kojim je propisano konkretno kazneno djelo i kazna za njega ne rezultira kršenjem pravila o retroaktivnosti garantiranih navedenim člankom.

69. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3. (d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1.a. Europske konvencije, jer je apelant lišen slobode na temelju pravomoćne sudske presude kojom mu je izrečena kazna zatvora.

70. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

71. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman