Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5449/17 (I.B.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5449/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5449/17, rješavajući apelaciju I. B., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio I. B.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 044478 16 Rev od 26. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. I. B. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 22. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Rs 044478 16 Rev od 26. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačene su nižestepene odluke, na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se utvrdi da su odluke tuženog (Javna ustanova „Pedagoški zavod Unsko-sanskog kantona“), o prestanku ugovora o radu apelantu i Odluka upravnog odbora tuženog, nezakonite, te da se kao takve ponište.
2. U obrazloženju prvostepene odluke, prvostepeni sud je naveo da apelant pobija odluku o prestanku ugovora o radu i odluku po prigovoru donesene od strane tuženog smatrajući da nisu bili ispunjeni uvjeti za prestanak ugovora o radu, u smislu člana 86. stav 1. tačka 3. Zakona o radu, sa danom 3. septembar 2012. godine. Nadalje, da prema odredbi člana 86. stav 1. tačka 3. Zakona o radu, ugovor o radu prestaje kad zaposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja, odnosno navrši 40 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i zaposlenik drugačije ne dogovore. Dakle, da je odlučna činjenica koliko je apelant u vrijeme donošenja pobijene odluke o prestanku ugovora o radu imao staža osiguranja, jer je apelant rođen 20. juna 1950. godine, pa da u to vrijeme nije imao navršenih 65 godina života. Zatim, da penzijski staž obuhvata pored staža osiguranja i poseban staž tj. period u kojemu je neko lice učestvovalo u odbrani BiH, pri čemu se zaposleniku bez njegove volje poseban staž ne može računati u ukupan staž osiguranja, bez obzira da li je u radnu knjižicu upisan ili nije. Prvostepeni sud je istakao da iz navoda apelanta tokom cijelog postupka, te njegove pročitane radne knjižice, kao i drugih isprava proizlazi da se apelant izjasnio da ne želi da mu se u staž osiguranja računa vrijeme provedeno u armiji i to u dvostrukom trajanju pa da isti nije ni računat. Nadalje, da iz akata FZ PIO Mostar, proizlazi da je prema evidenciji toga zavoda apelant na 31. decembar 2009. godine, imao prema registriranim podacima 34 godine i četiri mjeseca staža osiguranja. Naime, da iz toga nedvojbeno proizlazi da apelant na dan donošenja pobijane odluke o prestanku ugovora o radu (3. septembra 2012. godine), nije imao 40 godina staža osiguranja. Naglašeno je da to cijeneći i činjenicu da apelant nije želio iskoristiti armijski staž. Prvostepeni sud je zaključio da su nezakonite pobijane odluke tuženog, jer 3. septembra 2012. godine apelant nije imao navršenih 40 godina staža osiguranja (niti 65 godina života), pa da nisu bili ispunjeni uvjeti za donošenje tih odluka u smislu člana 86. stav 1. tačka 3. Zakona o radu.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je slijedom jurisprudencije Ustavnog suda (sadržanoj u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 3. juna 2012. godine), ključno pitanje da li je Zakonom o PIO propisano obavezno uračunavanje posebnog staža iz člana 94. tog zakona u penzijski staž, ili je navedenim zakonom ostavljena mogućnost izbora (zainteresovanim licima) da odluče da li će im se u penzijski staž uračunati (i) poseban staž. Nadalje, da je odredbama člana 82. stav 1. tačka 1. navedenog zakona propisano: „Penzijski staž, u smislu ovog zakona, na osnovu koga se stiču i ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog staža, obuhvaća: vrijeme provedeno u osiguranju od dana stupanja na snagu ovog zakona koje se računa u staž osiguranja po odredbama člana 83. do 93. i poseban staž iz člana 94. ovog zakona.“. Ukazano je, da iz navedenog proizlazi da je odredbama člana 82. stav 1. tačka 1. Zakona o PIO, propisano da penzijski staž obuhvaća (i) poseban staž iz člana 94. tog zakona, te da ne postoji bilo kakva mogućnost izbora hoće li (ili neće) penzijski staž obuhvaćati i poseban staž iz člana 94. Zakona o PIO. Takođe, da iz odredaba člana 94. stav 1. Zakona o PIO, proizlazi da je istim propisano da se u penzijski staž, kao poseban staž u dvostrukom trajanju, računa vrijeme koje je provedeno u pripremama za odbranu ili u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1995. godine. Vrhovni sud je ukazao da Ustavni sud (u navedenoj odluci) smatra da Zakon o PIO nije propisao mogućnost zainteresovanim licima da odluče da li će im se u penzijski staž uračunati (i) poseban staž iz člana 94. tog zakona, što onda znači da je relevantnim odredbama tog zakona propisano obavezno uračunavanje posebnog staža u penzijski staž, iz čega proizlazi i njena primjenjivost u konkretnoj pravnoj stvari. U vezi sa navedenim je istaknuto, da slijedom utvrđenih odlučnih činjenica vezanim za ukupan staž apelantovog osiguranja, kako je to utvrđeno pobijanim rješenjima, koja su predmet tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je zaključio da je tuženi pravilno postupio kada je utvrdio da ukupan staž osiguranja apelanta prema odredbama Zakona o PIO, zaključno s 3. septembrom 2012. godine, uključujući i njegov poseban staž, na dan 9. maj 2012. godine iznosi ukupno 39 godinu, osam mjeseci i šest dana staža osiguranja. S tim da mu za period od 15. aprila 1992. godine do 19. jula 1992. godine i od 22. novembra 1994. godine do 15. novembra 1996. godine, kao pripadniku Armije Republike BiH, nisu uplaćeni doprinosi, jer u tom periodu nije postojala obaveza poslodavca da uplati doprinose za taj vid staža, koji je upisan u njegovu radnu knjižicu, potom poništen, i koji se kao poseban staž osiguranja (koji je stekao kao pripadnik Oružanih snaga BiH) računa u njegov penzijski staž, u dvostrukom trajanju. Vrhovni sud je zaključio da obzirom na navedeno da se pokazuje da je pobijanim rješenjima tuženog pravilno utvrđeno da su ostvarene materijalno pravne pretpostavke iz kojih proizlazi prestanak apelantovog radnog odnosa kod tuženog, čime se apelantov tužbeni zahtjev za poništenje navedenih rješenja pokazuju neosnovanim.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud osporenu odluku zasnovao na „nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i povredi materijalnog prava, jer u spisu ne postoji niti jedan dokaz iz kojeg je sud mogao prepoznati poseban staž iz člana 94. Zakona o PIO, za apelanta“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i pravo na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman