Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1762/18 (J. B.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1762/18
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-1762/18, rješavajući zahtjev Jasminke Borac za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Jasminke Borac za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasminka Borac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Selmir Selimbašić advokat iz Tuzle, podnijela je, 20. mrta 2018. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 I 070522 16 Gž od 18. decembra 2017. godine. Apelantica je takođe, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 I 070522 13 I od 14. juna 2016. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 I 070522 13 I od 14. juna 2016. godine dozvoljeno je izvršenje po prijedlogu tražitelja izvršenja MKD „Mikrofin“ d.o.o. Banja Luka protiv apelantice i Ilije Bebića (u daljnjem tekstu: saizvršenik) kao izvršenika a na osnovu vjerodostojne isprave, odnosno mjenice serijskog broja RS 421559052. Navedenim rješenjem prvostepeni sud je obavezao apelanticu i saizvršenika da u roku od tri dana od dostave ovog rješenja namire tražitelju izvršenja dug u iznosu od 9.420,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. juna 2013. godine do konačne isplate kao i da mu naknade troškove postupka u iznosu od 200,00 KM. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u toku predmetnog izvršnog postupka utvrđeno je kako slijedi: da je prvobitni izvršenik preminuo 20. oktobra 2013. godine; da je nakon smrti prvobitnog izvršenika (u daljnjem tekstu: prvoizvršenik) izvršni postupak bio prekinut dok nasljednici ne preuzmu postupak ili kada ih sud na prijedlog tražitelja izvršenja pozove da to učine; da je predmetni izvršni postupak nastavljen i da su sada kao izvršenici označeni apelantica i saizvršenik; da je predmetno izvršenje pokrenuto na osnovu potpisane ponude za osiguranje korisnika kredita paket MFA broj preciziran u rješenju; da je osigurana suma glavnice kredita iznosila 11.200,00 KM a da je ugovoreno da se u slučaju nevraćanja kredita banka može namiriti iz prvoizvršenikove nepokretne imovine; da su nakon nastavka predmetnog izvršnog postupka apelantica i prvoizvršenik podnijeli prigovore u kojim su tvrdili da je prijedlog za izvršenje podnesen na osnovu isprave koja nije dobila svojstvo izvršnosti; kao i da se banka prvo trebala pokušati naplatiti od nasljednika iza umrlog prvoizvršenika.
3. S tim u vezi Okružni sud je naveo da je odredbom člana 21. Zakona o izvršnom postupku propisano da sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave dok je odredbom člana 28. istog zakona propisano da se izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja pravnog lica i poduzetnika određuje i na osnovu vjerodostojne isprave koju, između ostalog, predstavlja račun, mjenicu i ček s protestom i povratim računom kada je to potrebno za zasnivanje potraživanja, javna isprava, izvod iz poslovnih knjiga te da je vjerodostojna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražitelj izvršenja i izvršenik, predmet, vrsta i vrijeme ispunjenja obaveze. Okružni sud je, nadalje, naveo da je predmetni izvršni postupak pokrenut na osnovu sopstvene mjenice sa „klauzulom bez protesta“ čiji je izdavatelj bio prvoizvršenik a koju su u svojstvu avalista (jemaca) potpisali apelantica i saizvršenik. Navedeno je da je odredbom člana 110. Zakona o mjenici propisano da izdavatelj sopstvene mjenice odgovara kao akceptant trasirane mjenice dok je članom 46. istog zakona propisano da svi oni koju su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imatelju mjenice a imatelj mjenice ima pravo postupiti protiv svih tih lica bilo pojedinačno bilo protiv više njih bilo protiv svih zajedno a pri tom nije dužan da se drži reda kojim su se oni obavezali.
4. Okružni sud je obrazložio da iz prigovora apelantice i saizvršenika u kojima se u suštini ukazuje da je iza umrlog prvoizvršenika ostalo nepokretne imovine, proizlazi da nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost rješenja o izvršenju obzirom da je konkretno izvršenje predloženo i dozvoljeno na osnovu vjerodostojne isprave-mjenice precizirane u rješenju a koju su apelantica i saizvršenik, kako je već rečeno, potpisali kao jemci i koja predstavlja hartiju od vrijednosti apstraktne prirode. Obrazloženo je da prema odredbi člana 31. stav 1. Zakona o mjenici avalista odgovara onako kako odgovara onaj za koga jamči a obaveza avaliste vrijedi i onda ako je obaveza za koju jamči ništava i zbog ma kojeg drugog razloga osim zbog formalnog nedostatka te da u svakom slučaju kada isplati mjenicu, avalista stiče prava iz mjenice protiv onoga za koga je jemčio (u ovom slučaju protiv prvoizvršenika odnosno njegovih nasljednika) kao i protiv onih koji su ovome po mjenici odgovorni (pravo na regres). Imajući u vidu navedeno te da apelantica i saizvršenik nisu u konkretnom prijedlogu za izvršenje istakli razloge koji sprječavaju izvršenje, Apelacioni sud je donio rješenje kao u dispozitivu.
5. Apelantica smatra da su joj osporenim rješenjem prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedneih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da redovni sud nije imao ovlaštenje da se bavi pitanjem vjerodostojnosti sporne isprave i njenog sadržaja jer je trebao prekinuti predmeteni postupak i nastaviti ga prema pravilima parničnog postupka jer je tako propisano ukoliko se rješenje o izvšenju pobija u potpunosti ili samo u dijelu u kojem je utvrđeno postojanje potraživanja. Smatra da je suprotno zakonskim ovlaštenjima taj sud cijenio i sadržaj mjenične obaveze i polise osiguranja kredita. Zbog navedenog te kako bi joj izvršenjem predmetnog rješenja bili ugroženi imovinski interesi i nastupila materijalna šteta apelantica traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će do donošenja odluke po apelaciji zaustaviti izvršenje navedenog rješenja Osnovnog suda.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
10. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere kojim apelant traži da Ustavni sud zabrani provođenje izvršenja dozvoljenog po prijedlogu tražitelja izvršenja rješenjem od 14. juna 2016. godine, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP- 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ne radi o pravosnažnoj i izvršnoj sudskog odluci nego o rješenju o izvršenju donesenom po osnovu obveze preuzete po sopstvenoj mjenici. Ustavni sud podsjeća da zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja dospjele obaveze proistekle iz mjenice povodom koje je doneseno i rješenje o izvršenju od strane redovnog suda, mora sadržavati razloge i argumente iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava i obustavi izvršenje.
11. Ustavni sud zapaža da apelantica zahtjev za donošenje privremene mjere zapravo veže za kršenje njenih ustavnih prava, dakle za meritum apelacije, te da navodi da bi joj izvršenjem nastala materijalna šteta i bili ugroženi imovinski interesi. Ustavni sud smatra da navedeno ne može biti opravdan razlog za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere odnosno da apelantica nije ponudila takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da donese traženu privremenu mjeru. Zbog toga Ustavni sud smatra apelanticin zahtjev neosnovanim.
12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman