Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5499/15 (M. S. i Z. S.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Posjed
  • Nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5499/15

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5499/15, rješavajući apelaciju Mila Sukare i Zorana Sukare, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mila Sukare i Zorana Sukare podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 119182 15 Gž od 5. oktobra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mile Sukara i Zoran Sukara (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 12. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 119182 15 Gž od 5. oktobra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i tuženog Dragomira Lujinovića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. septembra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud i tuženi dostavili su odgovor na apelaciju 6. oktobra 2017. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 119182 11 P od 10. februara 2015. godine, donesenoj po tužbi apelanata protiv tuženog radi predaje u posjed, tuženi je obavezan da drugoapelantu vrati dio neosnovano zauzete nekretnine k.č. broj 637/24 (bliže opisana u izreci presude), kao i da prvoapelantu vrati dio k.č. 638/8 (bliže opisana u izreci presude), oslobođene od lica i stvari, i to na način kako je označeno na skici lica mjesta koju je sačinio vještak geodetske struke od 6. decembra 2014. godine. Presudom je nadalje odbačena tužba apelanata u dijelu u kojem su apelanti tražili utvrđenje da je tuženi stupio u državinu dijela predmetnih nekretnina. Tuženi je obavezan da apelantima na ime troškova plati precizirani novčani iznos.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je iz izvedenih dokaza utvrđeno da su apelanti u zemljišno-knjižnim evidencijama uknjiženi kao nosioci prava na zemljištu oznake 637/24, što odgovara k.č. 834/1 odnosno 638/8, čemu odgovara k.č. 834/2, a što je utvrđeno na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, kao i iz zemljišnoknjižnih izvadaka. Dalje je utvrđeno da je tuženi u posjedu zemljišta označenog kao k.č. 637/28, upisano u zk. ul. 3776, s tim da nije uknjižen u zemljišnim knjigama kao nosilac prava korištenja odnosno nosilac prava vlasništva, a što proizlazi kako iz nalaza i mišljenja vještaka tako i iskaza samog tuženog koji je naveo da se u zemljišnim knjigama nije upisao kao nosilac prava vlasništva s obzirom na to da je u vrijeme kupoprodaje zemljište bilo nacionalizirano. Iz iskaza saslušanih svjedoka kao i parničnih stranaka utvrđeno je da je tuženi u posjedu parcele 835/1, a na kojoj je sagradio porodični stambeni objekt, te je u njegov posjed došao po osnovu zaključenog kupoprodajnog ugovora, kao i ugovora o zajedničkoj izgradnji zaključenog sa I. S. i M. S. Ukazano je da je na osnovu navoda iz iskaza drugoapelanta i tuženog prvostepeni sud utvrdio da je između parcela parničnih stranaka izgrađen betonski cokl radi izgradnje ograde između dvije parcele, što je u svom nalazu potvrdio vještak geodetske struke koji je u dopunjenom nalazu izradio skicu lica mjesta. Iz navedene skice prvostepeni sud je utvrdio da spomenuti betonski cokl siječe granicu parcela 834/1 i 834/2 s jedne strane, koja je inače posjed i vlasništvo apelanata, i parcelu 835/1 koja je u posjedu tuženog. Ukazano je da prema vještaku betonski cokl na sjevernom kraju parcele ulazi u parcelu apelanata, tj. parcelu k.č. 834/1 u površini od 22 m , a na južnoj strani ulazi na parcelu tuženog, tj. 835/1 u površini od 2 m .

7. Osnovni sud je naveo da iz izvedenih dokaza, naročito nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, proizlazi da je tuženi sporni cokl postavio tako što je presjekao među između parcela apelanata, i to k.č. br. 834/1 i 834/2 tako da je dio parcele apelanata u površini od 22 m ostao presječen spomenutim coklom, te da se u posjedu tog dijela zemljišta nalazi tuženi. Stoga je sud obavezao tuženog da apelantima vrati u posjed predmetno zemljište. Ukazano je na član 126. Zakona o stvarnim pravima. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da kako su apelanti vlasnici predmetnih parcela (k.č. 834/1, tj. k.č. 637/24 i k.č. 834/2, tj. k.č. 638/8), te kako su dijelovi tih parcela u posjedu tuženog, a što je nesporno među parničnim strankama, odlučeno je kao u izreci presude shodno skici lica mjesta vještaka geodetske struke koja je sastavni dio nalaza i mišljenja od 6. decembra 2014. godine.

8. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili da se utvrdi da je tuženi stupio u državinu dijela parcela koje su predmet spora sud je ukazao da je taj dio tužbe odbacio jer apelanti, shodno odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nemaju pravnog interesa za podnošenje ovakve tužbe za utvrđenje.

9. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli apelanti u pogledu troškova postupka i tuženi u odnosu na usvajajući dio prvostepene presude. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 119182 15 Gž od 5. oktobra 2015. godine žalba apelanata je odbijena, dok je žalba tuženog uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata. Apelanti su obavezani da tuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.199,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. oktobra 2015. godine pa do konačne isplate. Apelanti su obavezani da tuženom naknade troškove sastavljanja žalbe u iznosu od 451,00 KM. Odbijen je zahtjev apelanata za naknadu sastavljanja žalbe i odgovora na žalbu u iznosu od po 585,00 KM. Odbijen je zahtjev tuženog za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu u iznosu od 585,00 KM.

10. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je ukazao na činjenično stanje spisa na način kako je ono utvrđeno u prvostepenom postupku. Dalje je navedeno da žalba tuženog osnovano ukazuje da je nalazom i mišljenjem vještaka geodetske struke u pogledu prikaza promjene upisa predmetnih parcela navedeno da prijavnim listom broj 35/76 od 24. februara 1976. godine, a prema numeričkim podacima sa skice premjera iz tog prijavnog lista, sporna granica (površina koja je predmet tužbenog zahtjeva) identična s postojećom ogradom (A-B). Međutim, prijavnim listom broj 88/90 izvršeno je formiranje (cijepanje) parcela na planovima novog premjera, između ostalog parcele k.č. 834 posjed apelanata. Dalje je navedeno da su pored tih parcela, za koje su postojali urbanističko-tehnički uvjeti, formirane još četiri parcele bez bilo kakvog urbanističkog elementa. Na skici premjera od 22. februara 1990. godine ne postoje numerički podaci za ove četiri parcele, među kojima je i sporna površina. Dalje je navedeno da je vještak istakao da je 1987. godine izvršeno aviosnimanje radi reambulacije geodetskih planova, pa su na osnovu takvog dešifriranja ucrtane (kartirane) granice parcela na geodetskom planu novog premjera. Za razliku od međe prikazane na planu starog premjera iz 1976. godine (postojeća ograda A-B) u ovom postupku sporna granica na planu novog premjera prikazana je linijom koju apelanti smatraju međom (linija A-C), a što predstavlja spornu površinu zemljišta čija se predaja u posjed tužbenim zahtjevom traži.

11. Također je ukazano da je vještak naveo da je prijavnim listom broj 93/03 izvršeno formiranje predmetnih parcela apelanata po novom premjeru k.č. br. 834/1 i 834/2, te da je granica ovih parcela ostala onakva kakva je ucrtana reambulacijom na fotoskici broj 16, bez obzira što su na skici premjera iz tog prijavnog lista, numeričkim podacima definirane samo međne tačke na postojećoj ogradi. Ukazano je da je u dopuni nalaza i mišljenja od 6. decembra 2014. godine vještak naveo da je sada na geodetskom planu između predmetnih parcela apelanata i parcele tuženog k.č. 835/1 sporna površina onakva kakva je ucrtana prijavnim listom broj 88/90, na osnovu preuzetih podataka sa fotoskice broj 16 aviosnimanja izvršenog 1987. godine.

12. Iz navedenih razloga, prema mišljenju Okružnog suda, nesporna je činjenica da je do upisa sporne površine kao vlasništvo apelanata došlo na osnovu prijavnog lista broj 88/90, i to pogreškom prilikom reambulacije, odnosno pogrešnom dešifracijom aero-foto snimaka iz 1987. godine, kada je sporna površina nezakonito upisana sada kao vlasništvo apelanata. Ukazano je na odredbu člana 20. ranijeg važećeg Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, kao i člana 23. sada važećeg Zakona o stvarnim pravima na osnovu kojih odredbi pravo vlasništva se stječe na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem. U vezi s tim je navedeno da pogrešna dešifracija aero-foto snimka nije ni jedan od zakonom propisanih načina za stjecanje vlasništva na nekretnini.

13. Istaknuto je da je pozivanje apelanata na načelo tačnosti upisa u zemljišne knjige neosnovano. Navedeno iz razloga što kada je riječ o zemljišnim knjigama za njih su karakteristična sljedeća načela: načelo javnosti, načelo formaliteta, načelo prioriteta i načelo legaliteta. Dalje je navedeno da ta načela podrazumijevaju pretpostavku (koja je neoboriva) da je sadržina zemljišnih knjiga svakom poznata, kao i fikciju apsolutne tačnosti upisa u zemljišne knjige (koja se može obarati). U konkretnom slučaju takva fikcija apsolutne tačnosti upisa u zemljišne knjige je oborena, a što proizlazi iz dokaza nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke koji je nesumnjivo naveo da je greškom prilikom aviosnimanja radi reambulacije, i to prijavnim listom broj 88/90, pa kasnije prijavnim listom 93/03, sporna površina upisana kao vlasništvo apelanata na parcelama 637/24 i 638/8, stari premjer, koje odgovaraju parcelama 834/1 i 834/2, sada upisano kao vlasništvo apelanata.

14. Zbog naprijed navedenih razloga, prema mišljenju Okružnog suda, žalba osnovano ukazuje da apelantima ne pripada pravo na predaju u posjed predmetnih nekretnina, i to drugoapelantu nekretnine k.č. broj 637/24, a prvoapelantu nekretnine k.č. broj 638/8, sve po starom premjeru, iako su oni upisani u zemljišnim knjigama kao vlasnici, s dijelom 1/1, jer takvo vlasništvo nisu stekli na zakonit način, pa im samim tim i ne pripada pravna zaštita propisana čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima, kako se to traži i činjeničnim opisom tužbe.

15. Cijeneći sve naprijed navedeno, Okružni sud je na osnovu člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP utvrdio da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te je stoga preinačio prvostepenu presudu. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, kao i na povredu prava na pristup sudu. Prije svega, apelanti u apelaciji iznose svoje kritike u pogledu revizije kao pravnog lijeka koji je, prema njihovom mišljenju, diskrecionog karaktera i čija pravna priroda u smislu djelotvornosti nije unaprijed određena sve dok revizioni sud ne odluči o njoj. Smatraju da u tom smislu revizija ne zadovoljava načelo djelotvornosti pravnog lijeka, te da su se u tom smislu apelanti odlučili podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U konkretnom slučaju, prema mišljenju apelanata, drugostepeni sud u osporenoj presudi nije dao jasne, precizne i nedvosmislene razloge i argumente na osnovu kojih je donesena sporna odluka, odnosno da stavovi koji su u njoj izneseni nisu adekvatno i precizno obrazloženi, te sadrži kontradiktornosti i ukazuju na proizvoljnu primjenu prava na štetu apelanata. Prema mišljenju apelanata, drugostepeni sud u presudi cijeni i obrazlaže samo jedan dokaz, i to vještačenje dok na stranu stavlja sve ostale dokaze i nesporne činjenice. Ukazuju da je tokom postupka nesporno dokazano da tuženi stvar drži bez odgovarajućeg pravnog osnova. Prema mišljenju apelanata, drugostepeni sud se nije trebao baviti načinom stjecanja vlasništva nad predmetnim nekretninama od strane apelanata jer to nije bio predmet tužbenog zahtjeva. Ukazuju da su kupili predmetne nekretnine u skladu s geodetskim planovima koji su tada bili na snazi. U vezi s tim navode da su nekretnine kupili 2001. godine, odnosno 14 godina poslije aviosnimanja na osnovu kojeg su formirani geodetski planovi. Prema mišljenju apelanata, drugostepeni sud uzima u obzir samo nalaz i mišljenje vještaka kao jedini i isključivi dokaz na osnovu kojeg izvodi zaključak da je oborena presumpcija istinitosti zemljišno-knjižnog upisa.

b) Odgovor na apelaciju

17. Okružni sud je naveo da je u osporenoj drugostepenoj presudi dao obrazloženja pri kojima i dalje ostaje, te da tom presudom nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata na koja ukazuju u apelaciji.

18. Tuženi je naveo da je u predmetnom postupku apelantima omogućeno pravo pristupa sudu, prilikom čega im je pružena mogućnost da brane i utvrđuju svoja prava, te im je kroz mogućnost podnošenja žalbe omogućeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Pri tome ukazuju da su apelanti sami odredili vrijednost spora, pa samim tim i mogućnost izjavljivanja revizije kao vanrednog pravnog lijeka. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 20.

Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem.

Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.

20. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11 i 60/15) relevantne odredbe glase:

Član 23. stav 1.

(1)Pravo svojine stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.

Član 126.

(1)Vlasnik ima pravo zahtijevati vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.

(2)Prava na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.

Član 127.

(1)Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.

(2)Vlasnik mora stvar čije vraćanje traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.

(3)Lice koje je stvar držalo pa je državinu napustilo nakon što mu je dostavljena tužba o svom trošku predaje vlasniku nadoknadu pune vrijednosti stvari.

21. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 229. stav 1. tačka 4) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 119182 15 Gž od 5. oktobra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 20. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 12. decembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelanti smatraju da su im osporenom presudom Okružnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni su, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje predaje u posjed nekretnina vlasniku, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane Okružnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud, neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

32. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su apelanti u predmetnom postupku u konačnici osporenom presudom Okružnog suda odbijeni s tužbenim zahtjevom kojim su tražili da im se kao vlasnicima predaju u posjed nekretnine koje drži tuženi (k.č. 834/1, tj. k.č. 637/24 i k.č. 834/2, tj. k.č. 638/8). U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud na osnovu činjenica utvrđenih u postupku pred prvostepenim sudom, posebno nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, utvrdio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo (član 229. stav 1. tačka 4) ZPP). Naime, na osnovu detaljnog obrazloženja nalaza i mišljenja vještaka Okružni sud je utvrdio da apelantima ne pripada pravo na predaju spornih nekretnina budući da su oni na tim nekretninama upisani nezakonito, tj. greškom. Pri tome je Okružni sud, suprotno navodima apelanata, u obrazloženju osporene presude dao veoma jasno i detaljno obrazloženje o tome kako je došlo do tog nezakonitog upisa apelanata s pravom vlasništva na spornim nekretninama u zemljišne knjige naglasivši da je to bila posljedica pogreške prilikom reambulacije, odnosno pogrešnog dešifriranja aero-foto snimaka iz 1987. godine. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da je u osporenoj presudi Okružni sud dao jasno obrazloženje zbog čega je u konkretnom slučaju oborena fikcija apsolutne tačnosti upisa u zemljišne knjige. Stoga, kako apelanti nisu vlasnici predmetnih nekretnina budući da pogrešna dešifracija aero-foto snimka nije ni jedan od zakonom propisanih načina za stjecanje vlasništva na nekretnini u smislu člana 23. Zakona o stvarnim pravima utvrđeno je da apelantima ne pripada zaštita propisana čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima kako su to tražili tužbenim zahtjevom.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženju osporene presude Okružnog suda, suprotno navodima apelanata, ne može naći bilo kakvu proizvoljnost na način kako to oni ukazuju u apelaciji. Prema mišljenju Ustavnog suda, nema proizvoljnosti u tome što je Okružni sud u osporenoj presudi svoj zaključak o tužbenom zahtjevu apelanata prvenstveno zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke kao lica koje raspolaže stručnim znanjima kojima ne raspolaže sud, pri čemu je imao u vidu i sve ostale dokaze koji su izvedeni pred prvostepenim sudom. Dakle, suprotno navodima apelanata, Okružni sud je prilikom donošenja osporene odluke imao u vidu sve dokaze provedene u predmetnom postupku, s tim što je poseban značaj dao nalazu i mišljenju vještaka, o čemu je dao jasno obrazloženje u osporenoj odluci, u kojem Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su apelanti u toku cijelog postupka bili u mogućnosti da svoje argumente suprotstavljaju argumentima suprotne strane, kao i da su imali priliku da daju odgovor na žalbu tuženog, što su i učinili, iz čega proizlazi da su apelanti u toku cijelog postupka imali mogućnost pristupa sudu koji je povodom njihovog tužbenog zahtjeva donio meritornu odluku. Stoga, proizlazi da su neosnovani navodi apelanata o povredi prava na pristup sudu u predmetnom postupku.

34. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije došlo do povrede prava na pravično suđenje apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

35. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu, također, dovode u kontekst proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru razmatranja prava na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud iz istih razloga zaključuje da su neosnovani i navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

36. Apelanti ukazuju i na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Iako nisu eksplicitno naveli, Ustavni sud zapaža da kršenje ovog prava apelanti dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su apelanti imali mogućnost da koriste i da su koristili pravne lijekove propisane zakonom u predmetnom parničnom postupku (žalba, odgovor na žalbu tuženog), te činjenica da ti postupci nisu rezultirali odlukama u korist apelanata ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije. Također, u odnosu na navode apelanata u pogledu djelotvornosti revizije, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju neizjavljivanje revizije od strane apelanata u smislu člana 237. stav 3. ZPP ni u kom slučaju nije imalo utjecaja, niti je spriječilo apelante da podnesu predmetnu apelaciju Ustavnom sudu protiv osporene presude Okružnog suda.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Okružni sud za svoju odluku dao jasne i argumentirane razloge, primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe u čijoj primjeni Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost na štetu apelanata.

38. Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava dovode u kontekst identičnih navoda istaknutih u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

39. Na kraju, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje kada su apelanti u predmetnom postupku imali mogućnost da koriste i kada su koristili raspoložive pravne lijekove, te da činjenica da apelanti nisu zadovoljni ishodom predmetnog postupka ne dovodi ni na koji način u pitanje dostupnost ili efikasnost raspoloživih pravnih lijekova.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5499/15 (M. S. i Z. S.) | Sudska praksa | Aktio