Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-129/18 (Senad Sijah I Ruža Drobnjak)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-129/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-129/18, rješavajući apelacije Senada Sijaha i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Senad Sijah protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Mal 105426 17 Gž od 26. septembra 2017. godine, Ruža Drobnjak protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Mal 105035 17 Gž od 26. decembra 2017. godine i Ruža Drobnjak protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Mal 053279 17 Gž od 5. januara 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-129/18

1. Senad Sijah (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Berina Krnjić, advokat iz Travnika, podnio je 5. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Mal 105426 17 Gž od 26. septembra 2017. godine.

AP-921/18 i AP-1247/18

2. Ruža Drobnjak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Travnika, podnijela je 15. i 26. februar 2018. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda broj 51 0 Mal 105035 17 Gž od 26. decembra 2017. godine, odnosno Presude Kantonalnog suda broj 51 0 Mal 053279 17 Gž od 5. januara 2018. godine. Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-129/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

4. U konkretnim slučajevima, osporenim konačnim odlukama obavezani su apelanti da isplate tužitelju („Unis-Energetika“ d.o.o. Sarajevo) na ime duga određene novčane iznose.

5. U obrazloženju svih osporenih odluka, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je predmet konkretnih sporova zahtjev tužitelja za isplatu duga, proizašlog iz osnova neizmirene obaveze na ime naknade za usluge isporuke toplotne energije (fiksni trošak za održavanje sistema daljinskog grijanja), za određene vremenske periode. Nadalje, da među strankama nije sporno, između ostalog, da tužitelj i apelanti nisu zaključili ugovor za pružanje usluga na ime fiksnog troška za održavanje sistema daljinskog grijanja u pisanoj formi, iz kojih razloga apelanti spore pravni osnov potraživanja. Međutim, da pravilnom primjenom relevantnih odredbi (člana 67.) Zakona o obligacionim odnosima, kojom je propisano da zaključenje ugovora ne podliježe nikakvoj formi, osim ako je to zakonom izričito određeno, da je prvostepeni sud utvrdio da su apelanti bili u ugovornom odnosu sa tužiteljem, bez obzira što za pružanje usluga na ime fiksnog troška za održavanje sistema daljinskog grijanja nije zaključen ugovor u pisanoj formi. Kantonalni sud je ukazao da je Odlukom o komunalnom redu Općine Travnik od 28. decembra 2009. godine, utvrđeno da distributer toplotne energije vrši upravljanje i održavanje sistema za distribuciju toplotne energije od izvora do objekata, u skladu sa provedbenim aktima distributera kojima će distributer urediti prava i obaveze distributera i korisnika toplotne energije. Nadalje, da iz Sporazuma o ustupanju prava daljinskog grijanja grada Travnik od 27. aprila 2006. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum), koji je zaključen između Općine Travnik i tužitelja, proizlazi da je Općina Travnik na tužitelja prenijela pravo distribuiranja toplotne energije za područje grada Travnika i ovlastila ga da svojim aktima formira cijenu koštanja usluga, u okviru kojih je i fiksni trošak za održavanje sistema za proizvodnju i distribuciju toplotne energije od izvora do objekta korisnika. Zatim, da je na osnovu ovlaštenja iz navedenog Sporazuma tužitelj donio Pravilnik o općim i tehničkim uslovima za snabdijevanje toplotnom energijom gradskog područja Travnik iz jula 2009. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik) i Odluku o usvajanju Pravilnika od 20. jula 2009. godine, kojim je utvrđena cijena i obaveza plaćanja naknade na ime fiksnog troška za održavanja sistema daljinskog grijanja. Takođe, da je relevantnim odredbama Zakona o komunalnim djelatnostima, propisano da je korisnik usluge dužan plaćati utvrđenu cijenu za pruženu uslugu. Kantonalni sud je istakao, da je na osnovu rješenja Konkurencijskog vijeća BiH od 22. decembra 2015. godine (kojim je utvrđena ništavost odredbi člana 3., tačke 5., 7., 8., 9. i 13. Sporazuma, a na osnovu kojih je tužitelj donio provedbene akte kojim je utvrđena naknada za fiksni trošak za održavanje sistema daljinskog grijanja na području grada Travnik), tužitelj svojom Odlukom od 4. januara 2016. godine stavio van snage odredbe člana 23., 59., 63. i 70. Pravilnika od 5. jula 2013. godine, odredbe člana 4., 26., 29., 31. i 34.Tarifnog pravilnika za isporuku toplotne energije iz sistema daljinskog grijanja grada Travnika od 30. septembra 2013. godine i odredbe člana 5., 10., 16. i 22. Ugovora o isporuci i korištenju toplotne energije. Naglašeno je da se Odluka tužitelja primjenjuje od 4. januara 2016.godine. Pri tome je ukazano, da je Zakonom o upravnom postupku u članu 267. stav 1. i stav 2. tačka 2. regulisano da rješenje doneseno u upravnom postupku postaje izvršno dostavljanjem stranci ako žalba nije dopuštena (što je slučaj u konkretnim predmetima). Kantonalni sud je ocijenio da iz navedenog jasno proizlazi da se odluke (upravni akti) Konkurencijskog vijeća, ne mogu primjenjivati retroaktivno (unazad). Naime, da budući da se utužena potraživanja tužitelja odnose na period od 1. septembra 2014. godine do 31. avgusta 2015. godine (AP-129/18 i AP-921/18), odnosno na period od 1. septembra 2010. godine do 31. avgusta 2011. godine (AP-1247/18), i da se tužbeni zahtjev temelji na Odluci o komunalnom redu Općine Travnik, relevantnim odredbama Pravilnika i Tarifnog pravilnika za isporuku toplotne energije iz sistema daljinskog grijanja grada Travnika, koji su bili na snazi u periodu iz koga potiču potraživanja tužitelja i u vrijeme donošenja prvostepenih presuda, da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i povrijedio odredbe parničnog postupka.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da iz apelacionih navoda proizlazi da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo, te da u osporenim odlukama nisu obrazloženi svi žalbeni navodi apelanata. Osim toga, apelant Senad Sijah se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), koje navode je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnim slučajevima, imajući u vidu činjenice konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4812/16 od 1. februara 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). U vezi sa navedenim, a u odnosu na apelacione navode da Kantonalni sud nije cijenio sve navode iz žalbe, Ustavni sud smatra da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezni da iznese sve detalje i da da odgovore na sve iznesen žalbene argumente, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoje odluke, što je i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-129/18 (Senad Sijah I Ruža Drobnjak) | Sudska praksa | Aktio