Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5411/17 (S. N.)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5411/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5411/17, rješavajući apelaciju Sakiba Nišića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sakib Nišić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 33 0 Rs 020897 15 Rev od 26. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sakib Nišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 21. decembra 2017 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 020897 15 Rev od 26. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je traži da se obaveže tužena (Općina Živinice) da mu na ime manje obračunate i isplaćene plaće za period od 1. januara 2008. godine zaključno sa plaćom za mjesec maj 2010. godine, na ime manje obračunatog regresa za 2009. godinu, na ime manje obračunate i isplaćene naknade za ishranu, isplati određene novčane iznose, te da kod Federalnog zavoda za PIO/MIO Mostar u korist apelanta izvrši uplatu određenog novčanog iznosa na ime neobračunatog i neuplaćenog doprinosa za
PIO/MIO.
2. U obrazloženju osporene konačne odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da apelant tužbeni zahtjev temelji na odredbama Pravilnika o plaćama i drugi ličnim primanjima službenika i namještenika tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik) koji je bio na snazi u utuženom periodu. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da su apelantu, prema njegovim navodima, do 31. decembra 2007. godine plaće isplaćivane u skladu sa zakonom i odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) i općih normativnih akata tužene, a da je od 1. januara 2008. godine oštećen jer mu je poslodavac umjesto 60% od prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine samoinicijativno odredio osnovicu od 48% umnoženu sa prethodno utvrđenim koeficijentom njegovog radnog mjesta. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da osnovica za obračun osnovne plaće apelanta ne može predstavljati 60% prosječne neto plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine za prethodni kvartal (u skladu sa Zaključkom Vlade Federacije BiH od 6. februara 2008. godine), jer ista nije utvrđena na način propisan odredbama člana 40. stav 3. Zakona o namještenicima u organima državne službe u F BiH u vezi sa članom 39. stav 2. Zakona o državnoj službi u F BiH, a niti je podoban parametar za obračun prema odredbama Pravilnika tužene jer se radi o nedopustivoj kombinaciji parametara. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je osnovan prigovor tužene da je Pravilnik tužene provedbeni propis i da kao takav dijeli sudbinu zakona na osnovu kojeg je donesen i za čiju primjenu služi. S obzirom na to da je tužena donijela Pravilnik u skladu sa odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH koji je prestao da važi donošenjem Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH (stupio na snagu u junu 2003. godine), Vrhovni sud je zaključio da nije bilo mjesta primjeni odredaba Pravilnika, slijedom čega je pravilan zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti apelantovog zahtjeva za isplatu razlike toplog obroka i regresa. Vrhovni sud je ukazao da je na sjednici građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 24. aprila 2016. godine zauzet pravni stav da je neprimjenjiv pravilnik koji je donesen na osnovu zakona koji je prestao da važi.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant navodi da je Vrhovni sud u ranijim postupcima sa istom činjeničnom i pravnom situacijom zauzeo suprotan stav u odnosu na konkretan slučaj i usvojio tužbene zahtjeve tužitelja, a da nije naveo opravdane razloge zbog kojih odstupa od dotadašnje prakse rješavanja istih predmeta, čime je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti. Takođe, apelant ukazuje da je Vrhovni sud paušalno i proizvoljno primijenio materijalno pravo, na način da nemogućnost primjene Pravilnika tužene isključivo zasniva na činjenici da je Pravilnik donesen u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i platama službenika organa uprave F BiH, koji je prestao važiti donošenjem Zakona o namještenicima u organima državne službe F BiH.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je u konkretnom slučaju Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ponudio jasno obrazloženje zbog čega se odredbe Pravilnika tužene (kao provedbeni propis dijeli sudbinu zakona na osnovu kojeg je donesen i za čiju primjenu služi, a koji zakon je prestao da važi) ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju, a u čemu Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost. U pogledu navoda apelanta da je Vrhovni sud povodom iste činjenične i pravne situacije u drugim predmetima zauzeo suprotan stav (usvajao tužbene zahtjeve), Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman