Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4476/17 (N. D.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4476/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4476/17, rješavajući apelaciju Nisveta Džehverovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nisvet Džehverović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 005138 17 Uvp 2 od 7. septembra 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nisvet Džehverović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, podnio je 30. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 005138 17 Uvp 2 od 7. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalna uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je odbijen apelantov zahtjev da se poništi pravosnažno rješenje Skupštine opštine Cazin od 11. decembra 1986. godine, o izuzimanju neizgrađenog građevinskog zemljišta iz korištenja I. Dž. (apelantovog prednika) i povrat nekretnina izuzetih tim rješenjem.

2. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da prema obrazloženja pobijane presude i podataka u spisu predmeta proizlazi da je apelant podnio zahtjev prvostepenom organu 14. marta 2008. godine za povrat predmetne nekretnine (bliže opisane u osporenoj odluci). Nadalje, da je rješenjem prvostepenog organa (koje je doneseno nakon održane javne rasprave uz prisustvo apelanata, vještaka geometra i vještaka građevinske struke) odbijen apelantov zahtjev da se poništi pravosnažno rješenje Skupštine opštine Cazin o izuzimanju neizgrađenog građevinskog zemljišta i povrat izuzetih nekretnina primjenom člana 96. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu F BiH, a iz razloga što je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da predmetna nekretnina čiji se povrat traži bila predmet izvršnog postupka, pa da je Općinski sud u Cazinu donio rješenje od 14. decembra 2005. godine kojim je predmetna nakretnina dosuđena ponuđaču ,,SCTE BA" d.o.o. Cazin, koje je postalo pravosnažno 28. decembra 2005. godine. Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu, jer se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 96. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu F BiH. Ukazano je, da je navedenom odredbom propisano da stupanjem na snagu tog zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa prostornim planom, a da je društveno sada državno vlasništvo prešlo na osnovu odluke općine (opštine). Nadalje, da je rješenjem prvostepenog upravnog organa od 10. jula 2003. godine, a na zahtjev apelantovog prednika, utvrđeno da prestaje društveno, sada državno vlasništvo, a uspostavlja pravo vlasništva u korist podnosioca zahtjeva na određenom građevinskom zemljištu u površini od 393 m2, dok preostali dio zemljišta u površini od 749 m2 apelantu nije vraćen, a što je predmet konkretnog upravnog spora. Vrhovni sud je istakao da je nesporno da je rješenjem Skupštine opštine Cazin od 11. decembra 1986. godine, izuzeto iz korištenja i posjeda uz naknadu građevinsko neizgrađeno zemljište od apelantovog prednika, da je zemljište izuzeto za potrebe opštine Cazin, radi dodjele RMK Zenica-TŽP ,,Cazin“ iz Cazina u cilju sprovođenja Regulacionog plana. Zatim, da je predmetna nekretnina, čiji se povrat traži, bila predmet izvršnog postupka, pa da je rješenjem Općinskog suda u Cazinu, koje je postalo pravosnažno 28. decembra 2005. godine, izvršenjem prodaje nekretnina ponuđaču „SCT-E BA“ d.o.o Cazin dosuđena i predmetna nekretnina. Takođe, da je prodavač predmetne nekretnine D.D. „Tvornica žičanih proizvoda“, koja je na toj nekretnini imala pravo raspolaganja u C listu. Naglašeno je da su na osnovu sudskog pravosnažnog rješenja izvršene promjene u javnim knjigama iz kojih razloga je apelant odbijen sa postavljenim zahtjevom u upravnom postupku, a što je prihvatio i prvostepeni sud. Vrhovni sud je zaključio da se iz navedenih razloga ukazuju neosnovani navodi iz apelantovog zahtjeva da je primjenom člana 96. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu F BiH, trebalo utvrditi prestanak društvenog, sada državnog vlasništva na predmetnoj nekretnini koja nije privedena namjeni.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, a na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4476/17 (N. D.) | Sudska praksa | Aktio