Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3865/16 (A. T.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 237
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopuni Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3865/16
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP 3865/16, rješavajući apelacije Almira Trumića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija koju je podnio Almir Trumić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 031497 13 Rsž od 31. augusta 2016. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantu Almiru Trumiću isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u prethodno navedenim rokovima od najkasnije tri mjeseca obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Almira Trumića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 031497 13 Rsž od 31. augusta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 031497 11 Rs od 29. novembra 2012.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod AP 3865/16
1. Almir Trumić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 26. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka koji se u trenutku podnošenja apelacije vodio pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) kao predmet broj 33 0 Rs 031497 16 Rev, te protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 031497 13 Rsž od 31. augusta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 031497 11 Rs od 29. novembra 2012. godine.
AP 1930/17
2. Almir Trumić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 18. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja parničnog postupka okončanog Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 031497 13 Rsž od 31. augusta 2016. godine, te protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 031497 16 Rev od 16. marta 2017. godine, navedene presude Kantonalnog suda i Presude Općinskog suda broj 33 0 Rs 031497 11 Rs od 29. novembra 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije br. AP 3865/16 i AP 1930/17 odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP 3865/16.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i Vrhovnog suda zatraženo je 16. januara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 19. januara 2017. godine, Kantonalni sud 3. februara 2017. godine, a Općinski sud 10. februara 2017. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je posredstvom punomoćnika 25. februara 2011. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog Tuzlanskog kantona radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, v. s. 5.400,00 KM. Apelant je u tužbi, između ostalog, naveo da se u odnosu na njega kao zaposlenika u Ministarstvu unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona, Policijska uprava Živinice, Policijska stanica Živinice, gdje obavlja poslove policijskog službenika, primjenjuje Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 6/06 i 11/07), a kojim je regulirano povećanje plaće zaposlenog za prekovremeni rad, za rad u posebnim uvjetima, rad u dvokratnoj smjeni, rad u smjenama, rad subotom, nedjeljom, praznicima i ostalim slobodnim danima, rad noću i rad na pojedinim lokacijama, za koje poslove policijski službenici imaju pravo na naknadu u novcu ili slobodnim satima, a koja naknada apelantu nije isplaćivana uz plaću.
8. Općinski sud je apelantov predmet zaveo i vodio kao predmet broj 33 0 Rs 031497 11 Rs. Iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud pripremno ročište održao 13. juna 2012. godine, a ročište za glavnu raspravu 19. novembra 2012. godine. Općinski sud je Presudom broj 33 0 Rs 031497 11 Rs od 29. novembra 2012. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju navedene presude sud je, između ostalog, naveo i to da apelantu ne pripada naknada za prekovremeni i noćni rad jer mu je na osnovnu plaću već obračunavano uvećanje od 30% kao dodatak za posebne uvjete rada i da je apelantu isplaćivana veća plaća nego što mu je inače pripadala, odnosno plaća u koju su obračunate sve naknade koje apelant tužbom potražuje. Općinski sud je naveo i da je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu neisplaćenih plaća za prekovremeni rad također neosnovan jer apelant tokom postupka nije dokazao osnovanost svog potraživanja.
9. Apelant je protiv navedene presude 11. decembra 2012. godine podnio žalbu i cio spis je 18. februara 2013. godine dostavljen Kantonalnom sudu.
10. Odlučujući u drugom stepenu, Kantonalni sud je Presudom broj 33 0 Rs 031497 13 Rsž od 31. augusta 2016. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Odbijen je i apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo i to da apelantovi žalbeni razlozi nisu osnovani, a da je prvostepeni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku, zbog čega je potvrdio prvostepenu presudu. Apelant je navedenu odluku Kantonalnog suda zaprimio 8. septembra 2016. godine.
11. Protiv navedene drugostepene presude apelant je 26. septembra 2016. godine izjavio reviziju. Odlučujući u revizionom postupku, Vrhovni sud je Rješenjem broj 33 0 Rs 031497 16 Rev od 16. marta 2017. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu. Vrhovni sud je rješenjem odbacio reviziju pozivajući se na odredbe člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH” br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), kojim je propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Prema stavu Vrhovnog suda, budući da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude ne prelazi limitirajući vrijednosni kriterij, proizlazi da kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz čl. 237. stav 2. ZPP nije ostvaren. Osim toga, sagledavajući izuzetnu dopustivost revizije u smislu čl. 237. stav 3. ZPP, kojim je propisano da Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, Vrhovni sud je zaključio da odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi imalo utjecaj na usvajanje određenog pravnog shvatanja koje je od značaja za jedinstvenu pravilnu primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija ni po tom kriteriju nije dopuštena.
12. Iz stanja spisa proizlazi da je predmetni postupak okončan, odnosno da je trajao pet i po godina.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da je zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupaka i osporenih navedenih odluka redovnih sudova došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant ističe da su redovni sudovi pogrešno primijenili Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 6/06 i 11/07), na osnovu kojeg apelant i potražuje navedena prava iz radnog odnosa, ali da je proizvoljnom i paušalnom primjenom tog zakona u okviru sudova apelantu pričinjena šteta. Apelant je naveo tok predmetnog postupka, koji je naveden u činjeničnom dijelu odluke, zbog čije dužine potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.800,00 KM, troškove za sastavljanje žalbe i revizije, kao i troškove sastavljanja apelacija, a u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine.
b) Odgovori na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo tok predmetnog postupka, koji je naveden u činjeničnom dijelu odluke, ističući da tokom postupka nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji poziva, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. U odgovoru na apelaciju i Kantonalni sud je naveo tok predmetnog postupka, koji je naveden u činjeničnom dijelu odluke, ističući da u cijelosti ostaje pri osporenoj drugostepenoj presudi i navodima datim u obrazloženju, jer je donesena u skladu sa relevantnim odredbama zakona.
16. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo tok predmetnog postupka, kao što je navedeno u činjeničnom dijelu odluke.
V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
18. U Zakonu o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 38/05, 22/06, 63/10, 7/13 i 52/14) relevantne odredbe glase:
Član 31.
Dužnosti predsjednika suda Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudačkom upravom. [...] VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost apelacije u odnosu na osporene odluke, tj. Rješenje Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 031497 16 Rev od 16. marta 2017. godine, Presudu Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 031497 13 Rsž od 31. augusta 2016. godine i Presudu Općinskog suda broj 33 0 Rs 031497 11 Rs od 29. novembra 2012. godine
21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1)Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
22. Ustavni sud zapaža da u predmetnom postupku revizija nije bila djelotvoran pravni lijek jer je odbačena kao nedopuštena, zbog čega je konačna odluka, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 031497 13 Rsž od 31. augusta 2016. godine, koju je apelant zaprimio 8. septembra 2016. godine, odnosno osporio u apelaciji broj AP 3865/16 koju je Ustavnom sudu podnio 26. septembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, a što je u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
23. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
24. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili procesno i materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
25. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem smislu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da je u vezi s tim ukazao da se navodi apelanata o kršenju njihovih prava zasnivaju na tvrdnjama da su pogrešno primijenjeni propisi koji se tiču naknada policijskih službenika u Tuzlanskom kantonu, a da je Ustavni sud utvrdio da materijalno ili procesno pravo nije ni na koji način primijenjeno na štetu apelanata, kao i da su sudovi u svojim odlukama dali dovoljna i relevantna obrazloženja, slijedom čega je odbio apelacije kao neosnovane (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2065/14 od 10. maja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
26. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se poziva, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
27. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost apelacije u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka
28. U konkretnom slučaju, apelant predmetnim apelacijama ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu odredbi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji postupak je prije podnošenja apelacije broj AP 3865/16 okončan navedenom presudom Kantonalnog suda, koju je apelant zaprimio 8. septembra 2016. godine. Apelant je navedenu apelaciju Ustavnom sudu podnio 26. septembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, a što je u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
29. Konačno, apelacije u tom dijelu ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka nisu dopustive.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Nakon što je utvrđeno da je jedan dio navoda iz apelacija nedopušten zbog toga što je očigledno prima facie neosnovan, Ustavni sud će ispitati samo dio navoda kojima apelant ističe da je zbog dužine trajanja predmetnog postupka došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a)Pravo na suđenje u razumnom roku Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] Period koji se uzima u obzir
32. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 25. februara 2011. godine kao dana podnošenja tužbe do 31. augusta 2016. godine kada je Kantonalni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, period koji je trajao pet i po godina.
Analiza razumnosti trajanja postupka
33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
34. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku, o potraživanju iz radnog odnosa, koji je po zakonu hitne prirode. S obzirom na činjenice i dostavljene materijalne dokaze, Ustavni sud zapaža da se ne radi o naročito složenom postupku.
35. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka, koji je za njega od većeg značaja, jer su se u predmetnom postupku utvrđivala njegova eventualna prava iz radnog odnosa.
36. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud na početku predmetnog postupka imao period pasivnosti duži od jedne godine, tj. da je pripremno ročište održao jednu godinu i četiri mjeseca nakon podnošenja tužbe. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nakon održavanja pripremnog ročišta procesne radnje preduzimao s većom efikasnošću i prvostepenu presudu je donio jednu godinu i devet mjeseci nakon podnošenja tužbe.
37. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža veću pasivnost tog suda u preduzimanju procesnih radnji, koji je drugostepenu presudu donio tri i po godine nakon dostavljanja predmeta na postupanje. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio opravdanje za neblagovremeno postupanje u predmetnom postupku.
38. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku, koji je trajao pet i po godina, došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je dužina postupka, u predmetnu koji po zakonu zahtijeva hitnost u postupanju, bila pretjerana i nije zadovoljila zahtjeve „suđenja u razumnom roku“, za šta Kantonalni sud, koji je u odlučujućoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka, nije ponudio opravdanje.
39. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b)Pitanje naknade nematerijalne štete
40. Apelant je zbog dužine trajanja predmetnog postupka zatražio naknadu nematerijalne štete. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
41. S tim u vezi, s obzirom na to da se radi o hitnom postupku, apelantu treba da se isplati iznos od 1.500,00 KM, koji je dužna da plati Vlada Tuzlanskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
42. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
43. Apelant je zatražio i naknadu troškova za sastavljanje apelacija. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, pa ti troškovi padaju na teret apelanata.
Ostali navodi
44. Apelant navodi da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno i pravo na imovinu i pravo na zabranu diskriminacije. Imajući u vidu utvrđenje u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati je li u ovom predmetu došlo i do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je predmetni parnični postupak koji je po zakonu hitne prirode trajao pet i po godina, čijoj dužini je u odlučujućoj mjeri doprinio Kantonalni sud, i to pasivnošću u preduzimanju procesnih radnji u trajanju od tri i po godine, a u odgovoru na apelaciju Kantonalni sud nije ponudio opravdanje za neblagovremeno postupanje u predmetu.
46. Na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman