Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1460/18 (H.O.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Određivanje privremene mjere / mjere obezbjeđenja
  • Nasilje u porodici
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1460/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-1460/18, rješavajući apelaciju H. O., na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio H. O.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 683569 18 Pžp od 4. januara 2018. godine, u odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio H. O.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 683569 18 Pžp od 4. januara 2018. godine, u odnosu na navode o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.

OBRAZLOŽENJE

1. H. O. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hasan Muminović, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 683569 18 Pžp od 4. januara 2018. godine. Takođe, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom će ukinuti Rješenje Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 683569 17 Pr od 21. decembra 2017. godine i osporenu odluku Kantonalnog suda. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja Općinskog suda, kojim su apelantu izrečene zaštitne mjere i to zabrana uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju - supruge A. O., te zaštitna mjera zabrana približavanju žrtvi nasilja u porodici - supruzi A. O., na udaljenosti od tri metra, u trajanju od šest mjeseci.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da su neosnovani navodi apelantovog branioca, da je nadležna policijska uprava zakasnila sa podnošenjem zahtjeva Općinskom sudu, odnosno da je zahtjev za izricanje zaštitnih mjera podnesen tek nakon šest dana, te da se Općinski sud nije smio upuštati u ocjenu istog. Naime, da je tačno da je shodno članu 18. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, policijska uprava obavezna za svaki prijavljeni slučaj nasilja u porodici podnijeti zahtjev za izricanje zaštitne mjere nadležnom sudu u roku od 12 sati od saznanja za radnje nasilja. Međutim, da imajući u vidu da zakon ne predviđa mogućnost odbacivanja neblagovremenog zahtjeva za izricanje zaštitne mjere ili neku drugu procesnu sankciju, da je onda jasno da je sud dužan postupiti i po takvom zahtjevu za izricanje zaštitne mjere. Kantonalni su je ocijenio da se iz obrazloženja prvostepenog rješenja jasno vidi da je prvostepeni sud u postupku proveo sve dokaze, svaki dokaz cijenio pojedinačno a zatim ih međusobno povezao u jednu cjelinu i na osnovu takve ocjene dokaza utvrdio postojanje osnovane sumnje, te dao sasvim jasne razloge zašto smatra da je apelant izvršio radnje pobliže opisane u izreci prvostepenog rješenja, a koje razloge u cijelosti prihvata i Kantonalni sud. Nadalje, da je članom 17. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, propisano da zahtjev za izricanje zaštitne mjere nadležnom sudu podnosi policijska uprava, dok je članom 19. navedenog Zakona određeno da je nadležni sud dužan u roku od 12 sati od prijema zahtjeva za izricanje zaštitne mjere iz člana 9. tačke 1), 2) i 3) istog Zakona postupiti prema zahtjevu i donijeti rješenje, a izuzetno ukoliko nadležni sud zahtijeva da se nasilna osoba izvede pred sud, može tu osobu pozvati putem nadležne policijske uprave. Dakle, da kako se u konkretnom slučaju radi o postupku koji zahtjeva hitnost, odnosno kako je policijska uprava podnijela zahtjev za izricanje zaštitne mjere iz člana 9. stav 1. tačke 2) i 3) navedenog Zakona, da je Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i to član 19., predvidio da sud donosi rješenje bez saslušanja stranaka, odnosno nasilne osobe, te samo izuzetno da ukoliko nadležni sud zahtijeva da se nasilna osoba izvede pred sud, može tu osobu pozvati putem nadležne policijske uprave. Slijedom toga, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je ispravno postupio kada je donio pobijano Rješenje, ne saslušavši apelanta, te se stoga prigovori apelanta ukazuju kao neosnovani. Takođe, da su neosnovani apelantovi žalbeni navod, da se iako Zakon o prekršajima F BiH i Zakon o zaštiti od nasilja u porodici ne propisuju mogućnost izjavljivanja žalbe zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, analognom primjenom Zakona o krivičnom postupku F BiH, te direktnom primjenom Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pobijano rješenje treba ispitati i po tom žalbenom osnovu. Kantonalni sud je istakao, da Zakon o zaštiti od nasilja u porodici kao lex specialis ne propisuje analognu primjenu Zakona o krivičnom postupku F BiH, a da je Zakonom o prekršajima F BiH i to članom 18. stav 3., propisano da u slučaju nesaglasnosti između odredbi Zakona o krivičnom postupku F BiH i Zakona o prekršajima F BiH, primjenjuju se odredbe Zakona o prekršajima F BiH, stoga da se apelantovi prigovori ukazuju kao neosnovani.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno i proizvoljno primijenjeni pozitivo-pravni propisi, da je nastupila zastara jer je nadležna policijska uprava zakasnila sa podnošenjem zahtjeva Općinskom sudu. Zatim, da je prvostepeni sud propustio utvrditi postojanje osnova sumnje da ponašanje apelanta predstavlja nasilje u porodici, da su osporene odluke donesene da apelant nije ni upoznat da postoji zahtjev za izricanje zaštitne mjere, da nije održana javna rasprava pred sudom gdje bi apelant mogao da iznese svoju odbranu, te da sudske odluke nisu obrazložene. Takođe, apelant je istakao da relevantnim zakonima nije dopušteno podnošenje žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a da to ne doprinosi pravičnom suđenju iz člana 6. Evropske konvencije, niti djelotvornom pravnom lijeku iz člana 13. Evropske konvencije.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje, prava na djelotvorni pravni lijek i prava na ličnu slobodu i sigurnost

5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. S tim u vezi, prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti tiče se primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno radi li se o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta.

6. U vezi sa naprijed navedenim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kao i svoju praksu, da je «krivična optužba» autonomni koncept, tj. neko djelo koje u domaćem zakonu nije klasificirano kao krivično djelo može ipak pokrenuti pitanje «krivične optužbe» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislative, po svojoj prirodi, prije krivični nego građanski – da bi se osiguralo da država ne može izbjeći obavezu osiguravanja pravičnog saslušanja (vidi Evropski sud, Engel protiv Holandije (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46-50). Ocjena je li neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana

6. Evropske konvencije daje se na temelju kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, narav prekršaja i narav i strogost kazne (vidi Europski sud, Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. lipnja 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Narav prekršaja uključuje dva potkriterija - opseg prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni.

7. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u svojoj praksi razmatrao pitanje - da li postupak za izricanje zaštitnih mjera u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji uživa garancije člana 6. Evropske konvencije, te zaključio da se navedeni postupak ne odnosi na odlučivanje o «krivičnoj optužbi» u smislu garancija prava na pravično suđenje (vidjeti odluku Ustavnog suda broj AP- 2813/13 od 12. februara 2014. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u tome predmetu, prilikom utvrđivanja je li suštinski karakter legislative krivični razmotrio pitanja: (a) je li cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprječavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; (b) ako postoji cilj sprječavanja ili kažnjavanja, implicira li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno krivicu (pitanje vinosti) i (c) koja visina kazne se može nametnuti. U vezi sa time, Ustavni sud je istakao da se radi o „…postupku sui generis u kojem je sud dužan da postupa hitno (…) a da izricanje zaštitne mjere nije ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima. Nadalje je evidentno da nadležni sud rješenje donosi bez obveze saslušanja osobe za koju se tvrdi da je nasilna, ali sud može zahtijevati da se nasilna osoba izvede pred sud kao i osigurati nalaz vještaka, kada smatra da je neophodno…“. Zatim, Ustavni sud je naveo da je u vezi sa postupkom izricanja zaštitnih mjera „…sudu potreban najniži traženi nivo sumnje tj. osnov sumnje - vjerovatnost - da su učinjene opisane radnje. U postupku izricanja zaštitnih mjera sud nije nadležan utvrđivati krivicu niti se bavi krivičnom ili prekršajnom odgovornošću osobe za koje se tvrdi da je nasilno. (…) Zbog toga, u postupku po zahtjevu za izricanje zaštitnih mjera sud na osnovu cjelokupnog dojma da su se desile radnje nasilja (uz ispunjenje zakonskih uvjeta) donosi rješenje o zaštitnim mjerama. Dakle, u ovim postupcima sud ima veliku slobodu u odlučivanju o izricanju zaštitne mjere, koja je opravdana ciljem odnosno činjenicom da je suština izricanja zaštitne mjere sprečavanje nasilja a ne sankcioniranje počinitelja. …“. Nadalje, u vezi sa pitanjem svrhe izrečenih zaštitnih mjera Ustavni sud je istakao „…Svrha zaštitnih mjera je osiguravanje nužne zaštite zdravlja i sigurnosti osoba izloženih nasilju, sprečavanje nasilja u porodici, te poduzimanje mjera liječenja i preodgoja nasilnih osoba. Dakle, karakter zaštitnih mjera je više preventivni (u smislu generalne i specijalne prevencije) nego represivni. Aspekt generalne prevencije se ogleda u „razdvajanju“ od žrtve, odnosno sprečavanju nasilja i ponavljanja nasilja, a aspekt specijalne prevencije se ogleda u činjenici da se pokušava uticati na samu ličnost počinioca nasilja liječenjem. Mjere su određene u trajanju od jednog mjeseca do dvije godine....“. Najzad, Ustavni sud je istakao „…Ustavni sud primjećuje da donošenjem zaštitnih mjera, u situaciji kada jedna strana tvrdi da su odnosi tako poremećeni i da joj je ugrožen tjelesni integritet, duševno zdravlje ili spokojstvo, država, odnosno sud koji donosi zaštitnu mjeru intervenira u cilju sprečavanja ili ponavljanja krivičnog djela ili prekršaja, zaštite osobe koje tvrdi da je žrtva, bez odlučivanja o vinosti ili bilo kojoj odgovornosti osobe za koje se tvrdi da je nasilnik. Iz navedenog dakle slijedi da se predmetni postupak koji je okončan osporenim rješenjima, kojim su apelantu izrečene zaštitne mjere shodno odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, nije odnosio na odlučivanje o «kaznenoj optužbi» protiv apelanta u smislu garancija prava na pravično suđenje….“.

8. Imajući u vidu prethodno izloženu praksu Ustavnog suda (vidjeti odluku Ustavnog suda broj AP-2813/13 od 12. februara 2014. godine) prema kojoj se postupak izricanja zaštitnih mjera shodno odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, ne odnosi na odlučivanje o «krivičnoj optužbi» u smislu garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi njegovog prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U pogledu navoda apelanta da mu je osporenom odlukama povrijeđeno i pravo iz člana 13. Evropske konvencije, dovodeći navedeno pravo u kontekst prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantira pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantiranih Evropskom konvencijom. S obzirom na navedeno, kao i već izneseni stav u ovoj odluci u odnosu na član 6. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da se navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U vezi sa navodima apelanta o povredi člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da odluka koju apelant osporava ni na koji način ne pokreće pitanje prava na ličnu slobodu i sigurnost, te su stoga i ovi apelantovi navodi ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b)U odnosu na navode o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U odnosu na navode apelanta o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da je navedenim članom nesporno garantirano pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta. Međutim navedeni član (st. 3 i 4.) također propisuje da se ova prava mogu ograničiti u skladu sa zakonom. Stoga budući da je apelantu izrečena zaštitna mjera zabrana približavanju žrtvi nasilja u porodici na udaljenosti od tri metra, te zaštitna mjera zabrana uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju (kojim mjerama apelant smatra da je ograničeno njegova sloboda kretanja), u skladu sa Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, te da su apelantu izrečene navedene zaštitne mjere pravosnažnim rješenjem nadležnog suda, proizlazi da je ograničenje apelantovih prava izvršeno u skladu sa zakonom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1460/18 (H.O.) | Sudska praksa | Aktio