Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2248/16 (B. P.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 106, 237
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopuni Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2248/16
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP 2248/16, rješavajući apelaciju Bege Pepića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija koju je podnio Bego Pepić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 034474 12 Rsž od 18. aprila 2016. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantu Begi Pepiću isplati iznos od 1.200,00 KM, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u prethodno navedenim rokovima od najkasnije tri mjeseca obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bege Pepića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 034474 12 Rsž od 18. aprila 2016. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 034474 11 Rs od 6. aprila 2012. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bego Pepić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 27. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka koji se u trenutku podnošenja apelacije vodio pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) kao predmet broj 33 0 Rs 034474 16 Rev, te protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 034474 12 Rsž od 18. aprila 2016. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 034474 11 Rs od 6. aprila 2012. godine.
2. Apelant je 27. marta 2017. godine podnio dopunu apelacije Ustavnom sudu kojom navodi da je Vrhovni sud u revizionom postupku donio Rješenje broj 33 0 Rs 034474 16 Rev od 26. januara 2017. godine. Apelant dopunom apelacije, pored dužine trajanja predmetnog postupka, osporava i navedeno rješenje Vrhovnog suda i presude redovnih sudova navedenih u stavu 1. odluke. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 11. augusta 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 17. augusta 2016. godine, a Općinski i Kantonalni sud 25. augusta 2016. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je posredstvom punomoćnika 29. juna 2011. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene Općine Živinice radi isplate jubilarne nagrade, v.s. 1.423,45 KM. U tužbi je apelant naveo da je kao namještenik zaposlen kod tužene na neodređeno vrijeme od 1. januara 1987. godine, te da je nakon navršenih 25 godina neprekidnog radnog staža ostvario pravo na jubilarnu nagradu, koju mu poslodavac nikada nije isplatio. Navodi da je poslodavcu podnio zahtjev za isplatu jubilarne nagrade, koji je odbijen Rješenjem broj 01/2-05-89-202/11 od 28. februara 2011. godine zbog toga što poslodavac ima deficit u budžetu i nema novčanih sredstava za isplatu jubilarne nagrade.
7. Općinski sud je apelantov predmet zaveo i vodio kao predmet broj 33 0 Rs 034474 11 Rs. Tuženi je, na poziv suda, 21. oktobra 2011. godine dostavio odgovor na tužbu. Iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu održao 7. marta 2012. godine, nakon čega je donio Presudu broj 33 0 Rs 034474 11 Rs od 6. aprila 2012. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju navedene presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je 8. septembra 2005. godine stupio na snagu Opći kolektivni ugovor („Službene novine FBiH“ broj 54/05) koji je obavezujući za sve, pa i tuženu, odnosno njene zaposlenike, a odredbe navedenog ugovora zaposlenicima ne garantiraju pravo na isplatu jubilarne nagrade. U obrazloženju presude Općinski sud navodi i to da je prije nego što je apelant napunio 25 godina neprekidnog rada u organima uprave stupio je na snagu Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH („Službene novine FBiH“ broj 45/10) od 29.7.2010. godine, čija primjena je počela od 30.7.2010. godine, a kojim je prestala primjena relevantnih odredbi Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH kojim je bilo propisano da namještenik ima pravo na jubilarnu nagradu, kao i primjena odredbi Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće, a prema kojoj Uredbi su zaposlenici ostvarivali pravo na jubilarnu nagradu, a čije odredbe (član 11) su također upućivale na ostvarivanje ovog prava na odredbi člana 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Općinski sud je zaključio da ni jedan zakon ne predviđa ostvarivanje prava na isplatu jubilarne nagrade, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
8. Protiv navedene presude Općinskog suda apelant je 17. aprila 2012. godine podnio žalbu i cio spis je 6. juna 2012. godine dostavljen Kantonalnom sudu radi postupanja u drugom stepenu.
9. Odlučujući u drugom stepenu Kantonalni sud je donio Presudu broj 33 0 Rs 034474 12 Rsž od 18. aprila 2016. godine kojom je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo i to da je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku, da je u obrazloženju presude dao jasne i precizne razloge zbog kojih je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Navedenu presudu Kantonalnog suda apelant je primio 4. maja 2016. godine.
10. Apelant je protiv navedene drugostepene presude 18. aprila 2016. godine izjavio reviziju. Odlučujući u revizionom postupku Vrhovni sud je donio Rješenje broj 33 0 Rs 034474 16 Rev od 26. januara 2017. godine kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju navedenog rješenja Vrhovni sud se poziva na član 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH” br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u konkretnom postupku primjenjuje na osnovu odredbe člana 106. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH” broj 98/15), kojim je propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Prema stavu Vrhovnog suda, s obzirom na vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude u konkretnom slučaju, imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren. Osim toga, sagledavajući izuzetnu dopustivost revizije u smislu člana 237. stav
3. ZPP, kojim je propisano da Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, Vrhovni sud je zaključio da odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi imalo utjecaja na usvajanje određenog pravnog shvaćanja koje je od značaja za jedinstvenu pravilnu primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija ni po tom kriteriju nije dopuštena.
11. Iz stanja spisa proizlazi da je predmetni postupak okončan četiri godine i deset mjeseci nakon podnošenja tužbe.
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da je zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka i osporenih navedenih odluka redovnih sudova došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je naveo tok predmetnog postupka, navedenog u činjeničnom dijelu odluke, zbog čije dužine potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.800,00 KM, kao i troškove za sastavljanje žalbe, revizije, kao i troškove sastavljanja apelacije, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine. Apelant predlaže da Ustavni sud ukine osporene odluke redovnih sudova i predmet vrati na ponovni postupak.
b) Odgovori na apelaciju
13. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo tok predmetnog postupka, navedenog u činjeničnom dijelu odluke, ističući da tokom postupka nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su apelantovi navodi istaknuti u apelaciji neosnovani, da je sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge za donošenje takve odluke, zbog čega predlaže da se apelacija odbije.
15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo tok predmetnog postupka navedenog u činjeničnom dijelu odluke.
IV.Relevantni propisi
16. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
17. U Zakonu o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 38/05, 22/06, 63/10, 7/13 i 52/14) relevantne odredbe glase:
Član 31.
Dužnosti predsjednika suda Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudačkom upravom. [...] V.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost apelacije u odnosu na osporene odluke, tj. Rješenje Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 034474 16 Rev od 26. januara 2017. godine, Presudu Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 034474 12 Rsž od 18. aprila 2016. godine i Presudu Općinskog suda broj 33 0 Rs 034474 11 Rs od 6. aprila 2012. godine
20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1)Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
21. Ustavni sud zapaža da u predmetnom postupku revizija nije bila djelotvoran pravni lijek jer je odbačena kao nedopuštena, zbog čega je konačna odluka, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 034474 12 Rsž od 18. aprila 2016. godine, koju je apelant primio 4. maja 2016. godine. Apelant je predmetnu apelaciju Ustavnom sudu podnio 27. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, a što je u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
22. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
23. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
24. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kom smislu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 487/12 od 27. februara 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
25. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se poziva, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
26. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost apelacije u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka
27. U konkretnom slučaju, apelant predmetnom apelacijom ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu odredbi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji postupak je prije podnošenja apelacije okončan navedenom presudom Kantonalnog suda, koju je apelant primio 4. maja 2016. godine. Apelant je predmetnu apelaciju Ustavnom sudu podnio 27. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, a što je u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
28. Konačno, apelacija u tom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija, u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka, nije dopustiva.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI.Meritum
30. Nakon što je utvrđeno da je jedan dio navoda iz apelacije nedopušten zbog toga što je očigledno prima facie neosnovan, Ustavni sud će ispitati samo dio navoda kojima apelant ističe da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. a)Pravo na suđenje u razumnom roku Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] Period koji se uzima u obzir
31. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 29. juna 2011. godine kao dana podnošenja tužbe do 18. aprila 2016. godine kada je Kantonalni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, period koji je trajao četiri godine i deset mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
33. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku, o potraživanju iz radnog odnosa, koji je po zakonu hitne prirode. S obzirom na činjenice i dostavljene materijalne dokaze, Ustavni sud zapaža da se ne radi o naročito složenom postupku.
34. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka, koji je za njega od većeg značaja, jer su se u predmetnom postupku utvrđivala njegova eventualna prava iz radnog odnosa.
35. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud procesne radnje u predmetnom postupku preduzimao u razumnim rokovima, da je prvostepenu odluku donio devet mjeseci nakon podnošenja tužbe, te da svojim postupcima nije utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka.
36. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža veću pasivnost tog suda u preduzimanju procesnih radnji jer je drugostepenu presudu donio približno tri godine i deset mjeseci nakon dostavljanja predmeta na postupanje, zanemarujući činjenicu da je u pitanju radni spor koji po zakonu zahtijeva hitnost u postupanju, a u odgovoru na apelaciju Kantonalni sud nije ponudio opravdanje za neblagovremeno postupanje u apelantovom predmetu.
37. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku, koji je trajao četiri godine i deset mjeseci, došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je dužina postupka u predmetu, koji po zakonu zahtijeva hitnost u postupanju, bila pretjerana i nije zadovoljila zahtjeve „suđenja u razumnom roku“, za šta Kantonalni sud, koji je u odlučujućoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka, nije ponudio opravdanje.
38. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b)Pitanje naknade nematerijalne štete
39. Apelant je zbog dužine trajanja predmetnog postupka zatražio naknadu nematerijalne štete. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
40. U vezi s tim, s obzirom na to da se u apelantovom predmetu radi o hitnom postupku, to apelantu treba da se isplati iznos od 1.200,00 KM, koji je dužna da plati Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
41. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
42. Apelant je predmetnom apelacijom zatražio i naknadu troškova za sastavljanje apelacije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije koji padaju na teret apelanata.
Ostali navodi
43. Apelant navodi da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno i pravo na imovinu i pravo na zabranu diskriminacije. Imajući u vidu utvrđenje u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati je li u ovom predmetu također došlo i do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. VII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je predmetni parnični postupak koji je hitne prirode trajao četiri godine i deset mjeseci, čijoj dužini je u odlučujućoj mjeri doprinijela pasivnost Kantonalnog suda u preduzimanju procesnih radnji u trajanju od tri godine i deset mjeseci, a u odgovoru na apelaciju Kantonalni sud nije ponudio opravdanje za neblagovremeno postupanje u apelantovom predmetu.
45. Na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman