Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-302/18 (M. T.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Invalidnina
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-302/18

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 302/18, rješavajući apelaciju Mehmeda Tokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mehmeda Tokića podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se trenutno vodi pred Kantonalnim sudom u Tuzli pod brojem 32 0 P 262154 17 Gž.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mehmed Tokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca podnio je 15. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka koji se trenutno vodi pred Kantonalnim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) pod brojem 32 0 P 262154 17 Gž.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog pravobranilaštva Tuzla zatraženo je 26. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 30. januara do 13. februara 2018. godine,.

4. Ustavni sud je 27. marta 2018. godine pribavio informacije o stanju predmeta putem telefonskog razgovora sa ovlaštenim radnikom Parnične pisarnice Kantonalnog suda. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je 27. januara 2016. godine podnio tužbu protiv Tuzlanskog kantona - Ministarstva za rad i socijalnu politiku Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi, kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla) radi isplate novčanog potraživanja na ime neisplaćenog dijela invalidnine i naknade za tuđu njegu i pomoć. U tužbi je naveo da je uživalac navedenih prava koja ostvaruje po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju, a koja su mu bila ukinuta prilikom njegovog boravka u KPZ Zenica radi izvršenja mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i boravka u periodu od 28. juna 2002. godine do 8. decembra 2004. godine. S tim u vezi je naveo da su mu navedena prava ponovno uspostavljena u upravnom postupku i upravnim sporovima koje je vodio prije podnošenja predmetne tužbe.

7. Općinski sud je 24. januara 2017. godine održao pripremno ročište koje je na apelantov zahtjev odgođeno za 6. februar 2017. godine.

8. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 P 262154 16 P od 18. septembra 2017. godine obustavljen je postupak u ovoj pravnoj stvari, te određeno da će se nakon pravosnažnosti rješenja postupak nastaviti prema pravilima izvršnog postupka pred Općinskim sudom u Tuzli.

9. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da su predmetna potraživanja nesporno utvrđena u upravnom postupku, a sve po Rješenju Centra za socijalni rad Općine Lukavac broj 09/6-35-6/02-2 od 12. augusta 2002. godine. Slijedom navedenog, Općinski sud je naveo da nije nadležan da u parničnom postupku meritorno odlučuje ima li apelant pravo na isplatu naknade utvrđene navedenim upravnim rješenjem. Budući da navedeno upravno rješenje predstavlja izvršnu ispravu u smislu odredbe člana 23. stav 1. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.

10. Protiv navedenog rješenja Općinskog suda u Tuzli od 18. septembra 2017. godine tuženi je putem Kantonalnog pravobranilaštva Tuzla podnio žalbu.

11. Iz stanja spisa predmeta (odgovora Kantonalnog suda od 30. januara 2018. godine) proizlazi da je predmet u toku pred tim sudom po žalbi tuženog podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda od 18. septembra 2017. godine, a da je predmet po žalbi u Kantonalni sud zaprimljen 14. novembra 2017. godine.

12. Također, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je predmet pred tim Kantonalnim sudom zaveden pod brojem 32 0 P 262154 17 Gž, te da nisu preduzimane nikakve procesne radnje. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Ustavni sud primjećuje da se navodi apelacije suštinski odnose na dužinu trajanja postupka koji je apelant pokrenuo pred Općinskim sudom, zbog nemogućnosti da realizira svoja prava iz socijalne zaštite u punom iznosu a koja su mu priznata po osnovu rješenja Centra za socijalni rad Općine Lukavac od 12. augusta 2002. godine. S tim u vezi, apelant ističe da taj postupak traje neprimjereno dugo, slijedom čega mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, kao aspektu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

II.Odgovori na apelaciju

14. Kantonalni sud je, između ostalog, hronološki opisao tok predmetnog postupka i naveo da je pravni zastupnik tuženog (Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla) podnio žalbu protiv prvostepenog rješenja Općinskog suda od 18. septembra 2017. godine u kojoj je tuženi naveo da je rješenje Centra za socijalni rad Općine Tuzla od 12. augusta 2002. godine poništeno u upravnom postupku i da su sve apelantove žalbe i tužbe u vezi sa tim rješenjem odbijene, kao i zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Također, Kantonalni sud je istakao da o navedenoj žalbi nije odlučio, budući da je predmet u taj sud zaprimljen prije nešto više od dva mjeseca. Nadalje je Kantonalni sud naveo da je apelant nepotrebno pokrenuo predmetni parnični postupak, jer je u tom postupku tražio isplatu naknade koja mu je utvrđena u upravnom postupku navedenim rješenjem Centra za socijalni rad Općine Lukavac od 12. augusta 2002. godine, što po zakonu nije dozvoljeno. Ukoliko je apelant smatrao da mu naknada u cijelosti nije isplaćena po navedenom upravnom rješenju, Kantonalni sud je naveo da je apelant imao zakonitu mogućnost pokretanja isključivo izvršnog postupka, a ne i parničnog postupka, s tim da mu je naknada u cijelosti isplaćena još 2010. godine. Imajući u vidu da je predmet po žalbi zaprimljen 14. novembra 2017. godine, Kantonalni sud je ukazao da u konkretnom slučaju dužina trajanja predmetnog postupka pred tim sudom i prvostepenim sudom ne daje osnov za tvrdnju da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku, jer se radi o ukupnom trajanju parničnog postupka od oko dvije godine. Stoga je, između, ostalog, predloženo da se predmetna apelacija odbije kao očigledno neosnovana.

15. Općinski sud je, između ostalog, naveo da je apelant pogrešno pokrenuo predmetni parnični postupak, umjesto da pokrene izvršni postupak, slijedom čega je postupajući sudija donio rješenje o obustavljanju parničnog postupka od 18. septembra 2017. godine i istovremeno odredio da će se postupak nastaviti po odredbama Zakona o izvršnom postupku. Nadalje je Općinski sud istakao da je tuženi protiv navedenog rješenja podnio žalbu koja je Kantonalnom sudu dostavljena 15. novembra 2017. godine, a da apelantov opunomoćenik nije podnio žalbu, jer mu je „jasno da samo dobija na ekonomičnosti i brzini ostvarivanja prava“ i da je navedeno rješenje doneseno „zapravo u korist apelanta“. Stoga je Općinski sud istakao da ne vidi povrede bilo kakvog apelantovog prava u odnosu na dužinu trajanja postupka, te navodi da predmetni postupak treba okončati kroz izvršni, a ne parnični postupak. S obzirom na navedeno, Općinski sud je istakao da je predmetna apelacija neosnovana u odnosu na postupak pred tim sudom, budući da je Općinski sud efikasnim postupanjem izbjegao nepotrebno odugovlačenje postupka i donio odluku u razumnom roku i na taj način apelantu osigurao zaštitu njegovih prava u skladu sa predmetom u okviru standarda postavljenih Evropskom konvencijom. Stoga je Općinski sud predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

16. Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla je navelo da su navodi apelacije neosnovani, jer je tuženi isplatio apelantu predmetno potraživanje koje je predmet ovog parničnog postupka. Stoga je navedeno da je apelant nepotrebno podnio tužbu u parničnom postupku, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

21. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da predmetni postupak nije okončan, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Na osnovu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant ukazuje da je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] Relevantna načela

26. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

27. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

Period koji se uzima u obzir

28. Ustavni sud zapaža da se apelant u konkretnom slučaju suštinski žalio na nerazumnu dužinu trajanja predmetnog parničnog postupka, koji je tužbom pred nadležnim sudom pokrenuo 27. januara 2016. godine, a koji je još u toku i trenutno se (prema stanju spisa predmeta) nalazi pred Kantonalnim sudom po žalbi tuženog podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda od 18. septembra 2017. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri razmatranju dužine predmetnog postupka jesu oko dvije godine.

Analiza razumnosti trajanja postupka

29. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji po zakonu nije hitne prirode, a iz stanja spisa proizlazi da se ne radi o složenom postupku. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da on svojim postupcima nije u odlučujućem dijelu utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta proizlazi određena pasivnost Općinskog suda koja se ogleda u tome da je tom sudu bilo potrebno skoro godinu dana da održi pripremno ročište u ovoj pravnoj stvari, odnosno godinu i po dana od dana podnošenja tužbe da donese rješenje o obustavljanju postupka (od 19. septembra 2017. godine). Kada je u pitanju ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža iz stanja spisa predmeta da je 15. novembra 2017. godine predmet dostavljen tom sudu na postupanje po žalbi, odnosno da postupak pred tim sudom traje skoro četiri mjeseca i da se taj period nepostupanja ne može smatrati nerazumnim.

30. Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, kao i navode nadležnih sudova iz odgovora na apelaciju u predmetnoj pravnoj stvari, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku u kojem je evidentno postojala izvjesna pasivnost prvostepenog suda, a koji do dana donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji traje oko dvije godine, još uvijek nije došlo do kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada predmetni postupak ukupno traje oko dvije godine na dvije sudske instance.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-302/18 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio