Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4533/17 ("MATOM" d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Disciplinski postupak
  • Radni spor
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4533/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4533/17, rješavajući apelaciju "MATOM" d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "MATOM" d.o.o. Banja Luka protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 209167 16 Rsž od 29. septembra 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "MATOM" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Valentina M. Stanić, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 209167 16 Rsž od 29. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena presuda, te je, između ostalog, poništeno apelantovo rješenje o utvrđivanju teže povrede radne obaveze tužioca (L. S.) i apelant obavezan da tužioca vrati na rad i rasporedi na poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da se u radnim sporovima pokrenutim povodom odluka poslodavca zbog teže povrede radne obaveze zaposlenog, kao što je predmetni, domen sudskog razmatranja zakonitosti odluka svodi na ispitivanje da li je u postupku, koji prethodi donošenju odluke, povrijeđen postupak propisan zakonom ili internim aktom poslodavca, da li je određeno ponašanje zaposlenika predviđeno kao teža povreda radne dužnosti i da li su istinito utvrđene činjenice na osnovu kojih je disciplinska odluka donesena. Nadalje, da se u konkretnom slučaju, prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud uopšte ne bavi nedostacima disciplinskog postupka, već cjelokupan tok postupka usmjerava na utvrđenje činjenica i okolnosti povrede radne obaveze tužioca, a što je u svakom slučaju bila obaveza disciplinskog organa, a ne suda. Istaknuto je da u prilog takvoj ocjeni ukazuje i postupanje prvostepenog suda kada rješenjem sa glavne rasprave prihvata apelantov prijedlog da provede dokaze prvi put predočene na glavnoj raspravi. Naime, da izvođenje dokaznih isprava, Zapisnika od 19. decembra 2014. godine o saslušanju kao i poziva (bez datuma) za saslušanje tužioca za 19. decembar 2014. godine, a koji su očigledno značajni za dokazivanje pravilnosti provedenog disciplinskog postupka, apelant predlaže na glavnoj raspravi, uz objašnjenje da ih ranije nije mogao predočiti jer su bili zagubljeni. Okružni sud je ocijenio da je prihvatajući opravdanim razloge o zagubljenosti dokaza, prvostepeni sud postupio protivno članu 102. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer prema toj odredbi stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivnje nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu. Stoga, da tvrdnjom da su dokazne isprave, koji se inače nalaze u posjedu apelanta, zagubljene, apelant nije mogao učiniti vjerovatnim da ih bez svoje krivnje nije bio u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu. Nadalje, da se iz sadržaja rješenja kojim je tužiocu otkazan ugovor o radu ne mogu utvrditi razlozi otkazivanja ugovora o radu, jer ih apelant kao poslodavac ne navodi. Također, da se iz sadržaja poziva (koji nema datuma i kojim apelant poziva tužioca na saslušanje, a povodom disciplinske prijave), ne može sa sigurnošću utvrditi zbog koje učinjene povrede je tužilac pozvan, odnosno kada i gdje je učinio navodnu povredu radne dužnosti. Zatim, da iz sadržaja Zapisnika o saslušanju tužioca, proizlazi da se u istom konstatuje prisustvo direktora, zatim tužioca, kao i T. Š. apelantove radnice, da direktor ukazuje na postojanje dugotrajnog problema u ponašanju tužioca u neizvršavanju poslovnih naredbi, lošeg kvaliteta izvršenja zadataka, lošeg odnosa prema klijentima firme i da predlaže tužiocu sporazumni prekid radnog odnosa, ali da tužilac odbija sve prijedloge i upućuje uvredljive komentare i odbija potpisivanje zapisnika. Naglašeno je da se u svim navedenim aktima apelant poziva na prijavu od 18. decembra 2014. godine o tužiočevim učinjenim težim povredama radne obaveze, međutim, da se predmetna prijava ne zatiče u spisu, pošto ista nije ni predočena kao dokaz u prvostepenom postupku. Okružni sud je ukazao da je potrebno, da bi radnik odgovarao za povredu radne dužnosti, da je takvo njegovo ponašanje normirano kao povreda i da je konkretizovan sadržaj i vrijeme radnikovih propusta, pošto je određivanje vremena učinjene povrede važan uslov za računanje rokova zastarjelosti pokretanja i vođenja postupka (član 42. Opšteg kolektivnog ugovora). Međutim, da kako u konkretnom slučaju apelant nije konkretizovao ni sadržaj, a niti vrijeme učinjene povrede, da bez raspolaganja činjeničnom osnovom za pravnu kvalifikaciju navodnih povreda, apelant nije ni imao elemente za postupak otkaza ugovora o radu. Okružni sud je zaključio da sve izneseno ukazuje da apelant nije dokazao, a što je bio dužan u smislu člana 128. Zakona o radu, postojanje razloga za otkaz ugovora o radu tužiocu, pa da je osporeno rješenje valjalo poništiti i obavezati apelanta da u skladu sa članom 130. Zakona o radu, tužioca vrati na rad i isplati naknade iz radnog odnosa za period u kojem nije radio.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno i proizvoljno primijenjeno procesno i materijalno pravo, da se pogrešno zaključuje da apelant nije dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora o radu tužioca, te da se pogrešno zaključuje da apelant nije učinio vjerovatnim da bez svoje krivnje nije bio u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti ne pripremnom ročištu dokazne isprave shodno članu 102. stav 2. ZPP.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o radu i ZPP na predmetnu situaciju, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4533/17 ("MATOM" d.o.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio