Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2218/16 („Čivčija Promet“ d.o.o. Podrašnica)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2218/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-2218/16, rješavajući apelaciju „Čivčija Promet“ d.o.o. Podrašnica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Čivčija Promet“ d.o.o.

Podrašnica podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 088824 16 Pž od 28. marta 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 0888824 10 Ps od 25. novembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Čivčija Promet“ d.o.o. Podrašnica (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, kojeg zastupa Branislav Cvijanović, advokat iz Banja Luke, podnio je 25. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 088824 16 Pž od 28. marta 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 0888824 10 Ps od 25. novembra 2015. godine.

2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 0888824 10 Ps od 25. novembra 2015. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena Opština Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: tužena) da mu isplati na ime izmakle koristi iznos pobliže naveden u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom obavezan je apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je apelant u tužbi, između ostalog, naveo da je preko 12 godina obavljao djelatnost provoza putnika u javnom saobraćaju na području tužene uključujući i relaciju Podselo - Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: sporna relacija), da je tužena omogućila preduzeću „Graci prevoz“ d.o.o. Donji Graci, da u periodu pobliže navedenom u obrazloženju presude prevozi putnike na istoj autobuskoj relaciji na kojoj je prevozio i apelant i na taj način onemogućila apelanta da stiče dobit koju je prema redovnom toku stvari mogao osnovano očekivati, zbog čega traži da sud obaveže tuženu da mu isplati na ime izmakle koristi iznos pobliže naveden u obrazloženju presude sa zakonskom zateznom kamatom. Okružni privredni sud je naveo da je tužena u odgovoru na tužbu osporila i osnov i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da iz presude Okružnog suda u Banjoj Luci proizlazi da je rješenje poništeno iz procesno - pravnih propusta što znači da isto ne može predstavljati osnov za potraživanje štete. Nadalje, tužena je u odgovoru na tužbu navela da uvođenje još dvije linije na istoj relaciji, ali u različitim terminima, ne predstavlja štetu za apelanta jer je apelant nastavio obavljanje djelatnosti u terminima kao i ranije.

4. Okružni prviredni sud je naveo da je predmet spora u konkretnoj parnici apelantov tužbeni zahtjev kojim traži naknadu štete zbog angažovanja drugog prevoznika za potrebe prevoza na spornoj liniji. Okružni privredni sud je istaknuo da je u toku postupka proveo vještačenje po vještaku ekonomske struke Dijani Ostić iz čijeg nalaza i mišljenja proizilazi da je apelant bio jedini prevoznik na spornoj relaciji, da je 2008. godine ostvario prihod po osnovu prodaje karata na spornoj relaciji u iznosu od 35.328,45 KM, za 2009.godinu u iznosu 14.402,12 KM, a za 2010.godinu u iznosu od 9.945,63 KM. Nadalje, vještak je u nalazu i mišljenju iskazao da ukupna izgubljena dobit za 2009. i 2010. godinu, koju bi apelant ostvario da je ostvario prihod od prodaje kao u 2008. godini, iznosi 23.103,66 KM. Pored toga, Okružni privredni sud je naveo da je na osnovu izjave svjedoka Mile Pavlovića i Dušana Gajičića, između ostalog, utvrdio da je na inicijativu Mjesne zajednice Podrašnica odlučeno da se uvede još jedan prevoznik na spornoj relaciji, odnosno da je u spornom periodu grupa građana iz Podrašnice bila nezadovoljna apelantom kao prevoznikom, te su tražili od nadležnog organa da se uvede još prevaznika na toj liniji.

5. Okružni privredni sud je ukazao na odredbu člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano da su stranke dužne da u toku postupka iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je odredbom člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. S tim u vezi, Okružni privredni sud je naveo da je u konkretnom slučaju, nakon osporavanja osnova i visine od strane tužene, teret dokazivanja na apelantu koji je trebao da dokaže da je pretrpio štetu i da je tu štetu prouzrokovala tužena. Nadalje, Okružni privredni sud je ukazao na odredbu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da je onaj ko drugom prouzrokuje štetu dužan da je nadoknadi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, dok je odredbom člana 155. ZOO propisano da šteta predstavlja umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Okružni privredni sud je istaknuo da izmakla korist nije svaka korist kojoj se neko nada, već samo ona koja se osnovano mogla očekivati prema redovnom toku stvari ili posebnim okolnostima, a koje je spriječeno štetnikovom radnjom i najčešće je u pitanju povreda nekog imovinskog interesa.

6. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka, između ostalog, utvrdio da je rješenjima, pobliže navedenim u obrazloženju presude, tužena u više navrata odobravala red vožnje na spornoj relaciji za prevoznika „Graci prevoz" d.o.o. Donji Graci i da su navedena rješenja poništavana po apelantovim žalbama, da je u konačnici apelant pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom u Banja Luci, koji je usvojio njegov tužbeni zahtjev i poništio rješenje tužene kojim je navedenom prevozniku registrovan red vožnje na spornoj relaciji. Okružni privredni sud je istakao da iz navedenih rješenja i drugih provedenih dokaza proizilazi da je prevozniku „Graci prevoz" d.o.o. Donji Graci, uglavnom kraće vrijeme, bez stalnog kontinuiteta, bio odobren prevoz na spornoj liniji.

7. Okružni privredni sud je istaknuo da je apelant kao pravni osnov obaveze tužene, naveo uzrokovanje štete kao izvora obligacionopravnog odnosa između stranaka (izvanugovornu odgovornost) za koju je potrebno utvrditi da je nastala povredom neke određene, objektivnim pravom propisane obaveze što se kvalifikuje kao deliktna odgovornost. S tim u vezi, Okružni privredni sud je naveo da je u konkretnom slučaju kao uzrok uzeto donošenje rješenja od strane tužene o odobrenju prevoza na spornoj liniji za prevoznika „Graci prevoz" d.o.o. Donji Graci, koja su šteti najbliža i za predmetnu štetu osnov. Međutim, Okružni privredni sud je naveo da, i kada bi se bar djelimično pronašao osnov za apelantov zahtjev, vrlo teško je na način kako je to predložio apelant utvrditi visinu zahtjeva jer iz provedenih dokaza proizilazi da je prevoz vršen neredovno, odnosno da nije vršen cijele godine nego samo u periodu rada škole. Osim toga, Okružni privredni sud je istaknuo da nije mogao utvrditi eventualnu visinu zahtjeva, niti je mogao prihvatiti nalaz vještaka jer je vještak iskazujući izgubljenu dobit kao osnov uzimao ostvareni prihod od prodaje karata u 2008. godini i to uzimajući taj prihod kao očekivani prihod za obračun u 2009. i 2010. godini.

8. Konačno, Okružni privredni sud je ukazao na odredbe čl. 172. i 177. ZOO kojima je propisana odgovornost pravne osobe, odnosno oslobađanje od odgovornosti, te s tim u vezi istakao da ne postoji uzročna veza između štetne radnje i štete nego postoje razlozi koji isključuju odgovornost tužene a to je njena obaveza da postupa u skladu sa zakonom i odlukama, kao i zahtjevima mjesnih zajednica u okviru tužene, kao i da je pravna zaštita omogućena kroz postupke kod tužene. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je istaknuo da apelant nije dokazao činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev, tj. nije dokazao osnov, a posebno nije dokazao visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, pa samim tim nije učinio tužbeni zahtjev osnovanim.

9. Viši privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 088824 16 Pž od 28. marta 2016. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

10. Viši privredni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju kao uzrok uzima donošenje rješenja od strane tužene o odobrenju prevoza na spornoj relaciji, te da ne postoji uzročna veza između štetne radnje i štete, ali da postoje razlozi koji isključuju odgovornost tužene, a to je njena obaveza da postupa u skladu sa zakonom i odlukama, da postupa po zahtjevima mjesnih zajednica u okviru tužene i da je pravna zaštita omogućena kroz postupke kod tužene. Nadalje, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant nije dokazao ni visinu tužbenog zahtjeva, s obzirom da prevoz nije vršen redovno cijele godine, nego samo u periodu rada škole, te da nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke iz razloga što je vještak iskazao izgubljenu dobit računajući ostvareni prihod od prodaje karata u 2008. godini i uzimajući taj prihod kao očekivani prihod za obračun u 2009. i 2010. godini. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je istaknuo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao ni osnov ni visinu tužbenog zahtjeva.

11. Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud dao jasno i detaljno obrazloženje kojim dokazima je poklonio vjeru i iz kojih razloga, a kojim nije, te je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio odredbe čl. 154, 155, 172. i 177. ZOO-a i čl. 7, 123. i 126. ZPP-a. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da su apelantovi žalbeni navodi neosnovani iz razloga što je prvostepeni sud pravilno cijenio sve provedene dokaze, dao je ocjenu svih provedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, pravilno je utvrdio činjenično stanje iz kojeg proizlazi da apelant nije dokazao ni osnov ni visinu tužbenog zahtjeva i pravilno je primijenio materijalno pravo.

12. Apelant smatra da je osporenim odlukama navedenim u izreci ove odluke povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant tvrdi da sud nije našao dokazanim uzročno posljedičnu vezu između štetnikove radnje i nastale štete, iako je iz knjigovodstvene evidencije apelanta vidljiv značajno manji promet ostvaren u godinama kada je prevoz vršio i „Graci prevoz“ d.o.o. Donji Graci, u odnosu na godine kada je apelant usluge prevoza vršio sam. Osim toga apelant tvrdi da sud ima obavezu primjeniti odredbe člana 127. ZPP koje propisuju da ako se utvrdi da stranci priprada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud ima pravo da o istom odluči po svojoj ocjeni. Također apelant smatra da su u osporenim odlukama proizvoljno cijenjeni dokazi, odnosno da sudovi nisu prihvatili nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, kao i da su pogrešno interpretirali iskaze svjedoka za čije tvrdnje nisu predočeni nikakvi dokazi.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud zapaža da u suštini apelant smatra da su u osporenim odlukama pogrešno ocijenjeni dokazi, da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da su proizvoljno primjenjene odredbe ZPP-a, pa mu slijedom toga nije dosuđena naknada štete na ime izmakle dobiti, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Okružni privredni sud i Viši privredni sud u obrazloženjima svojih odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj odluci u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da apelant nije dokazao ni osnov ni visinu tužbenog zahtjeva, te da je drugostepeni sud ispitao i potvrdio navedeno. S tim u vezi Ustavni sud nalazi da apelant neosnovano ukazuje na odredbe člana 127. ZPP koje se primjenjuju ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2218/16 („Čivčija Promet“ d.o.o. Podrašnica) | Sudska praksa | Aktio