Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2247/16 (S. Š.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 106, 237
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopuni Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2247/16
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP 2247/16, rješavajući apelaciju Sadete Šljivić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija koju je podnijela Sadeta Šljivić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 034476 12 Rsž od 8.
aprila 2016. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantici Sadeti Šljivić isplati iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u prethodno navedenim rokovima od najkasnije tri mjeseca, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sadete Šljivić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 034476 12 Rsž od 8. aprila 2016. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 034476 11 Rs od 4. oktobra 2012. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sadeta Šljivić (u daljem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnijela je 27. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka koji se u trenutku podnošenja apelacije vodio pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) kao predmet broj 33 0 Rs 034476 16 Rev, te protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 034476 12 Rsž od 8. aprila 2016. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 034476 11 Rs od 4. oktobra 2012. godine.
2. Apelantica je 5. januara 2017. godine dostavila dopunu apelacije Ustavnom sudu, kojom navodi da je Vrhovni sud u revizionom postupku donio Rješenje broj 33 0 Rs 034476 16 Rev od 1. novembra 2016. godine. Apelantica, pored dužine trajanja predmetnog postupka, osporava i navedeno rješenje Vrhovnog suda i presude redovnih sudova navedene u stavu 1. odluke. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 3. augusta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 9. augusta 2016. godine, Kantonalni sud 15. augusta 2016. godine, a Općinski sud 25. augusta 2016. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelantica je posredstvom opunomoćenika 29. juna 2011. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tužene Općine Živinice radi isplate jubilarne nagrade, vsp. 1.014,54 KM. U tužbi je navela da je kao namještenik zaposlena kod tužene na neodređeno vrijeme i da je 1. marta 2011. godine stekla pravo na isplatu jubilarne nagrade koju joj poslodavac nikada nije isplatio. Navodi da je poslodavcu podnijela zahtjev za isplatu jubilarne nagrade, koji je odbijen Rješenjem broj 01/2-05-89-532/11 od 6. maja 2011. godine zbog toga što poslodavac ima deficit u budžetu i nema novčanih sredstava za isplatu jubilarne nagrade.
7. Općinski sud je apelanticin predmet zaveo i vodio kao predmet broj 33 0 Rs 034476 11 Rs. Iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud pripremno ročište zakazano za 3. juli 2012. godine odgodio, odnosno da je pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu održao 24. septembra 2012. godine. Općinski sud je u predmetnom postupku donio Presudu broj 33 0 Rs 034476 11 Rs od 4. oktobra 2012. godine kojom je odbio apelanticin tužbeni zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju navedene presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je 8. septembra 2005. godine stupio na snagu Opći kolektivni ugovor ( “Službene novine FBiH” broj 54/05) koji je obavezujući za sve, pa i tuženu, odnosno njene zaposlenike, a odredbe navedenog ugovora zaposlenicima ne garantiraju pravo na isplatu jubilarne nagrade. Općinski sud, također, navodi i to da je prije nego što je apelantica napunila 20 godina neprekidnog rada u organima uprave stupio na snagu Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH (“Službene novine FBiH” broj 45/10) od 29.7.2010. godine, čija primjena je počela od 30.7.2010. godine, a kojim je prestala primjena relevantnih odredaba Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH, kojim je bilo propisano da namještenik ima pravo na jubilarnu nagradu, kao i primjena odredaba Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće, a prema kojoj uredbi su zaposlenici ostvarivali pravo na jubilarnu nagradu, a čije odredbe (član 11) su, također, upućivale na ostvarivanje ovog prava na odredbi člana 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Općinski sud je zaključio da niti jedan zakon ne predviđa ostvarivanje prava na isplatu jubilarne nagrade zbog čega je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan.
8. Protiv navedene presude Općinskog suda apelantica je podnijela žalbu i cio spis je 12. decembra 2012. godine dostavljen Kantonalnom sudu radi postupanja u drugom stepenu.
9. Odlučujući u žalbenom postupku, Kantonalni sud je Presudom broj 33 0 Rs 034476 12 Rsž od 8. aprila 2016. godine apelanticinu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo i to da je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku, da je u obrazloženju presude dao jasne i precizne razloge zbog kojih je odbio apelanticin tužbeni zahtjev kao neosnovan. Presudu Kantonalnog suda apelantica je zaprimila 19. aprila 2016. godine.
10. Apelantica je protiv navedene drugostepene presude 19. maja 2016. godine izjavila reviziju. Odlučujući u revizionom postupku Vrhovni sud je donio Rješenje broj 33 0 Rs 034476 16 Rev od 1. novembra 2016. godine kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju navedenog rješenja Vrhovni sud se poziva na član 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH” br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljem tekstu: ZPP), koji se u konkretnom postupku primjenjuje na osnovu odredbe člana 106. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH” broj 98/15), kojim je propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Prema stavu Vrhovnog suda, budući da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude ne prelazi imovinski cenzus, kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren. Osim toga, sagledavajući izuzetnu dopustivost revizije u smislu člana 237. stav 3. ZPP, kojim je propisano da Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, Vrhovni sud je zaključio da odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi imalo utjecaja na usvajanje određenog pravnog shvatanja koje je od značaja za jedinstvenu pravilnu primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija ni po tom kriteriju nije dopuštena.
11. Iz stanja spisa proizlazi da je predmetni postupak okončan četiri godine, devet mjeseci i deset dana nakon podnošenja tužbe.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantica smatra da joj je, zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka i osporenih navedenih odluka redovnih sudova, došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U predmetnoj apelaciji je navela tok predmetnog postupka, navedenog u činjeničnom dijelu odluke, zbog čije dužine potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.800,00 KM, troškove za sastavljanje žalbe i revizije, kao i troškove sastavljanja apelacije, a u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine. Apelantica predlaže da Ustavni sud ukine osporene odluke redovnih sudova i predmet vrati na ponovni postupak.
b) Odgovori na apelaciju
13. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo tok predmetnog postupka, navedenog u činjeničnom dijelu odluke, ističući da tokom postupka nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se u apelaciji poziva, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su apelanticini navodi istaknuti u apelaciji neosnovani, da je sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge za donošenje takve odluke, zbog čega predlaže da se apelacija odbije. Kao opravdanje za dužinu trajanja postupka Kantonalni sud je naveo da predmete rješava prema Planu rješavanja starih predmeta koje donosi svake godine, a u skladu sa Uputstvom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: VSTV).
15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo tok predmetnog postupka, navedenog u činjeničnom dijelu odluke.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
17. U Zakonu o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 38/05, 22/06, 63/10, 7/13 i 52/14) relevantne odredbe glase:
Član 31.
Dužnosti predsjednika suda Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudijskom upravom. [...] VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost apelacije u odnosu na osporene odluke, tj. Rješenje Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 034476 16 Rev od 1. novembra 2016. godine, Presudu Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 034476 12 Rsž od 8. aprila 2016. godine i Presudu Općinskog suda broj 33 0 Rs 034476 11 Rs od 4. oktobra 2012. godine
20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1)U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
21. Ustavni sud zapaža da u predmetnom postupku revizija nije bila djelotvoran pravni lijek, jer je odbačena kao nedopuštena, zbog čega je konačna odluka, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 034476 12 Rsž od 8. aprila 2016. godine, koju je apelantica zaprimila 19. aprila 2016. godine. Apelantica je predmetnu apelaciju Ustavnom sudu podnijela 27. maja 2016 godine, tj. u roku od 60 dana, a što je u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
22. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
23. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica poziva u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
24. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kom smislu bila proizvoljna. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 487/12 od 27. februara 2014 godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
25. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi u apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se poziva, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
26. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost apelacije u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka
27. U konkretnom slučaju apelantica predmetnom apelacijom ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu odredaba člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji postupak je prije podnošenja apelacije okončan navedenom presudom Kantonalnog suda, koju je apelantica zaprimila 19. aprila 2016. godine. Apelantica je predmetnu apelaciju Ustavnom sudu podnijela 27. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, a što je u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
28. Konačno, apelacija u tom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija, u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka, nije dopustiva.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Nakon što je utvrđeno da je jedan dio navoda iz apelacije nedopušten zbog toga što je očigledno prima facie neosnovan, Ustavni sud će ispitati samo dio navoda kojim apelantica ističe da joj je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. a)Pravo na suđenje u razumnom roku Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] Period koji se uzima u obzir
31. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 29. juna 2011. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 8. aprila 2016. godine, kada je Kantonalni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelantica koristila, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, razmatrat će period koji je trajao četiri godine, devet mjeseci i deset dana.
Analiza razumnosti trajanja postupka
32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
33. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku, o potraživanju iz radnog odnosa, koji je po zakonu hitne prirode. S obzirom na činjenice i dostavljene materijalne dokaze, Ustavni sud zapaža da se ne radi o naročito složenom postupku.
34. Ocjenjujući apelanticino ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelantica svojim postupcima nije utjecala na dužinu trajanja predmetnog postupka, koji je za nju od većeg značaja, jer su se u predmetnom postupku utvrđivala njena eventualna prava iz radnog odnosa.
35. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud na početku predmetnog postupka imao period pasivnosti u trajanju od godinu dana, kada je zakazao prvo pripremno ročište (3. juli 2012. godine), nakon čega je Općinski sud procesne radnje preduzimao sa većom efikasnošću i prvostepenu presudu je donio 4. oktobra 2012. godine, tj. tri mjeseca od zakazivanja prvog pripremnog ročišta, odnosno, jednu godinu i tri mjeseca nakon podnošenja tužbe.
36. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža veću pasivnost tog suda u preduzimanju procesnih radnji, jer je drugostepenu presudu donio tri godine i četiri mjeseca nakon dostavljanja predmeta na postupanje, zanemarujući činjenicu da je u pitanju radni spor koji po zakonu zahtijeva hitnost u postupanju.
37. Ustavni sud je u svojoj praksi zapazio da, kada redovni sudovi i pokušavaju opravdati dugo trajanje postupka, kao što je to u odgovoru na apelaciju naveo i Kantonalni sud, ta opravdanja se, uglavnom, odnose na to da se predmeti rješavaju „prema redoslijedu prijema inicijalnog akta, odnosno u skladu sa Uputom za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta koju je donijelo VSTVBiH, a za period od 1. januara 2016. godine do 31. marta 2016. godine“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 303/16 od 16. marta 2016. godine, tačka 15, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 24/16, dostupna i na www.ustavnisud.ba , ili Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1360/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba).
38. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini, razmatrao u svojoj Odluci broj AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine (i u drugim odlukama od 10. maja 2017. godine, dostupnim na www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, jer svi oni imaju određene obaveze propisane zakonom u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“
39. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku, koji je trajao četiri godine i devet mjeseci, došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je dužina postupka u predmetu koji po zakonu zahtijeva hitnost u postupanju bila pretjerana i nije zadovoljila zahtjeve „suđenja u razumnom roku“ za šta Kantonalni sud, koji je u odlučujućoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka, nije ponudio adekvatno opravdanje.
40. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda apelanticinog prava na suđenje u «razumnom roku» kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b)Pitanje naknade nematerijalne štete
41. Apelantica je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, zatražila naknadu nematerijalne štete. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
42. S tim u vezi, s obzirom na to da se u apelanticinom predmetu radi o hitnom postupku, to apelantici treba da se isplati iznos od 1.200,00 KM, koji je dužna da plati Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
43. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
44. Apelantica je predmetnom apelacijom zatražila i naknadu troškova za sastavljanje apelacije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, koji padaju na teret apelanata. Ostali navodi
45. Apelantica navodi da joj je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno i pravo na imovinu i pravo na zabranu diskriminacije. Imajući u vidu utvrđenje u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati je li u ovom predmetu, također, došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanticinog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je predmetni parnični postupak koji je hitne prirode trajao četiri godine, devet mjeseci i deset dana, čijoj dužini je u odlučujućoj mjeri doprinijela pasivnost Kantonalnog suda u preduzimanju procesnih radnji u trajanju od tri godine i četiri mjeseca, a u odgovoru na apelaciju Kantonalni sud nije ponudio razumno opravdanje za neblagovremeno postupanje u predmetnom postupku.
47. Na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman