Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-93/16 (M. T.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Stanovi JNA
  • Javni interes
  • Legitiman cilj
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-93/16

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 93/16, rješavajući apelaciju Milke Toljage, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Milke Toljage.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koja je dužna da obezbijedi apelantkinjina prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva apelantkinje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milka Toljaga (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Nenad Maglajlić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 11. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 284547 15 Rev od 27. oktobra 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 284547 15 Gž od 24. aprila 2015. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 P 284547 03 P od 31. januara 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio odluku broj AP 1063/07 od 11. novembra 2009. godine kojom je odbacio kao prima facie neosnovanu apelantkinjinu apelaciju u dijelu koji se odnosio na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu povrata stana preciziranog u odluci, koji se vodio pred Opštinskim sudom pod brojem 065-P-07-001303, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova u dijelu koji se odnosio na odbacivanje apelantkinjinog zahtjeva za povrat predmetnog stana od strane upravnih organa i redovnih sudova zbog neblagovremenosti.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda, Vlade FBiH (u daljnjem tekstu: tužena) i Dževada Ćutuka (u daljnjem tekstu umješač) zatraženo je 20. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Tužena je dostavila odgovor 22. februara 2018. godine, Vrhovni sud 23. februara 2018. godine, Opštinski sud 9. marta 2018. godine i Kantonalni sud 16. marta 2018. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Presudom Opštinskog suda broj 65 0 P 284547 03 P od 31. januara 2014. godine utvrđeno je da je pravno valjan Ugovor o kupoprodaji-otkupu nepokretnosti broj 223-1/16-4 od 7. februara 1992. godine koji su zaključili apelantkinja kao kupac i Država SFRJ SSNO-Vojna ustanova za održavanje stambenog fonda JNA kao prodavac, čiji je predmet bio stan u Sarajevu u Skerlićevoj ulici (sada Josipa Vancaša) broj 21 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Presudom je odbijen dio apelantkinjinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da joj tužena izda nalog za uknjižbu u ZK kancelariji Opštinskog suda kojim bi se uknjižila kao vlasnica predmetnog stana, odnosno da ova presuda u cijelosti zamjenjuje izvršni nalog za uknjižbu apelantkinjine svojine na predmetnom stanu. Presudom je određeno i da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

7. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je predmetni ugovor nakon potpisa odobrio vojni pravobranilac kao pravno valjan i da je apelantkinja u cijelosti isplatila kupoprodajnu cijenu, ali da zbog početka rata nije odmah plaćen porez, već da je to učinjeno naknadno; da je predmetni ugovor sačinjen u skladu s odredbama Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA (u daljnjem tekstu: Zakon) koji se primjenjivao na teritoriji BiH u vrijeme zaključenja ugovora, kao i sa odredbama Zakona o prometu nepokretnosti; da je apelantkinja na početku rata otišla u Srbiju, a odatle u Holandiju; da je u međuvremenu tužena predmetni stan dodijelila na korišćenje umješaču koji je stan i otkupio i uknjižio se kao vlasnik, te da apelantkinja nije u posjedu tog stana, niti je pravovremeno podnijela zahtjev za njegov povrat. U vezi s tim, Opštinski sud je istakao da je na osnovu svega navedenog zaključio da je navedeni ugovor pravno valjan s obzirom na to da je odredbama člana 39 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) propisano da je kupoprodajni ugovor, koji je zaključen s bivšim SSNO na osnovu Zakona i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, ako je zaključen u pisanom obliku do 6. aprila 1992. godine, dostavljen na ovjeru vojnom pravobraniocu ako je u cijelosti isplaćena kupoprodajna cijena i ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreskoj upravi, pravno obavezujući ugovor. S obzirom na to da, prema mišljenju tog suda, navedeni ugovor ispunjava sve ove uslove, to je Opštinski sud u ovom dijelu donio presudu kao u dispozitivu.

8. Nadalje je obrazloženo da, međutim, suprotno navedenom, apelantkinja nema pravo na uknjižbu prava svojine na predmetnom stanu. Navedeno je da su odredbama člana 39a Zakona o prodaji stanova određena prava nosioca stanarskog prava, odnosno nosioca prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog s bivšim SSNO koji stan koristi legalno, te da ta odredba razlikuje dvije kategorije kupaca, i to one koji nemaju pravo na povrat i upis prava svojine jer ne ispunjavaju kumulativne uslove za uknjižbu stečenog prava (legalno korišćenje stana i postojanje pravno valjanog ugovora) i one koji imaju pravo na povrat i upis prava svojine jer ispunjavaju oba navedena kumulativna uslova. Kako, prema obrazloženju Opštinskog suda, nije sporno da apelantkinja nema faktičko korišćenje stana, niti je u njegovom posjedu niz godina, kao i da je neblagovremeno podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana, apelantkinja, prema mišljenju tog suda, nema pravo na uknjižbu prava svojine na predmetnom stanu.

9. Protiv navedene presude i apelantkinja i tužena su podnijele žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 284547 15 Gž od 24. aprila 2015. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu u potpunosti prihvatajući utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda i pri tome naglasio da apelantkinji ne pripada pravo na upis prava svojine na predmetnom stanu, ali da joj pripada novčana naknada za taj stan jer je nesporno da on predstavlja apelantkinjinu imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

10. Protiv navedene presude apelantkinja je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 284547 15 Rev od 27. oktobra 2015. godine reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je rezimirao činjenično stanje koje su utvrdili nižestepeni sudovi i zaključio da su ti sudovi na tako utvrđeno činjenično stanje, za koje je vezan revizioni sud, pravilno primijenili odredbe člana 39a Zakona o prodaji stanova koji nisu dovedeni u pitanje revizionim navodima.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenog prava apelantkinja vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer joj nesumnjivo pripada pravo na uknjižbu prava svojine na predmetnom stanu. Navodi da je u potpuno istoj situaciji kao što su bili Petar Simović i Branimir Đokić kome je Evropski sud dosudio naknadu od 60.0000,00 evra za otkupljeni stan, te da je apelantkinja i u privilegovanom položaju u odnosu na navedena lica jer nije ostala u službi u JNA nakon početka rata. Zbog navedenog smatra da joj se treba dozvoliti uknjižba prava svojine ili obavezati tuženu da joj isplati naknadu u iznosu od 54.000,00 evra (1.000,00 evra po kvadratnom metru stana) sa zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na imovinu na koje se apelantkinja poziva, te da je apelacija neosnovana.

13. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koje se apelantkinja poziva i da apelaciju treba odbiti.

14. Opštinski sud je naveo hronologiju postupka i sadržaj svoje presude, te istakao da je postupak sproveden u skladu sa zakonom i da nije bilo kršenja prava na imovinu na koje se apelantkinja poziva.

15. Tužena je navela da su apelantkinjini navodi neargumentovani i neosnovani, te da nije bilo kršenja prava na koje se apelantkinja poziva.

V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:

Član 39.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06.

aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.

Član 39.a Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

Član 39.e Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoosnovanih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.

Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 284547 15 Rev Rev od 27. oktobra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 26. novembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 11. januara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelantkinja osporava navedene presude tvrdeći da je tim presudama prekršeno njeno pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

23. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

24. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da se bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka, među kojima je i Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 37/12, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud se bavio pitanjima koja pokreće i ova apelacija kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje regulišu pravo na povrat vojnog stana u posjed, pravo na uknjižbu svojine na takvom stanu i pravo javnih vlasti da, umjesto naturalne restitucije, isplate naknadu, te da li je propisana naknada u skladu s poštovanjem prava na imovinu u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba).

25. U vezi s prigovorima koji se predmetnom apelacijom postavljaju, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelantkinja predmetni stan otkupila kao nositeljica stanarskog prava. Nadalje, Ustavni sud mora utvrditi da li se u konkretnom slučaju radi o imovini koju štiti član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja u predmetnom postupku tražila da se utvrdi pravna valjanost ugovora o otkupu predmetnog stana i da se, shodno tome, naloži upis prava svojine u javnim evidencijama na apelantkinjino ime i da su redovni sudovi zaključili da je ugovor kojim je apelantkinja otkupila predmetni stan pravno valjan u smislu člana 39 Zakona o prodaji stanova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju može govoriti o apelantkinjinoj imovini koju štiti član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

26. Ustavni sud u tom kontekstu, a u vezi sa apelantkinjinim postavljenim tužbenim zahtjevom i odlučenjem redovnih sudova, ukazuje da je slično pravno pitanje razmatrao u Odluci broj AP 1205/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 79/12, dostupna i na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu apelanti su osporavali odluke redovnih sudova, odnosno nadležnih organa uprave kojim je utvrđeno da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39 Zakona o prodaji stanova, ali da prema članu 39e stav 2 Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava svojine po zaključenom ugovoru, imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu s relevantnim zakonom. Ustavni sud je u okolnostima tog predmeta apelaciju djelimično usvojio, utvrdio povredu prava apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koju je obavezao da obezbijedi ustavna prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11. Ustavni sud je istakao da, iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud je, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključio da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante (op. cit., AP 1205/08, tačka 51).

27. Dovodeći u vezu činjenice konkretnog predmeta u vezi s navedenim stavovima iz Odluke broj AP 1205/08 Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi mogu u cijelosti primijeniti na konkretan slučaj. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi kako apelantkinja nije posjednica predmetnog stana, čime nije ostvaren drugi, zakonom propisani kumulativni uslov, u smislu odredbe člana 39e Zakona o prodaji stanova, te da iako ima pravno valjan ugovor, apelantkinji ne pripada pravo na uknjižbu prava svojine na predmetnom stanu, ali da joj pripada pravo na novčanu naknadu iako redovni sudovi o toj naknadi nisu odlučivali izuzev što su apelantkinju uputili na mogućnost, niti su uopšte raspravljali to pitanje jer je apelantkinja zahtjev za naknadu umjesto upisa svojine postavila tek u apelaciji pred Ustavnim sudom.

28. U vezi s tim, Ustavni sud, podržavajući praksu u predmetima br. AP 1205/08 i AP 726/15, u kojima su redovni sudovi utvrdili da su apelanti zaključili pravno valjane ugovore o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39 Zakona o prodaji stanova, te da umjesto povrata stana u posjed i upisa svojine u zemljišne knjige imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu s relevantnim zakonom, smatra da se u konačnici apelantkinjin položaj svodi na položaj apelanata u citiranim predmetima. Naime, iz činjenica predmeta proizlazi da je osporenom odlukom redovnog suda došlo do miješanja u apelantkinjino pravo na imovinu, da je to miješanje zasnovano na zakonu i da služi legitimnom cilju, te da apelantkinja u smislu relevantnih odredbi materijalnog prava ima pravo na naknadu. Iz navedenog proizlazi da u datim okolnostima konkretnog slučaja nema proizvoljnosti u stavu redovnog suda da apelantkinjin zahtjev treba odbiti. Međutim, Ustavni sud naglašava da je imao u vidu da su u međuvremenu relevantne odredbe člana 39e st. 3 i 4 Zakona o prodaji stanova, shodno Rješenju Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, prestale da važe 13. februara 2013. godine. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je, uvažavajući i činjenicu prestanka važenja relevantnih odredaba, u više svojih odluka utvrđivao povredu prava na imovinu i odluke dostavljao Vladi Federacije BiH radi obezbjeđivanja ustavnih prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4021/11 od 7. oktobra 2014. godine, tačka 30, Odluka broj AP 4828/11 od 18. decembra 2014. godine, tačka 32, dostupne na www.ustavnisud.ba). Dovodeći navedeno u vezu s činjenicama apelantkinjinog slučaja iz kojih proizlazi da je apelantkinja u konkretnom slučaju vodila postupak pred redovnim sudovima koji je rezultirao osporenim odlukama, te imajući u vidu da apelantkinji nesporno pripada pravo na naknadu, ali da su odredbe Zakona o prodaji stanova kojim je utvrđena visina naknade prestale da važe i da bi, zapravo, na apelantkinju bio stavljen pretjeran teret da pokreće novi parnični postupak radi utvrđivanja visine te naknade, odnosno narušen princip proporcionalnosti miješanja u apelantkinjino pravo na imovinu, Ustavni sud, slijedeći sopstvenu praksu, zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja svrsishodno, odnosno u najboljem interesu apelantkinje, da ovu odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantkinji obezbijedila prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11.

29. Konačno, imajući u vidu sve navedeno, te podržavajući sopstvenu praksu u predmetima koji su pokretali slična pitanja, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno apelantkinjino pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

30. Shodno navedenom, Ustavni sud je, podržavajući praksu iz predmeta broj AP 1205/08, odlučio da i ovu odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantkinji obezbijedila prava u skladu sa standardima odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva. VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada osporenom odlukom, koja je zasnovana na zakonu i donesena u javnom interesu, nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantkinjine imovine i zahtjeva javnog interesa.

32. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-93/16 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio