Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-392/16 (Federacija Bosne i Hercegovine, Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada
  • Stanovi JNA
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Uknjižba
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-392/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine u predmetu broj AP-392/16, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine - Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federacije Bosne i Hercegovine - Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 131517 12 Gž od 23.

decembra 2015. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 131517 10 P od 24. novembra 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Federacija Bosne i Hercegovine, Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnijela je 25. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 131517 12 Gž od 23. decembra 2015. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 131517 10 P od 24. novembra 2011. godine.

2. Tužitelj V.M. je u tužbi protiv apelantice zatražio utvrđenje prava vlasništva i uknjižbu na stanu za koji je, prema tvrdnjama iz tužbe, u novembru 1991. godine u svojstvu kupca sa Vojnom ustanovom za upravljanje stambenim fondom JNA, zaključio pravno obavezujući ugovor. Općinski sud je odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu donio presudu broj 65 0 P 131517 10 P od 24. novembra 2011. godine, potvrđena presudom Kantonalnog suda, kojom je utvrđeno da je pravno obavezujući ugovor o kupoprodaji – otkupu nepokretnosti broj 3513 534 4 od 15. novembra 1991. godine i aneks tog ugovora od 14. februara 1992. godine, zaključen između tužitelja V.M. kao kupca i Države SFRJ SSNO Vojne ustanove za upravljanje SF JNA kao prodavca, čiji je predmet stan u Sarajevu Ul. Josipa Vancaša 23 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U stavu II izreke navedene presude odbijen je dio zahtjeva kojim je tužitelj V.M. zatražio utvrđenje da je zaključenjem pravno obavezujućeg ugovora i njegovog aneksa stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu i suvlasništva na zajedničkim dijelovima zgrade te da se apelantici naloži da tužitelju izda nalog za upis tih prava u Knjizi položenih ugovora Općinskog suda.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je iz svih izvedenih dokaza, njihove ocjene u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) proizašao zaključak o osnovanosti prvog dijela tužbenog zahtjeva koji se tiče utvrđenja karaktera ugovora na način što je utvrđeno da je predmetni ugovor o kupoprodaji stana pravno obavezujući. U tom kontekstu, Općinski sud je obrazložio da je predmetni ugovor o otkupu pravno valjan s aspekta člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti jer je sačinjen u pismenom obliku, potpisi ugovarača su ovjereni i ugovor dostavljen nadležnoj poreznoj službi, jer je cijena stana utvrđena shodno tada važećim propisima plaćena u ugovorenom roku.

4. U pogledu neosnovanosti drugog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na upis prava vlasništva u zemljišne knjige, Općinski sud je naveo da je iz dokaznog postupka utvrđeno da je tužitelj V.M. poslije 1995. godine ostao u profesionalnoj vojnoj službi u Vojsci Jugoslavije, sve do 1999. godine a da je odredbom člana 39. e) stav 2. i 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) regulisano da nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. istog Zakona, a koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorije BiH, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od FBiH utvrđenu članom 18. citiranog Zakona, umanjenu za amortizaciju. Kako je u postupku utvrđeno da je tužitelj V.M. poslije 14. decembra 1995. godine bio angažiran kao profesionalno vojno lice u Vojsci Jugoslavije, to je odbijen njegov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu, u smislu naprijed navedene zakonske odredbe.

5. Kantonalni sud je presudom broj 65 0 P 131517 12 Gž od 23. decembra 2015. godine odbio žalbe parničnih stranaka i prvostepenu presudu potvrdio. Nakon što je ispitao pobijanu presudu u granicama propisanim članom 221. ZPP-a, Kantonalni sud je žalbu apelantice ocijenio neosnovanom, nalazeći da prvostepeni sud kod odlučivanja o opredjeljenom tužbenom zahtjevu nije povrijedio odredbu člana 2. stav 1. ZPP-a usvajajući djelimično tužbeni zahtjev (kako je navedeno u izreci pobijane presude). S tog aspekta je obrazloženo da prema odredbi člana 2. stav 1. ZPP-a sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u toku postupka. Odredbu navedenog člana potrebno je po mišljenju Kantonalnog suda protumačiti tako da sud odlučuje u granicama zahtjeva koje je odredila stranka, što znači da se stranci ne može dosuditi više nego što je tražila, a niti joj može dosuditi ono što nije tražila. Prema odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, pravo vlasništva na nekretnini stiče se na osnovu pravnog posla upisom tog prava u zemljišnu knjigu, što podrazumijeva da tužbeni zahtjev za sticanje prava vlasništva osim naloga za upis u zemljišnu knjigu treba da sadrži utvrđenje postojanja pravno obavezujućeg kupoprodajnog ugovora, kao pravnog osnova za prenos prava vlasništva. Stoga je po ocjeni Kantonalnog suda pravilan zaključak prvostepenog suda prema kojem je usvojeni dio tužbenog zahtjeva (utvrđenje pravno obavezujućeg ugovora) sublimiran u opredjeljenom tužbenom zahtjevu za sticanje prava vlasništva na stanu i upis u zemljišne knjige koji je prvostepenom presudom odbijen temeljem relevantne odredbe člana 39.

e) Zakona o prodaji stanova, pa su navodi žalbe kojima je ukazano na prekoračenje tužbenog zahtjeva ocijenjeni neosnovanim. Kantonalni sud je zaključio da u konkretnim okolnostima ne postoje razlozi zbog kojih se prvostepena presuda pobija kao ni razlozi na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je primjenom odredbe iz člana 226. ZPP-a žalba kao neosnovana odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

6. Apelantica je u apelaciji ukazala na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica obrazlaže proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava na njenu štetu jer su sudovi u postupku iz kog su proizašle osporene presude usvojili zahtjev koji tužitelj u postupku nije postavio na način što je utvrđeno da je ugovor o kupoprodaji stana pravno obavezujući. Osim toga, apelantica smatra da su presude zasnovane na nepodobnim dokazima koje su sudovi pogrešno cijenili kao valjane, objektivne i vjerodostojne iako u okolnostima konkretnog slučaja nije postojao pravni osnov za djelimično usvajanje tužbenog zahtjeva. Na taj način su po mišljenju apelantice redovni sudovi osporene odluke donijeli suprotno odredbama ZPP-a jer su izašli izvan granica opredijeljenog tužbenog zahtjeva. U tom kontekstu, apelantica smatra da je činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno te s tim u vezi ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza u vezi s kojima su izvedeni potpuno suprotni zaključci koji u konačnici omogućavaju tužitelju da od apelantice potražuje novčanu naknadu prema odredbama člana 39.e) Zakona o prodaji stanova. Predloženo je da se apelacija usvoji.

Relevantni propisi

7. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:

Član 39e.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu. Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu. Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju. Napomena : Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova, u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“.

8. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“, broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na ustavno pravo apelantice na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda odnosi na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama dali vrlo detaljna obrazloženja za stavove koje su zauzeli i to povodom svih navoda i prigovora apelantice iznesenih u prvostepenom postupku i povodom žalbe koji su ponovljeni i u apelaciji. Naročito, Ustavni sud smatra da su sudovi jasno obrazložili zbog čega u okolnostima konkretnog slučaja djelimičnim usvajanjem tužbenog zahtjeva (utvrđenje da je ugovor o kupoprodaji pravno obavezujući) nije odlučeno izvan granica tužbenog zahtjeva, budući da je tužitelj tražio utvrđenje prava vlasništva na predmetnom stanu (temeljem ugovora kao pravnog osnova) i upis tog prava u zemljišne knjige u smislu odredbi Zakona o vlasničko pravnim odnosima, pri čemu je u tom kontekstu pravna valjanost ugovora ocijenjena u smislu relevantnih odredbi Zakona o prometu nepokretnosti. Osim toga, neosnovanost drugog dijela tužbenog zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva i upis tog prava u zemljišne knjige ocijenjena je u smislu relevantnih odredbi Zakona o prodaji stanova te su u tom kontekstu sudovi također detaljno obrazložili zbog čega tužitelj umjesto upisa prava vlasništva od apelantice ima pravo na novčanu naknadu, o čemu su data detaljna i zadovoljavajuća obrazloženja koja su već iznesena u ovoj odluci, pa ih nema potrebe ponavljati i u ovom dijelu. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da ovakav zaključak redovnih sudova u cjelosti korespondira relevantnim stavovima Evropskog suda vezanim za ovo pitanje (mutatis mutandis Mara Mandić i dr. protiv Bosne i Hercegovine , Odluka od 27. maja 2014. godine, stav 66.) i Ustavnog suda (vidi mutatis mutandis Odluku o dopustivosti i meritumu AP-630/15 od 7. septembra 2017. godine, točka 29. i dalje, te druge odluke u kojim je Ustavni sud razmatrao apelacije lica koja su imali zaključen ugovor o otkupu tzv „vojnih stanova“), iz kojih proizilazi da ova lica imaju pravo na nadoknadu u skladu sa Zakonom o prodaji stanova.

12. Dakle, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica, osim što osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-392/16 (Federacija Bosne i Hercegovine… | Sudska praksa | Aktio