Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4625/17 (A. A.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4625/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4625/17, rješavajući apelaciju Andrijane Alilović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Andrijana Alilović protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 K 038769 16 Kž od 14. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Andrijana Alilović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Širokog Brijega, koju zastupa Ivan Brekalo, advokat iz Širokog Brijega, podnijela je 8. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 K 038769 16 Kž od 14. septembra 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelantica je oglašena krivom zbog počinjenja krivičnog djela teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3. u vezi sa članom 332. stav 3. Krivičnog zakona F BiH, pa joj je izrečena uslovna kazna, na način da joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve izvedene dokaze, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti sa drugim dokazima, te na istim utemeljio krivicu apelantice. Naime, da prvostepeni sud utvrđuje da je apelantica postupila suprotno odredbi člana 37. stav 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama u Zapadno-hercegovačkom kantonu, koja odredba propisuje da vozač koji namjerava obaviti neku radnju vozilom na putu (pomjeranje vozila udesno ili ulijevo, mijenjanje saobraćajne trake, pretjecanje, obilaženje, zaustavljanje, skretanje udesno ili ulijevo, polukružno okretanje, vožnja unazad i si.), smije početi takvu radnju samo ako se prethodno uvjerio da to može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u saobraćaju ili imovinu, vodeći pri tome računa o položaju vozila, smjeru i brzini. Nadalje, da je apelantica otpočela opasnu radnju u prometu - skretanje ulijevo, prešavši vozilom na lijevu kolovoznu traku, a da se prethodno nije uvjerila da to može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u saobraćaju, pa da je na taj način oduzela prednost prolaska motociklu kojim je upravljao oštećeni, koji se kretao svojom desnom kolovoznom trakom i koji je ostvario kontakt sa vozilom apelantice, koje je bilo na lijevoj kolovoznoj traci kojom se kretao oštećeni. Kantonalni sud je istakao da prednje proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne sruke S. Đ., koji je naveo da se apelantica kretala u određenom pravcu, da je vršila radnju skretanja u lijevo, da je u momentu skretanja iz suprotnog pravca naišao motocikl kojim je upravljao D. L., da je brzina motocikla bila takva da se motocikl nije mogao zaustaviti, pa da dolazi do zanošenja i padanja na bok motocikla i u takvom položaju dolazi do sudara sa vozilom kojim je upravljala apelantica. Nadalje, da je na licu mjesta preglednost veća od 150 metara, te da je ponašanje vozila kojim je upravljala apelantica u uzročno-posljedičnoj vezi sa nastankom predmetne saobraćajne nezgode. Naglašeno je da bez obzira na to što se oštećeni kretao brzinom većom od dozvoljene i što je vještak naveo da je sigurna brzina motocikla pri kojoj ne bi došlo do nezgode 72 km/h, da je to bez uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, a iz razloga što bi oštećeni i sa brzinom kojom je vozio, bez posljedica nastavio vožnju da apelantica nije poduzela radnju skretanja u lijevo i na taj način oduzela pravo prvenstva oštećenom. Nadalje, da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr. Z. M., proizlazi da je temeljem medicinske dokumentacije utvrdio da je došlo do prijelom desne ključne kosti i da je zabludu izazvala prva prijava o povredi u kojoj je dežurni liječnik naveo ozljede lijevog, umjesto desnog ramena, da se iz nalaza dr. A. L. vidi da se radi o desnoj ključnoj kosti, te da te ozljede predstavljaju teške tjelesne ozljede, pa da su stoga sva suprotna izlaganja u žalbi bez utjecaja na povrede koje je zadobio oštećeni. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da iz izloženog proizlazi da je prvostepeni sud činjenično stanje u vezi svih relevantnih okolnosti, potpuno i pravilno utvrdio i da je na isto pravilno primijenio krivični zakon kada je apelanticu oglasio krivom za predmetno krivično djelo, a da pri tome sud nije počinio povrede na koje se ukazuje žalbom, a niti povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da u konkretnom slučaju nisu pravilno cijenjeni izvedeni dokazi i da nisu pravilno obrazloženi, da je isključivi krivac za predmetnu saobraćajnu nesreću oštećeni koji se kretao većom brzinom od dozvoljene, te da je proizvoljno i pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelantica počinila predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantičinim žalbenim navodima, zaključio da su isti neosnovani, za šta je dao jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelantice. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4625/17 (A. A.) | Sudska praksa | Aktio