Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-56/16 („Komunalac“ a.d. Bijeljina i M. S.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Prekršajni postupak
  • Prekršaj
  • Član I/2. Ustava BiH
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-56/16

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 56/16, rješavajući apelaciju „Komunalca“ a.d. Bijeljina i Milorada Stjepanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Komunalca“ a.d.

Bijeljina i Milorada Stjepanovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 1 Pr 011561 15 Pžp od 30. oktobra 2015. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 1 Pr 011561 15 Pr od 7. jula 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Komunalac“ a.d. Bijeljina i Milorad Stjepanović (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i apelanti), koje zastupa Zoran Perić, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 4. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 1 Pr 011561 15 Pžp od 30. oktobra 2015. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 1 Pr 011561 15 Pr od 7. jula 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Republičke uprave za inspekcijske poslove – Područno odjeljenje Bijeljina (u daljnjem tekstu: ovlašćeni organ) zatraženo je 12. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud i Osnovni sud dostavili su odgovore na apelaciju 22. januara i 12. februara 2018. godine. Ovlašćeni organ nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sažmu na sljedeći način.

5. Rješenjem Osnovnog suda broj 80 1 Pr 011561 15 Pr od 7. jula 2015. godine apelanti su proglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 64 Zakona o inspekcijama u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: Zakon o inspekcijama) kažnjiv po članu 81 stav 1 tačka v) istog zakona, za pravno lice (prvoapelanta) i po stavu 2 istog zakona za odgovorno lice (drugoapelanta), čija obilježja su činjenično i pravno pobliže opisana u izreci prvostepenog rješenja, pa im je za učinjeni prekršaj izrečena kazna, i to prvoapelantu novčana kazna u iznosu od 3.500,00 KM, a drugoapelantu u iznosu od 1.100,00 KM. Istim rješenjem apelanti su na osnovu člana 99 a u vezi sa članom 96 stav 3 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske i člana 30 Uredbe o naknadi troškova u sudskim postupcima, a u vezi sa članom 105 stav 3 Zakona o prekršajima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima), obavezani da na ime troškova prekršajnog postupka plate iznose od po 150,00 KM.

6. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da iz svih izvedenih dokaza proizlazi nesporna činjenica da apelanti nisu postupili po rješenju inspektora za saobraćaj od 5. novembra 2014. godine kojim je zabranjeno prvoapelantu vršenje poštanskih usluga, odnosno prenos pismonosnih pošiljki-računa komitentima za izvršene usluge putem zaposlenih radnika u sopstvenoj organizaciji dok ne pribave licencu Agencije za poštanski saobraćaj Bosne i Hercegovine, u daljnjem tekstu: Agencija za saobraćaj), te određeno da zabrana stupa na snagu jedan dan po prijemu rješenja koje je prvoapelantu uručeno 6. novembra 2014. godine i traje do obezbjeđenja navedene licence, kao i da žalba ne odlaže izvršenje rješenja.

7. Nadalje je konstatovano da je saobraćajni inspektor 9. februara 2015. godine izvršio kontrolu izvršenja navedenog rješenja i o tome sačinio zapisnik u kojem je konstatovao da prvoapelant nije postupio po rješenju inspektora, odnosno da je dostavu pismonosnih pošiljki-računa komitentima za komunalne usluge za oktobar, novembar i decembar 2014. godine vršilo putem zaposlenih radnika u sopstvenoj organizaciji, te da prvoapelant i dalje ne posjeduje licencu Agencije za poštanski saobraćaj, niti ima sklopljen ugovor o vršenju poštanskih usluga zaključen sa Poštama Srpske.

8. S obzirom na navedeno, kao i činjenicu da su stranke na zapisnik o usmenom pretresu izjavile da je nesporno da prvoapelant nema licencu za vršenje poštanskih usluga, te da je račune za izvršene komunalne usluge u periodu nakon što je navedeno rješenje inspektora postalo izvršno dostavljao korisnicima putem zaposlenih radnika u sopstvenoj režiji, Osnovni sud je utvrdio da prvoapelant nije postupio po rješenju inspektora.

9. Nadalje, Osnovni sud je naveo da nije mogao kao osnovane prihvatiti navode apelanata da nisu počinili prekršaj, a koji su se odnosili na tumačenje odredbi Zakona o poštanskim uslugama Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o poštanskim uslugama), s obzirom na to da su ti navodi bili predmet razmatranja i ocijenjeni su u upravnom postupku, upravnom sporu, kao i po vanrednom pravnom lijeku. Osnovni sud je ukazao da je pri odlučivanju u konkretnoj pravnoj stvari imao u vidu da je predmetno rješenje inspektora doneseno u upravnom postupku postalo izvršno, konačno i pravosnažno, tako da za sud nije sporna njegova zakonitost (pitanje zakonitosti rješenja inspektora se ne postavlja kao prethodno pitanje u prekršajnom postupku), te da predmet konkretnog postupka stoga nije razmatranje usklađenosti rješenja sa odredbama Zakona o poštama, nego samo to da li je prvoapelant u ostavljenom roku postupio u skladu sa rješenjem ili nije, a što u postupku nije bilo sporno među strankama.

10. Takođe, navedeno je da je sud imao u vidu i rješenja Okružnog suda donesena u ranije vođenim prekršajnim postupcima protiv prvoapelanta i tada odgovornog lica prvoapelanta broj 80 1 Pr 007605 14 Pžp od 25. marta 2014. godine, kao i Odluku broj 80 1 Pr 008612 14 Pžp od 23. maja 2014. godine donesenu u prekršajnom postupku protiv DOO „Telerad Net“ Bijeljina i odgovornog lica u tom pravnom licu, ali je konstatovano da su ova rješenja u suprotnosti sa presudom istog suda donesenom u upravnom sporu kao i presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), tako da je odluku donio prihvatajući pravne stavove zauzete u presudi Okružnog suda donesenoj u upravnom sporu i presudi Vrhovnog suda donijetoj po vanrednom pravnom lijeku.

11. S obzirom na navedeno, pozivajući se na odredbu člana 106 Zakona o prekršajima kojom je propisano da ocjenu postojanja ili nepostojanja činjenica na kojim zasniva odluku ocjenjuje po svom slobodnom uvjerenju, sud je odlučio kao u izreci rješenja.

12. Rješenjem Okružnog suda broj 80 1 Pr 011561 15 Pžp od 30. oktobra 2015. godine žalbe apelanata su odbijene kao neosnovane i potvrđeno je rješenje Osnovnog suda.

13. U obrazloženju rješenja Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud, nakon sprovedenog postupka, pravilno utvrdio odgovornost apelanata, o čemu je dao jasno obrazloženje. Naime, čl. 5 i 7 Zakona o poštanskim uslugama propisano je da se računi za režije-izvršene komunalne usluge smatraju pismonosnom pošiljkom, nezavisno od toga da li su predani poštanskom operateru, a članom 9 Zakona o poštanskim uslugama propisano je da one spadaju u univerzalne rezervisane poštanske usluge prenosa, koje može obavljati samo pošta kao javni operater. Odredbama člana 9 stav 1, a u vezi sa članom 5 stav 7 Zakona o poštanskim uslugama, računi za režije, u koje spadaju i računi za izvršene komunalne usluge, imaju svojstvo rezervisanih pismonosnih pošiljaka koje može vršiti samo javni poštanski operater, zbog čega je i postojala obaveza apelanata da te račune dostave putem Pošta Srpske, sve dok ne pribave licencu za obavljanje takve dostave. U upravnom postupku apelanti su iskoristili sve zakonske mogućnosti u pogledu žalbe na rješenje saobraćajnog inspektora, pa imajući u vidu odluke Okružnog suda i Vrhovnog suda i ocjenjujući da je apelantima na teret stavljeno da li su u ostavljenom roku postupili u skladu sa rješenjem saobraćajnog inspektora (a predmet postupka nije usklađenost rješenja saobraćajnog inspektora sa odredbama Zakona o poštanskim uslugama), to su žalbeni razlozi ocijenjeni kao neosnovani. Imajući u vidu da su apelanti u žalbi naveli iste razloge i materijalne dokaze koje su iznosili na usmenom pretresu i da uz žalbu nisu priložili nijedan novi dokaz, Okružni sud je zaključio da navodi apelanata nisu osnovani.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su, između ostalog, naveli da je Okružni sud postupio suprotno svojoj dotadašnjoj praksi da u istim pravnim pitanjima usvaja žalbe okrivljenih i obustavlja prekršajne postupke uz obrazloženje da radnje okrivljenih ne sadrže bitna obilježja prekršaja iz člana 64 Zakona o inspekcijama jer im nedostaje protivpravnost, odnosno kršenje javnog poretka kao opšti elemenat bića svakog prekršaja. Takođe, apelanti su ukazali i na Odluku Ustavnog suda broj AP 3405/12 od 27. oktobra 2015. godine u kojoj je Ustavni sud zaključio da iz odredaba Zakona o poštanskim uslugama ni u kojem slučaju ne proizlazi obaveza da račune koje izdaje korisnicima svojih usluga dostavlja putem pošte, niti da je zabranjeno da te račune dostavlja posredstvom svojih zaposlenika. Imajući u vidu navedeno, apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji predmetnu apelaciju.

b) Odgovori na apelaciju

15. Okružni sud je naveo da su netačni navodi apelanata da u njihovim radnjama nema elemenata prekršaja i da je taj sud postupao suprotno odlukama Ustavnog suda i povrijedio načelo pravne sigurnosti jer je osporena odluka donesena u skladu sa važećim propisima u vrijeme donošenja odluke. Takođe, Okružni sud je ukazao da Odluka Ustavnog suda broj AP 3405/12 od 27. oktobra 2015. godine nije bila dostupna tom sudu u vrijeme donošenja rješenja protiv kojeg je izjavljena apelacija.

16. Osnovni sud je istakao da je apelante proglasio odgovornim za predmetni prekršaj, imajući u vidu biće djela koje je apelantima stavljeno na teret (nepostupanje u skladu sa rješenjem inspektora na koje žalba ne odlaže izvršenje) i da je zakonitost rješenja inspektora potvrđena u upravnom postupku i u upravnom sporu i da je rješenje postalo konačno i pravosnažno. Takođe, Osnovni sud je naveo da je prvostepeno rješenje donio imajući u vidu praksu Vrhovnog suda i odredbe Zakona o poštanskim uslugama i ocjenjujući da je rješenje inspektora doneseno u skladu s navedenim zakonom.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o inspekcijama u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 74/10, 109/12 i 117/12), koji je važio u vrijeme počinjenja prekršaja, u relevantnom dijelu glasi:

Član 64.

Subjekt nadzora obavezan je da postupi, odnosno postupa po rješenju inspektora.

VI KRIVIČNE ODREDBE

Član 81. st. (1) tačka v) i st. (2) (1) Novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 KM do 15.000,00 KM kazniće se za prekršaj pravno lice:

v) ako ne postupi po rješenju inspektora (član 64).

(2) Za prekršaj iz stava 1. ovog člana kazniće se preduzetnik, odgovorno lice u pravnom licu, odnosno odgovorno lice u državnom organu, organizaciji i organu jedinice lokalne samouprave novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM do 3.000,00 KM.

18. U Zakonu o prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 63/14) relevantne odredbe glase:

Pojam prekršaja Član 2. stav (1) (1) Prekršaji su protivpravna djela koja predstavljaju kršenje javnog poretka ili propisa o ekonomskom i finansijskom poslovanju utvrđena zakonom ili drugim propisom, za koja su određena obilježja i za koja su propisane sankcije.

Radnja izvršenja prekršaja Član 13.

(1) Prekršaj može biti izvršen činjenjem ili nečinjenjem.

(2) Prekršaj je izvršen nečinjenjem kada je počinilac propustio da izvrši radnje koje je bio dužan učiniti.

Povreda materijalnog propisa o prekršaju Član 210. tačke 1) i 2) Povreda materijalnog propisa o prekršaju postoji ako sud tokom postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe propisa o prekršajima, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke, imajući posebno u vidu:

1) da li radnja opisana u prekršajnom nalogu ili zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka predstavlja prekršaj, 2) da li ima okolnosti koje isključuju odgovornost za prekršaj.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju apelanti su apelacijom osporili Rješenje Okružnog suda broj 80 1 Pr 011561 15 Pžp od 30. oktobra 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje apelantima uručeno 13. novembra 2015. godine, a da su podnijeli apelaciju 4. januara 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

25. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, u vezi s tim, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, odnosno pitanje radi li se o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanata u smislu člana 6 Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6 Evropske konvencije daje se na osnovu kriterijuma: klasifikovanje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriterijumi ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterijuma: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterijuma, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6 Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tačke 21 i 22).

27. Iz navoda apelanata proizlazi da smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je Okružni sud na osnovu istog činjeničnog stanja donosio suprotne odluke, odnosno obustavljan je prekršajni postupak jer nije utvrđeno postojanje protivpravnosti, kao i da su osporena rješenja protivna praksi Ustavnog suda u predmetu broj AP 3405/12 od 27. oktobra 2015. godine.

28. Ustavni sud ukazuje da je, prema stanovištu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), jedan od fundamentalnih aspekata vladavine prava načelo pravne sigurnosti, koji se pretpostavlja u Evropskoj konvenciji (vidi Beian protiv Rumunije (broj 1), broj predstavke 30658/05, stav 39, ECHR 2007-XIII (izvodi)). Protivrječne odluke u istim slučajevima koje dolaze iz istog suda koji je, dodatno, i sud posljednje instance u određenom pitanju mogu, u odsustvu mehanizma koji obezbjeđuje konzistentnost, kršiti ovo načelo (pravne sigurnosti) i zbog toga potkopati povjerenje javnosti u pravosuđe, koje čini jednu od suštinskih komponenti države zasnovane na vladavini prava (vidi već citiranu Beian protiv Rumunije, st. 36-39, Tudor Tudor protiv Rumunije, presuda od 24. marta 2009. godine, broj predstavke 21911/03, stav 29, Iordan Iordanov i drugi protiv Bugarske, presuda od 2. jula 2009. godine, broj predstavke 23530/02, st. 47-53). Države potpisnice Evropske konvencije imaju obavezu da organizuju svoj pravni sistem tako da izbjegnu usvajanje protivrječnih odluka (vidi Evropski sud, Vrioni i drugi protiv Albanije, broj predstavke 2141/03, stav 58, presuda od 24. marta 2009. godine). Stoga, pravo na pravično suđenje uključuje i pravo na pravnu sigurnost (vidi Evropski sud, Ştefănică i drugi protiv Rumunije, presuda od 2. novembra 2010. godine, broj predstavke 38155/02, stav 31). Dalje, Ustavni sud podsjeća da, prema stanovištu Evropskog suda, sud prilikom utvrđivanja činjenica i ocjene dokaza za stranke sa sličnim zahtjevima može da dovede do različitih rezultata, a što samo po sebi ne vrijeđa načelo pravne sigurnosti. Međutim, kada postoje odstupanja u primjeni suštinski iste pravne odredbe na lica koja pripadaju identičnoj grupi, onda to pokreće pitanje pravne sigurnosti. U situaciji kada ne postoji pravni lijek koji bi otklonio takvo odstupanje, nedosljedno odlučivanje o zahtjevima koje istakne više lica u istoj situaciji dovodi do nesigurnosti, koja zauzvrat mora umanjiti povjerenje javnosti u pravosuđe, povjerenje koje predstavlja jednu od suštinskih komponenti države zasnovane na vladavini prava (vidi, ibid., Ştefănică, st. 37 i 38).

29. Ustavni sud naglašava da podržava praksu Evropskog suda da načelo pravne sigurnosti čini segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Evropski sud je pri tome objasnio kriterijume kojima se rukovodio pri svojoj ocjeni, a koji se sastoje od utvrđivanja pitanja da li postoje „duboke i dugoročne razlike” u sudskoj praksi Vrhovnog suda, da li domaće zakonodavstvo predviđa mehanizme za prevazilaženje tih nedosljednosti, da li se ti mehanizmi primjenjuju i koja su, ako je potrebno, dejstva njihove primjene (vidi, ibid., Iordan Iordanov i ostali, st. 49-50).

30. Isto tako, Ustavni sud podsjeća i na stanovište Evropskog suda da uslovi pravne sigurnosti i zaštita legitimnog povjerenja javnosti ne dodjeljuju stečeno pravo na dosljednost sudske prakse (vidi Unédic dic protiv Francuske, presuda od 18. decembra 2008. godine, broj predstavke 20153/04, stav 74). Razvoj sudske prakse nije po sebi suprotan ispravnom administriranju pravde budući da bi neodržavanje dinamičnog i evolutivnog stanovišta stvorilo rizik od sprečavanja reforme ili poboljšanja (vidi Atanasovski protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, presuda od 14. januara 2010. godine, broj predstavke 36815/03, stav 38). Budući da sudska praksa nije nepromjenjiva, nego je, naprotiv, u suštini evolutivna, Evropski sud ističe da se ne može smatrati da načelo dobrog administriranja pravde nameće striktan zahtjev dosljednosti sudske prakse (vidi već citirane odluke Unedic i Atanasovski).

31. Ustavni sud ukazuje da je, prema relevantnim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, država Bosna i Hercegovina demokratska država koja funkcioniše na načelu vladavine prava. U vezi s tim, prema mišljenju Ustavnog suda, zadatak pravosuđa je da obezbijedi konzistentnost u odlučivanju, što je jedan od uslova za jednakost pred zakonom i pravnu sigurnost. Stoga, kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance, dolaze protivrječne odluke o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, a u nedostatku mehanizma koji bi obezbijedio konzistentnost (takva odluka se više ne može osporavati pred redovnim sudovima), može doći do povrede načela pravne sigurnosti iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine, stav 24).

32. Stoga, imajući u vidu da su apelanti izjavili apelaciju tvrdeći da je Okružni sud u istim slučajevima donosio potpuno drugačije odluke koje su uz apelaciju i priložili, Ustavni sud, u svjetlu već pobrojanih standarda, mora ispitati da li je došlo do povrede prava apelanata na pravnu sigurnost kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

33. Ustavni sud prvenstveno zapaža da su Rješenjem Okružnog suda broj 80 1 Pr 007605 14 Pžp od 25. marta 2014. godine (a identična su rješenja br. 80 1 Pr 008612 14 Pžp od 23. maja 2014. godine i 80 1 Pr 007226 13 Pžp od 24. decembra 2013. godine) na koje se apelanti pozivaju uvažene žalbe prvoapelanta i odgovornog lica, rješenje Osnovnog suda je preinačeno i obustavljen je prekršajni postupak zbog prekršaja iz člana 64 Zakona o inspekcijama. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je dostavljanjem računa posredstvom svojih zaposlenika prvoapelant vršio samo dostavljanje bez ikakve nadoknade cijene dostavljanja – poštarine i nije se (komercijalno) bavio poštanskom djelatnošću, kako tvrdi pokretač postupka. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao na ranije zauzeto pravno stanovište tog suda (Rješenje broj 80 1 Pr 005268 12 Pžp) o primjeni i tumačenju odredaba Zakona o poštama i Zakona o poštanskim uslugama, prema kojem niti jednom odredbom tih zakona nije uspostavljena zakonska obaveza imperativne prirode za bilo koje pravno ili fizičko lice da mora postati korisnik bilo koje poštanske usluge. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ukazao da je pokretač postupka (saobraćajni inspektor) postupak inspekcijske kontrole pokrenuo i sproveo u granicama svojih formalnih ovlašćenja, ali u suprotnosti sa interesima i zadacima službe. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da radnje prvoapelanta i odgovornog lica, kako su one činjenično opisane u izreci pobijanog rješenja, ne sadrže bitna obilježja prekršaja iz člana 64 Zakona o inspekcijama jer im nedostaje protivpravnost – kršenje javnog poretka, kao opšti elemenat bića svakog prekršaja za koji su proglašeni odgovornim, zbog čega je sud, uvaživši žalbe, odlučio kao u izreci rješenja.

34. U rješenju koje je predmet osporavanja u konkretnom slučaju Okružni sud je, razmatrajući žalbene navode apelanata kojima je ukazivano na nepostojanje prekršaja, prihvatio obrazloženje Osnovnog suda koji je, nakon sprovedenog postupka, zaključio da su apelanti svojim ponašanjem u konkretnom slučaju, odnosno nepostupanjem u skladu sa pravosnažnim i konačnim rješenjem ovlašćenog organa počinili prekršaj iz člana 64 Zakona o inspekcijama, posebno ukoliko se uzme u obzir okolnost da su mogli i morali biti svjesni činjenice da je predmetno rješenje zakonito i osnovano jer je o zakonitosti i valjanosti tog rješenja odlučivano i u upravnom sporu.

35. Dakle, Okružni sud je kao sud posljednje instance za odlučivanje u konkretnom prekršajnom postupku, odlučujući o identičnom činjeničnom i pravnom pitanju pokrenutom predmetnom apelacijom, u slučaju apelanata zauzeo drugačije stanovište od onog koji je iskazao o istim pitanjima u svojim odlukama (na koje se apelanti pozivaju) koje je donio prije donošenja odluke koju apelanti osporavaju predmetnom apelacijom. Stoga proizlazi da je očigledno došlo do promjene sudske prakse Okružnog suda kada je u pitanju odgovornost za izvršenje predmetnih prekršaja. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da, prema stanovištu Evropskog suda, koje podržava Ustavni sud, određene razlike u tumačenju i primjeni prava predstavljaju neodvojivu osobinu svakog sudskog sistema koji je zasnovan na mreži sudećih i žalbenih sudova koji imaju nadležnost na određenom području.

36. Polazeći od ustaljene prakse Evropskog suda i Ustavnog suda da zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, broj predstavke 65167/01), te podržavajući navedena stanovišta Evropskog suda o ulozi višeg suda u sistemu redovnih sudova, Ustavni sud smatra da njegov zadatak nije da rješava sukob sudske prakse, izbjegne razilaženje i obezbijedi jednaku primjenu prava redovnih sudova. Međutim, zadatak Ustavnog suda, u okviru apelacione nadležnosti, jeste da preispita da li takva situacija kao posljedicu može imati povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije (vidi, pored ostalih, ibid., Beina, st. 40 i 64, Vusić protiv Hrvatske, presuda od 1. oktobra 2010. godine, broj predstavke 48101/07, stav 45).

37. Dovodeći u vezu navedena načela sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, zauzimajući drugačije stanovište u slučaju apelanata koji je činjenično i pravno bio isti kao i raniji predmeti na koje su se apelanti pozvali, jasno ukazao zbog čega prihvata zaključak Osnovnog suda koji je, i prema ocjeni Ustavnog suda, jasno obrazložio prvostepeno rješenje u pogledu postojanja odgovornosti apelanata za počinjenje prekršaja iz člana 64 Zakona o inspekcijama. Naime, odredbom člana 64 Zakona o inspekcijama propisano je da je subjekat nadzora obavezan da postupi, odnosno postupa po rješenju inspektora, dok je odredbom člana 81 propisano izricanje novčane kazne pravnom, odnosno odgovornom licu ukoliko ne postupe po rješenju inspektora. Prema tome, imajući u vidu sadržaj navedenih zakonskih odredaba iz kojih proizlazi dužnost postupanja po rješenju inspektora, te nesporno utvrđenu činjenicu da apelanti nisu postupili prema rješenju inspektora od 5. novembra 2014. godine, već da su nakon donošenja rješenja nastavili da dostavljaju račune, Ustavni sud nije mogao zaključiti da bilo šta ukazuje na proizvoljnu primjenu prava, odnosno da obrazloženje osporene odluke nije u skladu sa standardima Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud ne može a da ne zapazi da su se redovni sudovi u predmetnom prekršajnom postupku potpuno bespotrebno bavili pitanjem pravilnosti rješenja inspektora u situaciji kada je to rješenje postalo pravosnažno i konačno i postojala je dužnost postupanja po navedenom rješenju. Stoga Ustavni sud smatra da postojanje protivrječnih odluka Okružnog suda u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja, i to u situaciji kada su odluke na koje se apelanti pozivaju donesene prije osporenih odluka, a ne i nakon osporenih odluka, što sve ukazuje na razvoj sudske prakse, u okolnostima konkretnog predmeta nije dovoljno kako bi se uočile „duboke i dugoročne razlike“ u praksi Okružnog suda, odnosno kontinuirana nesigurnost, pa da bi zbog toga bilo povrijeđeno načelo pravne sigurnosti koje je neodvojiv elemenat prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

38. Najzad, u pogledu apelantovih tvrdnji kojima ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj AP 3405/12 od 27. oktobra 2015. godine, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je Ustavni sud u navedenoj odluci zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju uslijed proizvoljne primjene materijalnog prava – odredbe člana 5 stav 7 i člana 9 stav 1 Zakona o poštanskim uslugama kada je zaključeno da je apelant dužan svoje račune za potrošnju vode potrošačima dostavljati putem pošte (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3405/12 od 27. oktobra 2015. godine). Takođe, Ustavni sud zapaža da je isto pravno pitanje razmatrao odlučujući o apelaciji prvoapelanta u predmetu broj AP 4278/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4278/15 od 25. oktobra 2017. godine) u kojem je zaključio da rješenje kojim je zabranjeno vršenje poštanskih usluga, odnosno prenos pismonosnih pošiljki-računa komitentima za utrošenu vodu i korišćenu kanalizacionu mrežu putem zaposlenih radnika u sopstvenoj organizaciji dok ne pribavi licencu Agencije za poštanski promet, predstavlja miješanje u apelantovu imovinu koje nije izvršeno „u skladu sa zakonom“, zbog čega je prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud ukazuje da su navedene odluke donesene povodom apelacija protiv odluka redovnih sudova i organa uprave donesenih u upravnom sporu, odnosno upravnom postupku u vezi sa sprovedenim inspekcijskim nadzorom, zbog čega je Ustavni sud i razmatrao usklađenost tih odluka kojima je zabranjeno dostavljanje računa sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. S druge strane, polazeći od činjenice da su u konkretnom slučaju osporena rješenja donesena u prekršajnom postupku zbog nepostupanja po rješenju inspektora koje je postalo pravosnažno i konačno i protiv kojeg nije izjavljena apelacija, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju ne može preispitivati usklađenost naloga inspektora sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, već da se nalog inspektora mora uzeti kao nesporna činjenica koja se razmatra prilikom utvrđivanja postojanja prekršaja. Stoga, činjenica da je Ustavni sud u drugim predmetima zaključio da takva rješenja inspektora nisu zasnovana na zakonu ne utiče na odgovornost apelanata za predmetni prekršaj zbog nepostupanja po rješenju inspektora koje je postalo pravosnažno i konačno. Suprotno postupanje značilo bi samovolju koja nije zaštićena bilo kojom zakonskom odredbom, odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, a ni odredbama koje garantuju pravo na pravično suđenje, zbog čega su navodi apelanata i u ovome dijelu neosnovani.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata na pravnu sigurnost kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu primjene materijalnog prava i kada Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su drugačije odluke redovnog suda u istim slučajevima na koje se apelanti pozivaju bile dovoljne da bi se uočile „duboke i dugoročne razlike“ u praksi suda, odnosno kontinuirana nesigurnost, pa da bi zbog toga bilo povrijeđeno načelo pravne sigurnosti.

41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-56/16 („Komunalac“ a.d. Bijeljina i M. S.) | Sudska praksa | Aktio