Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5196/17 (G. T.)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5196/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5196/17, rješavajući apelaciju G. T. na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela G. T.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 004764 15 Uvp od 6. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. G. T. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Zvornika, koju zastupa Ozrenka Jakšić, advokat iz Zvornika, podnijela je 8. decembra 2017 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 004764 15 Uvp od 13. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažen je zahtjev tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske) za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 004764 14 U od 13. novembra 2014. godine i odbijena kao neosnovana apelantkinjina tužba podnesena u predmetu ostvarivanja prava na porodičnu penziju. Rješenjem tuženog od 8. avgusta 2014. godine odbijena je apelantkinjina žalba podnesena protiv rješenja tuženog, Filijala Bijeljina od 6. juna 2014. godine kojim je apelantkinji, članu porodice umrlog korisnika R. T. utvrđen novi iznos porodične penzije počev od 1. februara 2012. godine u iznosu od 118,06 KM mjesečno, te je određeno da će se ovako utvrđena penzija usklađivati na način preciznije naveden u izreci prvostepenog rješenja tuženog.
2. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da ukupan penzijski staž umrlog R. T. (apelantkinjin suprug) iznosi 26 godina, 3 mjeseca i 14 dana, a da je penzija određena od penzijskog osnova u skladu sa odredbama člana 87. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), a penzijski osnov je utvrđen rješenjem tuženog, Filijala Bijeljina od 4. novembra 2003. godine, prije smrti korisnika R. T., bez uračunavanja plata za staž ostvaren u Republici Srbiji. Vrhovni sud je naveo da iz matične evidencije tuženog i obračuna penzijskog osnova od 12. juna 2014. godine nesporno proizilazi da je za R. T. period osiguranja ostvaren na teritoriji Republike Srbije u trajanju od 9 godina, 1 mjesec i 24 dana uračunat na teret tuženog, u skladu sa odredbama člana 42. Sporazuma između Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju (postupak preuzimanja staža osiguranja ostvarenog u Republici Srbiji na teret nosioca osiguranja u toj državi nije pokrenut za života R. T.). Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni organ rješenjem od 6. juna 2014. godine uračunao podatke o plati i satima/osnovici osiguranje za staž osiguranja ostvaren u Republici Srbiji, u skladu sa odredbama člana 77. stav 1. Zakona o PIO kojima je propisano da penzijski osnov za određivanje starosne penzije, pored ostalog, predstavlja prosječan iznos neto plata osiguranika, ostvaren počev od 1. januara 1970. godine do dana ostvarivanja prava na koje je obračunat i uplaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje, s tim što se ne uzimaju plate niti osnovice osiguranja iz 1992. i 1993. godine. Vrhovni sud je ukazao da nije sporno da se u skladu sa odredbama člana
77. Zakona o PIO u penzijski osnov za određivanje starosne penzije R. T. ne može uračunati period od 20. maja 1992. godine do 27. januara 1996. godine koje je proveo kao pripadnik oružanih snaga VRS, jer u tom periodu nije ostvario primanja koja bi ulazila u obračun penzijskog osnova, kao i godine prije 1970. godine i godine u kojoj je ostvario pravo na starosnu penziju. Vrhovni sud je ukazao da je visina starosne penzije za R. T. određena pravilno u procentu od 54% od penzijskog osnova zavisno od dužine penzijskog staža i kalendarske godine u kojoj ostvaruje pravo na penziju, u skladu sa odredbama člana 88. stav 1. Zakona o PIO, na način da starosna penzija za 20 godina penzijskog staža pripada osiguraniku u visini od 45% od penzijskog osnova, a za svaku narednu punu godinu penzijskog staža procent za određivanje penzije se povećava za 1,60%, jer je R. T. pravo na starosnu penziju ostvario 4. novembra 2003. godine, počev od 1. februara 2003. godine, u skladu sa odredbama člana 88. stav 2. Zakona o PIO. Vrhovni sud je ukazao da je rješenjem prvostepenog organa tuženog od 6. juna 2014. godine apelantkinji, kao članu porodice umrlog R. T. utvrđen novi iznos porodične penzije počev od 1. februara 2012. godine, što predstavlja 70% od penzije koja bi pripadala R. T..
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da je visina penzije utvrđena na njenu štetu, jer penzijski osnov nije utvrđen za penzijski staž od 26 godina, 3 mjeseca i 14 dana, već je penzijski osnov za utvrđivanje prava na penziju obračunat po osnovu staža koji je R. T. imao kod tuženog u trajanju od 11 godina. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je u konkretnom predmetu utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o PIO na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantkinja osim što smatra da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku nije posebno obrazlagala te navode, dakle, nije ponudila argumente i dokaze kojima bi potkrijepila te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantkinjini navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman