Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4714/17 (M. S.)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Krivični postupak
- Miješanje u porodični život
- Apelacija preuranjena
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4714/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4714/17, rješavajući apelacije Marijana Savića, na osnovu člana 18. stav (3) tač. h) i l) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marijan Savić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 K 020004 17 Kž od 18. augusta 2017. godine, zato što je preuranjena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marijan Savić protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 K 02004 17 Iksž od 6. decembra 2017. godine, u odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana 13.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marijan Savić protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 K 02004 17 Iksž od 6. decembra 2017. godine, u odnosu na navode o povredi člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
AP-4714/17
1. Marijan Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 10. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 K 020004 17 Kž od 18. augusta 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom odlukom žalba tužioca je odbijena kao neosnovana a žalba apelanta kao optuženog uvažena i Presuda Osnovnog suda u Tesliću ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 K 020004 16 K od 23. februara 2017. godine preinačena u pravnoj ocjeni djela i odluci o krivičnoj sankciji tako što se radnje apelanta opisane u izreci te presude pravno kvalifikuju kao krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske za koje je izrečena kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmjenjena.
2. Apelant je u apelaciji (AP-735/18) naveo da je podnio Vrhovnom sudu Republike Srpske zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv Presude Okružnog suda broj 87 0 K 020004 17 Kž od 18. augusta 2017. godine. Navedeni postupak je prema stanju spisa u toku.
AP-735/18
3. Apelant, kojeg zastupa Rade Savić advokat iz Doboja, podnio je 3. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda broj 87 0 K 02004 17 Iksž od 6. decembra 2017. godine kojim je odbijena apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje, kojim je odbačena apelantova molba za odlaganje izvršenja kazne zatvora.
4. U obrazloženju osporenog rješenja, Okružni sud je ukazao da su odredbama člana 69. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske decidno navedeni razlozi po kojim se osuđenom licu koje nije započelo sa izdržavanjem kazne zatvora, na njegovu molbu može odložiti početak izdržavanja. Okružni sud je ocijenio da je pravilno prvostepeni sud odbio molbu osuđenog za odlaganje izrečene kazne zatvora (koju je apelant je podnio iz razloga što je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnom sudu protiv presude Okružnog suda od 18. augusta 2017. godine i iz razloga što mu se sin S. K. treba da upiše u Advokatsku komoru Republike Srpske) s obzirom na to da to nisu razlozi koji opravdavaju odlaganje izvršenja kazne zatvora u smislu navedene odredbe člana 69. navedenog Zakona. Također, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio molbu osuđenog iz razloga predviđenih odredbom člana 69. stav 1. tačke v), g) i i) pomenutog Zakona, jer isti nije dokazao svoje navode, a što je bio dužan u smislu odredbe člana 70. stav 3. istog zakona. Okružni sud je istakao da su irelevantni za ovaj postupak žalbeni navodi apelanta da nisu otklonjene smetnje koje sprečavaju izvršenje izrečene kazne zatvora iz razloga što je prilikom navođenja ličnih podataka apelanta u dokumentima koji su priloženi uz žalbu navedeno različito ime i prezime njegove majke. Okružni sud je ocijenio da takav razlog ne predstavlja smetnju za izvršenje izrečene kazne, niti su takve greške imale bilo kakvih štetnih posljedica po apelanta u smislu krađe identiteta odnosno uništenja osobnosti.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istog apelanta, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4714/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
6. U navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Osim toga, apelant se u AP-4714/17 pozivao i na povredu prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije, dok u AP-735/18 na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, navodi da su nadležni sudovi u toku krivičnog postupka prilikom navođenja njegovih ličnih podataka pogrešno naveli ime i prezime njegove majke, iako apelant tvrdi da je dostavio dokaze o svojoj majci što prema njegovom mišljenju dokazuje da su površno pristupali prilikom odlučivanja u predmetnom postupku odnosno da su presude kojim je oglašen krivim nezakonite.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tač. h) i l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1), stav (3) tač. h) i l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
l) apelacija je preuranjena;
(4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na Presudu Okružnog suda broj 87 0 K 020004 17 Kž od 18. augusta 2017. godine
8. Prema odredbama člana 18. stav (1) Pravila Ustanog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
9. Ustavni sud zapaža da je apelant naveo da je protiv presude Okružnog suda od 18. augusta 2017. godine podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti. Stoga, u konkretnom slučaju, postupak o predmetu apelacije je, nakon izjavljenog vanrednog pravnog lijeka od strane apelanta, u toku, a apelant nije obavijestio Ustavni sud, u smislu odredbe člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, da je nadležni sud donio odluku o izjavljenom pravnom lijeku.
10. Apelant odlučuje koji će pravni lijek koristiti, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. U interesu ostvarivanja prava apelanta je da se iscrpe sve mogućnosti odlučivanja pred redovnim sudovima, u skladu sa pozitivnim propisima.
11. Ustavni sud zapaža da se zahtjev za zaštitu zakonitosti primjenjuje u Republici Srpskoj na osnovu Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 53/12). Zahtjev za zaštitu zakonitosti predstavlja vanredni pravni lijek koji nadležni tužilac, osuđeni i branilac mogu podnijeti protiv pravnosnažne presude u roku od tri mjeseca od dana prijema pravosnažne presude. Zahtjev za zaštitu zakonitosti se može podnijeti protiv pravosnažne presude u slučaju povrede Krivičnog zakona i zbog povrede odredaba krivičnog postupka.
12. Zbog toga je u konkretnom slučaju, apelacija preuranjena, jer je podnesena prije odluke nadležnog suda o izjavljenom pravnom lijeku. Nakon donošenja odluke zahtjevu za zaštitu zakonitosti, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
U odnosu na Rješenje Okružnog suda broj 87 0 K 02004 17 Iksž od 6. decembra 2017. godine I.U odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na djelotvoran pravni lijek
13. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Član 6. stav 1. Evropske konvencije propisuje da Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu [...]. Član 6. Evropske konvencije, na koji se apelant poziva, garantuje pravičan postupak prilikom «utvrđivanja osnovanosti bilo kakve krivične optužbe» protiv nekog lica. Naime, samo takvo lice se može smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, apelantovi navodi se odnose na postupak za odlaganje izvršenja krivične sankcije izrečene u krivičnom postupku koji je okončan. Dakle, ovi apelantovi navodi se ne odnose na utvrđivanje osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, u kom slučaju bi ispitivanje navodnih povreda prava na koje se apelant poziva spadalo u djelokrug člana 6. Evropske konvencije. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite. Slijedi, da su apelantovi navodi u vezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP-1388/16 od 26. oktobra 2016. godine i AP-753/17 od 18. jula 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
14. U pogledu navoda apelanta da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantira pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantiranih Evropskom konvencijom. S obzirom na navedeno, kao i već izneseni stav u ovoj odluci u odnosu na član 6. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da se navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
II.U odnosu na pravo na privatan život
15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer su sudovi prilikom navođenja ličnih podataka apelanta pogrešno naveli ime i prezime njegove majke, te da stoga nisu ispunjeni uslovi za izdržavanje kazne zatvora.
16. S tim u vezi Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-c, stav 31). U konkretnom predmetu Ustavni sud mora utvrditi da li su se javne vlasti osporenim rješenjem umiješale u apelantovo pravo na poštivanje njegovog privatnog i porodičnog života i, ako je to slučaj, da li je to miješanje bilo opravdano. Ovaj uvjet se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet; (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49.).
17. U vezi sa istaknutim navodima apelanta, Ustavni sud ukazuje na to da u demokratskim društvima izvršenje kazne zatvora koja je propisana zakonom i izrečena u zakonom propisanom postupku, samo po sebi, ne dovodi u pitanje pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana 8. Evropske konvencije. Svakako izvršenje kazne zatvora može, u određenim okolnostima, dovesti u pitanje poštivanje ovog prava, npr., ako se apelantu tokom izvršenja kazne zatvora neopravdano onemogućava kontakt sa porodicom ili na drugi način, ali to nije predmet ove apelacije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-2239/07 od 14. aprila 2010. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 70/10, tačka 55.). Imajući u vidu da je osporenim rješenjem u postupku provedenom u skladu sa zakonom odbačena apelantova molba za odlaganje izvršenja kazne zatvora, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju osporeno rješenje nije rezultiralo miješanjem javne vlasti u apelantov privatni i porodični život. Ovo osobito imajući u vidu da je u postupku okončanom osporenom odlukom, Okružni sud istakao da takav razlog (što je prilikom navođenja ličnih podataka apelanta u dokumentima navedeno različito ime i prezime njegove majke) ne predstavlja smetnju za izvršenje izrečene kazne, niti su takve greške imale bilo kakvih štetnih posljedica po apelanta u smislu krađe identiteta odnosno uništenja osobnosti. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, paušalni navodi apelanta ne mogu, sami po sebi, voditi zaključku o povredi apelantovih ustavnih prava. Stoga su navodi apelanta o kršenju prava na poštivanje privatnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. h) i l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je preuranjena, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman