Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5520/17 (A. B.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5520/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5520/17, rješavajući apelaciju Anđe Bojinović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Anđa Bojinović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 P 002475 17 Rev 3 od 5. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Anđa Bojinović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnijela je 27. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 002475 17 Rev 3 od 5. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) da joj na ime nadoknade štete isplati određeni novčani iznos (na ime štete na gospodarskim i stambenim objektima).

2. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da apelantkinja osnovanost tužbenog zahtjeva zasniva na činjeničnim tvrdnjama da je tužena tokom 1997. godine započela izgradnju poligona za borbenu obuku, nakon čega je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine 14. maja 1998. godine donijela Odluku o izgradnji Središta za borbenu obuku Vojske Federacije Bosne i Hercegovine. Dalje, navedeno je da istom Odlukom objavljen javni interes za eksproprijaciju zemljišta u privatnom vlasništvu koje će biti obuhvaćeno izgradnjom, ali bez određivanja granica predmetnog terena. Takođe, navedeno je da je 6. oktobra 1998. godine Vlada Federacije Bosne i Hercegovine donijela Odluku kojom je ovlastila Federalno ministarstvo odbrane da uđe u posjed nekretnina koje su predmet objave po općem interesu za eksproprijaciju, prije nego što je i jedno rješenje o eksproprijaciji postalo pravomoćno. Vrhovni sud je naveo da je tužena 6. novembra 2003. godine donijela Odluku o dopuni Odluke o izgradnji Središta za borbenu obuku, kojom prestaje opći interes nad dijelom prostora poligona za borbenu obuku. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o objektivnoj odgovornosti, odgovornosti od opasne stvari, odnosno djelatnosti, što je regulisano odredbama čl. 174. do 177. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, ukazano je da se u slučaju objektivne odgovornosti za nastalu štetu, imalac opasne stvari, odnosno lice koje se bavi opasnom djelatnošću može osloboditi od odgovornosti ako dokaže da je do štete došlo krivicom trećeg lica za koju on ne odgovara, krivicom samog oštećenog ili dejstvom više sile. Vrhovni sud je naveo da je utvrđeno (na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske i geodetske struke) da na apelantkinjinim parcelama nisu vršeni nikakvi građevinski radovi, niti je apelantkinja izvela bilo kakve dokaze u pogledu izvođenja radova tužene na njenim objektima. Isto tako, ukazano je da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizilazi da su apelantkinjini objekti u većem dijelu propali – uništeni od požara, dotrajalosti, vremenskih nepogoda, neodržavanja. Osim toga, utvrđeno je da je usljed gađanja snaga SFOR- došlo do požara, koji se proširio i na ostala područja Središta za borbenu obuku – poligona. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je tužena dokazala da je do štete na apelantkinjinim objektima došlo krivicom SFOR-a, kao trećeg lica, za koje tužena ne odgovara i na koji način se oslobodila od odgovornosti za nastalu štetu, u smislu odredaba člana 177. ZOO.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi u konkretnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, a na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantkinje. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP-1220/15 od 7. juna 2016. godine i AP-1594/17 od 7. septembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5520/17 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio