Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2691/16 (M. K. i N. K.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2691/16

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2691/16, rješavajući apelaciju Miljane Kalem i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Miljane Kalem i Novice Kalema podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 1 P 001132 16 Rev 2 od 14. aprila 2016. godine, presudā Okružnog suda u Trebinju br. 95 1 P 001132 14 Gž 2 od 20. juna 2014. godine i 95 1 P 001132 11 Gž od 17. aprila 2012. godine i presudā Osnovnog suda u Trebinju - Odjeljenje Nevesinje br. 95 1 P 001132 12 P 2 od 13. juna 2013.

godine i 95 1 P 001132 08 P od 11. juna 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Miljana Kalem i Novica Kalem (u daljnjem tekstu: prvoapelantkinja i drugoapelant ili apelanti) iz Nevesinja, koje zastupa Branko Simović, advokat iz Crne Gore, podnijeli su 22. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 1 P 001132 16 Rev 2 od 14. aprila 2016. godine, presudā Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 95 1 P 001132 14 Gž 2 od 20. juna 2014. godine i 95 1 P 001132 11 Gž od 17. aprila 2012. godine i presudā Osnovnog suda u Trebinju - Odjeljenje Nevesinje (u daljnje tekstu: Osnovni sud) br. 95 1 P 001132 12 P 2 od 13. juna 2013. godine i 95 1 P 001132 08 P od 11. juna 2011. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka.

2. Apelanti traže „izuzeće sudija Ustavnog suda srpske nacionalnosti“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i „Sarajevo osiguranja“ d.d. Sarajevo (tuženi u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u periodu od 15. februara do 19. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Osnovni sud i tuženi su u periodu od 21. februara do 20. marta 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju, a Okružni sud nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.

5. Ustavni sud je odbio prijedlog apelanata za izuzeće sudija od rada i odlučivanja o predmetnoj apelaciji, jer je zaključio da za izuzeće ne postoji niti jedan razlog u smislu člana 90 Pravila Ustavnog suda.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Apelanti su 29. aprila 2008. godine Osnovnom sudu podnijeli tužbu radi naknade štete. Prema zapisnicima dostavljenim od apelanata, pred Osnovnim sudom je 1. marta i 14. jula 2010. godine održano pripremno ročište, a 11. aprila i 12. maja 2011. godine ročišta za glavnu raspravu.

8. Presudom Osnovnog suda broj 95 1 P 001132 08 P od 11. juna 2011. godine djelimično je usvojen precizirani tužbeni zahtjev apelanata i obavezan tuženi da prvoapelantkinji isplati određene novčane iznose po osnovu nematerijalne štete (za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljeni strah, za naruženost i za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti) sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenih iznosa po svim navedenim osnovima. Presudom je, dalje, odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je prvoapelantkinja tražila da joj tuženi isplati određene mjesečne iznose na ime izgubljene zarade za period od 14. juna 2007. do 14. maja 2011. godine, te da joj počev od 1. juna 2011. godine isplaćuje mjesečnu rentu u određenom iznosu, dok za to budu postojali zakonski uslovi. Presudom je odbijen i dio tužbenog zahtjeva kojim je drugoapelant tražio da mu tuženi isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom na ime troškova boravka u Podgorici, prevoza od Podgorice do Gacka i obratno, troškove liječenja prvoapelantkinje i troškove odlaska u banje.

9. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je 14. juna 2007. godine u saobraćajnoj nezgodi koju je izazvao Milan Adžić, upravljajući vozilom osiguranim kod tuženog, prvoapelantkinja, kao saputnica, doživjela teške tjelesne ozljede. Dalje je naveo da je u krivičnom postupku Milan Adžić presudom nadležnog suda osuđen zbog krivičnog djela ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske i izrečena mu je kazna zatvora i mjera bezbjednosti, te je u obrazloženju navedene presude navedeno da je Milan Adžić upravljao vozilom pod dejstvom alkohola u krvi. Osnovni sud je u konkretnom slučaju utvrdio podijeljenu odgovornost prvoapelantkinje i tuženog, jer je prvoapelantkinja znala da će vozilom upravljati Milan Adžić, koji je neposredno pred vožnju konzumirao alkohol, te da se prije vožnje nije vezala sigurnosnim pojasem, što je značilo da je svojim postupcima doprinijela nastanku sopstvene štete, izražene 15%. Stoga je Osnovni sud, u skladu sa članom 205 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), umanjio dosuđene iznose naknade nematerijalne štete po svim osnovima za 15%. Nadalje, Osnovni sud je odbio prvoapelantkinjin tužbeni zahtjev za novčanu naknadu zbog izgubljene zarade i novčane rente, jer prvoapelantkinja u postupku nije dokazala osnovanost navoda i činjenica na kojima je zasnivala zahtjev. Dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenih iznosa Osnovni sud je odbio kao previsoko postavljen i suprotan utvrđenom činjeničnom stanju. Osim toga, zaključeno je i da drugoapelant (otac prvoapelantkinje) nije dokazao osnovanost navoda i činjenica na kojim je zasnivao potraživanje novčane naknade na ime troškova boravka, prevoza, troškova liječenja i troškova odlaska u banju, te je Osnovni sud odbio navedeni zahtjev.

10. Presudom Okružnog suda broj 95 1 P 001132 11 Gž od 17. aprila 2012. godine žalba tuženog je odbijena, a žalba apelanata djelimično uvažena i prvostepena presuda ukinuta u dijelu kojim je odbijen zahtjev prvoapelantkinje za naknadu izgubljene zarade u obliku rente i zahtjev drugoapelanta za naknadu troškova u vezi sa liječenjem prvoapelantkinje, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, te je predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu žalba prvoapelantkinje odbijena i u tom dijelu prvostepena presuda potvrđena.

11. U ponovnom postupku, prema zapisnicima dostavljenim od apelanata, Osnovni sud je 20. septembra 2012. godine održao pripremno ročište, te četiri ročišta za glavnu raspravu u periodu od 29. oktobra 2012. do15. aprila 2013. godine.

12. Presudom Osnovnog suda broj 95 1 P 001132 12 P 2 od 13. juna 2013. godine obavezan je tuženi da prvoapelantkinji isplati određene novčane iznose po osnovu novčane rente za period od 14. juna 2007. do 31. oktobra 2012. godine, te da joj ubuduće plaća mjesečnu rentu u određenom iznosu, dok za to budu postojali zakonski razlozi, dok je dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenih iznosa po osnovu rente odbijen. Presudom je, dalje, tuženi obavezan da prvoapelantkinji nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je drugoapelant tražio da mu tuženi isplati određeni novčani iznos na ime materijalnih troškova i naknadi mu troškove parničnog postupka.

13. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da drugoapelant u toku postupka nijednim dokazom nije dokazao da je potrošio određeni novčani iznos u vezi sa liječenjem prvoapelantkinje, odnosno postupio je suprotno čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). S tim u vezi, obrazloženo je da su svjedoci, koji su navodno pozajmili novac drugoapelantu za potrebe liječenja prvoapelantkinje i boravka njenog oca i majke u Podgorici, u tazbinskom srodstvu sa sestrom prvoapelantkinje, odnosno u prijateljskim odnosima sa ocem i majkom prvoapelantkinje, te je stoga ocijenjeno da su iskazi navedenih svjedoka neuvjerljivi i sračunati s namjerom da pomognu drugoapelantu. Nadalje, u pogledu tužbenog zahtjeva prvoapelantkinje, Osnovni sud je dosudio prvoapelantkinji mjesečnu rentu za navedene periode u skladu sa nalazom vještaka, gdje je kao osnovica uzeta plata medicinske sestre u Opštoj bolnici Nevesinje, ali ocjenjujući činjenicu da je prvoapelantkinja doprinijela nastanku nematerijalne štete izražene 15%, mjesečnu novčanu rentu je umanjio za 15%. S tim u vezi, obrazloženo je da je Osnovni sud prihvatio izvještaj o finansijskom vještačenju, smatrajući da je u konkretnom slučaju najpravičnije da za određivanje mjesečne rente bude plata medicinske sestre u Opštoj bolnici Nevesinje, ostvarena bez minulog rada, uzimajući pri tome u obzir dosadašnje stavove sudske prakse u predmetima sa istim pravnim osnovom, jer je prvoapelantkinja završila srednju medicinsku školu i, da nije bilo nezgode, mogla je pronaći zaposlenje i ostvarivati lični dohodak. Dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenih iznosa po osnovu novčane mjesečne rente Osnovni sud je odbio, jer je previsoko postavljen i suprotan utvrđenom činjeničnom stanju.

14. Presudom Okružnog suda broj 95 1 P 001132 14 Gž 2 od 20. juna 2014. godine djelimično je uvažena žalba tuženog i preinačena presuda Osnovnog suda od 13. juna 2013. godine, tako da je tuženi obavezan da prvoapelantkinji isplati novčanu rentu u određenom mjesečnom iznosu, počevši od 13. juna 2013. godine, te ubuduće dok za to budu postojali zakonski uslovi, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u određenom novčanom iznosu. Presudom je odbijena žalba apelanata.

15. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da drugoapelant nije dokazao da je potrošio novčani iznos postavljen u tužbenom zahtjevu tokom liječenja prvoapelantkinje. S tim u vezi, obrazloženo je da je iz spisa predmeta proizilazilo da drugoapelant nije pružio nijedan materijalni dokaz kojim bi dokazao svoje tvrdnje u vezi sa ovim troškovima, nego je izveo samo dokaz saslušanjem svjedoka, koji su u tazbinskom srodstvu sa sestrom prvoapelantkinje. Nadalje, u pogledu prvoapelantkinjinog zahtjeva za isplatu mjesečne novčane rente, Okružni sud je citirao odredbu člana 195 stav 2 ZOO i naveo da je treba tumačiti tako da osnov za ostvarenje prava na naknadu zbog nesposobnosti za rad postoji samo ako se utvrdi da povrijeđeni, usljed pretrpljenih povreda i narušenog zdravlja, ne može da ostvaruje zaradu koju je ostvarivao do povrede, odnosno zaradu koju bi ostvarivao da je zdrav i da mu nije smanjena radna sposobnost. S tim u vezi, Okružni sud je ocijenio pravilnim stav prvostepenog suda da je osnovan tužbeni zahtjev prvoapelantkinje za naknadu materijalne štete u vidu novčane rente zbog nesposobnosti za rad usljed povređivanja. Međutim, Okružni sud je zaključio da nije bilo pravnog osnova da se prvoapelantkinji dosudi naknada u vidu rente i za vrijeme od povređivanja pa do dana presuđenja. S tim u vezi, obrazložio je da je renta naknada materijalne štete čiji ukupan iznos nije poznat u vrijeme odlučivanja o tužbenom zahtjevu, a renta se plaća periodično u unaprijed utvrđenim iznosima. Nadalje, naveo je da za štetu koja je već nastupila u vrijeme donošenja sudske odluke isplata nema karakter rente, nego naknade štete zbog izgubljene zarade usljed nesposobnosti za rad, pri čemu se uzima u obzir realna zarada koju bi oštećeni mogao ostvarivati.

16. Slijedom navedenog, Okružni sud je istakao da prvoapelantkinja u vrijeme povređivanja nije bila u radnom odnosu, niti je dokazala da je ostvarivala neku drugu zaradu. Stoga je Okružni sud ocijenio da prvoapelantkinja stiče pravo na naknadu štete u odnosu na rentu od dana kada bi, prema ličnim i drugim okolnostima slučaja, počela sticati zaradu. Dalje je istakao da materijalna šteta zbog izgubljene zarade i renta nisu iste kategorije, te da se novčana renta dosuđuje kao naknada buduće trajne štete koja će se ostvarivati poslije donošenja presude. Okružni sud je naveo da prvoapelantkinja nije dokazala da je sve vrijeme od povređivanja pa do donošenja pobijane presude mogla ostvarivati neku zaradu, uključujući i zaposlenje sa zanimanjem medicinske sestre u Opštoj bolnici u Nevesinju ili u nekoj drugoj zdravstvenoj ustanovi, sve i da nije bila povrijeđena. Po mišljenju Okružnog suda, uzimajući u obzir okolnosti slučaja, a prije svega činjenicu da najveći broj lica sa završenom srednjom stručnom spremom ne može očekivati zaposlenje za nekoliko godine po završetku škole, bilo je opravdano dosuditi prvoapelantkinji naknadu štete u obliku rente kao buduće trajne štete koja će se ostvarivati poslije donošenja prvostepene presude, tj. od 13. juna 2013. godine. S tim u vezi, obrazloženo je da je realno bilo očekivati, pa i s obzirom na okolnosti da vlada velika nezaposlenost, da bi se prvoapelantkinja do navedenog datuma mogla zaposliti kao medicinska sestra u nekoj zdravstvenoj ustanovi. Okružni sud je na kraju utvrdio visinu rente od 13. juna 2013. godine, u visini plate medicinske sestre u Opštoj bolnici u Nevesinju, koju je umanjio za 15%, koliki je doprinos prvoapelantkinje nastanku štete.

17. Presudom Vrhovnog suda broj 95 1 P 001132 16 Rev 2 od 14. aprila 2016. godine odbijene su revizije apelanata i tuženog podnesene protiv presuda Okružnog suda od 17. aprila 2012. i 20. juna 2014. godine.

18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su, imajući u vidu nalaze i mišljenja vještaka ortopeda i neuropsihijatra, nižestepeni sudovi prvoapelantkinji dosudili naknadu nematerijalne štete koja predstavlja odgovarajuću satisfakciju u smislu odredbe člana 200 ZOO. U pogledu doprinosa prvoapelantkinje nastanku štete, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili njen doprinos od 15%. S tim u vezi, istaknuto je, da je prvoapelantkinja postupala sa prosječnom pažnjom, mogla je i morala znati da se, sjedajući u automobil sa vozačem koji je konzumirao alkohol, izlaže opasnosti. Po mišljenju Vrhovnog suda, navedeno ponašanje prvoapelantkinje, odnosno njen pristanak da je vozi vozač u takvom stanju je u uzročnoj vezi sa njenim povređivanjem i štetom koju trpi, pa je zbog toga i postojao njen doprinos nastanku te štete tim više što ona nije bila ni vezana sigurnosnim pojasom. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da je odluka o novčanoj renti, kao vidu materijalne štete, zbog gubitka očekivane zarade zasnovana na pravilnoj interpretaciji člana 195 stav 2 u vezi sa članom 185 ZOO. S tim u vezi, obrazložio je da u vrijeme povređivanja prvoapelantkinja nije bila zaposlena, niti je bila prijavljena kao nezaposleno lice kod nadležnog Zavoda za zapošljavanje (prema podacima u spisu, prvoapelantkinja se kod tog zavoda prijavila tri mjeseca nakon saobraćajne nezgode). Dalje je istaknuto da, zbog težine povreda, prvoapelantkinja se ne može zaposliti u svojoj struci, odnosno izgubila je mogućnost da radi kao medicinska sestra - tehničar, čime trpi manjak u svojoj imovini (član 155 ZOO), pa zbog toga ima pravo da traži da joj se dosudi naknada štete u skladu sa članom 195 stav 2 ZOO.

19. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio pogrešnim stav prvostepenog suda da prvoapelantkinji pripada pravo na ovu vrstu štete od momenta štetnog događaja, jer je nesporno da ona tada nije radila i da stoga nije ni mogla trpjeti gubitak zarade. Pošto prvoapelantkinja nije dokazala ni da je u vrijeme kada se desila saobraćajna nezgoda, imala izglede da se zaposli u svojoj struci, Vrhovni sud je ocijenio pravilnom odluku drugostepenog suda kojom je prvoapelantkinji dosuđena mjesečna renta od donošenja prvostepene presude pa ubuduće. Istaknuo je notornu činjenicu da lica sa završenom srednjom školom dugo čekaju na zaposlenje, a u spisu nema dokaza da bi se prvoapelantkinja zaposlila prije nego većina njenih kolega sa završenom srednjom medicinskom školom, niti ima dokaza da je prvoapelantkinja prije štetnog događaja imala namjeru da se zaposli u inostranstvu. U pogledu odbijanja tužbenog zahtjeva drugoapelanta, Vrhovni sud je naveo da, osim saslušanja drugoapelanta u svojstvu parnične stranke, te sestre prvoapelantkinje, odnosno kćerke drugoapelanta i njenog supruga kao svjedoka, nisu izvedeni drugi dokazi na okolnost visine troškova liječenja prvoapelantkinje, kao i drugih troškova u vezi sa time. Nadalje, istaknuo je i da, prema sprovedenim dokazima, troškove liječenja prvoapelantkinje i njene rehabilitacije je snosio Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske, a drugoapelant nije dokazao visinu troškova koje je on imao u toku liječenja prvoapelantkinje. Takođe je naveo i da se iz iskaza svjedoka jedino moglo zaključiti da je drugoapelant pozajmio od tazbine određeni novčani iznos, ali se samo na osnovu toga nije mogao usvojiti zahtjev s obzirom na to da drugoapelant nije posjedovao pismene isprave na osnovu kojih bi se moglo utvrditi koje je stvarne troškove imao u vezi sa liječenjem prvoapelantkinje i kolika je visina tih troškova.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te član 11 Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena. Povredu navedenih prava apelanti vide u nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te traže da se u ovom predmetu postupi kao u predmetu Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine. Stav Okružnog suda da prvoapelantkinji ne pripada pravo na izgubljenu zaradu, jer se ne bi zaposlila i da nije bilo saobraćajne nezgode, apelanti smatraju suprotnim odredbama ZOO i dosadašnjoj sudskoj praksi (u prilogu su dostavili Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev- 628/05 od 17. avgusta 2005. godine). Takođe, smatraju da su Okružni i Vrhovni sud hipotetički sudili da prvoapelantkinji ne pripada materijalna šteta od dana povređivanja, pa smatraju da je primjena propisa diskriminatorska u odnosu na prvoapelantkinju, kao mladu djevojku, jer je izgubila zaradu medicinske sestre koju je mogla ostvariti i zapošljavanjem u inostranstvu. Nadalje, apelanti smatraju da su sudovi proizvoljno i pogrešno zaključili da postoji doprinos prvoapelantkinje nastanku štete, te da je navedeni zaključak suprotan utvrđenom činjeničnom stanju i sprovedenim dokazima. U pogledu tužbenog zahtjeva drugoapelanta, imajući u vidu težinu povreda i dug period bolničkog i banjskog liječenja koje je plaćao drugoapelant, smatraju da su sudovi u skladu sa odredbama ZPP trebali prihvatiti da su traženi troškovi zaista nastali i obavezati tuženog da ih nadoknadi.

21. Po mišljenju apelanata, da je Osnovni sud pravilno sudio ovu štetu i postupao po tužbi u razumnim rokovima, prvoapelantkinja „bi imala umanjenu izgubljenu rentu do 3. aprila 2008. godine, kada je tužba procesuirana“. Smatraju da su sudovi postupili suprotno odredbama ZPP, nepotrebno odugovlačeći predmetni postupak na štetu prvoapelantkinje.

22. Apelanti predlažu „izuzeće sudija Ustavnog suda srpske nacionalnosti“, jer je Milan Adžić, koji je osuđen za predmetnu saobraćajnu nezgodu u kojoj je prvoapelantkinja teško ozlijeđena, prilikom davanja iskaza u toku predmetnog postupka naveo: „...preko prijatelja Alekse Buhe iz Beograda, bivšeg ministra inostranih poslova RS, uspio sam završiti da tužiteljica participira troškove liječenja preko Fonda zdravstvene zaštite u Banjoj Luci oko 90%.“ Budući da, prema tvrdnji Milana Adžića, navedeni Aleksa Buha ima veliki uticaj u RS, a kako bi otklonili svaku sumnju na mogući uticaj Alekse Buhe, traže od „predsjednika Ustavnog suda da izuzme sudije srpske nacionalnosti“.

b) Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud navodi da osporenom odlukom nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Navodi da ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju osporene odluke. Smatra bespredmetnim pozivanje na presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine s obzirom na to da se u svakom pojedinačnom slučaju utvrđuju okolnosti od kojih zavisi pravo na naknadu štete. Takođe, ističu da prvoapelantkinja nije sprovela nijedan dokaz na okolnost da je imala namjeru da se zaposli u inostranstvu i da ju je štetni događaj u tome spriječio. Vrhovni sud smatra neosnovanim prvoapelantkinjin navod da je diskriminisana zbog svog pola, jer joj je dosuđena naknada štete u skladu sa zakonom i usvojenom sudskom praksom, te da bi ista naknada bila dosuđena i u slučaju da je tužilac lice muškog pola.

24. Osnovni sud smatra da je u toku prvostepenog postupka pravilno primijenio materijalno i procesno pravo, te da ni u jednoj fazi postupka nije bilo kršenja prava prvoapelantkinje.

25. Tuženi smatra da ne postoji povreda prava na pravično suđenje prvoapelantkinje. Okolnost da prvoapelantkinja nije u cijelosti uspjela sa tužbenim zahtjevom tuženi ne smatra uskraćivanjem prava na pristup sudskoj zaštiti i pravičnom suđenju, već da se radi o očitoj činjeničnoj i pravnoj neosnovanosti takvih zahtjeva.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 177. stav 3.

Imalac se oslobađa odgovornosti djelimično, ako je oštećenik djelimično doprinio nastanku štete.

Član 185.

Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.

Član 192. stav 1.

Oštećenik koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu.

Član 195.

Ko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, kao i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. Ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.

27. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja predmetnog postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123. stav 1.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju konačna odluka je Presuda Vrhovnog suda broj 95 1 P 001132 16 Rev 2 od 14. aprila 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, konačnu presudu punomoćnik apelanata je primio 18. maja 2016. godine a apelacija je podnesena 22. juna 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te član 11 Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na naknadu materijalne i nematerijalne štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

36. Apelanti navode da je u osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

37. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

38. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u toku postupka utvrdili da je prvoapelantkinja teško ozlijeđena u saobraćajnoj nezgodi koju je izazvao osiguranik tuženog. Apelanti su podnijeli tužbu u kojoj je prvoapelantkinja tražila naknadu nematerijalne štete i izgubljenu zaradu (novčanu rentu) od dana saobraćajne nezgode, a drugoapelant (otac prvoapelantkinje) naknadu materijalnih troškova na ime prevoza, boravka i liječenja.

39. Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi u konačnici djelimično usvojili prvoapelantkinjin tužbeni zahtjev i dosudili joj naknadu nematerijalne štete i novčanu rentu od 13. juna 2013. godine (od dana donošenja prvostepene presude u ponovnom postupku), dok su odbili njen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu, kao i tužbeni zahtjev drugoapelanta za naknadu materijalnih troškova. S tim u vezi, u osporenim presudama redovni sudovi su ukazali da je, u smislu čl. 177 stav 3 i 192 stav 1 ZOO, prvoapelantkinjin doprinos nastanku štete iznosio 15%, jer je znala da je vozač pod dejstvom alkohola i da se nije vezala sigurnosnim pojasom. Nadalje, ukazali su i da prvoapelantkinja u vrijeme povređivanja nije bila zaposlena, niti je bila prijavljena kao nezaposleno lice kod nadležnog Zavoda za zapošljavanje, te nije dokazala da je u vrijeme kada se desila saobraćajna nezgoda imala izglede da se zaposli u svojoj struci. Stoga, po mišljenju redovnih sudova, prvoapelantkinji nije pripadalo pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade usljed nesposobnosti za rad, nego samo pravo na naknadu buduće trajne štete u vidu novčane rente koja će se ostvarivati poslije donošenja presude. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da kod naknade materijalne štete odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, a ako to nije moguće ili nije nužno, sud će odrediti da odgovorno lice isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete (član 185 st. 1 i 3 ZOO). Takođe, Ustavni sud primjećuje da je lice koje drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje, između ostalog, dužno naknaditi mu zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja (član 195 stav 1). Nadalje, ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu (član 195 stav 2). Imajući u vidu iznesene zakonske odredbe, kao i utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ne smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili prvoapelantkinjin tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete u vidu izgubljene zarade od dana saobraćajne nezgode (član 195 stav 1 ZOO), jer, kako je navedeno, nesporno je da prvoapelantkinja nije bila u radnom odnosu. S druge strane, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ni zaključak redovnih sudova da prvoapelantkinja ima pravni osnov za naknadu materijalne štete u vidu rente zbog nesposobnosti za rad (član 195 stav 2 ZOO), koji su sudovi, ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaja, odredili od dana kada bi prema ličnim i drugim okolnostima slučaja počela sticati zaradu, odnosno od dana donošenja prvostepene presude. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su sudovi temeljito ispitali sve okolnosti predmetnog slučaja i detaljno i jasno obrazložili svoju odluku u vezi sa utvrđenim doprinosom prvoapelantkinje nastanku štete i prava na rentu u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U pogledu drugoapelanta, redovni sudovi su ukazali da drugoapelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete, jer, u suštini, nije priložio materijalnu dokumentaciju kojom bi dokazao svoje navode. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja i relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka redovnih sudova ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na štetu apelanata. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

40. Nadalje, u vezi sa pozivanjem apelanata na presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u kojoj je, prema njihovim navodima, renta maturantu srednje škole dosuđena od dana povređivanja, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-628/05 od 17. avgusta 2006. godine, u prvom redu, proizilazi da je mjesečna renta zbog izgubljene zarade dosuđena za period od podnošenja tužbe, a ne od dana povređivanja. Nadalje, u obrazloženju presude nisu navedene okolnosti koje se tiču dobi i statusa tužioca, nego samo da se radi o “veoma mladoj osobi“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud može jedino zaključiti da se činjenično i pravno ne radi o identičnoj situaciji. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje je tumačenje propisa redovnih sudova pravilno, jer je navedeno u isključivoj nadležnosti redovnih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju utvrđuje jesu li odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Ustavni sud naglašava da je prethodno ispitao je li u konkretnom slučaju došlo do kršenja ustavnih prava apelanata i zaključio da se u razlozima osporenih odluka ne mogu naći elementi koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na štetu apelanata. Osim toga, u pogledu pozivanja apelanata da se u ovom predmetu postupi kao u predmetu Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, Ustavni sud zapaža da se u navedenoj odluci Ustavnog suda radilo o izvršnom postupku pokrenutom na osnovu vjerodostojne isprave, te da je Ustavni sud zaključio da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada Kantonalni sud nije primijenio Zakon o izvršnom postupku koji je bio na snazi i koji je bio dužan primijeniti, nego je primijenio prijašnji Zakon o izvršnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može zaključiti da postoji bilo kakva veza između navedene odluke i konkretnog predmeta, niti su apelanti to bliže obrazložili.

41. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO i ZPP na predmetnu situaciju, te da su na taj način poštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

42. U vezi sa navodima apelanata koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju, ali i ponašanju istog suda s ciljem nadoknade propuštenog vremena. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su apelanti 29. aprila 2008. godine podnijeli tužbu i da je postupak pravosnažno okončan oko osam godina kasnije presudom Vrhovnog suda od 14. aprila 2016. godine. Nadalje, u toku predmetnog postupka pred prvostepenim sudom je održano najmanje devet ročišta, donesene su dvije prvostepene i dvije drugostepene presude, te presuda Vrhovnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je na predmetnu dužinu postupka nesporno uticala i činjenica da se radilo o složenijem predmetu, jer su određena, odnosno izvršena tri vještačenja, saslušani apelanti i svjedoci, te izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud nakon podnošenja tužbe imao duži period neaktivnosti, ali da je nakon toga u relativno kratkom roku održao pripremno ročište i glavnu raspravu i donio presudu. S druge strane, Okružni sud je postupao u relativno kratkim rokovima (deset mjeseci, odnosno jedna godina, od donošenja prvostepenih presuda). Postupak pred Vrhovnim sudom je trajao nešto duže, ali treba imati u vidu da je postupao po revizijama stranaka izjavljenim protiv dvije drugostepene presude. Stoga, imajući u vidu specifične okolnosti ovog slučaja Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

44. U vezi s navodima apelanata o kršenju člana 11 Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, Ustavni sud zapaža da ove navode apelanti nisu obrazložili da bi se Ustavni sud mogao upustiti u ispitivanje konkretnih navoda. Budući da su se apelanti samo paušalno pozvali na kršenje navedenog člana, te da ga suštinski dovode u kontekst kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud, s obzirom na zaključak u vezi s navodnim kršenjem prava na pravično suđenje, i ovo pozivanje na kršenje navedenog člana, koje nije ničim obrazloženo, smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene odredaba materijalnog i procesnog prava na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zaključuje da, zbog specifičnih okolnosti konkretnog slučaja, navodi apelanata o dužini trajanja predmetnog postupka nisu osnovani.

46. Takođe, nema kršenja člana 11 Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena u situaciji kada se navodi o kršenju ovog člana zasnivaju na istim navodima kao i u pogledu prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani.

47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2691/16 (M. K. i N. K.) | Sudska praksa | Aktio