Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4505/17 (I. G.)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4505/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4505/17, rješavajući apelaciju Ivana Grbavca, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivan Grbavac protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Mal 025244 16 Gž od 29. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Grbavac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 30. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 Mal 025244 16 Gž od 29. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se obaveže tuženi (I. B.) da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju prvostepene odluke, prvostepeni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelant bio vlasnik bernskog planinskog psa, niti da je sporna činjenica da je tuženi 31. januara 2014. godine ustrijelio navedenog psa. Nadalje, da je odredbom člana 158. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), propisano da krivnja postoji kada je štetnik uzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom. Zatim, da je odredbom člana 162. stav 1. istoga zakona propisano da tko u slučaju dopuštene samopomoći uzrokuje štetu osobi koja je izazvala potrebu samopomoći nije dužan naknaditi je, a da je stavom 2. istog člana, propisano da se pod dopuštenom samopomoći razumijeva pravo svake osobe da otkloni povredu prava kada neposredno prijeti opasnost, ako je takva zaštita nužna i ako način otklanjanja povrede prava odgovara prilikama u kojima nastaje opasnost. Prvostepeni sud je istakao da se postavlja pitanje može li se u konkretnom slučaju na tuženog, za kojega je nedvojbeno ustanovljeno da je počinio štetu apelantu ustrijelivši mu psa, primijeniti odredbe člana 162. ZOO-a koje predviđaju mogućnost dopuštene samopomoći na temelju koje ne bi bio dužan naknaditi štetu apelantu. Naime, da je iz provedenih dokaza ustanovljeno da je kritičnoga dana apelant, odnosno njegova obitelj, izgubila nadzor nad navedenim psom, na način da je isti pas prišao do posjeda tuženog i njegove žene na kojima isti drže stado ovaca i kojima je to zanimanje jedini izvor prihoda. Nadalje, da prilikom ocjenjivanja opravdanosti čina tuženog da ustrijeli navedenog psa, sud uzima u obzir činjenice da navedeni pas nije imao lanac i brnjicu, da je isti krupan i da tuženi na svom imanju uzgaja ovce. Zatim, da iz saglasnih izjava svjedoka tuženog proizlazi, a što je i općepoznata činjenica za koju se periodično saznaje iz medija, da postoji realan problem pasa lutalica koji rade štetu na stočnom fondu u konkretnom području. Takođe, da je kao dodatnu okolnost sud cijenio činjenicu da je i supruga tuženog zadobila ugriz od psa posljedicom čega je trpjela zdravstvene tegobe, te da je tuženi osoba starije životne dobi (rođen 1950. godine) i da njegov postupak valja cijeniti i kroz tu prizmu. Prvostepeni sud je istakao da apelant i njegovi svjedoci (otac i brat) navode da je tuženom bila poznata činjenica da je apelant vlasnik bernskog ovčara i da je to tuženi mogao primijetiti ranije uslijed šetanja navedenog psa po selu od strane apelanta i njegovog brata. Međutim, da sud ne može pouzdano ustanoviti takvu činjenicu iz razloga što to tuženi nije potvrdio a poznato je da je kod različitih ljudi, bilo zbog godina ili po samoj njihovoj prirodi, različita i moć zapažanja. Zatim, da navode svjedoka djelatnika policije D. B. i apelantovog oca S. G. u pogledu izjava tuženog nakon navedenog događaja sud ne drži relevantnim, jer se ni iz jednog dokaza ne može pouzdano utvrditi da je tuženi izjavio da je namjerno ustrijelio psa znajući da je to apelantov pas. Naime, da tome ide u prilog i činjenica da tuženi nije bio u lošim odnosima sa apelantom, odnosno da kod njega ne postoji nekakav animozitet ili drugi motiv da mu namjerno nanosi štetu. Uzimajući u obzir utvrđene činjenice (nepostojanja motiva tuženog da nanosi štetu apelantu i njegovu izraženu žal nakon utvrđivanja vlasništva nad psom, da on i žena kao obitelj u lošoj materijalnoj situaciji drže stado ovaca na imanju u ruralnom području, da psi lutalice periodično čine štetu vlasnicima koza i ovaca na lokalnom području, da se navedenog dana apelantov pas izmakao nadzoru, te bez brnjice i lanca došao do posjeda tuženog tjerajući ovce tuženog koje je čuvala njegova supruga, da je njegova supruga ranije pretrpjela ugriz od psa, te činjenicu starije dobi tuženog koja nužno smanjuje moć zapažanja), prvostepeni sud zaključuje da je ponašanje tuženog, iako je bilo grubo i prijeko, proizvod navedenih okolnosti koje su ga dovele do zaključka da njegovim dobrima neposredno prijeti opasnost i za čiju je zaštitu nužno poduzeti mjere (koje prvostepeni sud smatra legitimnim u smislu člana 162. ZOO-a), na način da je u granicama dozvoljene samopomoći preventivno otklonio mogućnost povrede svog imovinskog prava od strane, kako je on smatrao, psa lutalice.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud izvedene dokaze cijenio u skladu sa odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza utvrdio sporne činjenice odlučne za ovaj spor. Zatim, da je stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama prvostepeni sud opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima, pa da ne stoje apelantove tvrdnje o arbitrarnoj i proizvoljnoj ocjeni dokaza. Ukazano je da slobodnoj ocjeni izvedenih dokaza od strane prvostepenog suda apelant ne može sa uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu izvedenih dokaza, tim više što ta ocjena u konkretnom slučaju sadrži isključivo prigovore činjenične prirode, koji su u sporovima male vrijednosti, kao što je konkretni slučaj, ne mogu isticati (čl. 433. st. 1. ZPP-a).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju pogrešno i proizvoljno cijenjeni izvedeni dokazi da nije pravilno primijenjen član 8. ZPP-a, te da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je proizvoljno primijenjeno procesno i materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je tuženi u konkretnom slučaju postupao u granicama dozvoljene samopomoći, te da stoga nije dužan da naknadi predmetnu štetu apelantu (shodno odredbama člana 162. ZOO-a). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman