Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4715/17 (I. T.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4715/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4715/17, rješavajući apelaciju Ivana Tokića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivan Tokić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 009030 14 Uvp od 28. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Tokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Gordan Stojić, advokat iz Mostara, podnio je 13. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 009030 14 Uvp od 28. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog rješenja. Tim prvostepenim rješenjem odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju po osnovu Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše vojske Federacije BiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba).

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud, rješavajući o apelantovoj tužbi, poprimio utvrđenim da su osporeno rješenje tuženog, a i prvostepeno rješenje doneseni povodom apelantovog zahtjeva od 17. juna 2008. godine za priznavanje prava na starosnu penziju primjenom Uredbe. Nadalje, da je prije donošenja prvostepenog i osporenog upravnog rješenja, Ustavni sud Federacije BiH, na sjednici održanoj 5. aprila 2011. godine donio presudu broj U-40/10, koja je objavljena 6. juna 2011. godine, kojom je presudom utvrđeno da Uredba nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH. Zatim, da je obzirom na odgovarajuće odredbe Ustava Federacije BiH, kao i odredbu člana 40. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije BiH (kojom je propisano da usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom se neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“), prvostepeni sud našao da nadležni organi nisu mogli primijeniti odredbe Uredbe, bez obzira kada je zahtjev podnesen, jer više nije postojao propis na osnovu kojeg bi se moglo odlučivati o podnesenom zahtjevu. Vrhovni sud je istakao da kako je nesporno da je u konkretnoj stvari u vrijeme donošenja prvostepenog i osporenog rješenja, a i pobijane presude prvostepenog suda Ustavni sud Federacije BiH svojom presudom broj U-40/10 od 5. aprila 2011. godine (objavljena u "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", broj 34/11 od 6. juna 2011. godine) utvrdio da predmetna Uredba nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH, da više nije ni postojao pravni osnov, odnosno propis po kojem bi se rješavalo o apelantovom zahtjevu za priznavanje prava na starosnu penziju po toj Uredbi. Stoga, da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantovu tužbu podnesenu protiv osporenog rješenja odbio, a za svoj zaključak kroz obrazloženje pobijane presude dao potpune i jasne razloge, koje u svemu prihvata i Vrhovni sud. Naglašeno je, da to posebno imajući u vidu da su, prema odredbi člana IV.C.I2.b) Ustava Federacije BiH, odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće, što podrazumijeva da (od dana objavljivanja odluke) onemogućavaju primjenjivanje propisa za koji je utvrđeno da nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Apelant, između ostalog, navodi da je podnio predmetni zahtjev i da je upravni spis kompletiran prije donošenja navedene presude Ustavnog suda Federacije BiH, tako da je upravi organ, da je rješavao u rokovima propisanim Zakonom o upravnom postupku, morao uvažiti apelantov zahtjev od 17. juna 2008. godine, a sve u skladu sa tada važećom navedenom Uredbom.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke, kao konačne odluke u konkretnom slučaju, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da je u vezi s tim zaključio da nadležni upravi organi i sudovi nisu proizvoljno postupili u pogledu primjene materijalnog prava u situaciji kada je Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U- 40/10 od 5. aprila 2011. godine (koja je objavljena u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 34/11 od 6. juna 2011. godine) Uredba, na osnovu koje je podnesen zahtjev za ostvarivanje prava na penziju, proglašena neustavnom, te da se stoga ne može primijeniti, posebno imajući u vidu da se to desilo prije nego što je donesena odluka o predmetnom zahtjevu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2303/15 od 15. novembra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4715/17 (I. T.) | Sudska praksa | Aktio