Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5372/17 (E. M.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokaz
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5372/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5372/17, rješavajući apelaciju Emira Muratovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Emir Muratović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 227022 17 Kž od 26. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Emir Muratović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Stjepan Ćaćić, advokat iz Tuzle, podnio je 19. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 227022 17 Kž od 26. septembra 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo laka tjelesna ozljeda iz člana 173. stav 1. Krivičnog zakona F BiH (u daljnjem tekstu: KZ F BiH), te mu je izrečena uvjetna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno određeno da se ta kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da su apelantovi žalbeni prigovori, da u obrazloženju pobijane presude sud nije naveo ni konkretizovao razloge zašto nije prihvatio navode odbrane da na strani apelanta, kritične prilike, nije postojao umišljaj za nanošenje tjelesnih ozljeda oštećenom N. A., paušalni. Ukazano je da iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da je prvostepeni sud detaljno obrazložio zašto nije prihvatio odbranu apelanta da se događaj desio onako kako je to apelant izjavio, obzirom da je cijeneći pojedinačno iskaze saslušanih svjedoka, među kojima i iskaz oštećenog, te iskaz i nalaz vještaka sudsko medicinske struke prof. dr. Z. C., prvostepeni sud pravilno zaključio da se krivično pravni događaj desio na način kako je to opisano u izreci pobijane presude. Naime, da je apelant bio svjestan, da će upućivanjem udarca zatvorenom šakom u predio lijevog tjemena glave oštećenog, koje radnje je preduzeo kritične prilike, oštećenom nanijeti tjelesne ozlijede, a što je i htio, tako da njegov psihički odnos prema radnjama tog krivičnog djela, tim žalbenim navodima nije doveden u pitanje. Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju, apelantov branilac u žalbi vrši analizu subjektivnih i materijalnih dokaza koji su izvedeni tokom glavnog pretresa, te izvodi vlastiti zaključak, koji ni na koji način nije doveo u sumnju pravilnost činjenične osnove, na kojoj je zasnovana pobijana presuda. Naime, da je sve izvedene dokaze, prvostepeni sud cijenio savjesno, svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi, nakon čega je pravilno zaključio da su se u radnjama apelanta preduzetim kritičnog dana u kritično vrijeme na parking prostoru RK ,,Omega“ u Tuzli, ostvarila sva objektivna i subjektivna obilježja krivičnog djela laka tjelesna ozljeda iz člana 173. stav 1. KZ F BiH. Nadalje, da je do činjeničnih zaključaka, prvostepeni sud došao savjesnom ocjenom iskaza oštećenog, svjedoka E. H., J. F., M. M., E. M., apelanta i iskaza vještaka sudsko medicinske struke prof. dr Z. C., te materijalnih dokaza, koje je cijenio u smislu člana 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku F BiH (u daljnjem tekstu: ZKP F BiH), a onda u smislu člana 305. tačka 7. istog zakona, potpuno i određeno iznio koje činjenice i iz kojih razloga je uzeo kao dokazane ili nedokazane. Zatim, da je prvostepeni sud iznio iz kojih razloga nije uvažio apelantove navode da je kritične prilike radnje prema oštećenom preduzeo nehotice, kada ga je laktom udario u predjelu lijevog tjemena glave, te iskaz svjedoka E. M. koji je apelantov otac i iskaz svjedoka M. M.. Naime, da je cijeneći iskaze navedenih lica, pravilno zaključio da nisu u skladu sa ostalim izvedenim subjektivnim i materijalnim dokazima, a posebno sa iskazom vještaka sudsko medicinske struke prof. dr Z. C., koji je detaljno opisao povrede koje je utvrdio kod oštećenog, na osnovu medicinske dokumentacije, pravnu kvalifikaciju tih povreda, sredstvo kojim su povrede nanesene, te položaj apelanta i oštećenog kritične prilike, kada je apelant nanio te povrede oštećenom. Kantonalni sud je istakao da je oštećeni tokom istrage i na glavnom pretresu, na jasan i decidan način opisao način na koji mu je apelant, nakon verbalne prepirke, zadao udarac zatvorenom šakom u predjelu lijevog tjemena glave, nanijevši mu te tjelesne povrede, a što je objektivizirao vještak medicinske struke u svom nalazu i iskazu na glavnom pretresu. Ukazano je da je iskaz svjedoka E. M. ocjenjen kao pristrasan, jer je apelantov otac, dok svjedok M. M. nije evidentiran kao očevidac konkretnog događaja, niti je bio u blizini mjesta na kojem se događaj desio, pa iako je na glavnom pretresu izjavio da apelanta poznaje samo iz viđenja, ipak je tvrdio da se dobro sjeća pokreta koje je apelant izveo kritične prilike, te da na zahtjev tužioca nije mogao da opiše oštećenog (a na pitanje otkud mu je poznato da je apelant jedan od momaka koji su sudjelovali u predmetnom događaju, da je naveo da igraju rekreaciju te da mu je apelant u razgovoru jedne prilike pričao kako je imao problem, iz čega je prvostepeni sud zaključio da su neprihvatljivi navodi tog svjedoka da apelanta poznaje samo iz viđenja jer ga je apelant upoznao kakav problem ima), tako da je iskaze E. M. i M. M. prvostepeni sud ocijenio kao nevjerodostojne, jer su u suprotnosti sa ostalim izvedenim dokazima i očigledno su bili usmjereni da pomognu apelantu. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je zaključio da činjenični zaključci do kojih je došao apelantov branilac analizom i ocjenom iskaza tih svjedoka, ni na koji način nisu doveli u sumnju činjenično stanje, kako ga je utvrdio prvostepeni sud.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), koje navode je zasnovao na tvrdnjama da Kantonalni sud nije odgovorio, odnosno obrazložio sve apelantove prigovore, koji se uglavnom svode na ocjenu izvedenih dokaza.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32). U vezi sa navedenim, a u odnosu na apelacione navode da Kantonalni sud nije cijenio sve navode iz žalbe koje je podnio protiv prvostepene presude, Ustavni sud smatra da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezni da iznese sve detalje i da da odgovore na sve iznesen žalbene argumente, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoje odluke, što je i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5372/17 (E. M.) | Sudska praksa | Aktio