Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1250/18 (E. Đ.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Habeas corpus – postupak
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1250/18
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1250/18, rješavajući apelaciju Enise Đalić, na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Enise Đalić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 027189 18 Kv od 2. februara 2018. godine i 09 0 K 027189 18 Kpp 50 od 26. januara 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Enisa Đalić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Mirna Delalić, advokat iz Tuzle, podnijela je 26. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 09 0 K 027189 18 Kv od 2. februara 2018. godine i 09 0 K 027189 18 Kpp 50 od 26. januara 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 15. marta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Tužiteljstvo odgovor na apelaciju dostavili su 20. i 21. marta 2018. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 027189 18 Kpp 50 od 26. januara 2018. godine, između ostalih, apelantici je određena mjera pritvora u trajanju od jednog mjeseca koji se računa od 24. januara 2018. godine od 19.50 sati i može trajati do 24. februara 2018. godine do 19.50 sati ili do nove odluke suda. Iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je apelantici pritvor određen na osnovu člana 146. stav 1. tačke a), b) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (ZKPFBiH).
6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da iz materijalnih dokaza, iskaza saslušanih svjedoka i osumnjičenika i rezultata posebnih istražnih radnji prethodno dostavljenih u sudski spis, dokaza dostavljenih uz prijedlog za izdavanje naredbi za pretres, te dokaza koji su dostavljeni uz predmetni prijedlog, proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelantica počinila krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa krivičnim djelima: zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i nedopušteno korištenje osobnih podataka iz člana 193. KZFBiH. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz obimne materijalne dokumentacije i dostavljenih dokaza (koji su navedeni i interpretirani na str. 5-30 prvostepenog rješenja) proizlazi da su apelantica i njen suprug osumnjičenik S. Đ. osnovali Agenciju za posredovanje u zapošljavanju ,,Leading“ d.o.o. Sarajevo u kojoj je apelantica bila zaposlena, a zatim i Agenciju za posredovanje u zapošljavanju ,,Eslider“ d.o.o. Sarajevo u kojoj je apelantica bila osnivač i odgovorna osoba. Iz dostavljenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da su te agencije formalno vršile usluge posredovanja kod privremenog i povremenog zapošljavanja redovnih studenata i đaka, a de facto su apelantica i osumnjičenik S. Đ., koristeći podatke o studentima i đacima te potvrde različitih školskih ustanova, sačinjavali lažna uvjerenja o svojstvu studenta i đaka i drugu prateću dokumentaciju lažnog sadržaja, koju su potom upotrijebili kao pravu za sačinjavanje knjige članstva i druge evidencije u okviru agencija. Potom su, po prethodnom dogovoru, potrebi i zahtjevu drugih članova grupe za organizirani kriminal (formalnih korisnika usluga), koristeći navedenu lažnu dokumentaciju, sačinjavali tzv. upute za rad, ugovore o pružanju usluga i porezne račune, koji se kao fiktivni pravni poslovi u stvarnosti nikada nisu desili, pa su članovima grupe (korisnicima usluga) služili kao formalni osnov da iskorištavanjem svog položaja ili ovlaštenja vrše ili odobravaju bezgotovinske uplate fakturiranih iznosa na račun pravnih osoba ,,Leading“ d.o.o. Sarajevo i ,,Eslider“ d.o.o. Sarajevo. Apelantici i S. Đ. drugi osumnjičenici su osobno ili putem drugih članova grupe za organizirani kriminal priopćavali neto iznose novca koje su u tom trenutku htjeli da, suprotno poreznom zakonodavstvu, izvuku neoporezivo sa računa pravnih osoba u čije ime su postupali, kako bi im apelantica i osumnjičenik S. Đ. u ime agencija mogli sačiniti lažne ugovore i porezne račune na odgovarajuće iznose, a ti računi su korišteni kao osnov za nalog bezgotovinske transakcije. Transferirani novac apelantica i S. Đ. sukcesivno su u dogovorenom neto iznosu u gotovini podizali sa računa, nevjerodostojnom knjigovodstvenom dokumentacijom pravdali neosnovane isplate iz blagajne i osobno ili putem posrednika predavali na ruke članovima grupe kao odgovornim osobama i zaposlenicima u preduzećima koji se vode kao naručitelji posla radi daljnjeg raspolaganja za osobne potrebe ili potrebe preduzeća. Ostatak novca u vidu provizije za izvršene usluge u iznosu 8-10% dogovorenog neto iznosa za povrat navodnom naručitelju posla apelantica i S. Đ. zadržavali su za sebe i potrebe poslovanja agencije te članove grupe – posrednike za ostvarivanje kontakata, realizaciju uplata i/ili primopredaju gotovog novca, na koji način su organizatori i članovi grupe za organizirani kriminal ostvarili protupravnu imovinsku korist u ukupnom iznosu od preko 40.000.000,00 KM, te nanijeli štetu budžetima i vanbudžetskim fondovima u Federaciji BiH u iznosu od preko 30.000.000,00 KM.
7. Kantonalni sud je istakao da je, u skladu s odredbom člana 61. stav 2. u vezi sa stavom 1. ZKPFBiH, prihvatio prijedlog Tužiteljstva da dokaze pribavljene primjenom posebnih istražnih mjera i radnji kao i zapisnike o ispitivanju osumnjičenika i saslušanju svjedoka, te interne evidencije apelantice i S. Đ. koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora radi procjene zakonitosti pritvora, ne dostavlja osumnjičenicima i njihovim braniteljima, nalazeći opravdanim obrazloženje Tužiteljstva da bi otkrivanje navedenih dokaza ugrozilo ciljeve istrage, imajući u vidu fazu u kojoj se istraga nalazi, odnosno mogućnost proširenja istrage na druge osobe. Također, Kantonalni sud je naveo da nije prihvatio tvrdnje da činjenični opis radnji pojedinih osumnjičenika nije dovoljno konkretiziran, nalazeći da su radnje osumnjičenika, za ovu fazu postupka, odnosno potrebe razmatranja prijedloga za određivanje pritvora, dovoljno konkretizirane, i to u odnosu na svakog od osumnjičenika ponaosob u prijedlogu Tužiteljstva, a potpuno konkretiziranje radnji bi podrazumijevalo da se istraga nalazi pri kraju, u fazi optuženja, što u konkretnom nikako nije slučaj, naprotiv, prema navodima Tužiteljstva, istraga se nalazi još uvijek u početnoj fazi. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelanticine prigovore da su osumnjičenici lišeni slobode prije nego što je to navedeno u prijedlogu za određivanje mjere pritvora, tj. već prilikom preduzimanja radnji pretresanja, s obzirom na to da zakonske odredbe ZKPFBiH ili druge zakonske odredbe ne poistovjećuju radnju pretresanja sa lišenjem slobode, naprotiv, radi se o potpuno različitim procesnim situacijama, pojedinačno propisanim i reguliranim procesnim zakonom. Kada je u pitanju prigovor koji se odnosi na zakonitost dokaza pribavljenih provedbom posebnih istražnih radnji, Kantonalni sud je ukazao da se u ovoj fazi postupka utvrđuje osnovana sumnja o postojanju odlučnih činjenica koje se tiču učinjenja krivičnog djela, uključujući u konkretnom slučaju i pripadnost, odnosno djelovanje osumnjičenika u grupi ljudi koja čini krivično djelo, dok se apsolutnom dokazanošću činjenica može baviti isključivo sudsko vijeće, ukoliko eventualno dođe do podizanja i potvrđivanja optužnice u predmetu.
8. U vezi s postojanjem posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, Kantonalni sud je naveo da je imao u vidu da je apelantica državljanka Republike Crne Gore (u daljnjem tekstu: Crna Gora) gdje je rođena i ima prijavljeno prebivalište, pa je ocjenjujući tu činjenicu, kao i to da nema državljanstvo Bosne i Hercegovine, istakao da se može opravdano zaključiti da postoji opasnost od bjekstva, posebno uzimajući u obzir blizinu Crne Gore, kao i notorno poznatu činjenicu „poroznosti“ graničnih prijelaza. Također, nakon lišenja slobode apelantica je upoznata o krivičnim djelima koja joj se stavljaju na teret, dokazima koji su u dotadašnjem tijeku istrage prikupljeni protiv nje, te je nesporno svjesna težine krivičnih djela i visine zaprijećenih kazni, a te okolnosti ukazuju da apelantica zasigurno ima interes da se krije ili pobjegne kako bi izbjegla svoje daljnje procesuiranje. U situaciji kada apelantica ima državljanstvo i prijavljeno prebivalište u Crnoj Gori, prelazak državne granice i boravak u toj zemlji predstavljaju realnu mogućnost, pa bi zbog činjenice da Crna Gora ne izručuje svoje državljane radi procesuiranja drugim državama apelantica postala nedostupna pravosudnim organima u Bosni i Hercegovini. Osim pravne veze sa susjednom državom, apelantica tamo ima i rodbinu koja joj može pružiti pomoć i osigurati nesmetan boravak ako se na takav korak odluči. Pored navedenog, Kantonalni sud je ukazao da je krivično djelo zbog kojeg se vodi predmetna istraga povezano s pribavljanjem imovinske koristi u višemilionskom iznosu, a iz sadržaja presretnutih razgovora sa osumnjičenikom S. B. proizlazi podatak da apelantica ima određenu gotovinsku sumu koju „neće da dira“ i koju drži na njoj poznatom mjestu i koja nije pronađena, pa je osnovano pretpostaviti da bi tu okolnost apelantica mogla iskoristiti u slučaju bjekstva za nesmetan boravak, čak i u dužem vremenskom periodu. Tužiteljstvo pri tome, u dotadašnjoj istrazi, nije došlo do informacije da apelantica posjeduje nekretnine ili bilo kakvu vredniju imovinu u Bosni i Hercegovini. U vezi s apelanticinim izjašnjenjem, Kantonalni sud je ukazao da postojanje zaključenog sporazuma između dvije države o uzajamnom izručenju građana/državljana u krivičnim predmetima ne predstavlja okolnost koja, kada se imaju u vidu pobrojane konkretne okolnosti koje se odnose na apelanticinu vezu sa susjednom Crnom Gorom, nije od značaja za zaključak suda. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je opravdan prijedlog Tužiteljstva za određivanje pritvora zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH.
9. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da u odnosu na apelanticu postoji poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. U vezi s tim, prvenstveno je navedeno da postoji osnovana sumnja da je apelantica sa osumnjičenikom S. Đ. organizator grupe za organizirani kriminal koja je duži vremenski period, počevši od 2010. godine, djelovala na području Kantona Sarajevo. Činjenica da su ostali osumnjičenici, kako je to utvrđeno na osnovu prikupljene dokumentacije kao i provođenjem posebnih istražnih radnji, postupali u dogovoru i po nalozima organizatora grupe ukazuje na njihovu sposobnost utjecaja na ostale osumnjičenike kao članove grupe, a to ukazuje na osnovanu bojazan da će ukoliko se nađu na slobodi ometati krivični postupak utjecajem na ostale osumnjičenike u smislu međusobnog dogovaranja i usklađivanja njihovih iskaza. Pored toga, apelantica i S. Đ. u bračnom su odnosu, pa ta činjenica sama po sebi ukazuje na mogućnost da će ukoliko se nađu sa slobodi međusobno usaglasiti svoje izjave i preduzeti sve radnje s ciljem skrivanja ili uništavanja dokaza i ometanja daljnje istrage, posebno jer su apelantica i S. Đ. već pokazali spremnost za sakrivanje dokaza i tragova, što proizlazi i iz činjenice da je nakon inspekcijskog nadzora Porezne uprave FBiH iz poslovnih prostorija pravne osobe ,,Leading“ d.o.o. Sarajevo odnesena poslovna dokumentacija koja je tek naknadno pronađena izvršenim pretresom prostorija udruženja „Klub 300“ u kojem je odgovorna osoba osumnjičenik S. Đ. kao predsjednik udruženja. Također, tokom provođenja posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija zabilježen je telefonski razgovor između apelantice i osumnjičenika S. Đ. u kojemu apelantica navodi da je prilikom pretresa prostorija pravne osobe „Leading“ d.o.o. Sarajevo sakrila pečat te pravne osobe koji je, između ostalog, trebao biti privremeno oduzet po naredbi suda, o čemu kasnije S. Đ. upoznaje A. K., a kako je to navedeno u službenoj zabilješci službenika MUPKS od 12. januara 2018. godine. Navedeni razgovor nesumnjivo ukazuje na spremnost apelantice da i pored naredbe Kantonalnog suda za pretres prostorija postupi sa izuzetnom drskošću i sakrije dokaze koji se traže naredbom suda. Pored navedenog, sud je imao u vidu i da je prema prijedlogu Tužiteljstva u narednom periodu potrebno saslušati velik broj svjedoka – studenata zbog čega je potrebno spriječiti da apelantica i S. Đ. te ostali osumnjičenici stupe u kontakt s tim osobama prije nego što Tužiteljstvo osigura njihove iskaze. Najzad, iz iskaza osumnjičenika N. D. proizlazi da je apelantica izuzetno uporna u situacijama kada nastoji nešto dobiti i da je njega uporno kontaktirala kada je tražila uvjerenja i da se ponašala kao da ih je on dužan donijeti.
10. Također, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju postoje i razlozi za pritvor propisani članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Naime, Kantonalni sud je naveo da je opći uvjet propisan navedenom zakonskom odredbom nesumnjivo ispunjen jer se radi o krivičnim djelima za koja se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna. U vezi s postojanjem naročitih okolnosti, Kantonalni sud je istakao da dokazi u spisu pružaju osnovanu sumnju da su radnje izvršenja krivičnih djela preduzimane kontinuirano u dužem vremenskom periodu (duže od sedam godina) u okviru organizirane grupe koja je djelovala po načelu jasno podijeljenih uloga, u kojoj su apelantica i S. Đ. djelovali kao organizatori, pri čemu su iskazali visok stepen upornosti. Upravo činjenica da je apelantica nakon utvrđenih nezakonitosti u radu agencije „Leading“ d.o.o. Sarajevo osnovala novu agenciju ,,Eslider“ d.o.o. Sarajevo, odnosno nastavila sa istom vrstom poslovanja, pokušavajući to prikriti otvaranjem nove agencije, ukazuje na njenu spremnost da ponovi krivično djelo, pa postoji osnovana bojazan da će tako postupiti u narednom periodu ukoliko bude puštena da se brani sa slobode. U kontekstu naročitih okolnosti potrebno je imati u vidu i brojnost radnji izvršenja kao i iznose novca koji su, kako se osnovano sumnja, ,,izvučeni“ iz navedenih preduzeća. Tako iz sadržaja presretnutih razgovora proizlaze gotovo svakodnevne komunikacije između apelantice i posrednika, koji međusobno razgovaraju, te se u kratkim razgovorima koji nerijetko sadrže svega nekoliko rečenica ili pitanja ,,da li je leglo“, ,,da će pustiti“, te brojeve koji označavaju iznose koji se traže. Pri tome, činjenica da osumnjičenici u odnosu na koje se mjera pritvora predlaže iz ovog posebnog pritvorskog razloga nisu ranije osuđivani ne dovodi u pitanje postojanje ovog posebnog pritvorskog razloga, s obzirom na to da ranija osuđivanost, kako to proizlazi iz navedene zakonske odredbe, nije conditio sine qua non za postojanje razloga za određivanje inicijalnog pritvora po ovom pritvorskom osnovu.
11. Najzad, Kantonalni sud je istakao da je, u skladu s odredbom člana 145. stav 1. ZKPFBiH, razmotrio i mogućnost izricanja blažih mjera kako po službenoj dužnosti tako i uzimajući u obzir prijedloge odbrana pojedinih osumnjičenika. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je nakon detaljne analize svih okolnosti zaključio da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju izricanje najteže mjere, odnosno mjere pritvora prema naprijed navedenim osumnjičenicima ocjenjujući da mjere zabrane i nisu adekvatne za postizanje iste svrhe, imajući u vidu zakonske razloge zbog kojih je određen pritvor osumnjičenicima.
12. Rješenjem drugostepenog vijeća Kantonalnog suda broj 09 0 K 027189 18 Kv 13 od 2. februara 2018. godine, pored ostalih, apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana.
13. U obrazloženju rješenja drugostepeno vijeće je navelo da je sudija za prethodni postupak izveo pravilan zaključak da postoji osnovana sumnja da su svi osumnjičenici svjesno i s htijenjem preduzeli krivičnopravne radnje kojim se ostvaruju obilježja predmetnih krivičnih djela, pribavljajući sebi i drugima protupravnu imovinsku korist u višemilionskim iznosima, nakon čega su taj novac na opisani način primili i držali, upotrebljavali u gospodarskom i drugom poslovanju i stavljali novac stečen krivičnim djelom u legalne novčane tokove prikrivajući stvarno porijeklo i stvarajući privid da potječe iz legalne djelatnosti. Također, sudija za prethodni postupak je pravilno prihvatio prijedlog Tužiteljstva da se dokazi koji su dostavljeni sudu uz prijedlog za određivanje pritvora ne dostavljaju osumnjičenicima i njihovim braniteljima, nalazeći opravdanim obrazloženje Tužiteljstva da bi otkrivanje tih dokaza ugrozilo ciljeve istrage, imajući u vidu fazu u kojoj se istraga nalazi, odnosno mogućnost proširenja istrage na druge osobe. U vezi s prigovorom da činjenični opis radnji pojedinih osumnjičenika nije dovoljno konkretiziran i prigovorom kojim se poistovjećuje radnja pretresanja sa lišenjem slobode, sudija za prethodni postupak dao je objašnjenje koje prihvata i drugostepeno vijeće, zbog čega iznesene prigovore smatra neosnovanim.
14. U vezi s navodima apelanticine odbrane da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka jer u dispozitivu rješenja nije naveden zakonski osnov prema kojemu je apelantici određen pritvor, drugostepeno vijeće je istaklo da je na stranici 43. prvostepenog rješenja navedeno da je sud na osnovu člana 148. u vezi sa članom 146 stav 1. tačke a), b), i c) ZKPFBiH donio odluku kao u izreci, zbog čega izneseni prigovor nema važnost koju mu daje apelanticina braniteljica. U pogledu navoda da krivično djelo nedopušteno korištenje osobnih podataka iz člana 193. KZFBiH nije moglo biti počinjeno u okviru grupe za organizirani kriminal s obzirom na visinu zaprijećene kazne, drugostepeno vijeće je istaklo da iz prvostepenog rješenja proizlazi da postoji osnovana sumnja da se radi o krivičnom djelu organizirani kriminal i više drugih krivičnih djela, a ne samo o krivičnom djelu nedopušteno korištenje osobnih podataka zbog čega ni taj žalbeni prigovor ne dovodi u pitanje pravilnost prvostepenog rješenja. U odnosu na apelanticine tvrdnje koje se odnose na trenutak kada je lišena slobode, Kantonalni sud je istakao da se vrijeme početka i trajanja obavljanja pretresa ne može poistovjetiti s vremenom lišenja slobode, zbog čega vijeće ne nalazi da je počinjena bitna povreda postupka. U pogledu apelanticinih navoda kojima je osporavala da je osnovala pravnu osobu „Leading“ d.o.o. Sarajevo, već da je u toj agenciji bila samo zaposlena, Kantonalni sud je istakao da se, imajući u vidu opis radnji izvršenja krivičnih djela, dokaze i ulogu koju je imala, tim prigovorima ne dovodi u pitanje pravilnost rješenja protiv kojeg je izjavljena apelanticina žalba.
15. Nadalje, u vezi s apelanticinim tvrdnjama kojima je osporavala postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, Kantonalni sud je ukazao da je utvrđeno da je apelantica državljanka Crne Gore gdje ima prijavljeno prebivalište, da nema državljanstvo BiH, da je nakon lišenja slobode upoznata o krivičnim djelima zbog kojih se vodi predmetna istraga, dokazima koji su prikupljeni u dotadašnjem toku istrage, da je svjesna težine krivičnih djela i visine zaprijećenih kazni, kao i dokaza na kojima se zasniva osnovana sumnja, a što kod apelantice nesumnjivo može predstavljati motiv za bjekstvo. Također, apelantica ima interes da se krije ili pobjegne sa područja BiH kako bi izbjegla svoje daljnje procesuiranje, pa prelazak državne granice i boravak u Crnoj Gori predstavlja realnu mogućnost u kojoj bi zbog činjenice da Crna Gora ne izručuje svoje državljane radi procesuiranja drugim državama apelantica postala nedostupna pravosudnim organima BiH. Također, apelantica u Crnoj Gori ima i rodbinu kod koje može boraviti te ima određenu gotovinsku sumu koju „neće da dira“ i koju drži na njoj poznatom mjestu. Pored toga, u dotadašnjoj istrazi nije utvrđeno da apelantica posjeduje nekretnine ili vredniju imovinu u BiH. Imajući u vidu iznesene okolnosti, posebno okolnost da je pokrenuta istraga o apelantici, i po nalaženju drugostepenog vijeća okolnosti su koje opravdavaju bojazan da će apelantica ukoliko se nađe na slobodi napustiti BiH, pa je sudija za prethodni postupak imao u vidu i prigovore apelanticine braniteljice, te je izveo pravilan zaključak o postojanju pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH.
16. U pogledu apelanticinih navoda kojima je osporavala postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, Kantonalni sud je naveo da prihvata zaključke sudije za prethodni postupak da postoji osnovana bojazan da će apelantica uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, te da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike. Naime, apelantica i S. Đ. su, za što je utvrđeno da postoji osnovana sumnja, organizatori grupe za organizirani kriminal koja je već duži vremenski period, počevši od 2010. godine, djelovala na području Kantona Sarajevo i šire, s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi. Članovi navedene grupe su u proteklom periodu postali brojni osumnjičenici koji su postupali u dogovoru i po nalozima organizatora grupe apelantice i S. Đ., što upućuje na njihovu sposobnost utjecaja na postupke osoba koje izvršavaju njihove naredbe. Zbog toga postoji osnovana bojazan da će apelantica i S. Đ. sakriti odnosno uništiti i prikriti dokaze i tragove važne za krivični postupak, posebno jer su već pokazali spremnost za sakrivanje dokaza i tragova bitnih za inkriminacije koje im se stavljaju na teret. Nakon inspekcijskog nadzora pravne osobe „Leading“ d.o.o. Sarajevo, koji je izvršila Porezna uprava FBiH, nedostajala je poslovna dokumentacija koja je bila predmet tog inspekcijskog nadzora, a ona je naknadno pronađena izvršenim pretresom prostorija udruženja „Klub 300“. Prema tome, i po nalaženju drugostepenog vijeća, u ovoj fazi istrage postoji opravdana bojazan da će apelantica ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike, odnosno da postoji poseban pritvorski razlog predviđen članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.
17. Drugostepeno vijeće je dalje navelo i da prihvata zaključke iz prvostepenog rješenja da u konkretnom slučaju postoje i razlozi za pritvor propisani članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Naime, ukupne okolnosti konkretnog predmeta imaju karakter naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelantica ponoviti, odnosno nastaviti sa vršenjem krivičnih djela zbog kojih se vodi predmetna istraga. Dokazi u spisu pružaju osnovanu sumnju da su svi osumnjičenici radnje izvršenja krivičnih djela za koje se terete preduzimali kontinuirano u dužem vremenskom periodu (duže od sedam godina), da su preduzimane, kako se osnovano sumnja, u okviru organizirane grupe koja je djelovala po načelu jasno podijeljenih uloga, u kojoj je apelantica djelovala kao organizator sa S. Đ. Pri tome je iskazala visok stepen upornosti pri izvršenju inkriminiranih radnji, koje su rezultirale enormno visokim iznosima protupravno stečene imovinske koristi, kako se to bliže navodi u rješenju sudije za prethodni postupak, što prihvata ispravnim i drugostepeno vijeće, a te okolnosti imaju karakter naročitih okolnosti koje opravdavaju osnovanu bojazan da će u slučaju puštanja na slobodu ponoviti krivično djelo, odnosno nastaviti sa vršenjem krivičnih djela zbog kojih se vodi predmetna istraga.
18. Najzad, drugostepeno vijeće je navelo da je sudija za prethodni postupak izveo pravilan zaključak, koji je na prihvatljiv način i obrazložio, kada je ocijenio mogućnost izricanja mjera zabrane, pa u tom pogledu nisu počinjene bitne povrede postupka.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost osobe iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica je prvenstveno istakla da izreka prvostepenog rješenja ne sadrži zakonski osnov za određivanje pritvora, pa zbog toga smatra da osporeno rješenje nije doneseno u skladu sa zakonom propisanim postupkom u smislu člana 148. stav 2. ZKPFBiH. Apelantica dalje smatra da je u osporenom rješenju navedeno da je lišena slobode 24. januara 2018. godine u 19.50 sati, ali da joj je bila oduzeta sloboda još od 6.30 sati tog dana kada je započeo pretres njenog stana i drugih objekata, pri čemu joj je bilo onemogućeno da se kreće u željenom smjeru, da komunicira s drugim osobama i da je bila pod nadzorom ovlaštenih službenih osoba, ali da Kantonalni sud o tome nije dao adekvatno obrazloženje.
20. U vezi s postojanjem osnovane sumnje, apelantica je ukazala da krivično djelo nedopušteno korištenje osobnih podataka iz člana 193. KZFBiH ne može biti počinjeno u okviru grupe za organizirani kriminal, te da su u prijedlogu Tužiteljstva dati apstraktni navodi o postojanju osnovane sumnje. Također, apelantica smatra da je do identičnih povreda došlo i u odnosu na navode odbrane da nije tačan navod Tužiteljstva da je zajedno sa S. Đ. osnovala pravnu osobu ,,Leading“ d.o.o. Sarajevo, naglašavajući da je u toj agenciji bila samo zaposlenik, ali ne i osnivač ili odgovorna osoba, što su redovni sudovi zanemarili. S druge strane, netačan je navod i da je S. Đ. osnovao društvo ,,Eslider“ d.o.o., posebno imajući u vidu da on nije bio ni odgovorna osoba u toj pravnoj osobi. U vezi s postojanjem osnovane sumnje, apelantica smatra da je proizvoljno primijenjena odredba člana 61. stav 2. ZKPFBiH kada je prihvaćen prijedlog Tužiteljstva da dokazi pribavljeni tokom istrage koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora ne budu dostavljeni osumnjičenim i njihovim braniteljima.
21. U pogledu posebnih pritvorskih razloga apelantica je prvenstveno istakla da Kantonalni sud nije ocijenio okolnost da je apelantica svoj život zasnovala u BiH, gdje živi preko 20 godina i ima zaključen brak i prijavljeno prebivalište, kao i da nije ocijenio činjenicu da se apelantica nije krila niti postoji i jedna okolnost koja bi ukazivala na opasnost od bjekstva. Dalje apelantica ističe da je Kantonalni sud ocijenio činjenicu da Crna Gora ne izručuje svoje državljane radi procesuiranja drugim državama, ali je to netačno s obzirom na to da između BiH i Crne Gore postoji potpisan ugovor o izručenju između Crne Gore i Bosne i Hercegovine, u kojem je članom 7. stav 1. propisano da će se dopustiti izručenje državljana upravo za krivična djela koja se apelantici stavljaju na teret. Također apelantica smatra da je određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH također potpuno neosnovano, s obzirom na to da joj je po tom osnovu pritvor određen pozivanjem na apstraktne razloge. U vezi s tim, apelantica ukazuje da dokumentacija društva „Leader“ d.o.o. Sarajevo nije nikada bila skrivena, već je bila skladištena u prostorijama „Kluba 300“, kao i da pečat te pravne osobe nikada nije bio skrivan, niti je naredbom suda iz 2016. godine to traženo da bi bio oduzet. U odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, apelantica smatra da Kantonalni sud ni u jednom od rješenja nije identificirao „naročite okolnosti“ kakve se zahtijevaju ovom odredbom, a koje bi opravdavale bojazan da će osoba ponoviti djelo ili da će dovršiti pokušano djelo, s obzirom na to da se u tom pogledu ponovno interpretira nalaz o postojanju osnovane sumnje pri čemu sud nije ocijenio apelanticine navode da je neosuđivana. Konačno, apelantica smatra da je do povrede prava na slobodu i sigurnost došlo i uslijed činjenice što sud nije adekvatno razmatrao primjenu blažih mjera koje je predložila odbrana, nego je dao uopćeno obrazloženje, bez konkretizacije. Imajući u vidu navedeno, apelantica je predložila da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih prava, ukine osporena rješenja i apelantici odredi odštetu u pravičnom iznosu.
b)Odgovor na apelaciju
22. Kantonalni sud je, nakon što je detaljno naveo razloge za donošenje osporenih rješenja, istakao da su sudija za prethodni postupak i vijeće Kantonalnog suda postupali u skladu sa zakonskim propisima, zbog čega predlaže da se apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana.
23. Tužiteljstvo je navelo da apelantica, nezadovoljna odlukama suda, neosnovano tumači povredu prava Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, a koja prava su apelantici u konkretnom slučaju u cijelosti poštovana i ničim nisu narušena, zbog čega predlaže da se apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 74. st. (1), (3) i (4) Postupak izvršenja naredbe za pretresanje (1) Prije početka pretresanja ovlaštena službena osoba mora dati obavještenje o svojoj funkciji i razlogu dolaska i predati naredbu za pretresanje osobi kod koje će se ili na kojoj će se izvršiti pretresanje. Ako je nakon toga ovlaštenoj službenoj osobi pristup uskraćen, može upotrijebiti silu, u skladu sa zakonom.
(3) Vlasnik odnosno korisnik stana i drugih prostorija pozvat će se da bude prisutan pretresanju, a ako je on odsutan - pozvat će se njegov zastupnik ili neko od odraslih članova domaćinstva ili susjeda. Ukoliko osoba kod koje se pretresanje ima izvršiti nije prisutna, naredba se ostavlja u prostoriji gdje se vrši pretresanje, a pretresanje se izvršava i bez njene prisutnosti.
(4) Pretresanju stana, ostalih prostorija ili osobe prisustvuju dva punoljetna građanina kao svjedoci. Pretresanju osobe prisustvuju svjedoci istog spola.
Pretresanje osobe vrši osoba istog spola. Svjedoci će se prije početka pretresanja upozoriti da paze kako se pretresanje vrši, kao i da imaju pravo da prije potpisivanja zapisnika o pretresanju stave svoje prigovore ako smatraju da sadržaj zapisnika nije tačan.
Odjeljak 6. Pritvor Član 145. stav (1).
Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
Član 146. stav (1) tačke a), b) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili će dovršiti pokušano krivično djelo ili će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta se krivična djela može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, Član 148. st. (1) i (2) Nadležnost za određivanje pritvora (1) Pritvor se određuje rješenjem suda, a na prijedlog tužitelja.
(2) Rješenja o pritvoru sadrži: ime i prezime osobe koja se lišava slobode, krivično djelo koje joj se stavlja na teret, zakonski osnov za pritvor, obrazloženje, pouku o pravu na žalbu, službeni pečat i potpis sudije koji određuje pritvor.
25. Ugovor o izručenju između Bosne i Hercegovine i Crne Gore („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“ broj 10/13, stupio na snagu 30. juna 2015. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Kaznena djela za koja se dozvoljava izručenje vlastitih državljana Član 7. stav 1.
(1) Izručenje vlastitih državljana zbog kaznenog progna dozvolit će se ako su ispunjeni uvjeti propisani ovim Ugovorim samo za kaznena djela organiziranog kriminala i korupcije i kazneno djelo pranje novca, za koja je prema pravu obje države ugovornice propisana kazna zatvora ili mjera koja podrazumijeva lišenje slobode u trajanju od četiri godine ili teža kazna, koja su kao takva predviđena domaćim zakonodavstvima država ugovornica.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju apelantica je apelacijom osporila Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 027189 18 Kv od 2. februara 2018. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje doneseno 2. februara 2018. godine, a da je apelantica podnijela apelaciju 26. februara 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelantica pobija navedena rješenja tvrdeći da su joj tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
32. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:(…)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela; (…) 3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
Član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije
33. Apelantica u suštini tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi za određivanje pritvora, pri čemu osporava utvrđenje redovnih sudova o trenutku lišenja slobode, zaključke o postojanju osnovane sumnje te posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tačke a), b) i c) ZKPFBiH.
a)Trenutak apelanticinog lišenja slobode
34. Apelantica tvrdi da je u osporenom rješenju navedeno da je lišena slobode 24. januara 2018. godine u 19.50 sati, ali da joj je zapravo bila oduzeta sloboda još od 06.30 sati toga dana kada je započeo pretres njenog stana i drugih objekata, s obzirom na to da joj je bilo onemogućeno da se kreće u željenom pravcu i da komunicira sa drugim osobama i da je bila pod nadzorom ovlaštenih službenih osoba, ali da Kantonalni sud o tome nije dao adekvatno obrazloženje.
35. Ustavni sud naglašava da se prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije prema svom sadržaju ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Ustavni sud ukazuje da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na osobnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Iznimke od zabrane lišavanja slobode date su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije koje sadrže pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25).
36. U vezi s tim, polazeći od karaktera pitanja koje apelantica postavlja, Ustavni sud ukazuje da je prvenstveno potrebno utvrditi da li je apelantica već u trenutku provođenja radnje pretresa bila lišena slobode. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Austin i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud za ljudska prava, br. 39692/09, 40713/09 i 41008/09, od 15. marta 2012. godine, st. 57. i 59), pozivajući se na svoju raniju praksu, istakao da bi se odredilo da li je neka osoba „lišena slobode“ u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije početna tačka mora biti njena konkretna situacija, te se mora uzeti u obzir cjelina kriterija kao što je tip, trajanje, učinci ili način provođenja predmetne mjere. Između lišavanja i ograničavanja slobode u smislu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju postoji samo razlika u stepenu ili intenzitetu, ne prirodi ili suštini (vidi Engel i ostali protiv Holandije od 8. juna 1976. godine, stav 59, serija A, broj 22, zatim u predmetu Guzzardi protiv Italije od 6. novembra 1980. godine, stav 71, serija A, broj 39; i presuda nedavno donesena, Medvedyev i ostali protiv Francuske [VV], broj 3394/03, stav 73, ECHR 2010), Također, Evropski sud za ljudska prava smatra da uvjet da se uzme u obzir „tip“ i „način provođenja“ predmetne mjere (vidi Engel, stav 59, i Guzzardi, stav 92, obje prethodno citirane) omogućava Sudu da vodi računa o specifičnom kontekstu i okolnostima u vezi s ograničavanjem slobode, a koje se udaljavaju od tipične situacije zatvaranja u ćeliju (vidi, naprimjer, Engel i ostali, prethodno citirana, stav 59). Kontekst u kojem je preduzeta mjera je zapravo važan faktor koji treba uzeti u obzir budući da je uobičajeno u savremenim društvima da se dešavaju situacije u kojima se od javnosti može tražiti da podnosi ograničenja slobode kretanja ili slobode u interesu općeg dobra.
37. Ustavni sud zapaža da je sudija za prethodni postupak ocijenio neosnovanim apelanticine prigovore da je lišena slobode prije nego što je to navedeno u prijedlogu za određivanje mjere pritvora, tj. već prilikom preduzimanja radnji pretresanja, navodeći da zakonske odredbe ZKPFBiH ili druge zakonske odredbe ne poistovjećuju radnju pretresanja s lišenjem slobode, već da se radi o potpuno različitim procesnim situacijama, pojedinačno propisanim i reguliranim procesnim zakonom. Apelantica je navedene tvrdnje isticala i u žalbi drugostepenom vijeću, koje je u cijelosti prihvatilo zaključke iz prvostepenog rješenja.
38. Polazeći od navedenih kriterija za procjenu da li je apelantica doista bila lišena slobode u trenutku provođenja radnje pretresanja, Ustavni sud zapaža da, iako provođenje radnje pretresanja može podrazumijevati određeno ograničenje slobode, provođenje te radnje samo po sebi ne podrazumijeva lišenje slobode osobe kod koje će se ili na kojoj će se izvršiti pretraga, s obzirom na to da se ta radnja preduzima samo onda ako ima dovoljno osnova za sumnju da se kod te osobe nalaze učinitelj, saučesnik, tragovi krivičnog djela ili predmeti važni za postupak. Da bi provođenje te radnje predstavljalo lišenje slobode potrebno je da na to ukazuju trajanje, djelovanje ili način provođenja predmetne radnje. U tom kontekstu, u pogledu apelanticinih tvrdnji da je mjera pretresa započela u 6.30 sati 24. januara 2018. godine, a da je okončana u 19.50 sati istog dana, Ustavni sud zapaža da apelantica u prilozima uz apelaciju nije dostavila zapisnik o pretresanju, niti iz stanja spisa proizlazi navedeni podatak, pa da bi se na osnovu toga mogao utvrditi stvarni početak vršenja kao i dužina trajanja te radnje. Međutim, i pod pretpostavkom da je ograničavanje apelanticinog kretanja trajalo u periodu od 6.30 do 19.50 sati 24. januara 2018. godine, Ustavni sud ne bi mogao zaključiti da trajanje, učinci i način provođenja te radnje tokom koje je apelantica, kako to sama tvrdi, bila pod nadzorom policijskih službenika i da joj navodno nije bila dopuštena upotreba mobilnog telefona ili odlazak u toalet bez nadzora, ukazuju da je apelantica u tome periodu bila lišena slobode, posebno jer, kao što je to navedeno, specifičnost radnje pretresanja sama po sebi podrazumijeva primjenu određenih mjera ograničavanja slobode koje su neophodne s ciljem vršenja te radnje, a iz stanju spisa i apelanticinih navoda ne proizlazi da su apelantici bile nametnute mjere koje bi se mogle smatrati da izlaze van okvira neophodnih za zakonito vršenje radnje pretresanja. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je apelantica za vrijeme vršenja radnje pretresanja bila lišena slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije, zbog čega Ustavni sud smatra da su neosnovane apelanticine tvrdnje da joj je ta odredba prekršena u konkretnom slučaju.
b)Postojanje osnovane sumnje
39. Imajući u vidu da apelantica problematizira pitanje osnovane sumnje i datih obrazloženja u vezi s osnovanom sumnjom, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud za ljudska prava u svojoj praksi izrazio stav da postojanje „osnovane sumnje“ (reasonable suspicion) na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to ukazao i Evropski sud za ljudska prava, objektivni posmatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti. Također, postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila krivično djelo kao opći uvjet za određivanje pritvora propisuje i odredba člana 146. stav 1. ZKPFBiH. Šta će se smatrati „osnovanim“ zavisit će od svih okolnosti slučaja. Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. osoba koja je u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
40. U vezi sa zaključkom Kantonalnog suda o postojanju osnovane sumnje da je apelantica počinila krivična djela koja joj se stavljaju na teret, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je sudija za prethodni postupak ocijenio obimnu dokaznu građu (zapisnike o ispitivanju osumnjičenih i saslušanih svjedoka, dokaze pribavljene primjenom posebnih istražnih radnji, interne evidencije i materijalu dokumentaciju) predočenu od Tužiteljstva koju je detaljno naveo i čiji sadržaj je detaljno interpretirao (na str. 5-31). Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno opisao i konkretizirao radnje za koje se apelantica osnovano sumnjiči, a iz kojih proizlazi da su počinjena predmetna krivična djela koja se apelantici stavljaju na teret. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud jasno ukazao na dokaze na osnovu kojih je utvrdio ulogu koju je apelantica imala u okviru pravnih osoba „Leading“ i „Eslider“ d.o.o. Sarajevo. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, drugostepeno vijeće Kantonalnog suda je u cijelosti prihvatilo tu argumentaciju, kao i zaključak Kantonalnog suda da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje osnovane sumnje da je svjesno i s htijenjem preduzela krivičnopravne radnje kojim se ostvaruju obilježja predmetnih krivičnih djela. Pri tome Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće razmotrilo apelanticine prigovore da krivično djelo nedopušteno korištenje osobnih podataka iz člana 193. KZFBiH nije moglo biti počinjeno u okviru grupe za organizirani kriminal s obzirom na visinu zaprijećene kazne, te je istaklo da iz prvostepenog rješenja proizlazi da postoji osnovana sumnja da se radi o krivičnom djelu organizirani kriminal i više drugih krivičnih djela, a ne samo krivičnom djelu nedopušteno korištenje osobnih podataka zbog čega ni taj žalbeni prigovor ne dovodi u pitanje pravilnost prvostepenog rješenja. Također, Kantonalni sud je razmotrio i apelanticine prigovore koji se odnose na ulogu koju je imala u pravnim osobama „Leading“ i „Eslider“ d.o.o. Sarajevo, a koju osporava u apelaciji, te je istakao da se imajući u vidu opis radnji izvršenja krivičnih djela, dokaze i ulogu koju je imala, tim prigovorima ne dovodi u pitanje pravilnost rješenja protiv kojeg je izjavljena apelanticina žalba. U vezi s tim zaključcima, Ustavni sud ponavlja da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda, s obzirom na to da će te okolnosti eventualno biti utvrđene u daljnjem toku krivičnog postupka protiv apelantice. Stoga, imajući u vidu da je osnovana sumnja da je apelantica počinila krivična djela koja joj se stavljaju na teret utvrđena na osnovu dokaza koji su detaljno interpretirani u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja, a koje je u cijelosti prihvatilo i drugostepeno vijeće, ne mogu se prihvatiti kao osnovane apelanticine tvrdnje da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda za ljudska prava koju Ustavni sud slijedi, Kantonalni sud utvrdio sve činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelantica mogla počiniti krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana
238. KZFBiH (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelanticine tvrdnje u vezi sa zaključcima o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.
41. U pogledu apelanticinih tvrdnji da nije obaviještena o dokazima na kojima se zasniva odluka o postojanju osnovane sumnje i da je Kantonalni sud proizvoljno ocijenio odredbu člana 61. ZKPFBiH, Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 61. stav 1. ZKPFBiH kao opće pravilo regulirano da branitelj osumnjičenika tokom istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji su u korist osumnjičenika, ali mu se i to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Ustavni sud, dalje, zapaža da je stavom 2. istog člana propisano da će tužitelj istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branitelja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Kantonalni sud, nakon što je izvršio uvid u dokaze koje je dostavilo Tužiteljstvo uz prijedlog, a koje je jasno naveo u obrazloženju, postupio u skladu s odredbama ZKPFBiH, te da su apelantica i njezina braniteljica, iako im dokazi nisu bili dostavljeni, suprotno apelacionim navodima, bile upoznate, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o određivanju pritvora, sa sadržajem dokaza na kojima je ta odluka zasnovana. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je Kantonalni sud povodom prijedloga Tužiteljstva za određivanje pritvora apelantici i drugim osumnjičenicima održao ročište na kojem su apelantica i njezina braniteljica bile upoznate s dokazima na kojima je ta odluka zasnovana, budući da je tužitelj prilikom obrazlaganja prijedloga obrazložio i sadržaj dokaza u mjeri u kojoj je to bilo dovoljno da se ciljevi istrage ne dovedu u opasnost, a ti dokazi su detaljno interpretirani u prvostepenom rješenju. Zatim, Ustavni sud zapaža da je te apelanticine navode Kantonalni sud razmotrio i u žalbenom postupku, u smislu garancija člana 5. stav 4. Evropske konvencije, i dao razloge zašto je odluka o određivanju pritvora u konkretnom slučaju zakonita, odnosno zašto apelanticini navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi nikakvu proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda budući da je iz obrazloženja osporenih odluka evidentno da je, u smislu stava 2. navedenog člana, Tužiteljstvo sudiji za prethodni postupak dostavilo i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja braniteljice, te zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja standard obavještavanja zadovoljen. U kontekstu apelanticinih prigovora kojima ukazuje da zbog navedenog nije mogla osporavati zakonitost dokaza na kojima Kantonalni sud zasniva odluku o pritvoru, Ustavni sud ukazuje da su pitanja koja se odnose na zakonitost dokaza pitanja koje će biti predmet ocjene sudova u odluci prilikom rješavanja eventualnih prigovora na optužnicu i odluke o meritumu stvari, dakle, prilikom utvrđivanja eventualne krivične optužbe protiv apelantice. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelanticine tvrdnje ni u ovom dijelu. c)Poseban pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH
42. Apelantica tvrdi da redovni sudovi nisu ocijenili okolnosti da posljednjih 20 godina živi u Bosni i Hercegovini gdje je zasnovala i porodicu, te da su proizvoljno naveli da Crna Gora ne izručuje svoje državljane.
43. Ustavni sud podsjeća da se opasnost od bjekstva mora ocjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje opasnosti od bjekstva ili da je učine toliko slabom da ne može opravdati pritvor za vrijeme trajanja suđenja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Yağcı i Sargın protiv Turske, 8. juni 1995. godine, stav 52, serija A, broj 319-A). Opasnost od bjekstva mora se ocijeniti u vezi s faktorima koji se tiču karaktera osobe u pitanju, njenog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih vrsta veza sa zemljom u kojoj mu se sudi. Očekivanje teže kazne i težina dokaza mogu biti relevantni, ali to nije odlučujuće i mogućnost dobijanja garancija može biti korištena za neutralizaciju rizika od bjekstva (vidi Evropski sud za ljudska prava, Neumeister protiv Austrije, 27. juni 1968. godina, stav 10, serija A, broj 8). Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj praksi ukazao kako činjenica da apelant ima dvojno državljanstvo i imovinu u nekoj susjednoj državi ne može per se biti valjan i opravdan razlog na osnovu kojeg sudovi mogu zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bijega, „niti se zbog ove činjenice za svaku osumnjičenu osoba koja posjeduje državljanstvo susjedne države, te imovinu u njoj, po automatizmu može smatrati da postoji bojazan da će pobjeći od pravde u Bosni i Hercegovini“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1150/10 od 14. septembra 2010. godine, tačka 48, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 27/11). Činjenica da osoba nema prijavljeno stalno mjesto prebivališta sama po sebi, također, ne može uputiti na zaključak da postoji opasnost od bjekstva (vidi Evropski sud za ljudska prava, Soulaja protiv Estonije, presuda od 15. februara 2005. godine, stav 64).
44. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Kantonalni sud u prilog zaključku o postojanju opasnosti od bjekstva ocijenio, s obzirom na činjenicu da je apelantica državljanka Crne Gore gdje je i rođena, da nema državljanstvo ili bilo kakvu imovinu u Bosni i Hercegovini, te da je svjesna težine krivičnih djela, visine zaprijećenih kazni i dokaza koji su u dotadašnjem toku istrage prikupljeni protiv nje. Navedene okolnosti dovedene su u kontekst blizine Crne Gore, „poroznosti“ graničnih prijelaza, okolnosti da apelantica osim pravne veze ima i rodbinu koja joj može pružiti pomoć i osigurati nesmetan boravak, kao i rezultata istrage iz kojih proizlazi da apelantica ima određenu gotovinsku sumu koja nije pronađena, na osnovu čega je zaključeno da je osnovano pretpostaviti da bi te okolnosti apelantica mogla iskoristiti u slučaju bjekstva za nesmetan boravak, čak i u dužem periodu. U pogledu apelanticinih prigovora kojima je ukazivala da je zaključen ugovor o izručenju između BiH i Crne Gore, Ustavni sud zapaža da je u prvostepenom rješenju prvostepeni sud prvobitno naveo da Crna Gora ne izručuje svoje državljane, ali da je odlučujući o prigovorima apelanticine odbrane istakao da postojanje zaključenog sporazuma između dvije države o uzajamnom izručenju građana/državljana u krivičnim predmetima ne predstavlja okolnost koja bi bila od značaja za zaključak suda kada se imaju u vidu konkretne okolnosti koje se odnose na vezu apelantice sa susjednom Crnom Gorom. Te zaključke je prihvatilo i drugostepeno vijeće, a oni se prema ocjeni Ustavnog suda, u fazi u kojoj se nalazi predmetni postupak, ne mogu smatrati proizvoljnim. Pored toga, Ustavni sud zapaža da su u osporenim rješenjima ocijenjene i okolnosti na koje apelantica ukazuje i u apelaciji, a koje se odnose na tvrdnje da apelantica ima prebivalište i da je zasnovala porodicu u Bosni i Hercegovini, ali da je Kantonalni sud očigledno zaključio da okolnosti koje su utvrđene kod apelantice govore u prilog postojanju posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH. Stoga, imajući u vidu da je zaključak redovnih sudova o postojanju uvjeta za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH zasnovan na ukupnosti pobrojanih konkretnih okolnosti, a ne pojedinačno i izdvojeno na samo nekoj od njih, kako to apelantica nastoji ukazati, a što bi bilo u suprotnosti s navedenim stavovima Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi kojima osporava postojanje ovog pritvorskog osnova.
d)Poseban pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH
45. Apelantica tvrdi da se zaključak suda u pogledu ovog pritvorskog osnova zasniva na apstraktnim navodima, s obzirom na to da nije nikada pokušala utjecati na svjedoke niti je sakrivala dokumentaciju i pečat pravne osobe „Leading“ d.o.o. Sarajevo.
46. Ustavni sud zapaža da, u skladu s odredbom člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, pritvor može biti određen ili produžen zbog osnovane bojazni da će osoba koje je u pitanju uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. U odnosu na posebne razloge iz člana 146. stav 1. tačka b), Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 59). Također, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).
47. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio postojanje osnovane bojazni koja ukazuje da bi apelantica i ostali navedeni osumnjičenici mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, odnosno naročite okolnosti da bi osumnjičenici boravkom na slobodi mogli ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i stupanjem u međusobni kontakt. Pri tome, kako je navedeno, Kantonalni sud je imao u vidu okolnost da postoji osnovana sumnja da je apelantica sa osumnjičenikom S. Đ. – svojim suprugom, organizator grupe za organizirani kriminal koja je djelovala duži vremenski period, te da su drugi osumnjičenici koji su postali članovi te grupe postupali u dogovoru i po nalozima organizatora grupe, što ukazuje na sposobnost njihovog utjecaja na druge osumnjičenike. Također, Kantonalni sud je naveo da je potrebno saslušati još svjedoka (studenata) zbog čega je potrebno spriječiti da apelantica i S. Đ., te ostali osumnjičenici stupe u kontakt s tim osobama prije nego što Tužiteljstvo osigura njihove iskaze. U kontekstu navedenog Kantonalni sud je istakao i da su apelantica i S. Đ. već pokazali spremnost za sakrivanje dokaza i tragova, s obzirom na to da je iz prostorija pravne osobe ,,Leading“ d.o.o. Sarajevo odnesena poslovna dokumentacija koja je tek naknadno pronađena izvršenim pretresom prostorija udruženja „Klub 300“, kao i da je tokom provođenja posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija zabilježen telefonski razgovor u kojem apelantica navodi da je prilikom pretresa prostorija pravne osobe „Leading“ d.o.o. Sarajevo sakrila pečat te pravne osobe. Osim navedenog, Kantonalni sud je ocijenio da iz iskaza osumnjičenika N. D. proizlazi da je apelantica izuzetno uporna u situacijama kada nastoji nešto dobiti i da je njega uporno kontaktirala kada je tražila uvjerenja i da se ponašala kao da ih je on dužan donijeti. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju Kantonalni sud nije pozvao samo na apstraktne razloge, već da je za svoj zaključak da postoji realna opasnost da bi apelantica, ako bi bila puštena na slobodu, mogla utjecati na postupak koji je u fazi istrage i dovesti je u pitanje, dao dovoljne i relevantne razloge za postojanje pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH koji, po ocjeni Ustavnog suda, ne ostavlja dojam proizvoljnosti.
e)Poseban pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH
48. Apelantica tvrdi da Kantonalni sud odluku o postojanju ovog pritvorskog osnova zasniva na razlozima koji se odnose na postojanje osnovane sumnje, pri čemu nije ocijenio okolnost da apelantica nije prethodno osuđivana.
49. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenika u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i osobnosti dotične osobe (vidi Evropski sud za ljudska prava, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, br. 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Pritom, Evropski sud za ljudska prava smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima kao što su preduzimanje nedopuštenih aktivnosti u dužem periodu, velika šteta prouzročena žrtvama i sklonost ka vršenju krivičnih djela (vidi Evropski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, stav 9). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. juli 2001. god., Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006. godine i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).
50. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je Kantonalni sud utvrdio da kod apelantice postoji opasnost od ponavljanja krivičnog djela, te je zaključio da je ispunjen opći uvjet predviđen članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Pri tome je u obrazloženjima osporenih rješenja ukazano na okolnosti (za koje postoji osnovana sumnja) iz kojih proizlazi da su radnje izvršenja krivičnih djela preduzimane kontinuirano u dužem periodu (duže od sedam godina) u okviru organizirane grupe koja je djelovala po načelu jasno podijeljenih uloga njenih članova, u kojoj su apelantica i S. Đ. djelovali kao organizatori, pri čemu su iskazali visok stepen upornosti, a sve s ciljem stjecanja višemilionske imovinske koristi. Također, Kantonalni sud je imao u vidu da upravo činjenica da je apelantica nakon utvrđenih nezakonitosti u radu agencije „Leading“ d.o.o. Sarajevo osnovala novu agenciju ,,Eslider“ d.o.o. Sarajevo, odnosno nastavila sa istom vrstom poslovanja, ukazuje na njenu spremnost da ponovi krivično djelo. Pri tome, razmotrena je i okolnost da apelantica nije ranije osuđivana, te je zaključeno da ta okolnost ne dovodi u pitanje postojanje ovog posebnog pritvorskog razloga, jer ranija osuđivanost nije uvjet za određivanje inicijalnog pritvora po ovom pritvorskom osnovu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz apelanticinih navoda ne proizlazi ništa iz čega bi se moglo zaključiti da u okolnostima apelanticinog slučaja i u fazi u kojoj se nalazi predmetni krivični postupak ne postoji istinska „opravdana sumnja” da bi, u smislu predmetnog pritvorskog osnova, puštanjem na slobodu apelantica mogla ponoviti krivično djelo, odnosno da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o „opravdanoj sumnji“ koji nadjačavaju pravilo o poštovanju apelanticinog prava na slobodu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelanticino pravo na slobodu i sigurnost osobe iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
51. U vezi s apelanticinim prigovorima da izreka prvostepenog rješenja ne sadrži zakonski osnov za određivanje pritvora, pa zbog toga smatra da osporeno rješenje nije doneseno u skladu sa zakonom propisanim postupkom, Ustavni sud zapaža da odredbom člana 148. stav 2. ZKPFBiH nije propisano šta izreka rješenja o određivanju pritvora mora sadržavati, nego šta rješenje o određivanju pritvora mora sadržati, te da iz navedenog upravo proizlazi da osporeno prvostepeno rješenje jasno sadrži naznačenje zakonskih osnova za pritvor, zbog čega Ustavni sud smatra da nije proizvoljan stav drugostepenog vijeća koje je te apelanticine prigovore ocijenilo neosnovanim.
52. Najzad, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni razmotrio i mogućnost izricanja blažih mjera, ali je zaključio da se navedena svrha može postići samo mjerom pritvora, te da nijedna druga mjera ne bi bila svrsishodna, a što je prema mišljenju Ustavnog suda sasvim dovoljno, imajući u vidu dato obrazloženja u vezi sa određivanjem pritvora apelantici.
Član 5. stav 4. Evropske konvencije
53. U vezi s apelanticinim tvrdnjama da je drugostepeno vijeće Kantonalnog suda propustilo ispitati njene žalbene navode, Ustavni sud podsjeća da pritvor mora biti određen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5. stav 4. garantira pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode” da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Nadalje, citirana odredba ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argument naveden u žalbi. Garancije citiranog člana bit će lišene svoje suštine ukoliko sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, može tretirati kao irelevantne ili zanemariti konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje su takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za „zakonitost” u smislu Konvencije u pogledu lišavanja slobode (vidi Evropski sud za ljudska prava, Nikolova protiv Bugarske [GC], broj 31195/96, stav 61, ECHR 1999-II). Najzad, kada je u pitanju odluka višeg suda dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC).
54. Ustavni sud zapaža da su u prilično opširnom i detaljnom obrazloženju osporenog drugostepenog rješenja Kantonalnog suda pobrojani konkretni žalbeni navodi apelanticine odbrane, da su oni ispitani u vezi sa razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja, pri čemu je drugostepeno vijeće dalo vlastite razloge i obrazloženja zbog kojih takve stavove prihvata, odnosno zbog čega apelanticini žalbeni navodi ne dovode u pitanje zakonitost lišavanja slobode. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je povrijeđeno apelanticino pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
55. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelanticino pravo na slobodu i sigurnost osobe iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije u odnosu na postojanje pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačke a), b) i c) ZKPFBiH.
Ostali navodi
56. U vezi s apelanticinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da je član 5. stav 4. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava BiH, Odluka broj CH/97/45, odluka o prihvatljivosti i meritumu, Semy Hermas protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 18. februara 1998. godine, tačka 62). S obzirom na navedeno, a imajući u vidu već iznesene zaključke u ovoj odluci u odnosu na član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno da posebno ispituje i navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost osobe iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge zbog kojih je apelantici određen pritvor, odnosno kada u konkretnom slučaju u apelanticinim navodima nema ništa što ukazuje da su joj povrijeđena prava na koja se pozvala.
58. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman