Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1279/18 (A. K.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1279/18

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1279/18, rješavajući apelaciju Avdije Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. aprila 2018. donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Avdije Kovačevića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenje Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 069471 18 Kž od 16. februara 2018. godine i Rješenje Općinskog suda u Visokom broj 41 0 K 069471 18 Kv 2 od 8. februara 2018. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Avdije Kovačevića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 069471 18 Kž od 16. februara 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Visokom broj 41 0 K 069471 18 Kv 2 od 8. februara 2018.

godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Avdija Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vareša, kojeg zastupa Sanela Dautbegović, advokat iz Zenice, podnio je 27. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 069471 18 Kž od 16. februara 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 K 069471 18 Kv 2 od 8. februara 2018. godine. Podneskom od 16. marta 2018. godine apelant je dopunio apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 16. marta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Tužiteljstvo odgovore na apelaciju dostavili su periodu od 19. do 23. marta 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 41 0 K 069471 18 Kv 2 od 8. februara 2018. godine apelantu je produžen pritvor u trajanju od dva mjeseca zbog postojanja pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačke b) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), te je određeno da mjera pritvora prema ovome rješenju može trajati najduže do 12. aprila 2018. godine.

6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo kako je utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Naime, iz dokaza u spisu proizlazi da je Tužiteljstvo protiv apelanta pokrenulo istragu zbog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja i ovlaštenja iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) jer je ocijenilo da postoji osnovana sumnja da je apelant u namjeri stjecanja protupravne imovinske koristi iskorištavajući svoj službeni položaj ili ovlaštenje otuđio iznos od 15.000,00 KM. Općinski sud je dalje naveo da iz izjave svjedoka E. H. proizlazi da je 12. januara 2018. godine vidio apelanta u holu pošte i da mu je apelant naveo da sutra, tj. u subotu treba odmarati. Iz uvida u izjave saslušanih svjedoka službenika JP BH Pošte Sarajevo, Poslovnica pošte Vareš, jasno proizlazi da je u Poslovnicu pošte Vareš otpremljena plava vrećica sa novcem u iznosu od 15.000,00 KM, u što su se zaposlenici A. M. i A. O. uvjerili pregledom nadzornih kamera iz prostorije za pakiranje i otpremu pošte. Iz izjave svjedoka N. Č. od 14. januara 2018. godine jasno proizlazi da ga je apelant upoznao da nedostaje vrijednosno pismo u vreći za Vareš. Između ostalog, apelant mu je naveo da je on napravio tri proceduralne greške, da preuzima odgovornost, kao i da je spreman podmiriti nastali manjak, ali da mu se dadne rok od 10 do 15 dana da podigne kredit. Iz izjave svjedoka S. H. da se zaključiti da je on vidio kako je apelant uzeo ključ i krenuo prema kombiju, te je vidio da apelant u trenutku dok se vraća u poštu nosi poštansku vrećicu za transport, a nakon što se vratio u poštu primijetio je da je vrijednosna vreća otvorena i istresena na stol, a kod nje se nalazio apelant koji je sam otišao u šalter salu. Svjedok Z. H. je izjavio kako je čuo da je apelant toga dana otključao kasu, a da inače kasu otključava E. H. koji nije bio toga dana na poslu, te vozač kombija koji posjeduje drugi ključ. U jednom trenutku vidio je da je apelant otvorio vreće i istresao na radni stol, a zatim napustio prostoriju noseći u rukama nekoliko pisama i koverata za koje taj svjedok misli da se radilo o vrijednosnim pošiljkama, ali se nakon nekoliko minuta vratio i rekao: „Fali nam R pismo preporučeno“, a nakon toga da nedostaje i V pismo odnosno vrijednosna pošiljka. Stoga, Općinski sud je na osnovu navedenih dokaza utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio predmetno krivično djelo.

7. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, Općinski sud je istakao da su osnovani navodi Tužiteljstva „…koji se tiču utjecaja na svjedoke koji se spominju u dijelu prijedloga vezanog za identifikaciju osoba koje su snimljene na video-nadzoru kako kritičnog dana prilazi putničkom motornom vozilu u vlasništvu apelanta istovremeno kada vozilu prilazi i apelant, a po izvršenoj identifikaciji ove osobe kao i indiciranih određenih osoba, isti biti saslušani na okolnosti eventualnih saznanja vezanih za navedeno krivično djelo, posebno s ciljem pronalaska otuđenog novca, čime su ispunjeni uvjeti za produženje pritvora iz razloga propisanih članom 146. stav l. tačka b) ZKPFBiH….“.

8. Nadalje, Općinski sud je istakao i da je osnovan prijedlog Tužiteljstva za određivanje pritvora na osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Naime, apelant je dolaskom na posao, iako je bio na bolovanju, a u zamjeni za rad kolege kojem je sam dao slobodan dan, pokazao čvrstinu u namjeri da učini krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Također, apelant je bio dva puta osuđivan bez obzira na to što se radi o osudama koje su brisane. Pored toga, Tužiteljstvo je protiv apelanta donijelo naredbu o provođenju istrage zbog osnova sumnje da je počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. a sve u vezi sa članom 55. KZFBiH, a istragom se utvrđuje činjenično stanje postupanja apelanta kao službene osobe u Općini Vareš, i to u svojstvu načelnika Općine. Također, protiv apelanta kao bivšeg načelnika Općine Vareš podnesena je krivična prijava društva „Neimar“ d.o.o. Sarajevo zbog krivičnog djela neizvršenje sudske odluke iz člana 351. st. 1. i 3. KZFBiH i taj predmet je u radu, a također Državna agencija za istrage i zaštitu je protiv apelanta podnijela krivičnu prijavu kojom se ukazuje na apelantove nezakonite radnje pri nezakonitom zapošljavanju, kršenje tenderskih procedura, te je predmet u radu. U međuvremenu, od podnošenja prijedloga za određivanje pritvora apelantu, Tužiteljstvo je zaprimilo anonimnu prijavu protiv apelanta, te je i ta prijava uzeta u rad. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da postoji opasnost da će apelant ponoviti krivično djelo ili dovršiti pokušano krivično djelo.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 41 0 K 069471 18 Kž od 16. februara 2018. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđeno je prvostepeno rješenje.

10. U obrazloženju rješenja, u vezi s apelantovim tvrdnjama kojima je osporavao postojanje osnovane sumnje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na jasan, konkretan i neproturječan način utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se vodi istraga. Naime, prvostepeni sud je na osnovu konkretnih dokaza izveo ispravan zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH (vidjeti iskaze svjedoka E. H., N. Č., S. K. i Z. H.), iz kojih dokaza i po ocjeni Kantonalnog suda proizlazi da je apelant bio u neposrednom doticaju sa vrećicom sa novcem u iznosu od 15.000,00 KM kada je taj novac nestao (v. str. 6. i 7. obrazloženja rješenja). Stoga, Kantonalni sud je zaključio da su te činjenice bile dovoljne za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant otuđio navedeni novac.

11. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da postoje razlozi za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. U vezi s tim istaknuo je da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke ili moguće saučesnike, što se temelji na činjenicama koje je utvrdio prvostepeni sud, da su kritičnog dana snimljene na videonadzoru pored osumnjičenog i neke neidentificirane osobe u trenutku kad apelant prilazi svom vozilu, a te osobe tek treba identificirati i saslušati s ciljem pronalaska otuđenog novca, a očigledno je da apelant poznaje te osobe.

12. U vezi s pritvorskim razlozima iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, Kantonalni sud je istakao kako u konkretnom slučaju nije ispunjen materijalni uvjet da postoji osnovana bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo. Naime, prvostepeni sud je razlog po ovom osnovu morao i bio dužan razmotriti samo sa stanovišta predmetne istrage, ili drugim riječima, nije mogao da uzima u obzir druge istrage koje se vode protiv apelanta u nekim drugim predmetima, bez obzira na to po čijim krivičnim prijavama. Prvostepeni sud je navedenu argumentaciju mogao uvesti samo pod uvjetom da je Tužiteljstvo objedinilo i druge predmete u jedinstvenu istragu, ali to ovdje nije slučaj, zbog čega se argumentacija prvostepenog suda ne može prihvatiti kao osnov za izvođenje zaključka da postoje razlozi za pritvor i iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Također, osnovan je žalbeni navod da se za zaključak kako postoji osnovana bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo ne mogu uzeti u obzir brisane osude iz krivične evidencije.

13. U pogledu apelantovih navoda kojima je ukazivao da prvostepeni sud nije razmotrio njegov prijedlog za izricanje mjera zabrane, Kantonalni sud je istakao da „…je u najmanju ruku nekorektno da prvostepenom sudu prigovara apstraktnost mišljenja, i to dosljedno u svemu i po svemu (negdje osnovano negdje neosnovano), a da kada sam nešto predlaže pati od istog nedostatka koji drugom pripisuje…“. U vezi s tim, ako je apelantov punomoćnik već predlagao izricanje mjera zabrane, onda je trebao navesti tačno koje mjere predlaže i konkretno obrazložiti zbog čega smatra da se svrha osiguranja prisustva apelanta i uspješno vođenje krivičnog postupka može postići i mjerama zabrane kao blažim mjerama, naročito imajući u vidu vezanost osnova za izricanje određenih mjera zabrane za tačno određene osnove za pritvor, da bi sud imao o čemu konkretno odlučivati. Kantonalni sud je naveo da sud zna pravo pa tako i svoju obavezu iz člana 137. stav 2. ZKPFBiH, te da se prvostepeni sud i u izreci i obrazloženju izjasnio koju mjeru osiguranja prisustva apelanta smatra adekvatnom „…i u vezi toga nema se šta posebno komentirati...“.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant prvenstveno tvrdi da iz svih priloga, a prvenstveno izjava osoba koje su bile prisutne u JP Pošta Vareš kada je otkriveno da nedostaje vrećica sa novcem, proizlazi da niti jedan od uposlenika nema saznanja ko i na koji način je otuđio kovertu u kojoj je bio novac, a naročito niko nije rekao da je to učinio apelant. Apelant dalje ukazuje, u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, da redovni sudovi samo ističu da treba biti identificirana određena osoba i da treba biti identificirana, ali pri tome ni na koji način ne konkretizira okolnosti da će apelant utjecati na te osobe kao svjedoke, već polazi od pretpostavke da bi utjecaj na svjedoke bio moguć. Osim navedenog, apelant tvrdi da prvostepeni sud nije obrazložio zbog čega smatra da se mjerama zabrane ne može osigurati nesmetano vođenje krivičnog postupka, što je bio dužan učiniti, a Kantonalni sud je propustio ispraviti navedenu povredu ukazujući da apelant nije naveo koje konkretno mjere predlaže, iz čega proizlazi da ni drugostepeni sud nije razmotrio tu mogućnost. U dopuni apelacije apelant je u prilog svojim tvrdnjama ukazao na raniju odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 394/18 od 13. marta 2018. godine kojom je u istom postupku usvojena apelantova apelacija u odnosu na rješenja o određivanju pritvora.

15. U vezi s povredom prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije apelant tvrdi da obrazloženja osporenih rješenja ne sadrže jasne i precizne razloge zbog čega ostavljaju utisak arbitrarnosti i dovode u pitanje pravičnost postupka, što može narušiti povjerenje javnosti u pravosuđe i načelo pravne sigurnosti. Najzad, u vezi s povredom prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, apelant je istakao da je u žalbi Kantonalnom sudu ukazivao da prvostepeno rješenje ne sadrži obrazloženje zašto se blažim mjerama ne može osigurati neometano vođenje krivičnog postupka, zatim da ne sadrži obrazloženje da bi apelant mogao utjecati na svjedoke koji nisu identificirani, ako i da izreka prvostepenog rješenja ne sadrži navod zbog čega se apelantu produžava pritvor, ali da u drugostepenom rješenju nisu stvarno i suštinski preispitane njegove tvrdnje.

b)Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je naveo da su u obrazloženju osporenog rješenja apsolvirana sva činjenična i pravna pitanja iz apelantove žalbe koju ponavlja u apelaciji, zbog čega neće davati poseban odgovor na apelaciju.

17. Općinski sud je naveo da osporenim rješenjem nije došlo do povrede niti jednog prava navedenog u apelaciji, te da je u osporenom rješenju dato obrazloženje pri kojem taj sud i dalje ostaje, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Tužiteljstvo je istaklo da su rješenja redovnih sudova zasnovana na zakonu i da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati apelantovu tvrdnju da su mu povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 137. st. (1), (2) i (4) Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, zabrana napuštanja boravišta, jamstvo i pritvor.

(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.

(4) Odredbe ove glave shodno se primjenjuju i na osumnjičenog.

Član 140b. st. (2), (3) i (5) Izricanje mjera zabrane (2) Kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora.

(3) Osumnjičeni ili optuženi će se u rješenju o izricanju mjera zabrane upozoriti da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.

(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravomoćnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora.

Odjeljak 6. Pritvor Član 145. st. (1), (4) i (5) Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim ovim zakonom i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnosti.

(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženika ili branitelja za ukidanje pritvora koji je utemeljen na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprječava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dopuštena.

Član 146. stav (1) tačka b) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a)U odnosu na prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5.

Evropske konvencije

22. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Rješenje Kantonalnog suda broj 41 0 K 069471 18 Kž od 16. februara 2018. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje doneseno 16. februara 2018. godine, a da je apelant podnio apelaciju 27. februara 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovome dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

b)U odnosu na prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i

3. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije

24. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stajalište da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje je li poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

25. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već da su to procesna rješenja donesena u postupku o prijedlogu Tužiteljstva za produženje mjere pritvora tokom istrage, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodno stajalište, u toj fazi postupka može utvrđivati je li krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije preuranjena, kao i u odnosu na navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije koje apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje, imajući u vidu akcesornu prirodu ovih prava.

26. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VII.Meritum

27. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

29. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:(…)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela; (…) 3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

30. Prije ispitivanja apelantovih navoda Ustavni sud podsjeća da je 13. marta 2018. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 394/18 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelantovu apelaciju i utvrdio povredu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u dijelu osporenih rješenja Općinskog suda br. 41 0 K 069471 18 Kv od 18. januara 2018. godine i 41 0 K 069471 18 Kpp od 15. januara 2018. godine koja se odnose na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka b) i c)

ZKPFBiH.

31. Apelant tvrdi da nisu postojali razlozi za određivanje pritvora, pri čemu osporava kako postojanje osnovane sumnje tako i posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, te da redovni sudovi nisu razmatrali mogućnost izricanja blažih mjera zabrane. a)Relevantni standardi

32. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora temeljiti hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je osoba koja je u pitanju počinila krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. osoba koja je u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

33. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je osoba lišena slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.

34. Također, iz prakse Evropskog suda, koju podržava Ustavni sud, slijedi jasan stav da, iako član 5. Evropske konvencije ne nameće obavezu sudiji koji ispituje pritvor da se bavi svakim argumentom sadržanim u podnesku podnositelja žalbe, prilikom odlučivanja o žalbi uhapšena ili pritvorena osoba ima pravo na preispitivanje zakonitosti hapšenja i pritvaranja u postupku u kome će se preispitati i procesni i materijalni uvjeti koji su, shodno Evropskoj konvenciji, od ključnog značaja za zakonitost lišavanja slobode. To znači, kako je zaključio Evropski sud u predmetu Brogan (vidi Evropski sud, presuda Brogan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija br. 11209/84, 11234/84, 11266/84, 11386/85 od 30. maja 1989. godine), da je podnositeljima predstavke morao biti dostupan pravni lijek na osnovu kojeg bi nadležni sudski organ preispitao ne samo procesne garancije propisane domaćim pravom već i osnov za postojanje razumne sumnje za hapšenje, kao i legitimnosti cilja koji se hapšenjem i zadržavanjem u pritvoru želi postići. b)Postojanje osnovane sumnje

35. Imajući u vidu da apelant problematizira pitanje osnovane sumnje i datih obrazloženja u vezi s osnovanom sumnjom, Ustavni sud ukazuje da postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti. Također, postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila krivično djelo, kao opći uvjet za određivanje pritvora, propisuje i odredba člana 146. stav 1. ZKPFBiH. Što će se smatrati „osnovanim“, zavisit će od svih okolnosti slučaja.

36. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prilikom donošenja odluke o produženju pritvora apelantu, na osnovu dokaza koji su prezentirani uz prijedlog za određivanje pritvora i dokaza koji su navedeni u osporenim rješenjima, utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio navedeno krivično djelo pozivajući se na iskaze svjedoka E. H., N. Č., S. K. i Z. H. iz kojih proizlazi slijed radnji koje je apelant poduzimao toga dana i koje ga dovode u vezu sa nestankom novca. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio tu argumentaciju, kao i zaključak prvostepenog suda da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje osnovane sumnje da je upravo apelant počinio predmetno krivično djelo. Stoga, imajući u vidu da je osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret utvrđena na osnovu dokaza koji su detaljno interpretirani u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja, koje je u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud, ne mogu se prihvatiti kao utemeljene apelantove tvrdnje da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo koje mu se stavlja na teret (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.

c)Poseban pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH

37. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, apelant ukazuje da redovni sudovi samo ističu da trebaju biti identificirane određene osobe sa snimaka nadzornih kamera i da trebaju biti saslušane, ali pri tome ni na koji način ne konkretiziraju okolnosti da će apelant utjecati na te osobe kao svjedoke, već polazi od pretpostavke da bi utjecaj na svjedoke bio moguć.

38. Ustavni sud zapaža da u skladu sa odredbom člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, pritvor može biti određen ili produžen zbog osnovane bojazni da će osoba koja je u pitanju uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. U odnosu na posebne pritvorske razloge iz člana 146. stav 1. tačka b), Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (vidi Evropski sud, Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 59). Također, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).

39. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH u prvostepenom rješenju je navedeno da su osnovani navodi Tužiteljstva „...koji se tiču utjecaja na svjedoke koji se spominju u dijelu prijedloga vezanog za identifikaciju osoba koje su snimljene na videonadzoru kako kritičnog dana prilazi putničkom motornom vozilu u vlasništvu apelanta istovremeno kada vozilu prilazi i apelant, a po izvršenoj identifikaciji ove osobe kao i indiciranih određenih osoba, isti biti saslušani na okolnosti eventualnih saznanja vezanih za navedeno krivično djelo, posebno s ciljem pronalaska otuđenog novca, čime su ispunjeni uvjeti za produženje pritvora iz razloga propisanih članom 146. stav l. tačka b) ZKPFBiH…“. Ovaj zaključak prvostepenog suda u cijelosti je prihvatio Kantonalni sud, zaključujući da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke ili moguće saučesnike, s obzirom na to da je očigledno da apelant poznaje neidentificirane osobe snimljene nadzornim kamerama, a te osobe tek treba identificirati i saslušati s ciljem pronalaska otuđenog novca.

40. Polazeći od obrazloženja iz osporenih rješenja, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor po ovom osnovu određen zbog opasnosti da bi mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se pritvor prema odredbi člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH prema ovom osnovu može odrediti samo ako naročite okolnosti ukazuju da će osumnjičeni ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, iz čega proizlazi da je u svakom konkretnom slučaju nužno konkretizirati u čemu se te naročite okolnosti sastoje. Iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je potrebno identificirati i saslušati osobe koje su snimljene nadzornim kamerama, a iz obrazloženja drugostepenog rješenja proizlazi da je očigledno da apelant poznaje te neidentificirane osobe snimljene nadzornim kamerama, međutim, iz obrazloženja ne proizlazi šta u okolnostima konkretnog slučaja predstavljaju naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant zaista mogao ometati krivični postupak utjecajem na te svjedoke. Naime, i kada bi se tumačilo da se zbog činjenice da je snimljen apelantov susret sa navedenim osobama i da apelant poznaje te osobe može pretpostaviti njegov utjecaj na ove svjedoke, sud bi morao argumentirati naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant zaista mogao ometati krivični postupak utjecajem na njih. Pored toga, Ustavni sud uočava da je apelant na navedene nedostatke prvostepenog rješenja ukazivao u svojoj žalbi, ali da je Kantonalni sud prihvatajući zaključke prvostepenog suda propustio razmotriti osnovanost navedenog prigovora. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se razlozi i obrazloženja koje su u specifičnim okolnostima apelantovog slučaja ponudili redovni sudovi ne mogu prihvatiti kao „relevantni“ i „dovoljni“ za zaključak o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.

41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjem u ovom dijelu povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

d)Prigovor vezan za određivanje mjera zabrane

42. U kontekstu apelantovog prigovora da redovni sudovi nisu jasno i argumentirano obrazložili zbog čega se mjerama zabrane ne može osigurati neometano vođenje krivičnog postupka, Ustavni sud podsjeća na to da sudski organ prilikom odlučenja mora biti svjestan da je lišavanje slobode nasuprot pravu na sigurnost kao osnovnom ljudskom pravu ultima ratio, te da mjere zabrane moraju biti upotrijebljene ako se može postići cilj (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Stögmuller protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, serija A, broj 9, stav 15). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 137. stav 2. ZKPFBiH propisano da će nadležni organ prilikom odlučivanja koju će od mjera osiguranja prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka primijeniti voditi računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom. Također, odredbom člana 145. stav 1. ZKPFBiH propisano je da se pritvor može odrediti i produžiti samo pod uvjetima propisanim u tom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

43. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da prvostepeni sud uopće nije razmatrao apelantov prijedlog za izricanje mjera zabrane, a da je Kantonalni sud odlučujući o apelantovim žalbenim navodima isticanim u tom smjeru zaključio da taj apelantov prijedlog nije bio dovoljno konkretiziran ističući da u pogledu tih navoda „…nema se šta posebno komentirati…“. Stoga, imajući u vidu da redovni sudovi uopće nisu naveli razloge da li su i zbog čega smatrali da se u okolnostima konkretnog slučaja svrha uspješnog vođenja krivičnog postupka ne bi mogla postići blažim mjerama od mjere pritvora, Ustavni sud zaključuje da je i u ovom dijelu povrijeđeno apelantovo pravo na zakonit pritvor zagarantiran članom 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

44. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u Odluci broj AP 394/18 od 13. marta 2018. godine utvrdio povredu apelantovih prava iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije iz gotovo identičnih razloga. Imajući u vidu navedenu odluku Ustavnog suda, te da su nakon rješenja koje je pobijano apelacijom u navedenom predmetu u kojoj je utvrđena povreda redovni sudovi učinili iste propuste i produžili pritvor apelantu, Ustavni sud nalazi da je pobijanim rješenjima u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo garantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

45. Najzad, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da je, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produžavanju mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanata po pobijanoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na ličnu slobodu i sigurnost, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode prema pobijanim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tačke 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud utvrđuje samo deklaratornu povredu u odnosu na pobijano drugostepeno rješenje Kantonalnog suda broj 41 0 K 069471 18 Kž od 16. februara 2018. godine naglašavajući da redovni sudovi pri određivanju i produženju mjere pritvora moraju osigurati garancije koje su date odredbama člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije jer se obrazloženja koja je ponudio prvostepeni sud ne mogu prihvatiti kao „relevantna“ i „dovoljna“ za zaključak o postojanju posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, a drugostepeni sud se, potvrđujući prvostepeno rješenje, uopće nije izjašnjavao o osnovanosti apelantovih prigovora koje ponavlja i u apelaciji. Također, redovni sudovi su propustili razmotriti da li se u okolnostima konkretnog slučaja svrha uspješnog vođenja krivičnog postupka može postići blažim mjerama od mjere pritvora.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1279/18 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio