Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-91/16 (Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine - Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 19. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Povrat stana
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stanovi JNA
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-91/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-91/16, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine - Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine - Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 000945 Uvp 2 od 3. novembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine - Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnijela je 8. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 000945 Uvp 2 od 3. novembra 2015. godine.
2. Odlučujući u upravnom sporu tužitelja Dobrice Ašanina (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv odluke tužene Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica BiH, vijeće za upravne sporove Suda BiH je donijelo presudu broj S1 3 U 000945 14 U2 od 17. juna 2015. godine kojom je odbijena tužba i zahtjev tužitelja da se poništi odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica BiH (u daljnjem tekstu: Komisija) broj R-302-2524-1/1-01-443-90-83/07 od 28. septembra 2007. godine. Navedenom odlukom Komisije je usvojen zahtjev Adema Krehe za ponovno razmatranje odluke Komisije od 27. oktobra 2006. godine (stav I), stavljene van snage odluke Komisije od 27. oktobra 2006. godine i 2. septembra 2003. godine (stav II) i odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za povrat stana u Sarajevu, Ul. Nemanjina broj 1. (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
3. Tužitelj je protiv navedene odluke vijeća za upravne sporove Suda BiH podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke, ukazujući na povrede Zakona o izvršenju odluka Komisije, Aneksa 7 sporazuma o izbjeglim i raseljenim licima BiH, Zakona o upravnim sporovima BiH kao i povrede pravila postupka koji je prethodio donošenju pobijane odluke.
4. Apelaciono vijeće Suda BiH je odlučujući o navedenom zahtjevu donijelo presudu broj S1 3 U 000945 15 Uvp 2 od 3. novembra 2015. godine kojom je uvažen zahtjev tužitelja za preispitivanje sudske odluke te je pobijana presuda vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 000945 14 U2 od 17. juna 2015. godine preinačena i osporena odluka Komisije broj R-302-2524- 1/1-01-443-90-83/07 od 28. septembra 2007. godine poništena.
5. U obrazloženju presude apelacionog vijeća Suda BiH su istaknuti navodi iz zahtjeva za preispitivanje sudske odluke tužitelja, između ostalog, da je 28. februara 1992. godine otkupio predmetni stan po osnovu pravno valjanog ugovora o kupoprodaji tzv. „vojnog stana“ koji je ovjeren od strane vojnog pravobranioca, da je otkupna cijena stana izmirena u roku, da je 30. januara 2007. godine uveden u posjed stana od strane opštine Centar Sarajevo po osnovu odluke tadašnje Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH broj: CH-02-9138 od 9. novembra 2005. godine, da je vijeće za upravne sporove u pobijanoj presudi proizvoljno konstatovalo da je njegovo stambeno pitanje riješeno, pogrešno se pozivajući na Notu Ministarstva vanjskih poslova Republike Srbije kojom je preneseno obavještenje Ministarstva odbrane Republike Srbije da ima pravo na rješavanje stambenog pitanja ali da nije korisnik stana u zakup na određeno ili neodređeno vrijeme, niti je otkupio stan iz stambenog fonda Ministarstva odbrane i Vojske Srbije, te da se vijeće za upravne sporove neosnovano rukovodilo odlukom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Tihomir Aleksić protiv BiH kojom je sud opravdano odbacio aplikaciju imenovanog iz razloga što se aplikant odrekao prava na povrat stana u Sarajevu, što u njegovom predmetu nije slučaj jer je u posjedu svog stana duže od osam godina.
6. Apelantica je kao zainteresovana strana u postupku, u odgovoru na zahtjev za preispitivanje sudske odluke, predložila da se zahtjev odbije ili da se tužba odbaci.
7. Apelaciono vijeće Suda BiH je cijeneći da je presuda vijeća za upravne sporove Suda BiH nepravilna i nezakonita, ocijenilo osnovanim zahtjev tužitelja za njeno preispitivanje, zbog čega je pobijana presuda preinačena i osporena odluka Komisije od 28. septembra 2007. godine poništena. U obrazloženju presude su navedeni razlozi koji su apelaciono vijeće opredijelili da zahtjev za preispitivanje usvoji i prvostepenu presudu preinači, i to između ostalog, jer iz podataka u spisu proizlazi da je odlukom Komisije od 2. septembra 2003. godine uvažen zahtjev tužitelja za vraćanje u posjed predmetnog stana temeljem koje je tužitelj od strane nadležnog organa uveden u posjed stana 30. januara 2007. godine; da je navedena odluka o vraćanju u posjed stana stavljena van snage odlukom Komisije od 28. septembra 2007. godine, da su osim toga stavljene van snage prethodne odluke iste Komisije od 21. decembra 2005. godine i 2. septembra 2003. godine kojima je odbijen zahtjev tužitelja za povrat u posjed predmetnog stana i usvojen zahtjev Adema Krehe, tadašnjeg korisnika stana, zato što je u postupku utvrđeno da je tužitelj ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 14. decembra 1995. godine, te se stoga u smislu odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) ne može smatrati izbjeglicom i nema pravo na povrat predmetnog stana, kao i da je riješio stambeno pitanje iz stambenog fonda Vojske Srbije i Crne Gore.
8. Po shvatanju apelacionog vijeća Suda BiH, pobijana presuda vijeća za upravne sporove je zasnovana na pogrešnoj primjeni odredaba člana 3.a Zakona o prestanku primjene i člana 39. (e) Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). S tim u vezi je napomenuto da iz odluka Evropskog suda koje su se bavile pitanjem „vojnih stanova“ proizilazi da otkazivanje stanarskih prava aplikanata odnosno onemogućavanje da se oni vrate u svoje predratne stanove predstavlja lišavanje imovine u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelaciono vijeće je osim toga podsjetilo i na odluku Ustavnog suda BiH broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine u kojoj je (tačka 87) utvrđeno kršenje prava na imovinu iz člana ll/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada javne vlasti miješanjem u imovinu apelanata, koje je bilo zakonito i imalo legitimni cilj, nisu dopustili vraćanje u stanove na kojima su oni ili njihovi bračni drugovi imali stanarsko pravo, čime su apelantima ustvari oduzeli imovinu a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uslovi da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelante stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa. Imajući u vidu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, apelaciono vijeće Suda BiH smatra da je u svakom pojedinačnom slučaju neophodno utvrditi da li su osobe koje su ostale u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine nakon napuštanja prijeratnog stana stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu ili to pravo nisu stekli.
9. U tom kontekstu, apelaciono vijeće Suda BiH je u obrazloženju presude navelo da iz stanja spisa nesumnjivo proizilazi da tužitelj nakon napuštanja predmetnog (prijeratnog) stana nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, niti je učestvovao u sklopu snaga Vojske Jugoslavije u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine, pa je suprotno shvatanju vijeća za upravne sporove Suda BiH, osporenom odlukom Komisije od 28. septembra 2007. godine i prvostepenom presudom Suda BiH od 17. juna 2015. godine došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega je apelaciono vijeće tužbu usvojilo, pobijanu presudu preinačilo i odlučilo kao u izreci. Suprotno shvatanju vijeća za upravne sporove, apelaciono vijeće Suda BiH smatra da se ne može odbiti tužba za povrat stana, odnosno stanarskog prava, samo uz obrazloženje da tužitelj ima pravo na naknadu za oduzetu imovinu. Imovina (stan, stanarsko pravo) ne može biti oduzeta prije nego što se tužitelju ponudi adekvatna naknada za tu imovinu, kako je to odlučio i Evropski sud u presudi Đokić protiv BiH, obavezujući Federaciju BiH na isplatu tužitelju pravične naknade za oduzetu imovinu, ali nakon što je tužitelj, u postupku pred Evropskim sudom, izričito pristao na novčanu naknadu umjesto povrata stana. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, vijeće za upravne sporove je zanemarilo činjenicu da tužitelj ne traži vraćanje stana u posjed, jer je to pravo ostvario 2007. godine (osam godina živi u predmetnom stanu) na osnovu konačne i izvršne odluke Komisije i da nastoji ostvareno pravo zadržati, i to u situaciji kada nije stekao drugo ekvivalentno pravo (a neizvjesno je da li će ga ikada i steći), niti mu je ponuđena adekvatna novčana naknada. Također, u spisu ne postoji nijedan dokaz da je tužitelju priznato pravo na dodjelu stana iz vojno stambenog fonda oružanih snaga Republike Srbije, odnosno ne postoji dokaz da je tužitelj navedeno pravo i faktički ostvario, jer iz Note Ministarstva vanjskih poslova R Srbije od 28. marta 2011. godine proizlazi da tužitelj ima pravo na rješavanje stambenog pitanja ali da nije korisnik stana u zakup na određeno ili neodređeno vrijeme, niti je otkupio stan iz stambenog fonda Ministarstva odbrane i Vojske Srbije, niti se nalazi u evidenciji stambenog organa da je riješio svoje stambeno pitanje po propisima o stambenom obezbjeđenju u Ministarstvu odbrane R Srbije, niti je otkupio stan iz stambenog fonda Ministarstva odbrane i Vojske Srbije. Stoga je paušalnim ocijenjen prigovor apelantice iz kog proizilazi da je tužitelj svoje stambeno pitanje riješio iz vojno stambenog fonda oružanih snaga R Srbije evidentiranjem tog prava u stambenom organu Srbije uz poziv na stav iz presude Evropskog suda u predmetu Tihomir Aleksić protiv BiH, jer evidencija u stambenom organu bez dodjele tog ili drugog ekvivalentnog prava, sama za sebe ne znači ništa. S obzirom na sve naprijed navedeno, apelaciono upravno vijeće Suda BiH je cijeneći zahtjev za preispitivanje osnovanim pobijanu presudu preinačilo na način što je osporena odluka Komisije od 8. septembra 2007. godine poništena, primjenom člana 54. stav 2. Zakona o upravnim sporovima.
10. Apelantica je u apelaciji ukazala na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica obrazlaže proizvoljnom primjenom materijalnog prava na njenu štetu jer apelaciono vijeće Suda BiH nije pravilno cijenilo niti razmatralo dokaze koji se odnose na rješavanje stambenog pitanja tužitelja iz stambenog fonda R Srbije. Na taj način je po mišljenju apelantice zanemarena jurisdikcija odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene, člana 39. Zakona o prodaji stanova i praksa Evropskog suda ustanovljena u predmetu Tihomir Aleksić protiv BiH, budući da se tužitelj nalazi na listi lica za stambeno zbrinjavanje Ministarstva odbrane R Srbije kao što je bio i aplikant iz pomenute presude, čiju je aplikaciju Evropski sud odbacio. Apelantica smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije od značaja činjenica da li je tužitelju u Srbiji dodijeljen ili mu nije dodijeljen stan, već je od značaja da evidentirano njegovo pravo za rješavanje stambenog pitanja u Srbiji, pa je neprihvatljivo stanovište iz pobijane presude prema kojem to pravo ne upućuje na zaključak o ostvarenju navedenog prava u Srbiji i u konačnici mogućnosti tužitelja da koristi predmetni stan u BiH. Predloženo je da se apelacija usvoji.
Relevantni propisi
11. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:
Član 39e.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu. Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu. Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju. Napomena : Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova, u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“.
12. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“, broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na ustavno pravo apelantice na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava, konkretno relevantnih odredbi Zakona o prestanku primjene i Zakona o prodaji stanova kao i prakse Evropskog suda uspostavljene u presudi Tihomir Aleksić protiv BiH.
16. U vezi s tim, Ustavni sud prije svega podsjeća da iz činjenica predmeta Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud aplikacija broj 38233/05 od 3. februara 2015. godine) proizilazi da je aplikantov zahtjev za povrat stana odbijen u upravnom postupku nakon čega je pred redovnim sudovima aplikant pokrenuo postupak za utvrđenje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora „vojnog stana“ kog je otkupio 1990. godine i upisa prava vlasništva u zemljišnu knjigu, koji je okončan olukom suda o povlačenju tužbe jer se aplikant nije pojavio na zakazanom ročištu niti je svoj izostanak obrazložio. Evropski sud je u navedenom predmetu utvrdio da je aplikant 31. marta 1992. godine otkupio stan u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA iz 1990. godine, plativši punu otkupnu cijenu stana, da je Ministarstvo vanjskih poslova Republike Srbije informiralo vladu Bosne i Hercegovine da su pravo aplikanta na vojni stan u Srbiji utvrdili nadležni organi u Srbiji i da se pri tom aplikant, u cilju ostvarenja tog prava, morao odreći ekvivalentnog prava na njegov prijeratni stan u Sarajevu. Imajući to u vidu, Evropski sud je zaključio da činjenica da aplikantu još nije bio dodijeljen stan u Srbiji nije od značaja, te da u „svakom slučaju, on ima pravo na naknadu prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo iz 1997. godine“ (vidi Evropski sud, Tihomir Aleksić protiv BiH, odluka od 3. februara 2015. godine, tač. 7, 15, 25. i 26.) zbog čega je njegova aplikacija odbačena kao očigledno neosnovana. Imajući u vidu citiranu odluku Tihomir Aleksić protiv BiH Ustavni sud zapaža da je Evropski sud dosljedno svojoj praksi zaključio da činjenica da li je aplikantu zaista i dodijeljen zamjenski stan u R Srbiji u konkretnom slučaju nije od značaja budući da aplikant ima pravno valjan ugovor o otkupu stana i pravo na naknadu prema članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
17. U odnosu na konkretni predmet, Ustavni sud ponavlja da se suština apelacionih navoda u vezi pogrešne primjene materijalnog prava odnosi na zaključak apelacionog vijeća Suda BiH iz kog proizilazi da je pogrešan stav iz osporene presude prema kojem je tužiteljev zahtjev za povrat predmetnog stana odbijen i da stav iz presude Evropskog suda Tihomir Aleksić protiv BiH u okolnostima konkretnog slučaja nije primjenjiv.
18. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je slična pravna pitanja rješavao u velikom broju svojih odluka povodom tzv „vojnih stanova“ a gotovo identično pravno pitanje je razmatrao u predmetu iz novije prakse Ustavnog suda, broj AP-5189/15 (vidi, Oduka o dopustivosti i meritumu broj AP-5189/15 od 31. maja 2018. godine, dosupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojem je kao neosnovanu odbio apelaciju istog apelanta, podržavajući praksu iz odluke AP-5521/15 od 20. decembra 2017. godine u kojoj je apelacija odbačena kao prima facie neosnovana. Ustavni sud podsjeća da je predmet analize u predmetu AP-5189/15 između ostalog bio i stav Evropskog suda zauzet u odluci Tihomir Aleksić protiv BiH, prema kojem se aplikant morao odreći stanarskog prava na prijeratnom stanu da bi nadležni organi u R Srbiji utvrdili njegovo pravo na stan.
19. Imajući u vidu navedeno, vlastitu i praksu Evropskog suda, Ustavni sud smatra da je apelaciono vijeće Suda BiH u osporenoj odluci dalo vrlo detaljno i jasno obrazloženje za stav koji je zauzet povodom zahtjeva za preispitivanje sudske odluke. S tog aspekta je, kako proizilazi iz obrazloženja, zahtjev za preispitivanje usvojen, osporena presuda preinačena i osporeni akt Komisije (kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za povrat stana u posjed) poništen, uz jasno i argumentirano obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, apelaciono vijeće Suda BiH je pri rješenju konkretnog upravnog spora imalo u vidu relevantnu praksu Evropskog suda u predmetima koji su se bavili pitanjem „vojnih stanova“, između ostalog Đokić protiv BiH, Mago protiv BiH, Tihomir Aleksić protiv BiH (sve dostupne na www.mhrr.gov.ba) i praksu Ustavnog suda (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1011/08 od 23. novembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) , koja je dovedena u vezu s činjenicama konkretnog premeta, nakon čega je proizašao zaključak o osnovanosti zahtjeva za preispitivanje i poništenju akta temeljem kog je tužiteljev zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana odbijen. Pri tome su cijenjene činjenice utvrđene u konkretnoj upravnoj stvari, između ostalog da je tužitelj predmetni stan otkupio u februaru 1992. godine, da je uveden u posjed stana 30. januara 2007. godine odlukom nadležnog organa, da nije stekao status izbjeglice u nekoj od zemalja bivše SFRJ, da nakon napuštanja stana nije stekao novo stanarsko pravo, da nije učestvovao u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima počinjenim na teritoriji BiH te da činjenica da se nalazi u evidenciji stambenog organa R Srbije za rješavanje stambenog pitanja sama za sebe ne znači ništa jer se svog prava na stan u BiH nije odrekao niti mu je priznato pravo na dodjelu stana iz vojnog stambenog fonda oružanih snaga R Srbije. Iz svih navedenih razloga je po mišljenju apelacionog vijeća Suda BiH bilo nemoguće odbiti tužiteljevu tužbu za povrat stana (stanarskog prava) uz obrazloženje da ima pravo na naknadu za oduzetu imovinu (stan) pri činjenici da mu prethodno nije ponuđena adekvatna naknada za tu imovinu i naročito pri činjenici da je tužitelj na osnovu konačne i obavezujuće odluke uveden u posjed predmetnog stana u januaru 2007. godine od kada u tom stanu kontinuirano živi.
20. U pogledu neosnovanosti navoda apelantice kojima je ukazala na primjenu stava iz presude Tihomir Aleksić protiv BiH, Sud BiH je istakao da apelantica kao zainteresovana strana u postupku ničim nije dokazala da se tužitelj odrekao svog prava na predmetni stan u BiH (kao što je utvrđeno u pomenutom predmetu Evropskog suda) niti da je stekao pravo na dodjelu stana iz vojnog stambenog fonda R Srbije ili drugo ekvivalentno pravo, te da činjenica da se nalazi u evidenciji stambenog organa druge države sama za sebe, bez prethodno navedenih dokaza o odricanju stanarskog prava u BiH, nema uticaj na drugačiju odluku suda.
21. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, te okolnost da se i u konkretnom slučaju tužitelj nalazi u posjedu predmetnog stana a što ovaj predmet u bitnom razlikuje od predmeta Aleksić protiv BiH, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema proizvoljnosti u stavu apelacionog vijeća Suda BiH iz kog proizilazi da tužitelju ne može biti oduzeta imovina (stan) prije nego mu se ponudi adekvatna naknada kao vlasniku stana (ako na tu naknadu pristane) koji u cijelosti korespondira relevantnim stavovima Ustavnog suda (vidi mutatis mutandis Odluke o dopustivosti i meritumu AP-1011/08 od 23. novembra 2012. godine, AP-5189/15 od 31. maja 2018. godine te druge odluke u kojima je Ustavni sud razmatrao apelacije lica koja su imali zaključen ugovor o otkupu tzv „vojnih stanova“ ili su tražili povrat stanarskog prava).
22. Ustavni sud također ukazuje da apelantica, osim što osporava primjenu materijalnog prava, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević