Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4130/17 (V. B.)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4130/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4130/17, rješavajući apelaciju Velimir Bajčetić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Velimir Bajčetić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 K 034697 17 Kvlz od 17. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Velimir Bajčetić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Branko Karadeglić, advokat iz Čapljine, podnio je 3. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 K 034697 17 Kvlz od 17. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen protiv pravosnažne Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 K 034697 17 K 2 od 31. oktobra 2016. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 K 034697 17 K 2 od 31. oktobra 2016. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela ugrožavanje javnog saobraćaja opasnom radnjom ili sredstvom iz člana 412. stav 4. u vezi sa stavom 2. i 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) za koje djelo mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. Presudom Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 K 034697 17 Kž 2 od 20. februara 2017. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i preinačena presuda prvostepenog suda u dijelu odluke o kazni, pa je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. U toku krivičnog postupka utvrđeno je, pored ostalog, da je apelant 19. marta 2014. godine na magistralnom putu Dubrovnik-Trebinje ugrozio javni saobraćaj i time izazvao opasnost za život ljudi i imovinu većeg obima, na način što je, kao vlasnik ostavio stoku (krave) bez nadzora, svjestan da usljed takvog činjenja može doći do ugrožavanja javnog saobraćaja, ali je olako držao da do toga neće doći i kojom prilikom su S. R. i N. S. u svojstvu vozača motocikla, vozeći iz pravca Dubrovnika prema Trebinju udarili u stoku koja se nalazila na kolovozu (preciznije opisano u izreci prvostepene odluke), te je S. R. zadobio teške tjelesne povrede i na licu mjesta preminuo, a N. S. zadobio laku tjelesnu povredu.
3. U obrazloženju drugostepene odluke, navedeno je, između ostalog, da se u konkretnom slučaju radi o posebnoj vrsti saobraćajne nezgode, tipa sudara vozila sa domaćom životinjom, sa teškim posljedicama. Okružni sud je naveo da radnja propuštanja nadzora nad stokom, koja je izašla na kolovoz i time ugrozila javni saobraćaj, ukazuje da je psihički odnos apelanta prema djelu bio u granicama svjesnog nehata propisanog odredbama člana 16. stav 2. KZ. Dalje, navedeno je da je nastanak nezgode vezan za stvaranje opasne situacije izazvane izlaskom stoke na kolovoz, koja je izlaskom na magistralni put stvorila pokretnu i iznenadnu prepreku, što je uzročno vezano za stvaranje opasne situacije i nastanak nezgode. Okružni sud je ukazao da nije osnovana apelantova tvrdnja da je prvostepeni sud proizvoljno zaključio da izlazak stoke na magistralni put znači da apelant nije vršio potreban nadzor nad stokom. Naime, istaknuto je da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza pouzdano utvrdio da je stoka kritične prilike zaista ostavljena bez nadzora, pa je apelant na taj način ozbiljno ugrozio javni saobraćaj i time izazvao opasnost za život ili tijelo ljudi ili imovinu većeg obima, u smislu odredaba člana 412. KZ. Takođe, Okružni sud je istakao da nije prihvatljiva apelantova tvrdnja da stoka na kolovozu nije opasnost za bezbjednost javnog saobraćaja, ako se može blagovremeno uočiti od strane vozača i da predstavlja samo apstraktnu opasnost. U vezi s tim, navedeno je da je odredbama člana 104. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini propisano da stoku koja se kreće javnim putem gonič stoke mora da drži što je moguće bliže desnoj ivici puta, dok je odredbama stava 2. istog člana propisano da se stoka ne smije ostavljati na putu ili uz put bez nadzora goniča stoke. Shodno tome, navedeno je da je citiranim odredbama nedvosmisleno definisana odgovornost za vlasnika stoke, te da je jasno propisana zabrana zadržavanja životinja na putu ili uz put bez nadzora goniča. Osim toga, istaknuto je da su odredbama člana 43. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini definisane i obaveze vozača u slučaju prepreke na putu, pa je pored ostalog, navedeno da vozač treba brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju puta i drugim saobraćajnim uslovima, tako da vozilo može blagovremeno da zaustavi pred svakom preprekom koju pod datim uslovima može da predvidi. Okružni sud je ukazao da je konkretan propust vezan za stvaranje opasne situacije propust apelanta da vrši nadzor stoke i uzročno je vezan za nastanak nezgode, jer da nije bilo ovog propusta nezgoda se ne bi ni dogodila. Isto tako, u obrazloženju drugostepene odluke je ukazano da propust vozača za doprinos nastanku nezgode je takođe u uzročnoj vezi sa nastankom nezgode, iako vozači motocikla nisu učestvovali u stvaranju opasne situacije, doprinijeli su nastanku nezgode jer su imali mogućnost njenog izbjegavanja, pa stoga na strani vozača motocikla stoje propusti vezani za težinu posljedice, jer su vozili brzinom koja je veća od bezbjedne brzine.
4. U obrazloženju konačne odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da se povreda prava na odbranu, prema apelantovim argumentima, prvenstveno zasniva na tome što je tužilac izmijenio optužnicu na glavnom pretresu od 9. novembra 2015. godine u pogledu pravne kvalifikacije djela kojom je otežan apelantov položaj, te na tvrdnji da apelant prije podizanja optužnice nije ispitan, u smislu odredaba člana 233. stav 3. Zakona o krivičnom postupku, od strane tužioca niti od strane ovlaštenih službenih lica. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao da ovlaštenje tužioca, koje proizilazi iz odredaba člana 290. Zakona o krivičnom postupku, da može izvršiti izmjenu optužnice na glavnom pretresu ako izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, nije ograničeno zabranom izmjene na težu pravnu kvalifikaciju (na štetu optuženog). Vrhovni sud je ukazao da je takvo ograničenje propisano odredbama člana 332. stav 5. Zakona o krivičnom postupku za izmjenu optužnice na pretresu pred drugostepenim sudom, ali ne i za izmjene izvršene na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom. Naime, Vrhovni sud je istakao da je izmijenjenom optužnicom apelantu je umjesto krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona stavljeno na teret krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja opasnom radnjom ili sredstvom iz člana 412. stav 4. u vezi sa stavom 2. i 1. KZ (koje je genusno isto djelo), pa imajući u vidu da je za oba navedena krivična djela propisana kazna zatvora u istom rasponu (zatvor od jedne do osam godina), to je neosnovana apelantova tvrdnja da je izmjenom optužnice doveden u teži položaj u odnosu na prvobitnu optužnicu. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da iz zapisnika Policijske stanice za bezbjednost saobraćaja centra javne bezbjednosti Trebinje od 19. marta 2014. godine o ispitivanju apelanta, kao osumnjičenog proizilazi da je tog dana apelant ispitan u svojstvu osumnjičenog od strane ovlaštenog službenog lica i da je apelant bez prigovora potpisao zapisnik u prisustvu policijskog službenika i zapisničara, slijedom čega je neosnovan apelantov prigovor da je optužnica protiv njega podignuta, a da prije toga nije ispitan.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je izmjena optužnice od 9. novembra 2015. godine novi optužni akt sa novim odlučnim činjenicama i novom pravnom kvalifikacijom, a da istraga nije vršena u pravcu obilježja krivičnog djela u izmijenjenoj optužnici. Apelant navodi da je proizvoljan zaključak da je ispitan u odnosu na djelo koje je predmet ranije optužbe. Takođe, apelant navodi da nije obrazložena ocjena psihičkog odnosa u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Osim toga, apelant ukazuje da stoka na kolovozu nije opasnost za bezbjednost javnog saobraćaja, niti ga ugrožava, ako se može blagovremeno uočiti od strane vozača, već je apstraktna opasnost koja prestaje i prelazi u konkretnu opasnost samo kada vozač na vrijeme uoči stoku na kolovozu, ali je zanemari i ne reaguje na nju. Apelant smatra da je zadatak suda da utvrdi šta je najneposredniji uzrok saobraćajne nezgode i u odnosu na tu činjenicu primijeni materijalno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je u konkretnom slučaju utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i argumentovane razloge za svoje odlučenje, pa Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, prihvatio kao pravilnu odluku prvostepenog suda (osim u dijelu odluke o kazni) i da je ukazao na relevantne odredbe Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, kojima je propisana odgovornost vlasnika stoke, te da je jasno obrazložio šta je uzrokovalo predmetnu nesreću (stvaranje opasne situacije izlaskom stoke na put), tako da Ustavni sud u postupanju Okružnog suda ne nalazi proizvoljnost kako u segmentu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i primjene relevantnih odredaba materijalnog prava. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, pozivom na odredbe Zakona o krivičnom postupku i KZ, argumentovano odgovorio na apelantove žalbene navode kojima je ukazao na proizvoljnu primjenu odredaba tih zakona, tako da Ustavni sud smatra, nasuprot apelantovim navodima, da u konkretnom slučaju nema proizvoljne primjene relevantnih odredaba navedenih zakona, niti povrede prava na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman