Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-157/16 (A. S.)

Odluka donesena 11. 05. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-157/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 157/16, rješavajući apelaciju Adisa Saračevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Adisa Saračevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 114779 13 Rev od 1. oktobra 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 114779 11 Gž od 13. marta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 114779 09 P od 29. aprila 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Adis Saračević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 114779 13 Rev od 1. oktobra 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 114779 11 Gž od 13. marta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 114779 09 P od 29. aprila 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Bosne i Hercegovine, Federacije BiH i Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: zajedno tuženi) zatraženo je 23. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 28. februara 2018. godine, tuženi 3, 5. i 9. marta 2018. godine, Vrhovni sud 5. marta 2018. godine i Općinski sud 9. marta 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 114779 09 P od 29. aprila 2011. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno na ime naknade štete isplate iznos od po 600,00 KM mjesečno počev od 16. decembra 2008. godine do 31. decembra 2009. godine sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa naknade štete, tj. prvog u mjesecu za protekli mjesec, pa do konačne isplate, iznos od po 500,00 KM počev od 1. januara 2010. godine do 30. marta 2011. godine sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa naknade štete, tj. prvog u mjesecu za protekli mjesec, pa do konačne isplate, te da mu solidarno naknade i troškove parničnog postupka. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno kako slijedi: u zk. izvatku za zk. ul. broj 1524 na k.č. broj 584/E1 uknjižen poseban dio zgrade i to jedan dvosoban stan na drugom spratu lijevo (u daljnjem tekstu: predmetni stan) kao suvlasništvo Hivzije Rašidagića sa dijelom 1/16 i apelanta sa dijelom 105/112, da je 14. novembra 1986. godine zaključen kupoprodajni ugovor između Hivzije Rašidagića, kao prodavca, i Vejsila Saračevića, Faruka Saračevića, Saliha Saračevića, Kenana Saračevića, Adnana Saračevića, Melihe Saračević i Muhameda Saračevića, kao kupaca, a da je predmet ugovora bio jedan dvosoban stan na trećem spratu lijevo - predmetni stan i jedan dvosoban stan na drugom spratu, svi upisani u zk. uloške precizirane u presudi, da je 27. maja 2002. godine zaključen ugovor o kupoprodaji stana kojim su navedeni kupci prodali svoje suvlasničke dijelove na predmetnom stanu apelantu, da je ugovor ovjeren kod Općinskog suda i izdata potvrda Porezne uprave Novo Sarajevo da je naplaćen porez na promet nepokretnosti u vezi sa predmetnim stanom, da je Rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/6-372-P-5168/98 od 18. augusta 2008. godine potvrđeno da je Drago Lederhaus bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu i da se članu njegovog porodičnog domaćinstva Aidi Lederhaus dozvoljava povrat predmetnog stana u posjed i utvrđuje da Faruk Saračević koristi predmetni stan bez pravnog osnova definiranog odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i da mu se utvrđuje prestanak bespravnog korištenja tog stana koji je dužan napustiti u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja.

6. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da apelant tužbenim zahtjevom traži da mu tuženi solidarno naknade štetu u iznosu preciziranom zbog nemogućnosti korištenja predmetnog stana čiji je vlasnik a koji je opterećen stanarskim pravom. Navedeno je da pravni osnov tužbenog zahtjeva apelant zasniva na odgovornosti tuženih, jer ova pravna lica nisu primijenila, odnosno nisu donijela propise kojim se štite apelantova imovinska prava. Obrazloženo je da je članom 170. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara pravno lice u kojem je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete osim ako se dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao kako je trebalo, te da je članom 172. istog zakona propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov ogran prouzroči trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Prema obrazloženju tog suda, ove zakonske odredbe predviđaju odgovornost samo u slučaju da se dokaže da je radnik tog pravnog lica u radu ili u vezi sa radom prouzročio štetu trećem licu namjerno ili krajnjom nepažnjom. Pošto, prema mišljenju Općinskog suda, apelant u toku postupka nije dokazao da su mu tuženi prouzročili štetu na način da su bilo kojim radnjama doveli apelanta u zabludu da kupuje stan koji je opterećen stanarskim pravom, a nijedan propis ne predviđa mogućnost naknade štete zbog nedonošenja zakona ili drugih propisa kojim se regulira situacija kakva je predmet ovog spora, to je Općinski sud odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

7. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 114779 11 GŽ od 13. marta 2013. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da nije sporno da je Drago Lederhaus bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu i da se članu njegovog porodičnog domaćinstva Aidi Lederhaus dozvoljava vraćanje predmetnog stana u posjed, odnosno da se u konkretnom slučaju radi o tzv. zaštićenom stanaru. Navedeno je da, s obzirom na to da nisu doneseni posebni propisi kojim će se regulirati zakupni odnos između nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu i vlasnika strana u rokovima propisanim shodno odredbama čl. 42, 47. i 50. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo a navedeni zakon ne dira u stečena prava nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu, to se, i po mišljenju tog suda, do donošenja posebnih propisa ne može naložiti tuženim da apelantu solidarno na ime naknade štete isplate traženi iznos. Također, kako je obrazloženo, visina naknade za korištenje stana na kojem postoji stanarsko pravo će se urediti kantonalnim propisima kako je to regulirano članom 46. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, što do danas nije učinjeno.

8. Nadalje je navedeno da je zahtjev za naknadu štete kojim apelant kao vlasnik stana traži naknadu na ime zakupnine neosnovan, jer da bi takav zahtjev bio osnovan, on se mora zasnivati na ugovoru koji je dvostrano obavezujući ugovor i kao bitan element tog ugovora mora postojati saglasnost volja ugovornih strana o visini zakupnine, što u konkretnom slučaju ne postoji imajući u vidu prava stečena u smislu Zakona o stambenim odnosima, te sve dok se ne donese posebna regulativa u toj oblasti i ne urede zakupni odnosi vlasnika stana i tzv. zaštićenog stanara, odnosno njihovo iseljenje, vlasnici stanova neće moći uživati svoju imovinu. Prema obrazloženju tog suda, u konkretnom slučaju tuženi se ni na koji način nisu miješali u apelantovo pravo na imovinu, niti su poduzeli bilo kakvu radnju koja bi se imala smatrati radnjom kojom se na bilo koji način ograničava apelantovo pravo vlasništva, niti su raspolagali predmetnim stanom na bilo koji način. Zbog toga, kako je naveo taj sud, nema pravnog osnova, niti je bilo kakvim propisom regulirana mogućnost da vlasnik privatnog stana (u konkretnom slučaju apelant čiji je stan opterećen stanarskim pravom, a takav je bio i dok je bio u vlasništvu njegovih prethodnika od kojih je kupio predmetni stan) od nositelja stanarskog prava ostvaruje naknadu za korištenje tog stana. Navedeno je i da je, zbog obavezujuće primjene posebnih propisa iz stambene oblasti, isključena primjena Zakona o obligacionim odnosima kao općeg propisa. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

9. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 114779 13 Rev od 1. oktobra 2015. godine reviziju odbio kao neosnovanu. Presudom je odbijen i apelantov zahtjev da mu tuženi solidarno naknade troškove za sastavljanje revizije precizirane u presudi. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da u konkretnom slučaju nije sporno da je narušena ravnoteža između legitimnih interesa vlasnika stana (apelanta) i zaštićenog stanara (Aide Lederhaus, koja nije tužena strana u ovom postupku), jer je vlasnik stana ograničen u korištenju svoje imovine i prava da iz te imovine izvlači profit. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, tačno je da tuženi kao organi vlasti nisu donijeli odgovarajuće propise koji se tiču uspostavljanja pravične ravnoteže između interesa vlasnika stanova i interesa „zaštićenih stanara“ kojim nije prestalo stanarsko pravo nakon 6. decembra 2000. godine u smislu odredaba člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a niti propise u vezi sa visinom naknade za korištenje stanova u vlasništvu. Međutim, kako je obrazložio taj sud, sudovi ne mogu da nadomjeste propuste u stambenom zakonodavstvu i da o apelantovom zahtjevu istaknutom protiv tuženih odluče proizvoljno, jer sudovi ne mogu prihvatiti ulogu zakonodavca i kreirati nepostojeću pravnu normu svojom presudom. Zbog toga, prema mišljenju tog suda, nižestepeni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno prava kada su apelantov tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan, a pitanje određivanja stanarine i troškova naknade za korištenje stanova ne može se izvršiti ni kroz institut naknade štete i izgubljene koristi u smislu odredaba člana 155. ZOO, jer da bi radnja jednog lica vodila nastanku obligacionog odnosa, odnosno imala kao posljedicu naknadu štete, moraju biti ispunjeni određeni uvjeti odštetne odgovornosti među koje spada i protivpravnost štetne radnje, odnosno protivnost te radnje važećim zakonskim propisima (povrede i objektivnog i subjektivnog prava), što u konkretnom nije slučaj. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je jasno da je država trebalo da zaštiti nositelje stanarskih prava na stanovima koji su u privatnom vlasništvu nauštrb prava na imovinu vlasnika ali da je, isto tako, jasno da je ovakvo miješanje neopravdano, jer tuženi stanove koji su u privatnom vlasništvu neopravdano dodjeljuju svojim uposlenicima. Smatra da su tuženi u konkretnom slučaju Aidi Lederhaus trebali dodijeliti zamjenski stan iz raspoloživog stambenog fonda, ili izgraditi zamjenske stanove kako bi otklonili kršenje prava apelanta i drugih lica u istoj situaciji. Apelant navodi i da je tražio pravnu zaštitu i zbog toga što je bio diskriminiran u odnosu na vlasnike stanova opterećenih stanarskim pravo iz Republike Srpske i Distrikta Brčko, jer je u tim dijelovima BiH predviđena materijalna naknada za vlasnike stanova opterećenih stanarskim pravom. Smatra da je bez ikakvog zakonskog uporišta zaključak redovnih sudova da nema osnova za isplatu naknade štete za nemogućnost korištenja svog stana, te da je dokazao da su mu tuženi prouzročili materijalnu štetu. Apelant smatra i da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je njegov tužbeni zahtjev osnovan, ali da, i pored toga, taj sud potvrđuje nižestepene presude i navodi da u ovom slučaju nisu primjenljive odredbe ZOO, te da je Kanton Sarajevo donio protuustavni Zakon o zakupu stanova u kojem je predviđen minoran odnos zakupnine u slučajevima kakav je apelantov.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da je apelacija neosnovana.

12. Kantonalni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja apelantovog prava a da je iz apelacije vidljivo da apelant osporava presudu Vrhovnog suda o kojoj se Kantonalni sud ne može izjašnjavati.

13. Općinski sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani i da ih treba odbiti.

14. Tuženi su naveli da su presude redovnih sudova obrazložene na argumentiran način i da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.

V. Relevantni propisi

15. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 172.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom.

(3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.

16. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prava i obaveze davalaca stana na korištenje i građana u korištenju stana u društvenoj svojini i stana na kojem postoji pravo svojine.

Član 2. stav 2.

Građanin koji je do stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ broj 13/74) stekao stanarsko pravo na stan u porodičnoj stambenoj zgradi odnosno na posebnom dijelu zgrade (u daljnjem tekstu: stan u svojini građana) ima sva prava i obaveze koji se ovim zakonom propisuju za nosioca stanarskog prava i članove njegovog porodičnog domaćinstva odnosno korisnike stana, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 38.

U skladu sa propisima skupštine opštine, nosilac stanarskog prava dužan je plaćati stanarinu i druge troškove vezane za korištenje stana i zajedničkih prostorija i uređaja u zgradi, kao i snositi određene troškove održavanja stana.

Ako nosilac stanarskog prava koristi stan koji prelazi potrebe nosioca stanarskog prava utvrđene prema mjerilima o racionalnom korištenju stana na tu razliku plaća povišenu stanarinu.

Ako se ugovorne strane ne mogu sporazumjeti o visini stanarine, svaka strana, prije potpisivanja ugovora o korištenju stana, može podnijeti zahtjev stambenom organu da utvrdi visinu stanarine.

Član 56.

Vlasnik stana može od stambenog organa tražiti useljenje u svoj stan ili dio svog stana ako nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu odgovarajući stan.

Vlasnik stana od prije 1. januara 1959. godine može od stambenog organa tražiti useljenje u svoj stan ili dio svoga stana ako nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu stan koji odgovara njegovim stvarnim potrebama.

Vlasnik stana od prije 1. januara 1959. godine može tražiti od stambenog organa useljenje u svoj stan ili dio svoga stana u slučaju kada nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu stan po veličini i opremi srazmjerno dijelu stana koji stvarno koristi nosilac stanarskog prava sa članovima porodičnog domaćinstva, ako izdaje dio stana podstanarima ili izdaje dio stana za vršenje poslovne djelatnosti.

U skladu sa propisom skupštine općine utvrđuje se da li ponuđeni stan odgovara stvarnim potrebama nosioca stanarskog prava, odnosno da li je srazmjeran dijelu stana koji stvarno koristi.

Pravo na useljenje po odredbama st. 2 i 3. ovog člana ima i vlasnik koji je stan stekao nasljeđem od umrlog vlasnika prije 1. januara 1959. godine.

Vlasnik stana koji se useli u svoj stan ili dio stana po odredbama st. 2, 3. i 5. ovog člana, ne može stan zamijeniti niti otuđiti za vrijeme od pet godina od dana useljenja. Vlasnik stana, u slučajevima iz ovog člana, snosi sve troškove preseljenja nosioca stanarskog prava. Ako se stranke ne sporazumiju o troškovima preseljenja, visinu tih troškova utvrđuje stambeni organ.

17. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/97 od 28. novembra 1997. godine, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka) u relevantnom dijelu glasi:

Član 42.

Održavanje zajedničkih dijelova zgrade u kojima su stanovi otkupljeni, kao i izdavanje u zakup stanova za koje nositelji stanarskog prava nisu podnijeli zahtjev za otkup stana, uredit će se posebnim kantonalnim propisima.

Član 46.

Ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.

[...] Član 47.

(1) Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na otkup stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizirani, a na kojima je stečeno stanarsko pravo.

[…].

Član 50.

Skupštine kantona će u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona donijeti propise iz čl. 40. i 42. ovog zakona.

Član 51.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenim novinama Federacije BiH“, a primjenjivat će se po isteku 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

18. U Zakonu o zakupu stana („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 24/15 ) relevantne odredbe glase:

Član 3.

(Stanovi koji su predmet ovog Zakona) (1) Stanovi koji su predmet ovog Zakona su:

a) stan u državnom vlasništvu na kojem je stečeno stanarsko pravo do 06.12.2000. godine koji nije otkupljen u zakonom propisanom roku i stan vraćen po osnovu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj: 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) koji nije otkupljen u zakonom propisanom roku,

b) stan u svojini građana na kojem je stečeno stanarsko pravo do 06.12.2000.godine,

c) stan u državnom vlasništvu dodijeljen u skladu s odredbama Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj:28/05 i 2/08), a koji nije otkupljen u zakonom propisanom roku,

d) stan u državnom vlasništvu koji nije otkupljen u skladu sa važećim zakonskim propisima i koji nije obuhvaćen tačkom a) i c) ovog člana.

(2) Stan iz tačke d) stava (1) ovog člana koji je u vlasništvu Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo nije predmet ovog Zakona.

Član 4.

(Zakupodavac) (1) Zakupodavcem stana iz člana 3. tačka a), c) i d) ovog Zakona, smatra se vlasnik stana odnosno njegov pravni sljednik.

(2) Zakupodavcem stana iz člana 3. tačka b) ovog Zakona, smatra se vlasnik stana odnosno njegov nasljednik.

Član 5.

(Zakupac) (1) Zakupcem stana iz člana 3. tačka a) i b) ovog Zakona, smatra se nosilac stanarskog prava odnosno član njegovog porodičnog domaćinstva koji je taj status stekao do 06.12.2000.godine.

(2) Zakupcem stana iz člana 3. tačka c) ovog Zakona, smatra se lice kome je stan dodijeljen a koje nije otkupilo stan u zakonom propisanom roku.

(3) Zakupcem stana iz člana 3. tačka d) ovog Zakona, smatra se lice koje zaključi ugovor o zakupu sa zakupodavcem kao vlasnikom stana.

Član 11.

(Pojam zakupnine) (1) Zakupnina je novčana naknada koju zakupac plaća zakupodavcu na ime korištenja stana.

(2) Zakupnina iz stava (1) ovog člana se plaća kao zaštićena zakupnina ili kao slobodno ugovorena zakupnina.

Član 12.

(Zaštićena zakupnina) (1) Zakupac stana iz člana 3. tačka a) i b) ovog Zakona plaća zakupodavcu zaštićenu zakupninu.

(2) Zaštićena zakupnina se utvrđuje u iznosu koji je za 62% uvećan u odnosu na iznos naknade za redovno održavanje zajedničkih dijelova zgrada i upravljanje zgradama propisan članom 19. stav (1) Zakona o održavanju zajedničkih dijelova zgrada i upravljanju zgradama („Službene novine Kantona Sarajevo“, broj: 39/07-prečišćeni tekst).

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 114779 13 Rev od 1. oktobra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. novembra 2015. godine a apelacija je podnesena 12. januara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je apelant tražio od tuženih da mu solidarno isplate naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja predmetnog stana na kojem je apelant vlasnik a koji je opterećen stanarskim pravom iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer smatra da njegov tužbeni zahtjev nije mogao biti odbijen zbog razloga koji je naveo Vrhovni sud, dakle, nedostatka propisa kojima bi bila regulirana visina zakupnine, uslijed čega smatra da presuda Vrhovnog suda nije dobro obrazložena budući da su razlozi obrazloženja u koliziji sa odlučenjem. Imajući u vidu apelacione navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud podsjeća na to da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u svojoj novijoj praksi u predmetu broj AP 2804/14 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2804/14 od 7. marta 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba.). U toj odluci predmet razmatranja pred Ustavnim sudom bila je konačna odluka Vrhovnog suda kojom je, zbog identičnih razloga kao u konkretnom slučaju, odbijen zahtjev apelanta kao vlasnika stana za isplatu stanarine/naknade štete od tužene kao zaštićenog stanara (nositeljice stanarskog prava) zbog nedostatka pravnih propisa u vezi s određivanjem stanarine i u kojoj Ustavni sud sa aspekta primjene materijalnog prava odbijanjem apelantovog zahtjeva za isplatu stanarine nije našao proizvoljnost u primjeni prava.

29. U predmetnoj odluci Ustavni sud je naveo: „U konkretnom slučaju, iz nespornih činjenica proizlazi da tužena kao posebna kategorija nositelja stanarskog prava 'zaštićeni stanar' živi i koristi stan koji je apelantovo privatno vlasništvo i pri tome apelantu ne plaća naknadu za korištenje stana, pa je apelant, kako je i u presudama redovnih sudova zaključeno, nesporno ograničen u korištenju svoje imovine na osnovu odredaba Zakona o stambenim odnosima. Međutim, za Ustavni sud se postavlja pitanje da li su redovni sudovi mogli utvrditi visinu stanarine u nedostatku propisa kojima bi normativno bilo regulirano pitanje stanarine bez obzira što to pitanje nakon donošenja Zakona o prodaji stanova nesporno nije regulirano i da li je redovni sud na taj način mogao preuzeti ulogu javne vlasti čiji je zadatak da pomiri dva pojedinačna naizgled suprotstavljena prava (iako to nisu), i to pravo vlasnika stana (apelanta) i pravo zaštićenog stanara, vodeći pri tome računa o svim aspektima koji se tiču njihovih pojedinačnih interesa (ekonomskih, socijalnih) i aspektima javnog interesa“ (tačka 31). Ustavni sud je, zatim (u tački 32), konstatirao da je Vrhovni sud u osporenoj odluci naglasio nespornu činjenicu „prema kojoj je apelant ograničen u korištenju svoje imovine (stana) ustanovljenim pravom korištenja od tužene kao nositeljice stanarskog prava na njegovom stanu. S tim u vezi je navedeno da Zakon o prodaji stanova ne dira u stečena prava nositelja stanarskog prava (tužene) na stanovima u privatnom vlasništvu, jer se prestanak stanarskih prava nakon 6. decembra 2000. godine (član 46. stav 1. ZSO) ne odnosi na zaštićene stanare. Takav zaključak je Vrhovni sud utemeljio na odredbama istog zakona (čl. 42, 47. i 50. Zakona o prodaji stanova) iz kojih proizlazi da će se daljnji status stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizirani regulirati posebnim propisima. Kako ti posebni propisi nesporno nisu doneseni a Zakon o prodaji stanova ne dira u stečena prava tužene kao 'zaštićene stanarke' na apelantovom stanu, Vrhovni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi nisu u mogućnosti regulirati visinu naknade stanarine u nedostatku propisa kojima bi to pitanje bilo riješeno čak ni putem sudske prakse u sličnim situacijama.“

30. Zatim je Ustavni sud ukazao na predmet Statileo protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, presuda od 10. jula 2014. godine), te istakao da uočava bitnu razliku u odnosu na taj predmet u kojem je „predmet razmatranja bila visina stanarine koja je propisana Zakonom o najmu stanova iz 1996. godine, odnosno razlika između garantirane i tržišne stanarine, a ne, kao što je konkretan slučaj, njen potpuni nedostatak, odnosno normativno nepostojanje. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je s ciljem prevazilaženja konkretne i budućih sličnih situacija, koja kod ostvarenja slobodne procjene javne vlasti ne smije dovesti do rezultata koji su očigledno neopravdani, zakonodavac obavezan što hitnije sistemski riješiti ozbiljan paradoks (nedostatak propisa) zbog kog su ograničena kako prava vlasnika stanova u privatnom vlasništvu (povrat stana, zakupnina), tako i prava zaštićenih stanara (pravo na otkup) na način da se, s jedne strane, definitivno riješi odnos vlasnika stana i zaštićenog stanara a, s druge strane, javne vlasti, imajući pritom u vidu njihove pojedinačne interese i opći interes koji zastupa, uz pravičnu raspodjelu finansijskog i socijalnog tereta“ (tačka 33).

31. Na kraju je Ustavni sud u navedenoj odluci, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, istakao sljedeće (tačka 34): „Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud naveo iscrpne razloge na kojima je utemeljio stav o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva da mu tužena kao 'zaštićeni stanar' isplaćuje stanarinu koja uopće nije normativno regulirana, što podrazumijeva i njenu visinu, odnosno da u tom smislu redovni sud ne može preuzeti ulogu zakonodavca koji ima obavezu da jasno definira odnos dvije naizgled suprotstavljene strane (vlasnika i zaštićenog stanara), s jedne strane, i javne vlasti, s druge strane, vodeći računa o njihovim pojedinačnim interesima i općem interesu koji zastupa. Ustavni sud u takvim specifičnim okolnostima u osporenoj presudi Vrhovnog suda nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava, konkretno odbijanjem apelantovog zahtjeva za isplatu stanarine koja uopće nije normativno regulirana, pa stoga ni njena visina, pa je zaključio da u ovom segmentu nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.“

32. Dovodeći navedenu praksu iz citirane odluke Ustavnog suda u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi za svoje odluke dali veoma jasno obrazloženje zbog čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu se isplati naknada materijalne štete u visini pretpostavljene vrijednosti stanarine uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava (Zakona o stambenim odnosima, Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo). Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant navedenu naknadu tražio od tuženih kao državnih organa, a ne od zaštićene stanarke koja živi u stanu koji je apelantovo vlasništvo, ali da se u suštini obrazloženja redovnih sudova u konkretnom slučaju ne razlikuju od obrazloženja u presudama osporenim apelacijom broj AP 2804/14, kao i da je apelant prilikom kupovine predmetnog stana znao da je stan opterećen stanarskim pravom. Pri tome Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu, ponovo ističe da redovni sudovi ne mogu preuzeti ulogu zakonodavca koji ima obavezu jasno definirati odnos dvije naizgled suprotstavljene strane (vlasnika i zaštićenog stanara), s jedne strane, i javne vlasti, s druge strane, vodeći računa o njihovim pojedinačnim interesima i općem interesu koji zastupa. Dakle, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne vidi proizvoljnost u obrazloženju osporenih odluka da redovni sudovi svojim odlukama ne mogu nadomjestiti nepostojanje pravnih propisa o ovom pitanju, a što je nesporno obaveza zakonodavca. Stoga, Ustavni sud smatra da se praksa iz Odluke broj AP 2804/14 može u cijelosti primijeniti i na konkretan slučaj pa se stoga Ustavni sud u cijelosti poziva na obrazloženje koje je dato u toj odluci, pri čemu smatra da obrazloženja osporenih odluka redovnih sudova u cijelosti korespondiraju sa standardom obrazložene odluke. Ustavni sud, osim toga, skreće pažnju da je u međuvremenu u Kantonu Sarajevo ( u kojem se i nalazi predmetni stan) donesen Zakon o zakupu stanova kojim je regulirano pitanje visine zakupnine u slučajevima kao što je konkretan ( a koji i sam apelant pominje tvrdeći da je taj zakon neustavan), te da je apelant imao mogućnost da, u skladu sa odredbama tog zakona, traži isplatu mjesečne zakupnine. Pri tome Ustavni sud neće ovom prilikom ulaziti u ocjenu predmetnog zakona i visinu zakupnine koja je navedenim zakonom određena, jer taj zakon i visina zakupnine, shodno njegovim odredbama, i nisu bile predmet konkretnog postupka. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.

33. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

34. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o kršenju prava na pravično suđenje, odnosno primjenu materijalnog prava, a kako je Ustavni sud utvrdio da to pravo nije prekršeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

35. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, detaljno i jasno obrazložili svoje odluke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da mu tuženi solidarno naknade štetu zbog nemogućnosti korištenja stana koji je apelantovo vlasništvo a koji je opterećen stanarskim pravom, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

36. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje je u konkretnim okolnostima dovedeno u vezu s pogrešnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-157/16 (A. S.) | Sudska praksa | Aktio