Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3513/15 (Z. T.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Dokaz
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Ispitivanje svjedoka
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravo na prisustvo suđenju
  • Pravo na odbranu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3513/15

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3513/15, rješavajući apelaciju Zijada Turkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zijada Turkovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S 1 2 K 006087 14 Kžk od 16. aprila 2015. godine, S1 2 K 006087 14 Kž 25 od 25. aprila 2014. godine i S1 2 K 006087 11 K od 28. novembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zijad Turković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S 1 2 K 006087 14 Kžk od 16. aprila 2015. godine, S1 2 K 006087 14 Kž 25 od 25. aprila 2014. godine i S1 2 K 006087 11 K od 28. novembra 2013. godine. U apelaciji je podnesen i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se „prekida izvršenje kazne zatvora [...]“. I apelant lično je 28. augusta 2015. godine također podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv naprijed navedenih presuda. Apelantov branilac je 20. oktobra 2016. godine i 10. aprila 2017. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 3513/15 od 16. septembra 2015. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan. Također, Ustavni sud je prethodno, 15. maja 2012. i 13. januara 2015. godine, u predmetima br. AP 1448/12 i AP 608/13 donio odluke o dopustivosti kojim je odbacio kao nedopuštene apelantove apelacije podnesene protiv Rješenja Suda BiH broj Su-10-141/12 od 17. aprila 2012. godine i Rješenja Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) broj A-352/14 od 5. novembra 2014. godine jer je prva bila preuranjena, a za drugu Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje (dostupne na www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva zatraženo je 3. februara 2017. godine da dostave odgovor na apelacije.

4. Sud BiH i Tužilaštvo su 13. i 20. februara 2013. godine dostavili odgovor na apelacije. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Sud BiH je, nakon okončanog glavnog pretresa u postupku protiv apelanta i šest drugih optuženih lica (u daljnjem tekstu: optuženi Saša S., Milenko L., Fadil A., Muamer Z., Hilmija M. i Nijaz Z.), donio Presudu broj S1 2 K 006087 11 K od 28. novembra 2013. godine kojom su apelant i Saša S., Milenko L., Muamer Z. i Fadil A. proglašeni krivim. Apelant je proglašen krivim da je radnjama pobliže opisanim u osuđujućem dijelu izreke presude, i to u tač. 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 1-A, 2- A i 3-A, počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelima navedenim u izreci presude za svaku pojedinačnu tačku, za koja je, uz primjenu člana 53. stav 2. tačka a) KZBiH osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 40 godina. Istom presudom apelant je oslobođen optužbe da je radnjama pobliže opisanim pod tač. A, B, C i D izreke presude počinio krivična djela organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH u vezi s krivičnim djelima zločinačka organizacija iz člana 342. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i drugim navedenim krivičnim djelima propisanim KZFBiH i Krivičnim zakonom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS).

7. U obrazloženju presude Sud BiH je, između ostalog, naveo da je apelantov branilac svoju završnu riječ izlagao na glavnom pretresu šest dana. Nadalje, Sud BiH je naveo i obrazložio procesne odluke koje je donio u toku postupka, a tiču se izmjene redoslijeda izvođenja dokaza (tač. 64-68), isključenja javnosti s glavnog pretresa (tač. 69-71), udaljavanju optuženih iz sudnice, održavanju pretresa bez prisustva optuženih (tač. 72-91), kao i izuzetke od neposrednog izvođenja dokaza (tač. 94-104).

8. Sud BiH je naveo da je 10. oktobra 2011. godine prilikom saslušanja svjedoka Seada D. donio odluku da se mijenja redoslijed izvođenja dokaza, a sve u skladu sa članom 261. ZKPBiH. Sud BiH je naveo da je odbrani prije ispitivanja dostavljen zapisnik o ispitivanju Seada D. kao osumnjičenog, ne i kao svjedoka, koji iskazi su gotovo identični, i da je Tužilaštvu naloženo da odbrani odmah, istog dana, dostavi i zapisnik o ispitivanju ovog lica kao svjedoka, što je i učinjeno, te je napravljena pauza od pola sata da bi odbrana bila u mogućnosti pročitati navedeni iskaz. Unakrsno ispitivanje svjedoka Seada D. od strane svih odbrana je održano 19. oktobra 2011. godine, te je odbrana, prema mišljenju Suda BiH, imala dovoljno vremena da se upozna sa sadržajem iskaza svjedoka (posebno zato što su i prije dostavljanja iskaza kao svjedoka imali iskaz navedenog lica kao osumnjičenog) i da adekvatno pripremi odbranu i ispita svjedoka. Nadalje, Sud BiH je na pretresu od 24. oktobra 2011. godine usvojio prijedlog Tužilaštva i svjedoka I. K., te isključio javnost tokom svjedočenja svjedoka I. K. radi lične bezbjednosti svjedoka. Saslušanje je izvršeno tako što je prostor u kojem se nalazila publika odvojen paravanom, svjedok je saslušan u sudnici, a tokom videoprenosa iz sudnice umjesto slike svjedoka prikazan je prazan ekran. Sud BiH je donio odluku da se ovaj svjedok sasluša kao svjedok pod prijetnjom u skladu sa članom 3. stav 1. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti svjedoka).

9. Sud BiH je naveo da je tokom čitavog postupka, u skladu sa članom 242. ZKPBiH, predsjednik vijeća više puta donio rješenje da se apelant i saoptuženi Milenko L. i Muamer Z. udalje iz sudnice. Pri tome je Sud BiH optužene upozorio na nedolično ponašanje, navodeći da će u slučaju ponavljanja istog biti udaljeni iz sudnice. Sud BiH je posebno ukazao na ročišta koja su održana 11. oktobra 2012. godine, te 11. januara i 23. maja 2013. godine, kada je sam apelant tražio da napusti sudnicu, uz konstataciju da su na navedenim pretresima bili prisutni i glavni i dodatni branioci apelanta, te je zaključeno da je apelant adekvatno zastupan, da njegovi interesi, odnosno prava na odbranu ni u jednom trenutku nisu oštećeni ili ugroženi. Osim toga, navedeno je da 18. oktobra 2012. godine apelant nije pristupio na nastavak glavnog pretresa zbog, kako je navedeno u službenoj zabilješci Pritvorske jedinice i Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija na državnom nivou (Pritvorska jedinica), slabog zdravstvenog stanja. S obzirom na to da je na navedenom pretresu bio prisutan apelantov branilac, sud je našao da je on adekvatno zastupan i da su njegovi interesi u potpunosti zaštićeni, pogotovo imajući u vidu da je na tom ročištu uložen samo jedan materijalni dokaz koji je odbrana već prije dobila. Sud BiH je napomenuo da je naknadno proveden postupak traženja dokumentacije - apelantovog medicinskog kartona iz Pritvorske jedinice u kojoj boravi, kao i mišljenje zavodskog ljekara i da je 27. novembra 2012. godine zaprimio podnesak zavodskog ljekara - doktorice u kojem se navodi da je prema njenom mišljenju apelant mogao na navedeni pretres doći fizički, ali da zbog njegovog psihičkog stanja koje je posmatranog dana bilo dominantnije on nije bio sposoban da prati suđenje. Sud BiH je naveo da odredbe ZKP-a ne reguliraju takve situacije, kao što i ne postoje odredbe koje sprečavaju sud da u ovoj situaciji nastavi postupak čak i bez prisustva optuženog. Ukazano je da član 247. ZKPBiH propisuje da se optuženom ne može suditi u odsustvu. Međutim, u konkretnom slučaju, evidentno postoje terminološke razlike između suđenja u odsustvu i suđenja bez prisustva optuženog jer suđenje u odsustvu podrazumijeva situaciju gdje je prisustvo optuženog onemogućeno iz razloga kojima on ne može upravljati ili su van njegove kontrole, dok suđenje bez prisustva optuženog podrazumijeva da je optuženi u mogućnosti da prisustvuje, ali on to ne želi. Sud BiH je utvrdio da su apelantovi branioci bili prisutni na svim ročištima nastavka glavnog pretresa s kojih je apelant bio udaljen, gdje su na nesmetan način mogli istupati u apelantovo ime, odnosno štititi njegove pravne interese. Sud BiH je naglasio da je prisustvo optuženog tokom suđenja, u suštini, njegovo pravo, a ne obaveza.

10. Nadalje, Sud BiH je naveo da je na ročištu od 8. novembra 2012. godine donio odluku da se odstupi od neposrednog izvođenja dokaza u smislu člana 273. ZKPBiH, kada je pročitana izjava svjedoka Anesa K., data u istrazi, te je opisan način saslušanja ovog svjedoka. Osim toga, navedeno je da je na glavnom pretresu pročitana izjava svjedoka Danijela P. jer ovaj svjedok nije htio da svjedoči na glavnom pretresu, što je detaljno opisano u presudi. Sud BiH je detaljno pojasnio (tač. 108-112) i zašto su neosnovani prigovori apelantovog branioca da su izjave svjedoka Anefije Č. i Himze Ć. nezakoniti dokazi zbog načina uzimanja tih izjava.

11. Nadalje, Sud BiH je 14. marta 2013. godine donio rješenje kojim se prihvaćaju, odnosno odbijaju prijedlozi svih odbrana, koje rješenje se nalazi u presudi u dijelu Aneks I. Pri tome je istaknuto da je odbrani, nakon što je Tužilaštvo završilo s izvođenjem svojih dokaza 17. januara 2013. godine, ostavljeno dovoljno vremena za pripremu odbrane (prvi svjedok odbrane je saslušan 21. marta 2013. godine). U navedenom periodu odbrana je bila u obavezi dostaviti obrazložene podneske – odnosno prijedloge dokaza - svjedoka koje namjerava izvesti, te navesti okolnosti, odnosno činjenice na koje se izvode dokazi. Međutim, kako je navedeno, odbrane optuženih nisu u potpunosti postupile po naredbi suda na način da nisu svoje dokazne prijedloge koncipirali tako da jasno i precizno navedu ne samo na koju tačku optužnice bi predloženi svjedok trebao svjedočiti nego i konkretne činjenice i okolnosti na koje namjeravaju ispitati svjedoke. Ovo se posebno odnosi na svjedoke koji su već saslušani pred sudom (između ostalih svjedoci I. K., Sead D., Emir Z. i drugi koji su iscrpno već svjedočili – neki i po tri pretresa i detaljno ispitani i od strane odbrane) kao svjedoci Tužilaštva, gdje je odbrana uglavnom stavljala generalne formulacije, odnosno okolnosti na koje bi svjedoci svjedočili, a da nije navođeno zašto je svjedoke potrebno pozivati ponovo, odnosno koje su to nove činjenice na koje se svjedoci trebaju ispitati, a koje nisu bile predmet prijašnjeg direktnog i unakrsnog ispitivanja. Nadalje, prilikom odlučivanja o prijedlozima svih odbrana, Sud BiH je polazeći od relevantnosti, odnosno dovodeći predložene svjedoke u vezu s predmetnim događajima u okviru tačaka optuženja, utvrdio koji svjedoci će se saslušati, nalazeći da bi njihovi iskazi mogli doprinijeti svestranom pretresanju stvari, a koji svjedoci se neće saslušati, nalazeći da bi njihovo saslušanje nepotrebno odugovlačilo postupak jer su bez značaja za predmet, nepotrebni i ne bi koristili razjašnjenju stvari.

12. Sud BiH se posebno osvrnuo na iskaze svjedoka koji su dobili imunitete, odnosno sklopili sporazum o priznanju krivice. U vezi s tim je navedeno da relevantno međunarodno pravo u ovom kontekstu predstavljaju Konvencija Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminala, Konvencija Ujedinjenih naroda protiv korupcije i Preporuka Rec (2005) Ministarskog vijeća državama članicama o zaštiti svjedoka i saradnika pravde. Pozitivno krivično zakonodavstvo poznaje institut imuniteta, pa tako ZKPBiH u članu 35. stav 2. tačka c) propisuje ovlaštenje tužioca da daje imunitet u skladu sa članom 84. ovog zakona. Naglašeno je da se pitanje korištenja iskaza svjedoka koji su dobili imunitet mora razmatrati na osnovu pojedinačnih okolnosti svakog konkretnog predmeta, odnosno u cjelini i u svjetlu važećih pozitivnih krivično-pravnih propisa, vodeći računa da se samo na iskazu takvog svjedoka, bez drugih dokaza dovedenih u vezu s njim, ne može zasnivati osuđujuća presuda. Istaknuto je da dokazi koji mogu biti korišteni u presudi mogu biti i oni na koje je ukazao upravo svjedok „pokajnik” jer je iskaz takvog svjedoka sam po sebi zakonit, ako nema razloga za koje sud nalazi da je utvrđena nezakonitost tog iskaza, dokazi na koje on ukaže ne spadaju u kategoriju dokaza pribavljenih prema doktrini „plodova otrovne voćke”. U vezi s pitanjem prihvatljivosti iskaza svjedoka kojima je dat imunitet od krivičnog gonjenja u presudi su citirani relevantni stavovi iz odluka Ustavnog suda br. AP 2118/08, AP 661/04 i AP 1394/07. Navedeno je da su se u predmetnom krivičnom postupku kao svjedoci pojavila lica koja su ili dobila imunitet od krivičnog gonjenja (svjedoci I. K. i Emir Z.) ili su sklopila sporazum o priznanju krivice s tužiocem, te se time obavezala da svjedoče protiv ostalih optuženih (svjedoci Mirza D., Ž. Đ., Ermin D., Sead D., Hajrudin M., Danijel P. i Dragiša R.). Sud BiH je prilikom ocjene iskaza svjedoka koji su svjedočili u ovom postupku cijenio njihovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza, ispitao konzistentnost iskaza datih u sudnici, uporedio činjenice o kojima je određeni svjedok svjedočio s činjenicama koje su utvrđene od strane drugih svjedoka, te činjenicama utvrđenim materijalnim dokazima, a sve kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovom predmetu. Pri tome je Sud BiH imao u vidu da su ovi svjedoci bili neposredni očevici događaja ili učestvovali u njihovom ostvarenju kao saučesnici. Činjenice sadržane u iskazima ovih svjedoka (I. K., Emira Z., Seada D. i dr.) objašnjavaju način i vrijeme izvršenja krivičnih djela za koja su osuđeni optuženi, samu organizaciju ubistava, razbojništva i drugih krivičnih djela, lica koja su neposredno učestvovala u likvidacijama i drugim radnjama izvršenja, događaje koji su uslijedili poslije izvršenja ubistva i drugih krivičnih djela i koji su usmjereni na prikrivanje materijalnih tragova, koje činjenice su u potpunom skladu s materijalnim tragovima pronađenim poslije.

13. Sud BiH - vijeće Apelacionog odjeljenja (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće), odlučujući o žalbama Tužilaštva i apelantovog branioca, te branilaca ostalih saoptuženih, donijelo je Presudu broj S1 2 K 006087 14 Kž 24 od 25. aprila 2014. godine kojom je žalbu Tužilaštva odbilo i prvostepenu presudu u dijelu kojim je apelant oslobođen optužbe potvrdilo (tač. A, B, C i D izreke presude). Istom presudom žalba branilaca apelanta i drugih saoptuženih (koji su prvostepenom presudom proglašeni krivim) uvažena je i prvostepena presuda u osuđujućem dijelu ukinuta i određeno održavanje pretresa pred tim vijećem. U obrazloženju presude apelaciono vijeće je, između ostalog, zaključilo da je u prvostepenom postupku došlo do kršenja prava na odbranu i prava na pravično suđenje garantiranog članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i povrede postupka propisane odredbama člana 297. stav 1. tačka k) ZKPBiH. U odnosu na tačku A oslobađajućeg dijela presude istaknuto je da je pravilan stav prvostepenog vijeća da optužba u toku dokaznog postupka nije izvela dokaze na osnovu kojih bi sud zaključio da je apelant učestvovao u radnjama koje su mu stavljene na teret tom tačkom optužnice. Nadalje, u odnosu na tač. B i C oslobađajućeg dijela presude, apelaciono vijeće je istaklo da je iskaz svjedoka I. K. bio jedini dokaz optužbe koji je direktno teretio apelanta za predmetne inkriminacije, te je stoga prvostepeno vijeće pravilno primijenilo načelo in dubio pro reo pošto iskaz svjedoka I. K. nije potkrijepljen bilo iskazom drugog svjedoka bilo materijalnim dokazom, a što je bilo od ključne važnosti s obzirom na to da se radilo o svjedoku sui generis. Konačno, u odnosu na tačku D, apelaciono vijeće je istaklo da, i prema njegovom stavu, iskazi svjedoka I. K., D. P., Ž. Đ., pa i Emira Z. koji je svjedočio na okolnosti drugih krivičnopravnih događaja, sadrže krupne i značajne nedosljednosti o apelantovom učešću u izvršenju krivičnog djela ubistva oštećenog R. M.

14. U odnosu na žalbe apelanta i ostalih optuženih, apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeni sud nakon saslušanja ključnih svjedoka optužbe (I. K., Sead D., Emir Z. i dr.) neosnovano odbio prijedlog odbrane za njihovo ponovno saslušanje, ali sada u svojstvu svjedoka odbrane, te da je na taj povrijeđeno osnovno pravo optuženih da u postupku osim dovoljno vremena imaju i dovoljno mogućnosti da se pripreme i ostvare kvalitetnu odbranu. Nadalje, apelaciono vijeće je istaklo da je u dijelu izreke koji se odnosi na zaključak za koja krivična djela su apelant i Milenko L. proglašeni krivim izreka pobijane presude nerazumljiva.

15. Apelaciono vijeće je, nakon održanog pretresa, donijelo Presudu broj S1 2 K 006087 14 Kž 24 od 16. aprila 2015. godine. Tom presudom apelant je proglašen krivim što je radnjama opisanim u izreci presude, sam ili skupa s drugim optuženim (kako je navedeno u pojedinim tačkama izreke, i to 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 1-A, 2-A i 3-A) počinio: krivično djelo iz člana 250. stav 3. KZBiH u vezi s krivičnim djelima iz člana 195. stav 1. KZBiH, člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, člana 166. stav 2. tačka a) KZFBiH, člana 323. stav 1. KZFBiH, člana 193. stav 1. KZBiH, člana

339. KZBiH, člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, te člana 209. stav 2. u vezi sa stavom

1. KZBiH. Za navedena krivična djela apelantu su utvrđene pojedinačne kazne, te mu je konačno, uz primjenu člana 53. stav 2. tačka a) KZBiH, izrečena jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 40 godina u koju se uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru.

16. Istom presudom, na osnovu člana 69. stav 1. tačka d), u vezi sa članom 74. st. 1. i 2. KZBiH, apelantu su izrečene mjere sigurnosti oduzimanja predmeta preciziranih u presudi. Nadalje, na osnovu člana 110. u vezi sa članom 111. KZBiH apelantu je oduzeta imovinska korist stečena krivičnim djelom opisana u izreci presude, među kojom su i naznačeni novčani iznosi koji potječu od izvršenja krivičnih djela, te je apelant obavezan da te novčane iznose uplati na račun budžeta Bosne i Hercegovine u datom roku, kao i naznačeni novčani iznos koji je položen na transakcijski račun otvoren na ime Šejle J. Konačno, Sud BiH je na osnovu člana 198. stav 2. ZKPBiH 12 poimenično navedenih lica, sa izjavljenim imovinskopravnim zahtjevima, uputio na parnicu.

17. U obrazloženju presude apelaciono vijeće je navelo tok postupka i procesne odluke (između ostalih) o ponovnom izvođenju dokaza Tužilaštva - te je odlučilo da ne izvodi ponovo izvedene dokaze pred prvostepenim sudom, već je sve dokaze prihvatilo i cijenilo, ali je odlučeno da se izvrši reprodukcija sadržaja svjedoka optužbe I. K. i Seada D. s obzirom na to da su u odnosu na ovu dvojicu svjedoka utvrđene nepravilnosti prilikom saslušanja tokom glavnog pretresa, čime će, prema ocjeni apelacionog vijeća, biti uklonjeni navedeni nedostaci, odnosno odbranama će biti pružena mogućnost da te svjedoke pozovu kao svoje i direktno ispitaju (što im je bilo uskraćeno tokom glavnog pretresa). Apelaciono vijeće je također odlučilo da reproducira izjave još svjedoka zbog rješavanja predmeta i pravilnog razjašnjenja stvari. U odnosu na ostale dokaze, u skladu sa članom 317. stav 2. ZKP-a, apelaciono vijeće nije smatralo da ih je potrebno ponovo provoditi s obzirom na to da ih je zakonito proveo prvostepeni sud, te su kao takvi i prihvaćeni i uvršteni u dokazni materijal. Apelaciono vijeće je prihvatilo prijedlog odbrana o neposrednom saslušanju svjedoka I. K. i Seada D. kao svjedoka odbrana. Apelaciono vijeće navodi da je donijelo rješenje od 18. februara 2015. godine u pogledu ostalih prijedloga odbrana koji su cijenjeni kao neosnovani, a rješenje je sadržano u Aneksu odluke. Apelaciono vijeće dalje detaljno navodi da pretres pred drugostepenim vijećem nije ponavljanje prvostepenog postupka, pa se pretres pred drugostepenim vijećem ograničava na činjenice koje su se javile kao sporne u vezi sa žalbenim navodima i procesnim obavezama drugostepenog suda u vezi s tim. Dalje, apelaciono vijeće ukazuje da je u toku dokaznog postupka ispitan samo svjedok Sead D., dok su reproducirani iskazi osam svjedoka. S druge strane, a nakon što su izvedeni dokazi optužbe, apelaciono vijeće je zatražilo izjašnjenja odbrana optuženih u pogledu njihovih prijedloga dokaza, te je nakon zaprimanja pismenih podnesaka donijelo dva procesna rješenja, i to 26. decembra 2014. godine (Aneks I) kojim je u smislu člana 317. stav 2. ZKPBiH odlučeno da nije potrebno izvoditi dokaze kako objektivne tako i subjektivne prirode, koje su odbrane izvele u prvostepenom postupku, te su kao takvi prihvaćeni i uvršteni u dokazni materijal (taksativno navedeni u aneksu presude), koji su bili predmet ocjene apelacionog vijeća pri donošenju drugostepene odluke. U odnosu na ostale prijedloge odbrane, navedeno je da su neosnovani jer se radi o svjedocima (uglavnom svjedocima vještacima) koji su saslušani pred prvostepenim sudom kao svjedoci optužbe i ispitani direktno, odnosno odbrani je data mogućnost da ih detaljno unakrsno ispita ili se radilo o dokazima koji nisu relevantni za utvrđenje činjenica iz optužbe (rješenje od 18. februara 2015. godine u pogledu ostalih prijedloga odbrana koji su cijenjeni kao neosnovani, sadržano u Aneksu odluke).

18. Pored navedenog, istaknuto je da je apelaciono vijeće na ročištima od 16. i 19. marta 2015. godine, koja su bila predviđena za iznošenje apelantovih završnih riječi, donijelo procesna rješenja kojima je odlučeno da će se pretresi održati i bez apelantovog prisustva s obzirom na to da apelant svoj izostanak nije opravdao. Naime, u odnosu na prvo spomenuto ročište apelaciono vijeće je neposredno pred održavanje ročišta dobilo informaciju da je apelant odbio doći na sud pravdajući svoj čin razlozima bolesti. U tom smislu utvrđeno je da se apelant javio u ambulantu i da su tom prilikom kod njega uočene određene tegobe, ali, prema ocjeni apelacionog vijeća, sigurno ne takve prirode da bi označile apelanta kao nesposobnog da prisustvuje pretresu s obzirom na to da to i nije proizlazilo iz nalaza zavodskog ljekara. Istovjetna procesna situacija se također ponovila i na ročištu od 19. marta 2015. godine na koje je apelant bio uredno pozvan, ali je ponovo odbio doći na sud s gotovo identičnim obrazloženjem, s tim da je ovaj put izrazio saglasnost da se pretres održi bez njegovog prisustva, a uz prisustvo njegovog branioca. Iz navedenog proizlazi da se apelant, činom svog drugog nedolaska na ročište, a bio je upoznat da će na tom ročištu ponovo imati mogućnost da iznese svoje završne riječi, te propustom da lično iznese završne riječi, na nesumnjiv i jasan način odrekao svog prava da prisustvuje pretresu u predmetu. Pored navedenog, apelaciono vijeće je napomenulo da su na tim ročištima bila prisutna oba apelantova branioca, da su apelantu osigurani audio i video snimak svakog dana suđenja, te da je i pored činjenice da je neopravdano izostao s ročišta na kojima je trebao usmeno iznijeti završne riječi, apelant imao mogućnost i priliku da svoje završne riječi dostavi u pismenom obliku prije okončanja glavnog pretresa, što nije učinio.

19. Nadalje, apelaciono vijeće je istaklo da je na nastavku pretresa od 12. i 19. februara 2015. godine bio predviđen videolink, odnosno uspostavljanje videokonferencije s ciljem saslušavanja svjedoka I. K., zbog čega je sud donio rješenje da se djelimično isključuje javnost, a odluku za način saslušanja ovog svjedoka na način opisan u presudi zato što se ovaj svjedok nalazio u programu zaštite druge zemlje, te je isti zasnovan na Evropskoj konvenciji o uzajamnoj sudskoj pomoći u krivičnim stvarima i Drugom dodatnom protokolu uz Evropsku konvenciju o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima (član 10. st. 2. i 5). Međutim, i pored svih radnji koje su preduzete na osiguranju direktnog saslušanja ovog svjedoka, saslušanje nije realizirano s obzirom na to da je svjedok odbio svjedočiti, pravdajući svoje odbijanje strahom po vlastitu sigurnost i sigurnost svoje porodice. Uzimajući u obzir specifični status ovog svjedoka, odnosno činjenicu da se radilo o svjedoku koji se nalazio u programu zaštite svjedoka druge zemlje, te činjenicu da apelaciono vijeće nije imalo nikakvih mogućnosti primijeniti bilo koju mjeru, pa ni donijeti odluku u smislu odredbe člana 81. st. 5. i 7. ZKPBiH, apelacionom vijeću (kako je navedeno u presudi) nije preostalo ništa drugo već donijeti rješenje kojim se donosi odluka da se ovaj svjedok neće saslušavati. Pri tome je apelaciono vijeće odbranama ostavilo mogućnost da prezentiraju pitanja koja bi postavili svjedoku u slučaju da je svjedočio, da kompromitiraju njegov iskaz s glavnog pretresa, odnosno dovedu ga u sumnju kako bi, na bazi tih pitanja, apelaciono vijeće cijenilo relevantnost iskaza tog svjedoka, te dovodeći ga u vezu s ostalim provedenim dokazima i njihovu validnost, što su odbrane i učinile, a koja je sud imao u vidu prilikom ocjene iskaza svjedoka.

20. Dalje, apelaciono vijeće ukazuje da je odbrani ograničilo iznošenje završnih riječi na dva ročišta (apelantu), mada je apelantov branilac na ročištu od 23. februara 2015. godine tražio devet radnih dana. Apelaciono vijeće je cijenilo da je pretres pred drugostepenim sudom primarno postupak po žalbi, te da predstavlja skraćenu procesnu formu koja je ograničena samo na dio pobijane presude koja se osporava žalbom, na dio prvostepenog postupka za koji su ukidajućom odlukom drugostepenog suda utvrđeni nedostaci. U tako skraćenoj procesnoj formi u toku dokaznog postupka direktno je ispitan samo svjedok Sead D. i reproducirani su iskazi osam svjedoka saslušanih u prvostepenom postupku. Uzgred, sastavni dio spisa su završne riječi stranaka i branilaca date u prvostepenom postupku. Ukazano je da je, prigovarajući u tom pogledu, apelantov branilac potpuno zanemario svoje izlaganje dato na prethodnom ročištu (od 26. februara 2015. godine), gdje se u cijelosti saglasio s odlukom vijeća o ograničavanju izlaganja završnih riječi apelantove odbrane i samog apelanta na dva ročišta, doslovno izjavljujući, kako je vijeće prijedlog odbrane za iznošenje završnih riječi potpuno pogrešno shvatilo, odnosno da odbrana i nije zahtijevala devet radnih dana s obzirom na to da završne riječi apelantove odbrane nisu toliko trajale ni u prvostepenom postupku, nalazeći da su dva radna dana dovoljna.

21. Od tačke 61. apelaciono vijeće navodi dokazni postupak, te da je u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza (član 15. ZKPBiH) pažljivo razmotrilo sve dokaze koje su na glavnom pretresu izveli kako optužba tako i odbrane. Prilikom ocjene iskaza svjedoka koji su svjedočili u ovom postupku, apelaciono vijeće je ispitalo konzistentnost njihovih iskaza datih u sudnici s onim datim u toku istrage, uporedilo činjenice o kojima su svjedoci svjedočili s činjenicama koje su utvrdili drugi svjedoci, te materijalnim dokazima kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovom predmetu, vodeći se elementarnim formalno-logičkim i psihološkim pravilima, te prosječnim ljudskim iskustvom. Apelaciono vijeće navodi da je ispitalo obimnu materijalnu dokumentaciju uloženu u spis i da je prilikom donošenja odluke u ovom predmetu uzelo u obzir sve dokaze provedene kako na glavnom pretresu tako i na pretresu pred apelacionim vijećem.

22. Nadalje, apelaciono vijeće navodi da se odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno primjenjuju i na pretres pred vijećem Apelacionog odjeljenja (član 317. stav 1. ZKPBiH). Tumačeći odredbu iz stava 1. člana 317. ZKPBiH, dužnu pažnju treba posvetiti zakonodavčevoj odluci da se na pretresu pred apelacionim vijećem shodno primjenjuju odredbe koje se odnose na glavni pretres. Apelaciono vijeće navodi da pridjev shodan, prihvaćen u svim jezicima koji su u službenoj upotrebi pred sudom, označava da je neko ili nešto u skladu s nekim drugim ili nečim drugim, da je neko ili nešto odgovarajući(e), pogodan, podesan, te da iz ovog gramatičkog tumačenja proizlazi logičan zaključak, da se odredbe iz prvostepenog postupka ne primjenjuju uvijek i u potpunosti u postupku pred apelacionim vijećem, već samo na pogodan ili podesan način. Apelaciono vijeće ukazuje da je namjera zakonodavca bila da se odredi - da se odredbe iz prvostepenog postupka koje se odnose na glavni pretres treba bez izuzetka da se primjenjuju i na pretresu pred apelacionim vijećem - bez sumnje u dispoziciju stava 1. člana 317. ZKPBiH ne bi ni uvrštavao pridjev kojim se označava odnos procesnih rješenja pretresnih odredbi u odnosu na odredbe glavnog pretresa. U tom slučaju bi zakonodavac jasno i određeno propisao da se ta procesna rješenja odnose i na postupak pretresa, bez pridjeva shodno. Iz ovih razloga, a nalazeći uporište u odredbama ZKP-a koja se odnose na pretres pred apelacionim vijećem, apelaciono vijeće je u dokaznu građu prihvatilo i dokaze izvedene pred prvostepenim vijećem, i objektivne i subjektivne prirode, te je i na ovim dokazima zasnovalo svoju odluku, a ova odluka apelacionog vijeća sadržana je u posebnim procesnim rješenjima koja čine sastavni dio ove presude.

23. U vezi s ocjenom dokaza, od tačke 72. odluke apelaciono vijeće navodi da su predmet optužnice bile pojedinačne radnje izvršenja više krivičnih djela u odnosu na petoricu optuženih, a koje je učinila grupa koja je organizirana u tu svrhu, što sve, u svojoj sveukupnosti, čini obilježja krivičnog djela organizirani kriminal, te je apelaciono vijeće najprije dalo osvrt na ovu vrstu kriminaliteta, pa je pošlo od bitnih obilježja krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 250. st. 2. i 3. KZBiH, što je elaboriralo u narednim tačkama odluke. Tako u tački 77. apelaciono vijeće navodi da je prema izvedenim, prihvaćenim dokazima (dalje analizirani u odluci), a u odnosu na tač. 1, 2, 4, 5, 6. i 7, apelant nesumnjivo bio ključna karika u lancu dobro organizirane grupe, formirane s ciljem vršenja neovlaštenog prometa opojnim drogama, razbojništava, ubistava, i to s ulogom organizatora, usko povezan s pripadnicima grupe kojoj su, zavisno od vremenskog perioda, pripadali I. K., Emir Z., Saša S., Milenko L., Fadil A., kao i osuđeni S. D., M. D., Ž. Đ., E. D., H. M., D. P. i D. R: (zaključili sporazume o priznanju krivice, te svjedočili na okolnosti svojih krivičnopravnih radnji preduzetih u okviru grupe, a u odnosu na pojedina krivična djela). Apelaciono vijeće je navelo da je uloga organizatora za samo započinjanje djelovanja grupe podrazumijevala prethodno upoznavanje apelanta i I. K., koje se desilo 2005. godine, i to u Centralnom zatvoru gdje su se optuženi nalazili na izdržavanju mjere pritvora, odnosno kazne zatvora (o čemu je svjedočio I. K., a ni apelant nije sporio), a traje do 2010. godine kada je izvršeno ubistvo R. M., također pripadnika ove grupe. Organizaciju mreže ljudi koji su, svaki pojedinačno, imali svoje uloge u izvršenju pojedinih krivičnih djela, u pravilu, a po apelantovim naredbama, na sebe je preuzeo I. K. predstavljajući neku vrstu veze između apelanta i ostalih članova grupe. Uzimajući u obzir iskaze većine svjedoka, između ostalih I. K., Emira Z., Seada D., S. T., H. M. i drugih, te dovodeći ih u vezu s prirodom izvršenih krivičnih djela (neovlašteni promet opojnim drogama, razbojništvo, ubistva odnosno pokušaji ubistava koji su činjeni iz koristoljubivih motiva, a imajući u vidu da su između oštećenih i apelanta postojale nesuglasice u pogledu međusobnih dugovanja), apelaciono vijeće je zaključilo kako je ova organizirana kriminalna grupa, na čijem čelu se u svojstvu organizatora nalazio apelant, formirana isključivo s ciljem pribavljanja imovinske koristi. Da je riječ o zločinačkoj organizaciji koja je bila dobro organizirana i vrlo aktivna nesumnjivo upućuje broj izvršenih pojedinačnih krivičnih djela, dužina vremenskog perioda u kome su djela vršena, broj lica koja su učestvovala u radnjama izvršenja, kao i njihova vješta povezanost koja se u pravilu odvijala preko posrednika, što je sve i dovelo do činjenice da su njihove kriminalne aktivnosti otkrivene tek nakon odluke članova grupe (Emir Z. i I. K.) da razotkriju cijelu organizaciju.

24. Zaključak apelacionog vijeća da su optuženi tokom inkriminiranog perioda u kontinuitetu preduzeli opisane radnje, te da su bili svjesni i znali da su dio grupe i da djeluju u njenom okviru, prije svega, proizlazi iz saglasnih iskaza svjedoka I. K. i Emira Z. koji su i sami direktno učestvovali u pojedinim fazama realizacije zamišljenih planova, zajedno s optuženim, među kojima je apelant, a koje su odbrane optuženih posebno pokušavale diskreditirati. Organiziranje i egzistiranje grupe formirane s navedenim ciljem od strane apelanta proizlazi i iz iskaza svjedoka Seada D., H. M., D. P., D. R., Ž. Đ., M. Č., M. D., Č. A., posebno njihovih iskaza datih pred Tužilaštvom koji su u pogledu odlučnih činjenica potvrđeni čitavim nizom iskaza drugih svjedoka koji su poslužili provjeri njihove vjerodostojnosti.

25. U odnosu na tačku 1. optužnice (tač. od 81. do 142) apelantu je stavljeno na teret da je, skupa s optuženim Sašom S., u periodu od početka 2005. do septembra 2010. godine vršio međunarodni promet opojnih droga kokaina i heroina na način da je apelant zajedno sa svojim saradnicima (i I. K.), organizirao međunarodni promet opojnim drogama na području BiH, Crne Gore, Srbije, Hrvatske i drugih zemalja Evrope tako što je od svojih saradnika - prodavača s područja Crne Gore i Bijeljine kupovao opojne droge heroin i kokain, prebacivao ih u Sarajevo, skrivao, čuvao i miksao na tajnim lokacijama. Optuženi Saša S. kao pripadnik grupe za organizirani kriminal je uz novčanu naknadu vršio prevoz opojnih droga heroin i kokain u skrovitim mjestima i štekovima u vozilima koja su mu pribavljali apelant i I. K. radi prebacivanja i isporuke opojnih droga i prekursora kupcima u BiH, Hrvatsku i druge države, da bi po izvršenoj isporuci preuzimao novac od kupaca i predavao ga apelantu. Na ovaj način je apelant počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH u vezi s krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH.

26. Da je apelant, zajedno s I. K. organizirao i bio na čelu grupe ljudi koja je formirana s naprijed navedenim ciljem, a optuženi Saša S. postao pripadnik te grupe, proizlazi kako iz iskaza više svjedoka tako i iz obimne materijalne dokumentacije/predmeta privremeno oduzete od optuženih. Prije svega to proizlazi iz, u odlučnim činjenicama, saglasnih iskaza svjedoka I. K. i Emira Z., iskaza svjedoka Himze Ć., Hajrudina M., Dine O. i Samira B., a koji su u potpunosti konzistentni sa sadržajima nalaza i mišljenja vještaka Ive T. i Zlatana Č. Naime, spomenuti svjedoci (I. K. i Emir Z.) apelacionom vijeću su pružili detaljne i precizne informacije od nastanka ideje/plana za započinjanje „posla“ u vezi s opojnim drogama, njenom pribavljanju, lagerovanju, miješanju, prevozu i konačno njenoj prodaji kupcima kako na području BiH tako i van njenih granica, jasno opisujući kako svoje tako i uloge svakog od pripadnika grupe u pogledu realizacije osmišljenog plana.

27. Najviše konkretnih i jasnih detalja o ulozi i aktivnostima apelanta i saoptuženog Saše S. iznio je svjedok pod imunitetom I. K., koji je i sam tokom inkriminiranog perioda (od 2005. do 2010. godine) učestvovao u izvršenju krivičnopravnih radnji koje su predmet ovog optuženja. Svjedok je također istakao kako su dobivali čisti kokain iz Kolumbije, dok su heroin dobivali iz Turske. Postupajući po apelantovim uputama, svjedok I. K. je istakao da su radi dobivanja veće mase tako dobiveni kokain miješali s hormonima za konje koje su pribavljali iz Beograda, dok su nabavljeni heroin miješali s određenom tekućinom, koja je bila vrlo slične boje heroinu, a koju je apelant nabavljao u Holandiji, posebno naglašavajući da su za tu konkretnu radnju bili zaduženi on i njegov šura Emir Z., te da su to činili prvo u njihovoj kući, a zatim u stanu apelantove supruge, kao i u stanovima koje je u pravilu iznajmljivao apelant i koji je isključivo vodio evidenciju o količini, cijenama, vaganju i slanju kupcima. Apelaciono vijeće detaljno navodi iskaz ovog svjedoka koji dovodi u vezu s materijalnom dokumentacijom (u vezi s pronađenim i oduzetim materijalnim dokazom Tužilaštva „kafenom tekom“ od apelanta u kojoj se vodila evidencija, koju je svjedok prepoznao u sudnici, koja je prilikom pretresa apelantove kuće privremeno oduzeta, a zatim i uložena u spis kao dokaz Tužilaštva), te cijeni iskaz svjedoka kao vjerodostojan u ovom dijelu. Osporavajući dokaznu vrijednost spomenutog rokovnika, apelant je, dajući iskaz u svojstvu svjedoka, izjavio kako se radilo o podacima - evidenciji koja se odnosila na izvođače radova i korištene materijale s obzirom na to da su u tom periodu on i njegova bivša supruga gradili kuću. Također, i svjedokinja odbrane (apelantova supruga) Šejla T. je osporila bilo kakvu vezu sa sadržajem spomenutog rokovnika, saglasno apelantovom iskazu, izjavljujući da se radilo o rukopisu njenog supruga i njegove bivše žene. Cijeneći tvrdnje apelanta i njegove odbrane, apelaciono vijeće ih nije moglo prihvatiti s obzirom na evidentnu podudarnost iskaza svjedoka i sadržaja predmetnog rokovnika, što sve, dovedeno u vezu s nelogičnošću korištene terminologije (u vezu se dovodi navodno „započinjanje uzimanja mlijeka“ i građevinski materijali), navodi na jedini logičan zaključak da se apelantove tvrdnje ne mogu smatrati istinitim. Potvrdu vjerodostojnosti navoda spomenutog svjedoka sud nalazi i u jasnom svjedočenju svjedoka optužbe Emira Z. koji je na glavnom pretresu ostao dosljedan svom iskazu datom u istrazi. Apelaciono vijeće je istaklo da je tokom svjedočenja svjedok Emir Z. potvrdio da je nabavljanje, miješanje i prodaju opojne droge činio I. K., dodajući kako droga nije bila apelantova već njegova. Također, ovaj svjedok je opisao jednu od radnji prodaje opojne droge, te je apelaciono vijeće, kada se sve dovede u vezu s ostalim dokazima, nesumnjivo zaključilo da je ključna osoba oko poslova s drogom ipak bio apelant, a ne I. K. Također, utvrđujući činjenicu nabavke opojne droge, sud je uzeo u obzir navode svjedoka I. K. i Emira Z., te ih je našao konzistentnim i podudarnim s obzirom na to da obojica svjedoka identično govore o porijeklu opojne droge heroina i kokaina, okolnostima količine prometa opojne droge, kupcima kojima je prodavana, kao i o njenom transportu. Nadalje, činjenicu da je apelant imao ključnu ulogu u izvršenju ovog krivičnog djela, kao i da se promet opojnom drogom odvijao kako u granicama BiH tako i van njih sud je, pored saglasnih iskaza svjedoka I. K. i Emira Z. u odlučnim činjenicama, zasnovao i na iskazima svjedoka Samira B., koji je potvrdio izjavu svjedoka I. K. da se prilikom transporta opojne droge vozilo koje je upotrebljavao optuženi Saša S. znalo pokvariti.

28. Istinitost iskaza svjedoka I. K. i Emira Z. bila je predmet posebne ocjene apelacionog vijeća pošto se radilo o svjedocima pod imunitetom, u odnosu na transport opojne droge od strane optuženog Saše S., kao i postojanje tzv. šteka na vozilu BMW koji je koristio optuženi Saša S. za transport opojne droge. Apelaciono vijeće je također analiziralo i iskaze saslušanih vještaka optužbe u korelaciji s iskazima svjedoka Seada D. i Hajrudina M., kao i iskaza svjedoka Muharema Č. koji je dao u fazi istrage. Istinitost iskaza ključnih svjedoka optužbe apelaciono vijeće je cijenilo i kroz prizmu iskaza Seada D. i Hajrudina M. (zaključili sporazume o priznanju krivice) koji, istina, nisu bili direktno involvirani u ove krivičnopravne radnje, već su imali posredna saznanja o činjenicama da se apelant „bavio“ poslovima s drogom. Tako je svjedok Sead D. naveo kako mu je bilo poznato da je Emir H. prijatelj s apelantom, te da zna od Maria T. i Midhata M. da su imali odnose vezane za narkotička sredstva. Istovjetno navodima svjedoka Seada D. govori i svjedok Hajrudin M. izjavljujući da mu je Midhat M. govorio da iako se ljutio na apelanta ipak je i dalje nastavio s njim „raditi“ drogu, i to na način da je Miki (Midhat M.) osiguravao njen dolazak do BiH i Hrvatske, da ju je u Hrvatskoj preuzimao Mario T., a u BiH apelant. Prema ocjeni apelacionog vijeća, spomenuti svjedoci su iznijeli samo činjenice u okvirima svojih saznanja do koji su došli na posredan način, ne tereteći optužene više od onoga što im je bilo poznato.

29. Dovodeći iskaze svjedoka I. K. i Emira Z. u vezu s onim što su govorili drugi svjedoci i na šta upućuju materijalni dokazi, apelaciono vijeće je došlo do uvjerenja da su ti iskazi u vezi s aktivnostima apelanta i optuženog Saše S., ali i drugih u vezi s prometom opojnih droga istiniti i da predstavljaju izraz onoga što se zaista dogodilo i u čemu su sami učestvovali, a što su do dobivanja imuniteta od krivičnog gonjenja tajili od tužioca i suda. Pored toga, apelaciono vijeće je, prihvaćajući ove iskaze kao istinite, imalo u vidu i neprotivrječnost onoga što su oni tvrdili s iskazima drugih, već spomenutih svjedoka, u dijelu u kome oni iznose ono što znaju o aktivnostima, pogotovo apelanta u prometu opojne droge. Uz to, valjalo je imati u vidu i to da su svjedoci I. K. i Emir Z., u dijelu koji se odnosio na apelanta i Sašu S. i njihovu grupu u periodu za koji su pitani, ostali dosljedni tokom cijelog postupka. Prisutne, ne tako bitne razlike prilikom njihovog direktnog, pa i unakrsnog ispitivanja su, prema ocjeni vijeća, rezultat činjenice da su navedeni svjedoci imali različite uloge u izvršenju ovog krivičnog djela, pa je logično očekivati da i ne mogu imati istovjetna saznanja o svim aktivnostima ove višečlane grupe. U tom smislu, apelaciono vijeće je pojasnilo da se ne radi o bitnim razlikama u iskazima.

30. Da su radnje optuženih preduzete s ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi (novca) potvrđuje i činjenica da je apelantu privremeno oduzet i brojač novca, što dovedeno u vezu s iskazima ove dvojice svjedoka u pogledu činjenica gdje je taj novac investiran (kupovina kafića Bel Amy, apartmana na Vlašiću, dijela apelantove porodične kuće) upućuje na zaključak da je zarada optuženih, prvenstveno apelanta, evidentno bila vrlo visoka. U toku glavnog pretresa apelantova odbrana je provela dokaz saslušanjem apelanta u svojstvu svjedoka, kojom prilikom je apelant u potpunosti osporavao svoju odgovornost za navedeno krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Pored navedenog, apelant je u svojstvu svjedoka, saglasno svjedokinji odbrane Šejli T., osporio sadržaj predmetnog rokovnika izjavljujući da je u tom periodu gradio kuću i da se sadržaj odnosi na tu aktivnost, kao i da je namjeravao otvoriti mjenjačnicu novca, za šta mu je bio potreban brojač novca.

31. Konačno, apelaciono vijeće je u pogledu izmjena/uređenja činjeničnog opisa optužnice - preambule i tačke 1. istaklo da je prilikom svake izmjene u činjeničnom opisu vodilo računa o tome da se ne povrijedi objektivni identitet optužnice, te da izmjene ne idu na štetu optuženih. U odnosu na činjenični opis optužnice u tzv. uvodnom dijelu/preambuli, prije opisanih konkretnih radnji pod tačkama, sud je izostavio optuženog Muamera Z. kao člana grupe s obzirom na to da na osnovu izvedenih dokaza optužbe nije utvrđeno da su krivičnopravne radnje ovog optuženog opisane pod tač. 3. i 3-A počinjene u okviru organizirane kriminalne grupe. Također je iz spomenutog uvodnog dijela izostavljena radnja neprijavljivanja krivičnih djela koju su navodno optuženi propustili izvršiti. Odluku o izostavljanju termina „neprijavljivanje“ sud je zasnovao na direktnoj primjeni načela nemo prodere se ipsum prema kojem niko nije dužan pružati dokaze protiv sebe, pa je sud našao neadekvatnim uopće navoditi tu radnju. U odnosu na dio u tački 1. izmijenjene optužnice, u kome se govori o zapremini skrivenog skrovišta-šteka, odnosno količine opojne droge koja je mogla stati u njega, umjesto 10 kg opojne droge, apelaciono vijeće je našlo utvrđenim da je u štek moglo stati „teoretski i do 19 kg opojne droge“, a što je najrealnija kilaža. Naime, ako se uzmu u obzir činjenice da su svjedoci optužbe govorili o različitim količinama, što je bilo i realno za očekivati, sud je našao najadekvatnijim prihvatiti količinu o kojoj je govorila vještak Ida T. koja je, prema ocjeni apelacionog vijeća, racionalno procijenila da u predmet koji ima zapreminu od 19,5 litara teoretski može stati oko 19 opojne droge.

32. Tačkom 1-A optužnice (tač. 143-172) apelantu je stavljeno na teret da je u periodu od 2005. do septembra 2010. godine organizirao grupu ljudi i rukovodio organiziranom grupom, te da je novcem koji je pribavio kao imovinsku korist izvršenjem krivičnog djela iz tačke 1. optužnice raspolagao i upotrijebio ga u privrednom i drugom poslovanju i tim novcem pribavio pokretnu i nepokretnu imovinu neutvrđene vrijednosti na svoje ime i na ime osoba od povjerenja, odnosno da je tako stekao: isključivo pravo vlasništva na firmi Bell Amy u Sarajevu, apartmanu broj 11 upisan u ZK ured Općinskog suda u Travniku, porodičnoj kući u Sarajevu, vozilima Mercedes ML i Audi 100, što među strankama nije bila sporna činjenica. Prvo, apelaciono vijeće je utvrdilo da opisane radnje izvršenja iz tačke 1-A optužnice nisu preduzete u okviru organizirane grupe ljudi kako to zahtijeva član 250. KZBiH s obzirom na to da iz samog činjeničnog opisa proizlazi da se radilo o radnjama pojedinca (apelant), čime nije ispunjen osnovni uvjet za postojanje ovog djela, a to je brojnost članova grupe (najmanje tri). Sporno u odnosu na ovu tačku optuženja je bilo da li se u konkretnom radilo o apelantovoj imovini stečenoj izvršenjem krivičnog djela na način i u vrijeme opisan u tački 1. izreke presude, kako je to tvrdila optužba ili se pak radilo o legalno stečenoj imovini što je bila teza odbrane. Nakon svestrane i pažljive ocjene svih izvedenih dokaza, apelaciono vijeće je prihvatio kao dokazane odlučne činjenice, odnosno činjenice na osnovu kojih se može uspostaviti logična veza u lancu dokaza i nedvosmisleno zaključiti da je apelant u vrijeme i na način opisan u tački 1. izreke presude novac pribavljen krivičnim djelom upotrijebio u zakonitom poslovanju, kupovinom navedene imovine (pokretnih i nepokretnih stvari) i tako stekao mogućnost da koristi kupljenu imovinu i da uvećava njenu vrijednost. Navedeno činjenično stanje sud je utvrdio uvidom u nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Kerime P. od 3. juna 2011. godine, koji je sačinila na osnovu naredbe Tužilaštva za finansijsko vještačenje od 11. maja 2011. godine i njenim saslušanjem, te na osnovu saglasnih iskaza svjedoka optužbe I. K. i Emira Z. koje je apelaciono vijeće prihvatilo kao vjerodostojne i pouzdane, o čemu je dalo detaljno obrazloženje u okviru tačke 1, kao i navedene dokumentacije koju je prezentiralo Tužilaštvo. Naime, vještačeći legalna primanja apelanta i njegove supruge, kao i njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu, spomenuti vještak je u svom nalazu i mišljenju konstatirala kolika su legalna primanja imali apelant i njegova supruga u periodu od 2004. do 2010. godine (tačka 164). Apelaciono vijeće je u kontekstu izvedenih dokaza optužbe pažljivo razmotrilo konfrontirajuće dokaze odbrane kojima se, u pravilu, dokazivala protuteža da nabrojana imovina predstavlja legalno stečenu imovinu, te da ona potječe iz naslijeđa i legalne zarade apelanta i njegove supruge. U tom pravcu odbrana je na te okolnosti izvela dokaze saslušanjem apelanta kao svjedoka, svjedoka Šejle T. i Munevera H., te ulaganjem obimne materijalne dokumentacije koja se, u pravilu, ticala zakonitih primanja apelantove supruge. Navode odbrane da je apelant naslijedio izvjesnu imovinu od oca, kao i da je apelantova supruga tokom kritičnog perioda bila legalno zaposlena i da je zakonito ostvarivala zaradu, apelaciono vijeće prihvaća jer to proizlazi iz spomenutih iskaza i materijalnih dokaza odbrane, ali svjedoci, kao i materijalni dokazi ukazuju da imetak koji potječe iz nasljedstva datira znatno iza perioda stjecanja predmetne imovinske koristi. Također, valjalo je uzeti u obzir i činjenicu da vještak, čiji je nalaz i mišljenje apelaciono vijeće prihvatilo kao vjerodostojan i objektivan, nije mogao utvrditi bilo kakvu apelantovu zaradu od firme kojom je raspolagao, kao i da je nesumnjivo dokazano da je apelant zaradu ostvarivao prodajom imovine stečene izvršenjem krivičnog djela opisanog pod tačkom 1. izreke presude, čime je stvarao privid legalnog poslovanja. Iz ovih dokaza proizlazi da je jedino apelantova supruga ostvarivala prihode u periodu iz optužnice, ali da ti prihodi nisu bili dovoljni za egzistenciju porodice i servisiranje kredita podignutih u bankama, a pogotovo za stjecanje prava vlasništva nad pokretnom i nepokretnom imovinom koja je stečena u ovom periodu.

33. U odnosu na tačku 2. izreke presude (tač. od 173. do 231) kojom je apelant je proglašen krivim da je skupa sa Sašom S. i Mirzom D., te zajedno sa I. K., Emirom Z. i drugim licima počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. (apelant) KZBiH u vezi s krivičnim djelom razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, i to na način da je apelant, radi pribavljanja imovinske koristi, odlučio da izvrši krivično djelo razbojništva u Cargo centru Međunarodnog aerodroma Sarajevo (u daljnjem tekstu: Cargo centar) na štetu ABS Banke iz Sarajeva, da je pripremio izvršenje razbojništva tako da je pripremio sredstva za izvršenje, a da je optuženi Saša S. uz novčanu naknadu preuzeo stvari potrebne za izvršenje razbojništva i sakrio ih u jednu od iznajmljenih garaža u ranije otuđeno vozilo Audi Q7, te da su nakon izvršenih priprema, zajedničkim djelovanjem, međusobno povezanim radnjama, izvršili pripremano razbojništvo na način pobliže opisan u tački 2. izreke presude. Među strankama nisu bile sporne činjenice da je predmetno razbojništvo počinjeno 5. decembra 2007. godine, da su neposrednu radnju razbojništva počinila četiri lica koja su na glavi nosila tzv. fantomke i bila obučena u crne uniforme-kombinezone, kao i da su koristila vatreno oružje, te da je tom prilikom otuđena novčana pošiljka ABS banke, ukupne vrijednosti od oko 1.315.775,46 eura, odnosno oko 2.500.000,00 KM, što proizlazi iz sadržaja videozapisa same krađe novca iz prostorija Cargo centra, kao i većeg broja pobrojanih materijalnih dokaza.

34. Ono što je bilo sporno jeste to da je apelant organizirao i rukovodio organiziranom grupom ljudi koja je, radi pribavljanja imovinske koristi, zajedničkim djelovanjem pripadnika grupe, organizirano, silom i prijetnjom da će direktno napasti na život i tijelo - upotrebom vatrenog oružja izvršila spomenuto razbojništvo. Apelaciono vijeće je istaklo da iz provedenih dokaza proizlazi da je predmetno krivično djelo razbojništva učinjeno u sastavu grupe za organizirani kriminal koja je u odnosu na konkretno krivično djelo imala najmanje pet članova (apelant i optuženi Saša S., osuđeni Mirza D., te I. K. i Emir Z.), da je ono planirano duži vremenski period (najmanje od 26. juna 2007. godine kada je otuđeno vozilo Jasmina B. do 5. decembra 2007. godine kada je izvršeno) i da je izvršeno radi stjecanja materijalne koristi. Naime, apelaciono vijeće je van svake razumne sumnje utvrdilo da je apelant, najprije planirao razbojništvo s Mariom T. i Midhatom M., ali ga je u konačnici odlučio izvršiti bez njih jer ih nije mogao čekati, zbog čega su oni bili ljuti na njega (potvrdili svjedoci Sead D. i Hajrudin M. kojima su Mario T. i Midhat M. lično pričali o navedenom), da je angažirao momke iz Srbije i Crne Gore (kako su naveli svjedoci I. K. i Emir Z. - koji nije naveo da ih je apelant angažirao, ali jeste potvrdio da su se oni nalazili u Sarajevu jer se on lično s njima družio), da je „odabrao“ auto koji će otuđiti i koji će biti korišten prilikom razbojništva (što je potvrdio svjedok I. K., a njegov iskaz u ovom dijelu potvrđen je iskazom svjedoka Jasmina B., te da je apelant zajedno sa I. K. otišao da nađe zamjenske tablice na predmetnom automobilu (saglasno potvrdili svjedok I. K. i Emir Z., a njihov iskaz u ovom dijelu je u saglasnosti s iskazom svjedoka Mustafe D.). Osim toga, svjedok I. K. je naveo da je upravo sve radnje oko pripreme razbojništva dogovarao apelant (npr. kupovao telefone za komunikaciju, iznajmljivao stanove - što je potvrđeno i iskazom svjedoka Muamera T.), čemu u prilog ide i iskaz svjedoka Mirze D. da je upravo apelant dao motorole. Apelaciono vijeće je u tom kontekstu imalo u vidu i iskaz svjedoka Emira Z. koji je naveo da je njemu lično sve upute davao svjedok I. K. (da razbojnicima nosi hranu, da iznajmi garažu za automobil za koju mu je i dao novac), ali da je nakon što je vozilo otuđeno i dovezeno u njihovu garažu, u nju došao i apelant koji je kasnije sa I. K. otišao po druge tablice, te da ga je nakon izvršenog razbojništva vidio ispred stana u kome su boravili razbojnici s novcem. Dakle, navedeni svjedok je potvrdio apelantovo prisustvo prije razbojništva - tokom priprema, te i poslije samog razbojništva. Iz svih navedenih dokaza, apelaciono vijeće je zaključilo da su se u radnjama optuženih stekla sva bitna obilježja krivičnog djela razbojništvo iz člana 289. KZBiH.

35. Osim toga, apelaciono vijeće je imalo u vidu i navod svjedoka I. K. da je apelant za vrijeme razbojništva boravio u „Avazu“ da bi sebi osigurao alibi i u tom smislu cijenilo i iskaz svjedokinje Šejle T. kojim je odbrana nastojala dovesti u pitanje istinitost njegovog iskaza. Naime, izjašnjavajući se na ove navode svjedoka I. K., svjedokinja je navela da u vrijeme razbojništva nije bila u Avazu sa suprugom jer on nikada nije išao u Avaz, te ga je ona, nakon što je završila s poslom, zvala da dođe po nju, te su otišli do Galije (ugostiteljski objekat). S obzirom na to da je u odnosu na ovaj navod, koji u konačnici za apelaciono vijeće i nije od odlučujućeg značaja, apelaciono vijeće imalo samo dva različita iskaza (jedan svjedoka I. K., drugi apelantove supruge), za apelaciono vijeće je nesporno jedino to da apelant nije bio prisutan i nije učestvovao u samom izvršenju razbojništva, dakle u Cargo centru, ali da je neposredno nakon što je predmetno krivično djelo izvršeno, nakon I. K. došao u stan u kome su bili razbojnici. Pri tome, sud ne nalazi da je iskaz svjedokinje Šejle T. u tom pogledu netačan, odnosno neistinit, ali u kontekstu cjelokupnih dešavanja nakon izvršenog razbojništva, imajući u vidu izvedene dokaze, apelaciono vijeće nalazi da je iskaz svjedoka I. K. u tom pravcu vjerovatniji i realniji.

36. U odnosu na oružje koje su razbojnici koristili prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela, apelaciono vijeće je imalo u vidu da su i na ovu okolnost svjedoci I. K. i Emir Z. iznijeli različite iskaze. Vještak Muris D. je naveo da su u zapaljenom automobilu pronađeni: automatska puška i nekoliko dugih cijevi (s tim da je vještak na glavnom pretresu pojasnio da se radi o tri duge cijevi). Dakle, iskazi su saglasni u tome da je korišteno oružje u ovom razbojništvu, ali se razlikuju samo u broju naoružanja. U vezi s navedenim, a s obzirom na razlike u iskazima svjedoka u pogledu broja oružja korištenog u razbojništvu, vijeće je u tom dijelu izvršilo prilagođavanje činjeničnog opisa u smislu da je umjesto uopćenog navođenja tri automatske puške, tipa Kalašnjikov, pobrojano svo automatsko oružje (pet automatskih pušaka tipa Kališnjikov s pripadajućim brojevima) koje je pronađeno u zapaljenom vozilu Audi Q7, a koje je nesumnjivo korišteno prilikom izvršenja razbojništva, na šta upućuje sadržaj Zapisnika o uviđaju MUP-a Kantona Sarajevo broj 02/2-2-114/07 od 6. decembra 2007. godine. U tom smislu, napomenuto je kako ovakvim prilagođavanjem/korekcijom činjeničnog opisa nije došlo do povrede niti subjektivnog niti objektivnog identiteta optužbe i presude jer je potpuno jasno i nedvosmisleno utvrđeno da su lica prilikom razbojništva bile naoružana automatskim oružjem, što i predstavlja odlučnu činjenicu, a o čemu je vijeće već dalo svoje obrazloženje. Pored navedenog, apelaciono vijeće nalazi da ova izmjena i nije takve prirode da bi optužene po bilo kom osnovu stavila u teži položaj od onog koji su imali po samoj optužnici, niti promijenila samu kvalifikaciju djela koje im je stavljeno na teret. Konačno, u odnosu na ovu inkriminaciju (tačka 2) vijeće nije našlo dokazanom činjenicu da je dio novca koji je pripao apelantu, nakon njegovog preuzimanja od strane I. K., odnosno Emira Z., odnesen i sakriven u kući I. K. s obzirom na to da tu okolnost niti jedan od spomenutih svjedoka nije naveo, te je navod „pa je I. K. preuzeti novac odnio i sakrio u svojoj kući“ izostavilo, nalazeći ga, kako je to rečeno, nedokazanim.

37. U odnosu na tačku 2-A optužnice/izreke presude apelantu je stavljeno na teret da je protivpravnu imovinsku korist u različitim valutama, pribavljenu izvršenjem krivičnog djela razbojništva, promijenio u drugu valutu, ukupno 260.000,00 eura, te taj novac posudio Anefiji Č., nakon čega je Anefija posuđeni novac vratio apelantu tako što mu je ustupio u vlasništvo svoju 1/3 suvlasničkog dijela u firmi „Govl LTD“ d.o.o. uvoz-izvoz Skoplje (u daljnjem tekstu „Govl“), što je apelant i prihvatio, te je otkup navedenog suvlasničkog dijela izvršen na način kako je to opisano pod tačkom 2-A izreke presude. U konkretnom slučaju, nakon ocjene provedenih dokaza, sud je ocijenio osnovanim tvrdnje Tužilaštva da je apelant novac od razbojništva uložio u kupovinu fabrike u Makedoniji na način da je najprije angažirao Mustafu S. da mu novčanice ukrupni, te da je nakon toga predmetni novac u iznosu od 260.00,00 eura posudio Anefiji Č. koji mu je ponudio da mu umjesto da mu vrati novac ustupi u vlasništvo svoju 1/3 suvlasničkog udjela u imenovanoj firmi u Skoplju, na što je apelant pristao, te je u te svrhe dogovorio s Nerminom Ć. da Nermin u svoje ime i za apelantov račun u Skoplju registrira firmu, što je i učinjeno (registrirana je firma „Nermin trejd“), koja je (odnosno Nermin Č. je u ime i za račun navedene firme otkupio) otkupila 1/3 vlasništva firme „Govl“. Navedeni zaključak proizlazi kako iz iskaza više svjedoka tako i iz uložene materijalne dokumentacije, pribavljene putem međunarodne pravne pomoći. Prije svega, to proizlazi iz saglasnih iskaza svjedoka Tužilaštva I. K. i Emira Z., iskaza svjedoka Mustafe S., Nermina Č., Dragane D., kao i iskaza svjedoka Anefije Č. datog u istrazi, a koji je bio predmet osporavanja apelantove odbrane u smislu njegove zakonitosti odnosno nezakonitosti. Naime, spomenuti su svjedoci (I. K. i Emir Z.) apelacionom vijeću pružili detaljne i precizne informacije gdje je novac, koji je pripao apelantu, neposredno nakon izvršenog razbojništva završio. Saglasno iskazima svjedoka I. K. i Emira Z., a po pitanju preuzimanju novca, svjedočio je i svjedok Mustafa S. (s tim da je svjedok I. K. pogrešno naveo da misli se radi o pjevaču Mehi), koji je potvrdio da se bavi pjevanjem, da je nastanjen na Ilidži i da mu je rođak Anefija Č. koji ga je zamolio da kod njega, neki njegovi prijatelji ostave novac za njega – Anefiju, kojem je novac trebao u vidu pozajmice jer je imao neku firmu u Makedoniji, odnosno zamolio ga je da preuzme pare, s tim da svjedoku nije bilo poznato o kojem se iznosu radilo. Također i svjedok Nermin Č. je potvrdio iskaz svjedoka I. K. u dijelu koji se odnosi na to da je on za apelanta obavljao poslove u Makedoniji. Za odlaske u Makedoniju, kako navodi svjedok, apelant mu je davao Mercedes, dok mu je apelantova supruga dala međunarodnu punomoć za upravljanje. Konačno, svjedok je naveo da je apelant sve finansirao, što je u konačnici potvrdio i sam apelant, navodeći da je sam sve finansirao jer on lično nije mogao putovati zato što nije imao pasoš. Iskaz ovog svjedoka potvrdila je i svjedokinja Dragana D. koja je navela da je putovala s Nerminom Č. u Makedoniju jer je ovaj činio neku uslugu apelantu, gdje je njena uloga bila da kontrolira šta Nermin Č. potpisuje s obzirom da on to uopće nije znao. Konačno, svjedok Anefija Č. je na glavnom pretresu naveo da poznaje i apelanta i Mustafu S. i da su mu obojica rođaci, te dodao da je 2006. godine u Makedoniji imao firmu biodizela, u čije osnivanje je uložio negdje oko 300.000,00 eura. U odnosu na razlike između iskaza svjedoka na glavnom pretresu i u istrazi, apelaciono vijeće je poklonilo vjeru iskazu svjedoka datom u istrazi s obzirom na to da je svjedok na glavnom pretresu potvrdio da je pozajmio novac od apelanta, ali je smanjio cjelokupan iznos, očigledno s namjerom umanjenja apelantove krivične odgovornosti. Dakle, jasno je da navedeni iskazi vremenski prate tok novca na način kako je naprijed i opisano, iz čega proizlazi da je van svake razume sumnje dokazano da on predstavlja dio novca koji je otuđen iz Cargo centra prilikom razbojništva. Iz navedenih dokaza apelaciono vijeće nalazi da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela pranje novca iz člana 209. KZBiH.

38. U okviru završnih riječi apelantova odbrana je ukazivala na nezakonitosti preduzetih radnji dokazivanja u okviru istrage, odnosno da zapisnik o saslušanju svjedoka Anefije Č. od 18. novembra 2010. godine nije mogao biti uložen u spis i da nije mogao predstavljati osnov za presudu s obzirom na to da nije bila ispoštovana procedura kako to propisuju odredbe o pružanju međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima. Međutim, prema ocjeni apelacionog vijeća, ovi prigovori nemaju zakonskog, niti činjeničnog osnova, te se kao takvi odbijaju u cijelosti. Uvidom u predmetni zapisnik, apelaciono vijeće je utvrdilo da prilikom saslušanja imenovanog svjedoka – Anefije Č. u prostorijama Policijske uprave Wiesbaden 65191, Savezna Republika Njemačka, radnju saslušanja nije preduzimao ovlašteni tužilac njemačkog tužilaštva, niti je u zapisniku konstatirano da je tužiteljica Tužilaštva BiH D. K. svjedoka ispitivala u prisustvu njemačkog tužioca, na što je odbrana opravdano ukazala, ali je ispitivanju bio prisutan ovlašteni službenik njemačke policije Christoph Lipski. Apelaciono vijeće, također, primjećuje da je ovom saslušanju prethodila molba za pravnu pomoć Tužilaštva za međunarodnu pravnu pomoć od 8. novembra 2010. godine o saslušanju svjedoka. Nadalje, kako proizlazi iz predmetnog zapisnika, svjedok je poučen o svojim pravima, i to da ima pravo da odbije svjedočenje ako je u bračnim ili rodbinskim vezama sa osumnjičenim, da ima pravo da ne odgovara na pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju, da ima pravo na imunitet, pravo na advokata ako se ne zna koristiti svojim pravima, te da može dobiti status zaštićenog svjedoka. Dakle, predmetni zapisnik sadrži sve potrebne elemente i ima se smatrati zakonitim, a u domenu apelacionog vijeća je da provjeri da li je postojala zamolnica za pružanje međunarodne pravne pomoći, da li je upućena na propisan način i da li je pravna pomoć izvršena, što je sve utvrđeno, iz kojih razloga su prigovori branioca istaknuti u ovom smjeru odbijeni kao neosnovani. Pored navedenog, imajući u vidu činjenicu da je apelantova odbrana osporavala zakonitost ovog dokaza, a zbog činjenice (prije svega) da nije ispoštovana procedura, odnosno ugovor između Bosne i Hercegovine i Njemačke o pružanju međunarodne pomoći u krivičnim i građanskim stvarima, apelaciono vijeće podsjeća da je taj prigovor cijenilo i kroz navodnu povredu pravičnosti postupka u cjelini, odnosno kroz to da li su ispoštovana prava odbrane. U vezi s tim zaključeno je da je apelantu pružena prilika da ospori vjerodostojnost dokaza i usprotivi se njegovoj upotrebi. Osim toga, apelaciono vijeće je uzelo u obzir i kvalitet dokaza u smislu da li je zbog okolnosti u kojima je dokaz pribavljen dovedena u pitanje njegova pouzdanost ili tačnost. Dakle, tačno je da je postojala određena manjkavost pribavljenog dokaza, kako je to primijetila odbrana, ali se ne radi o nezakonitom dokazu u smislu člana 10. ZKP-a. Nadalje, apelaciono vijeće je uzelo u obzir i činjenicu da ovaj dokaz nije bio jedini dokaz na kojem je zasnovalo svoju odluku. U konkretnom slučaju apelantova krivica je zasnovana, između ostalog, i na osnovu drugih dokaza koje je apelaciono vijeće cijenilo kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi.

39. Konačno, a shodno utvrđenom činjeničnom stanju, apelaciono vijeće je izvršilo manju korekciju tačke 2-A optužnice. Naime, u činjeničnom dijelu optužnice stajalo je da Anefiji Č. prilikom preuzimanja novca od apelanta nije bilo poznato porijeklo novca. Apelaciono vijeće je cijenilo izvedene dokaze, te je našlo da na ovu okolnost nije svjedočio niti jedan svjedok izuzev svjedoka I. K. koji je izjavio suprotno, ali s obzirom na poznati stav da se činjenice koje se zasnivaju samo na iskazu svjedoka koji je dobio imunitet ne mogu smatrati utvrđenim, apelaciono vijeće je odlučilo taj navod jednostavno izostaviti, ne mijenjajući činjenični opis u pravcu navoda ovog svjedoka, ali i ne prihvaćajući tezu optužbe da Anefiji Č. ova činjenica nije bila poznata.

40. U odnosu na tač. 3. i 3-A (tač. 258-289) apelantu i saoptuženom Muameru Z. je stavljeno na teret da su se na način opisan u tački 3. međusobno udružili radi pribavljanja protivpravne imovinske koristi, međusobno dogovorili da se zajedno okoriste na štetu Nijaza Z. i tvornice „Ključ“ - Sarajevo (u daljnjem tekstu: „Ključ“), nakon čega su se sastali s Nijazom Z. i pod prijetnjom zatražili od Nijaza Z. da na apelantovo ime prepiše oko 15% dionica tvornice „Ključ“, te je Nijaz Z. izvršio prodaju 49.170 dionica tvornice „Ključ“, a u isto vrijeme apelant je izvršio kupovinu tih dionica. Na ovaj način apelantu je stavljeno na teret da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH, u vezi s krivičnim djelom iznuda iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. S druge strane, tačkom 3-A predmetne optužnice apelantu i optuženom i Muameru Z. je stavljeno na teret da su imovinu pribavljenu izvršenjem krivičnog djela iznuda iz tačke 3. izreke presude upotrijebili u zakonitom poslovanju dionicama i tako stekli mogućnost da zakonito uvećaju vrijednost nezakonito pribavljene imovine povećanjem vrijednosti dionica i učešćem u dobiti od poslovanja „Ključa“, pa je tako optuženi Muamer Z. u zakonitom poslovanju pribavio 49.170 dionica, a apelant u zakonitom poslovanju s optuženim Muamerom Z. pribavio 250.000,00 eura u gotovom novcu. Apelaciono vijeće je utvrdilo da je došlo do prenosa dionica „Ključa“ s Nijaza Z. na apelanta i Muamera Z., odnosno da je apelant vlasnik određenog broja dionica, što je utvrdilo na osnovu materijalnih dokaza Tužilaštva, i to certifikata - izvod Registra vrijednosnih papira FBiH na ime apelanta na dan 2. septembar 2008. godine, te dalje Potvrde o privremenom oduzimanju MUPKS broj 02/2-1-41/08 od 3. septembra 2008. godine, uz dokumentaciju o prodaji dionica „Ključa“ koja predstavlja standardnu proceduru prilikom prodaje dionica preko brokerskih kuća, iz kojih proizlazi da je izvršena prodaja dionica Nijaza Z. koje je kupio apelant. Okolnosti da su apelant i Muamer Z. iznudili od Nijaza Z. prodaju dionica, apelaciono vijeće je utvrdilo na osnovu iskaza svjedoka Fehima S., Izeta S., Aranke M., te samog Nijaza Z., čiji iskazi su opisani u narednim tačkama presude. Iz navedenih dokaza vijeće je utvrdilo da su apelant i Muamer Z. prema Nijazu Z. izvršili iznudu na naprijed opisani način, usmenom prijetnjom i pokazivanjem oružja, zbog čega vijeće nije moglo prihvatiti navod optuženog Muamera Z. da je zamolio Nijaza Z. da stavi na prodaju dionice da ih kupi neko od njegovih ljudi. Također, u odnosu na apelantov navod da je predmetne dionice kupio redovno, po proceduri, apelaciono vijeće konstatira da je takav navod tačan, dakle prilikom prenosa dionica jeste ispoštovana sva procedura, ali je prenos odnosno prodaja dionica od strane Nijaza Z., te njihova kupovina od strane apelanta rezultat krivičnog djela iznuda. Evidentno je da su se radnje učinjenja ovog krivičnog djela sastojale u prinuđavanju Nijaza Z. da apelantu proda dionice „Ključa“. Same radnje prinuđavanja na takvu prodaju su, prema opisu djela iz izreke presude, preduzimali apelant i Muamer Z. zajedno. Pri tome su oni Nijazu Z. uputili ozbiljnu prijetnju na način da su mu stavili u izgled neko značajnije zlo koje će nanijeti ukoliko ne ispuni ono što su od njega zahtijevali, što je apelaciono vijeće posebno utvrdilo iz dijela iskaza Nijaza Z. kada navodi da su mu optuženi prijetili riječima: „Imaš djecu, pazi šta radiš.” Ovakvim radnjama Nijaz Z. je prinuđen na određeno činjenje u vidu prodaje dionica, koje bi imalo štetne posljedice po tuđu imovinu - odnosno imovinu trećeg lica (s obzirom na to da je naprijed utvrđeno da je bio vlasnik dionica samo na „papiru“, a da su dionice ustvari pripadale S., s obzirom na to da je dio ovih dionica koje su pripadale optuženom Muameru Z. istom isplaćen na drugi način). Optuženi su predmetno krivično djelo počinili s namjerom pribavljanja protivpravne imovinske koristi s obzirom na to da je utvrđeno da je prodajom dionica apelant postao njihov vlasnik, ali da ih je kasnije, za novčanu naknadu od 250.000,00 eura, prodao Muameru Z. koji je po tom osnovu pribavio imovinsku korist u vidu 49.170 dionica.

41. Međutim, kada je u pitanju kvalificiranje radnji opisanih ovom tačkom optužnice, apelaciono vijeće nije utvrdilo da je to djelo učinjeno u okviru organizirane grupe ljudi kako to zahtijeva član 250. KZBiH s obzirom na to da je osuđujuća presuda u odnosu na ovu tačku donesena samo prema apelantu i Muameru Z., čime nije ispunjen element broja članova grupe - najmanje tri koji je neophodan za postojanje krivičnog djela iz navedenog člana. U odnosu na činjenični opis tačke 3-A optužnice, odnosno tezu optužbe da su optuženi na opisani način počinili krivično djelo pranje novca iz člana 209. KZBiH, apelaciono vijeće je, pored svih naprijed navedenih dokaza, imalo u vidu i dokaz – apelantovu izjavu kojom potvrđuje da mu je optuženi Muamer Z. vratio pozajmicu u iznosu od 250.000,00 eura. Naime, cijeneći naprijed utvrđene činjenice iz kojih je vidljivo na koji način je apelant stekao dionice „Ključa“ da bi one netom nakon toga bile prenesene na optuženog Muamera Z., logičnim zaključivanjem se da izvesti jedini razuman zaključak da novac od 250.000,00 eura koji, prema stavu apelacionog vijeća, optuženi neosnovano označavaju kao povrat duga predstavlja imovinsku korist koju je apelant stekao izvršenjem krivičnog djela iznuda izvršenog prema oštećenom Nijazu Z., a 49.170 dionica predstavljaju imovinsku korist koju je ostvario optuženi Muamer Z. Dakle, iz navedenih dokaza, vijeće nalazi da su se u radnjama apelanta i Muamera Z. stekla sva bitna obilježja krivičnog djela pranje novca iz člana 209. KZBiH.

42. U odnosu na tačku 4. izreke presude (tač. 290-320) kojom je apelantu stavljeno na teret da je iz njemu poznatih razloga i motiva odlučio da usmrti Anesa K., te da je kao organizator, a I. K., Emir Z. i ubijeni R. M. kao neposredni izvršioci, 1. maja 2009. godine pokušali lišiti života Anesa K. na način kako je to opisano u navedenoj tački presude. Među strankama nije bila sporna činjenica da je 1. maja 2009. godine došlo do pokušaja ubistva Anesa K. Navedenu činjenicu apelaciono vijeće je utvrdilo na osnovu dokaza Tužilaštva, i to izvještaja o kriminalističko-tehničkoj pretrazi lica mjesta MUP-a Kantona Sarajevo od 2. maja 2009. godine, te priložene fotodokumentacije, iz koje proizlazi da je 1. maja 2009. godine oko 23.40 sati NN osoba s udaljenosti od 50 metara ispalila jednu raketu iz ručnog bacača raketa, koja je pogodila drugi sprat kuće u vlasništvu E. B., uslijed čega je nastala znatna materijalna šteta na drugom spratu navedene kuće, dok povrijeđenih lica nije bilo. Iz dopune izvještaja Državne agencije za istrage i zaštitu od 22. novembra 2010. godine proizlazi da su NN izvršioci ovog krivičnog djela koji su bili navedeni u prvobitnom izvještaju koji je naprijed spomenut, na osnovu operativnih saznanja, sada identificirani kao apelant, R. M., I. K. i Emir Z. Iz nalaza sudskog vještaka za eksplozivna sredstva i naprave M. Đ., koji je vještak usmeno obrazložio i iznio na glavnom pretresu i na koji odbrana nije imala primjedbi, apelaciono vijeće je utvrdilo vrstu eksplozivne naprave koja je korištena u konkretnom slučaju.

43. Detalje o samom pokušaju ubistva dao je svjedok Emir Z., a detalje o nabavci zolje kojom je izvršeno krivično djelo dao je svjedok Ermin D., dok je detalje o apelantovoj ulozi dao svjedok I .K. Vezano za činjenicu pribavljanja sredstava za izvršenje djela, svjedok Ermin D. je naveo da ga je lično apelant pitao da mu nabavi zolju, pri tome misli da mu nije eksplicitno rekao da je zolja u pitanju, da je to učinjeno šifrirano, ali da je svjedok shvatio o čemu se radi. Apelantov iskaz kao svjedoka i njegove tvrdnje da s izvršenjem ovog krivičnog djela nema ništa, apelaciono vijeće je ocijenilo nevjerodostojnim s obzirom na to da je u potpunoj kontradikciji s navedenim iskazima svjedoka I. K., koji je cijenjen kroz prizmu iskaza svjedoka Emira Z. i Ermina D., kao i svjedoka Suada M., a koje je apelaciono vijeće prihvatilo kao istinite. Naime, kako je naprijed navedeno, svjedok Ermin D. je naveo da ga je lično apelant pitao da mu nabavi zolju, što je on i učinio posredstvom drugog lica, koju zolju je kasnije preuzeo I. K. I svjedok I. K. je potvrdio da je preuzeo predmetne zolje, te objasnio razloge zbog kojih je apelant želio usmrtiti Anesa K., te detaljno naveo i radnje koje su preduzimane radi pripreme izvršenja ovog krivičnog djela (osmatranje gdje živi Anes K., isprobavanje zolje), kao i sam način ispaljivanja zolje u pogrešnu kuću, navodeći lica koja su u tome učestvovala, a što je u potpunoj saglasnosti s iskazom svjedoka Emira Z. koji je detaljno opisao samu radnju izvršenja, odnosno svoju ulogu, te ulogu R. M. Nadalje, iako je svjedok Emir Z. naveo da je on lično, u konkretnom slučaju, sve naredbe dobivao od I. K., što, prema mišljenju apelacionog vijeća, nije sporno, vijeće ipak nalazi da iz svih izvedenih dokaza proizlazi da je organizator ubistva bio apelant. Naime, i sam apelant i njegova supruga naveli su da je upravo Anes K. dao broj telefona od optuženog Elez Darku, koji je zatim nazvao apelanta i prijetio mu. Upravo ova činjenica ukazuje na istinitost navoda svjedoka I. K. da je Anes K. faktički „igrao duplu igru“, što je apelantu strašno smetalo, te je odlučio da se on što prije likvidira.

44. U žalbi na prvostepenu presudu, kao i u završnim riječima, apelantov branilac je, ukazujući na određene nedosljednosti ključnog svjedoka optužbe I. K., pokušao osporiti njegov kredibilitet. Prema braniocu, ovaj svjedok je, svjedočeći o sukobu apelanta i Eleza, dao tri različita razloga i motiva. Kada su u pitanju ovi prigovori apelantovog branioca kojima se ukazuje na određene, po odbranu bitne nepodudarnosti navoda iznesenih u fazi istrage i na glavnom pretresu, apelaciono vijeće ih ne nalazi takvim da bi se njima dovela u pitanje vjerodostojnost iskaza ovog svjedoka, te je stoga apelaciono vijeće u ovom dijelu prigovore odbilo kao neosnovane. Naime, okolnosti da je svjedok spominjao više razloga koji su doveli do sukoba apelanta i Darka Eleza ne dovode u pitanje utvrđenu odlučnu činjenicu da je Anes K. održavao kontakte kako s jednim tako i sa drugim, što je i bio ključni motiv apelantu da izvrši njegovu likvidaciju. Iz navedenog proizlazi da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana 166. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 28. KZFBiH (pokušaj), a ne kako je to kvalificirano izmijenjenom optužnicom da se radilo o ubistvu iz člana 166. stav 2. tačka a) KZFBiH. Vijeće je također utvrdilo da su predmetne radnje vršene tokom 2009. godine, da je u konkretnom slučaju grupa imala pet članova, da je organizator grupe bio apelant, a da su članovi bili I. K., Emir Z., Ermin D. i ubijeni R. M. Naime, iz izvedenih dokaza, a prema stavu apelacionog vijeća, činjenice da je ubistvo Anesa K. planirano i organizirano od strane više lica, da je on praćen, da je ubistvo pokušano na mjestu i sredstvom koje oštećeni nije očekivao, predstavljaju činjenice koje su dokazane u konkretnom predmetu, ali koje, prema ocjeni apelacionog vijeća, ne predstavljaju elemente podmuklosti u onom smislu kako to podrazumijeva predmetna zakonska inkriminacija. S obzirom na to da je krivično djelo započeto, odnosno da je R. M. ispalio zolju i time ušao u stadij izvršenja krivičnog djela, ali da je u konkretnom slučaju posljedica izostala jer je pogođena pogrešna kuća i nije došlo do ubistva Anesa K., apelaciono vijeće nalazi da se u konkretnom radi o pokušaju krivičnog djela ubistva. Nadalje, apelaciono vijeće je našlo da su se u apelantovim radnjama u odnosu na ovu tačku presude stekla i bitna obilježja krivičnog djela izazivanje opće opasnosti jer je ispaljivanjem zolje - dakle eksplozijom izazvana konkretna opasnost za život ljudi odnosno imovinu, što je opisano u presudi. U odnosu na ovo krivično djelo, apelaciono vijeće nalazi da je na apelantovoj strani postojala namjera koja je obuhvaćala svijest o karakteru preduzete radnje i svijest o posljedici, s tim da je u konkretnom apelantova svijest bila usmjerena ka posljedici koja se trebala ogledati u smrti jednog lica, koja posljedica je izostala, ali je ona svakako podrazumijevala i svijest o nastupanju posljedice u vidu oštećenja imovine. Nadalje, iako je Tužilaštvo, pored već navedenih krivičnih djela, ovom tačkom optužnice apelantu stavilo na teret počinjenje i krivičnog djela neovlašteni promet oružjem i vojnom opremom, te proizvodima dvojne upotrebe iz člana 193. stav 1. KZBiH, apelaciono vijeće je shodno utvrđenom zaključilo da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZFBiH. Apelaciono vijeće zaključuje kako apelantove radnje ne predstavljaju radnje učinjenja ovog krivičnog djela, odnosno vijeće zaključuje da apelantova namjera nije bila usmjerena na neovlašteni promet oružja i vojne opreme, već se radilo o nabavci oružja čije posjedovanje građanima nije uopće dozvoljeno, a radi izvršenja drugog krivičnog djela. Nadalje, u odnosu na broj zolja koje je apelant nabavio od Ermina D., apelaciono vijeće je na osnovu izvedenih dokaza utvrdilo da se radilo o dvije, kako je to i navedeno u predmetnoj optužnici. Pri tome je apelaciono vijeće imalo u vidu iskaze svjedoka I. K. koji je naveo da su išli isprobavati zolje na Igmanu i tom prilikom su ispalili jednu zolju i svjedoka Ermina D. koji je naveo da je kasnije čuo da je apelant ili I. K. rekao da je zolja bila vlažna i neupotrebljiva.

45. U odnosu na tačku 5. optužnice (tač. 321-356) apelantu je stavljeno na teret da je iz njemu poznatih razloga i motiva odlučio da usmrti N. K. i njegovog sina, te su apelant kao organizator, a Milenko L., I. K., E. Z. i ubijeni R. M. kao neposredni izvršioci pokušali lišiti života N. K. i njegovog sina na način kako je pobliže opisano u navedenoj tački optužnice, na koji način je apelant počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH u vezi s krivičnim djelom dogovor za počinjenje krivičnih djela iz člana 338. KZFBiH i u vezi s krivičnim djelom pripremanje krivičnog djela iz člana 339. KZFBiH u vezi s krivičnim djelom ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka

a) KZFBiH u vezi sa članom 28. KZFBiH.

46. Naime, u odnosu na činjenicu da je apelant „naredio“ da se života liši N. K., apelaciono vijeće je pošlo od iskaza samog apelanta koji je naveo da je prihvatio ponudu da se likvidira N. K., ali da nije imao namjeru to izvršiti. Međutim, suprotno njegovim navodima, kao i navodima njegove supruge Šejle, na osnovu iskaza svjedoka I. K., Emira Z. i Ž. Đ., apelaciono vijeće je ipak utvrdilo da je apelant aktivno pripremao likvidaciju N. K., angažirajući pri tome lica (optuženog Milenka L. i Ž. Đ.) koja su trebala sastaviti eksplozivnu napravu kojom je trebalo biti izvršeno to krivično djelo, određujući mjesto i vrijeme izvršenja, kao i nabavljajući sredstva - dijelove za istu. Naime, svjedok I. K. je naveo da je apelant donio odluku za likvidaciju N. K. zbog, kako je naveo, činjenice da ga N. K. želi finansijski uništiti, te da je napravio plan da se za te potrebe angažira Laki (optuženi Milenko L.) iz Bijeljine. Svjedok I. K. je nadalje naveo da je on lično otišao po Lakija i Ž. Đ. u Bijeljinu, i to apelantovim vozilom, te ih dovezao u Sarajevo i smjestio na Ciglane u stan zvani „hotel“. U ovom dijelu, iskaz svjedoka I. K. u potpunosti je u saglasnosti s iskazom svjedoka Ž. Đ. koji je naveo da je prilikom dolaska po njih došao I. K., a da je u Sarajevu u predmetnom stanu vidio apelanta. Nadalje, svjedok I. K. je naveo kako se došlo do lokacije gdje je trebao biti likvidiran N. K., što su potvrdili svjedoci Emir Z., ali i S. C., S. K., N. O., M. K., te i sam N. K., a što je sve naprijed detaljno navedeno. S obzirom na to da su iskazi svih navedenih svjedoka u potpunoj međusobnoj saglasnosti, apelaciono vijeće je njima poklonilo vjeru. U odnosu na ulogu optuženog Milenka L. u ovom krivičnom djelu, da je on sa Ž. Đ. napravio eksplozivnu napravu, apelaciono vijeće je imalo u vidu iskaze svjedoka I. K., Emira Z. i Ž. Đ., ali i drugih svjedoka (npr. svjedoka N. O.), koji su podudarni s njihovim iskazima. Tako svjedok I. K. navodi da je apelant napravio plan da likvidaciju izvrše optuženi Milenko L. i ubijeni R. M., i to eksplozivnom napravom koju su napravili Ž. Đ. i optuženi Milenko L. od materijala, između ostalog, specijalnih traka koje su kupili svjedok I. K. i apelant. Vjerodostojnost i istinitost iskaza svjedoka I. K. apelaciono vijeće je našlo u činjenici da je on u ovom dijelu u podudarnosti i s iskazom svjedoka Emira Z. Tako je svjedok naveo da je on lično odvezao optuženog Milenka L. i R. M., a na zahtjev svjedoka I. K., u Nedžariće, kod Doma penzionera, iza leđa, dok su eksplozivnu napravu, odnosno bombu, kako to svjedok navodi, a koju je prethodno i vidio u svojoj kući, stavili u auto, pozadi. I svjedok Ž. Đ., odgovarajući na unakrsna pitanja branioca optuženog Milenka L., naveo je da, ako se može nazvati pomaganjem, pomagao je optuženom Milenku L. da sastavi eksplozivnu napravu, navodeći način na koji je to učinio, te dodajući da je prethodno, u dva navrata s optuženim Milenkom L. i svjedokom I. K. dolazio u Sarajevo.

47. Potvrdu navoda svjedoka I. K., ali i ostalih svjedoka u pogledu postojanja plana za likvidaciju N. K., apelaciono vijeće je našlo i u iskazu svjedoka N. O. koji je naveo da je prijatelj sa N. K., odnosno da je stanovao kod njega u hotelu. Prema svjedoku, jedne prilike su sjedili zajedno i N. K. mu je rekao da mu se sprema likvidacija i da svjedok također vodi računa jer su imenjaci, te mu je također rekao da tu likvidaciju sprema apelant. Svjedok je također naveo da je u tom periodu s N. K. dolazio u „caffe Akademija“, gdje je vidio nekog nepoznatog proćelavog čovjeka koji je čitao novine, gdje mu je N. K. objasnio da je on pripadnik apelantove ekipe, te da je on trebao da dojavi da se N. K. tu nalazi. Nakon toga, svjedok je počeo da istražuje o kome se radi, te ga je nakon izvjesnog vremena, optuženi Milenko L. kontaktirao i rekao mu da to nema veze sa svjedokom, a što je u potpunoj saglasnosti s iskazom svjedoka Dragiše R. koji je dao na pretresu, kao i iskazom svjedoka Danijela P. datog u Tužilaštvu. Nakon što je održana svadba N. K. sina, on mu je u neformalnom razgovoru rekao da je trebala biti postavljena eksplozivna naprava da svi odu u zrak.

48. U toku pretresa pred apelacionim vijećem, odbrane apelanta i Milenka L. su osporile mogućnost primjene odredbi člana 273. ZKPBiH u smislu čitanja sadržaja zapisnika o ispitivanju svjedoka Danijela P. od 16. augusta 2011. godine (zaključio sporazum o priznanju krivice). Naime, odbrane su uložile prigovor na zakonitost ovog dokaza, navodeći da se odbijanje svjedočenja ne može smatrati nemogućnošću dolaska svjedoka na sud, te da se na takvom dokazu ne može zasnovati presuda, predlažući da se ovaj dokaz proglasi nezakonitim. U tom smislu, apelaciono vijeće je ukazalo da se radi o svjedoku koji je zaključio sporazum o priznanju krivice, a kojim je bila predviđena obaveza tada optuženog Danijela P. da svjedoči u ovom predmetu u svojstvu svjedoka optužbe, na šta je pristao. Međutim, na glavnom pretresu svjedok je odbio da svjedoči „jer je sve montirano“, te je naveo da ne osjeća strah (iako je ranije izjavio da strah osjeća), ali neće da svjedoči, te je kažnjen novčano (zbog nemogućnosti plaćanja novčana kazna zamijenjena sa 100 dana zatvora), te je opet zbog odbijanja svjedočenja kažnjen sa 30 dana zatvora. Kada je upotrijebio mogućnosti predviđene ZKP-om, kako ZKP ne predviđa šta se dešava ako svjedok i dalje odbija da svjedoči, prvostepeni sud je odlučio da u skladu sa članom 273. stav 2. ZKP-a pročita iskaz, što je prihvatio i drugostepeni sud kao ispravno. Sud BiH je našao ovakvu odluku opravdanom s obzirom na to da je iskaz svjedoka Danijela P. dat u Tužilaštvu u potpunosti zakonit u smislu da je saslušanju prisustvovao branilac, a nakon što je upozoren o svim pravima i obavezama koje proizlaze iz davanja iskaza (između ostalog i da je dužan da svjedoči) na šta je svjedok pristao. Dakle, suprotno navodima iz prigovora, apelaciono vijeće je navelo da je prvostepeni sud postupio zakonito u ovoj procesnoj situaciji saglasivši se s utvrđenjem da je dokaz - iskaz svjedoka Danijela P. na glavnom pretresu pročitan u skladu s odredbom člana 273. stav 2. ZKP-a i da je taj iskaz pročitan jer je njegov dolazak bio znatno otežan iz važnih razloga. Prema stavu apelacionog vijeća, sintagmu dolazak na sud ne treba usko tumačiti kao sam pristup u sudnicu, već u smislu dovođenja u situaciju da se efikasno obavi ova procesna radnja. Kada svjedok, pristupivši na sud, odbije da svjedoči, a to učini i nakon kažnjavanja, pokazavši svojim stavom da odbija da svjedoči i da ubuduće neće svjedočiti, takvo ponašanje de facto predstavlja odbijanje dolaska pred sud, pa se ono ukazuje znatno otežanim iz tog važnog razloga, a što je predviđeno i dijelom odredbe iz člana 273. stav 2. ZKP-a. Stoga je apelaciono vijeće odbilo prigovor odbrana da je iskaz svjedoka Danijela P. na glavnom pretresu nezakonito pročitan, te je na ročištu održanom 15. decembra 2014. godine odlučeno da će se reproducirati zapisnici o saslušanju svjedoka s ročišta iz prvostepenog postupka od 2. i 16. novembra 2011. godine. Apelaciono vijeće je posebno napomenulo da ovim potvrđuje dio svoje odluke od 6. oktobra 2014. godine kojom su iskazi svjedoka Danijela P. prihvaćeni kao dokazni materijal u postupku koji se u ovom predmetu vodi pred apelacionim vijećem. Osim navedenog, apelaciono vijeće je istaklo da je ono što je optužba nastojala dokazati navedenim dokazom potvrdio određeni broj saslušanih svjedoka i potkrijepljeno je materijalnim dokazima, te bi zaključak apelacionog vijeća u vezi s odgovornošću optuženih bio istovjetan i da taj iskaz nije pročitan na glavnom pretresu. Ukazano je da je, dakle, ovaj dokaz bio predmet slobodne ocjene, čiju je dokaznu snagu apelaciono vijeće cijenilo samo u međusobnoj vezi s drugim izvedenim dokazima, ne dajući mu gotovo nikakav značaj, a posebno ne karakter ključnog dokaza.

49. U toku glavnog pretresa kao svjedok je saslušan i apelant koji je tom prilikom u potpunosti osporavao svoju odgovornost za krivična djela koja su mu stavljena na teret ovom tačke optužnice, tvrdeći da je N. K. upoznao kada je on došao pred njegovu kuću i tražio poslovnu saradnju u vidu švercanja cigareta, za šta on nije bio zainteresiran jer je N. K. imao pogrešan pristup prema njemu, te kako je priznao da je prihvatio ponudu Fahrudina R. da se likvidira N. K., da nije imao namjeru da to izvrši, ali da se osjeća krivim za to. Cilj likvidacije je, kako svjedok navodi, bio da se zaštiti Fahrudin R. i da su Lekići tražili od njega da ga se „riješi“. Nadalje je izjavio da je Fahrudina R. upoznao preko advokata, njegove supruge i N. O. i da mu je davao novac jednom direktno, jednom indirektno da likvidira N. K. U ovom pravcu, apelantova odbrana je saslušala svjedokinju Šejlu T. koja je potvrdila apelantove navode, ističući kako je lično bila prisutna sastancima kada se govorilo o likvidaciji N. K. Međutim, iskaze apelanta kao svjedoka, te svjedokinje Šejle T. u pogledu odlučnih činjenica koje se tiču same optužnice i djela koja su apelantu stavljena na teret, apelaciono vijeće nije moglo prihvatiti, ocijenivši ih u tom dijelu pristrasnim i sračunatim na izbjegavanje odgovornosti, te suprotnim iskazima svjedoka i dokazima koje je vijeće iz već navedenih razloga prihvatilo kao valjane. Pored navedenog, apelaciono vijeće ove iskaze nalazi i kontradiktornim. Naime, potpuno je neshvatljivo da s jedne strane apelant jasno govori o licima koja su ga navodno poticala na ubistvo N. K., između ostalih, i Fahrudin R., što je on na neki način i prihvatio, dok s druge strane svjedokinja Šejla T. govori da se plašila uopće takve prijedloge prenositi apelantu s obzirom na to da bi joj on odmah rekao da napusti „Avaz“. Dakle, neshvatljivim se ukazuje da neko prihvaća tuđu ponudu za ubistvo određenog lica, a s druge strane da mu smeta bilo kakav pomen te priče.

50. U konkretnom slučaju, prema činjeničnom opisu iz izreke pobijane presude, ne proizlazi zaključak o postojanju podmuklosti u načinu pokušaja lišavanja života N. K. jer u tome nema subjektivnih elemenata koji karakteriziraju podmuklost. Dakle, cijeneći činjenični opis ove tačke izreke presude, apelaciono vijeće nalazi da su se u radnjama optuženih stekla konstitutivna obilježja krivičnog djela iz člana 166. stav 1. KZFBiH, a s obzirom na to da su istom nedostajale zakonske okolnosti koje bi ovo djelo činilo težim. Nadalje, u odnosu na navod branioca da nije utvrđeno da se radi o eksplozivnoj napravi velike razorne moći, apelaciono vijeće prihvaća tu činjenicu da na tu okolnost nisu izvedeni dokazi (npr. vještačenje) koji bi na nesumnjiv način ukazali na njenu snagu, te je u tom pravcu, a shodno utvrđenom činjeničnom stanju, izvršeno njegovo preciziranje u smislu da je izmijenjen navod koji se odnosi na ubojnu moć eksplozivne naprave, pa je umjesto navoda „eksplozivnu napravu velike razorne moći i velike ubojne moći“ naznačeno „eksplozivnu napravu veće razorne i ubojne moći“. Ova izmjena je uslijedila nakon što je apelaciono vijeće izvršilo analizu iskaza svjedoka I. K. koji je naveo da eksplozivna naprava najprije nije bila dovoljno jaka, nakon čega je apelant donio dodatno pojačanje, što je potvrdio i svjedok Ž. Đ. koji je također naveo da je apelant donio plastičnu kesu u kojoj se nalazio eksploziv. Apelaciono vijeće, također, nije prihvatilo ni da se radi o krivičnom djelu „dogovor za učinjenje krivičnih djela“ iz člana 338. KZFBiH s obzirom na to da je za postojanje ovog krivičnog djela potrebna zajednička namjera dva ili više lica upravljena na zajedničko izvršenje krivičnih djela. Iz izvedenih dokaza, proizlazi da je apelant angažirao optuženog Milenka L., a ovaj opet Ž. Đ., gdje je optuženi Milenko L., po apelantovim naredbama, najprije trebao izraditi eksplozivnu napravu, a zatim je i postaviti.

51. Tačkom 6. optužnice apelantu (tač. 357-432) stavljeno je na teret da je iz njemu poznatih razloga i motiva odlučio da liši života Mithata M., pa je zajedno sa Seadom D., I. K. i ubijenim R. M. tokom decembra 2009. godine tajno pratio Mithata M., te su nakon toga apelant i Milenko L. u noći 1/2. marta 2010. godine lišili života Mithata M. zajedno s nevjenčanom suprugom Lusiom S. C. na način kako je to opisano u tački 6. optužnice, nakon čega su njihova tijela zakopana i posuta živim krečom, te je apelant počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH u vezi s krivičnim djelom ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka a) KZFBiH.

52. U odnosu na ovu tačku apelaciono vijeće navodi iskaz svjedoka Seada D. koji je svjedočio pred prvostepenim, kao i pred apelacionim vijećem i ostao dosljedan u svom iskazu, te je naveo da su on i apelant od prvog dana poznanstva planirali ubistvo Mithata M., odnosno da je apelant planirao, a on mu u tome pomogao. Apelaciono vijeće ja navelo da je ovom iskazu saglasan iskaz I. K., te ukazalo na ostale brojne dokaze koje je ocijenilo i utvrdilo da je apelant, preduzimajući radnje opisane pod tačkom 6. izreke presude, organizirao grupu ljudi, među kojima su bili Milenko L. i Fadil A., osuđeni H. M. i S. D., zatim I. K. i Emir Z., te ubijeni R. M., koja je zajedničkim djelovanjem organizatora i pripadnika grupe organizirala i lišila života dva lica. Ovaj svjedok je naveo da je vidio apelanta, zajedno s optuženim Milenkom L. i još jednim licem u automobilu koji je prošao na mjestu gdje je optuženi Hajrudin M. predao ključeve od kuće Seada D., te da su nakon toga oni tim automobilom otišli do kuće u kojoj je izvršeno ubistvo. Svjedok I. K. je naveo da im je apelant pričao kako je ušao i „pobio ih“, te je naveo da je on ušao unutra, a da je Milenko L. ostao da čuva stražu, a da je tu bio i R. M. Nadalje, svjedok je naveo da mu je garderobu u kojoj je bio Milenko L. apelant dao u kesi da je zapali, što također potvrđuje njegovo prisustvo u kući u kojoj je izvršeno ubistvo s obzirom na to da je paljenje garderobe apelanta, kao i Milenka L., na kojoj je prema kazivanju svjedoka I. K. bilo krvi, očigledno izvršeno s namjerom prikrivanja tragova izvršenog ubistva. Nadalje, apelaciono vijeće ukazuje da je svjedok Sead D. rekao da je poslije izvjesnog vremena apelant pričao da je „[Milenko L.] s njim ušao u kuću“. Apelantova odbrana je tokom prvostepenog postupka, tako i u završnim riječima pred apelacionim vijećem, osim što je pokušala osporiti iskaze svjedoka I. K. i Seada D., ukazivanjem na njihove različitosti i nedosljednosti, navela da nema dokaza da je apelant te noći kada se desilo ubistvo bio na lokalitetu Hadžića. Cijeneći istaknuti prigovor odbrane, apelaciono vijeće je našlo da odbrana pravilno ukazuje na detalje svjedočenja spomenutih svjedoka, ali s druge strane i nalazi da takve razlike ne dovode u pitanje vjerodostojnost njihovih navoda. Prema ocjeni apelacionog vijeća, u suštini se u konkretnom slučaju i ne mora raditi o situaciji u kojoj iskaz jednog svjedoka isključuje drugi. Naprotiv, prema mišljenju apelacionog vijeća, i nema suštinske nesaglasnosti između iskaza svjedoka I. K. i Seada D., a to što oni nisu istovjetno zapazili prisustvo i drugih lica u vozilu ne znači a priori da se Milenko L. u momentu prolaska vozila kojim je upravljao apelant pored njih, kada su svjedoci I. K. i Sead D. preuzimali ključeve od Hajrudina M., nije nalazio u vozilu, a koji zaključak je odbrana pokušavala nametnuti. Pored navedenog, apelaciono vijeće je ukazalo i na nastavak svjedočenja svjedoka Seada D., da je nakon ubistva oštećenih, 3-4 dana poslije s apelantom vidio i Milenka L., kada mu je odmah bilo jasno da je upravo Milenko L. apelantov čovjek koji je trebao doći da bi ga apelant ,,isprobao“. Iz naprijed navedenih dokaza, imajući u vidu izjave svjedoka Seada D. i I. K., apelaciono vijeće je našlo da su se u momentu ubistva u kući u kojoj su ubijeni Mithad M. i S. C. nalazili upravo apelant i Milenko L. koji su, pucajući u oštećene, nanijeli im višestruke smrtonosne povrede. Apelaciono vijeće je istaklo da u skladu s izvedenim dokazima nije moglo sa sigurnošću utvrditi ko je od optuženih pucao, ali je sa sigurnošću utvrđeno da je to bilo njihovo djelo.

53. Iz izvedenih dokaza apelaciono vijeće je zaključilo da je predmetno krivično djelo izvršeno u okviru grupe za organizirani kriminal koja je u konkretnom slučaju brojala poimenično navedena lica. Nadalje, iz navedenog proizlazi da su se u radnjama optuženih stekla sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana 166. stav 1. KZFBiH, a ne kako je to kvalificirano izmijenjenom optužnicom da se radilo o ubistvu iz člana 166. stav 2. tačka a) KZFBiH. Pri svemu navedenom, apelaciono vijeće ističe da nije odlučujuća činjenica koji je od optuženih – apelant ili Milenko L. pucao u ubijene s obzirom na to da je nesporno utvrđeno da su njih obojica ušla u kuću s namjerom da izvrše ubistvo i njihovo zajedničko prisustvo predstavlja međusobnu garanciju da će djelo izvršiti jedan od njih, dakle obojica su svjesno, voljno i zajednički počinili krivično djelo – zajednička namjera s namjerom da ostvare zabranjenu posljedicu, gdje je jedan od njih učinio krivično djelo - pucao, a drugi pružio odlučujući doprinos (svojim prisustvom osigurao izvršenje djela), koji je znatan i bez kojeg krivično djelo ne bi bilo počinjeno na planirani način. Pri tome je apelaciono vijeće napomenulo da u tom kontekstu nisu izvedeni dokazi da je u tom trenutku u kući bio prisutan neko drugi osim optuženih, u kom smislu je i izvršena korekcija činjeničnog opisa na način da je umjesto navoda „pa je jedan od njih“ stavljen navod „pa su pucajući“ čime, prema ocjeni apelacionog vijeća, nije narušen kako objektivni tako ni subjektivni identitet optužnice.

54. Tačkom 7. optužnice apelantu (tač. 433-504) stavljeno je na teret da je iz njemu poznatih razloga i motiva odlučio da usmrti Maria T., pa je zajedno sa Seadom D., Milenkom L. i ubijenim R. M., u toku marta 2010. godine pripremao da istog liše života, te su nakon toga, nakon što ih je Mario T. obavijestio da je u Sarajevo došao zajedno s Ajdari W., isti se međusobno dogovorili da će na zajedničkom sastanku lišiti života Maria T. zajedno sa Ajdari W., nakon čega su po prethodnom planu i dogovoru u noći 25. i 26. marta 2010. godine njih i lišili života na način kako je to opisano u tački 7. izreke presude, te su nakon toga, po prethodnom planu i dogovoru, 26. i 27. marta 2010. godine, u iznajmljenoj kući na Bistriku uklonili i uništili sve tragove koji su nastali prilikom lišavanja života oštećenih, pripremili njihova mrtva tijela za prebacivanje na tajnu lokaciju, uništili dokaze čiji bi pronalazak mogao doprinijeti otkrivanju krivičnog djela i njihovoj inkriminaciji, pribavili sredstva za prebacivanje mrtvih tijela na tajnu lokaciju, iskopali raku za zakopavanje mrtvih tijela i angažirali lica koja će im pomoći da zakopaju tijela. Dakle, da je apelant počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH u vezi s krivičnim djelom ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka a) KZFBiH, u vezi s krivičnim djelom ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka

a) KZBiH. Apelaciono vijeće je najprije ukazalo da je nesporno da su Mario T. i Ajdari W. ubijeni, što je utvrđeno iz dokaza Tužilaštva koji su detaljno navedeni (Izvještaja FMUP-a FUP Sarajevo, Zapisnika o pokazivanju lica mjesta, iz kojeg proizlazi da je 28. decembra 2010. godine tada osumnjičeni Sead D., u prisustvu svog advokata, doveo istražni tim na lokalitet mjesta Glasinac, područje Ivan Sedla u općini Hadžići koje je pokazao kao mjesto gdje su ukopani oštećeni, obdukcionih zapisnika i nalaza i ostalih dokaza kako je navedeno u presudi), a iz kojih je utvrđen identitet ubijenih, kao i da se radi o nasilnoj smrti uslijed strijelnih i prostrijelnih rana koje su opisane u presudi, te je apelaciono vijeće utvrdilo i vrstu oružja iz kojeg su ubijeni. Apelaciono vijeće ukazuje da je ključne detalje oko ubistva Maria T. i Ajdari W. u svom svjedočenju na glavnom pretresu iznio svjedok Sead D. koji je naveo da su oštećeni ubijeni u kući na Bistriku 25. marta 2010. godine, s tim da je on lično vidio da je Milenko L. ubio Ajdari W., a da je on također ubio i Maria T., te je naveo da je te noći, u navedenoj kući, osim Milenka L. i njega, bio prisutan i apelant, te ubijeni R. M. Osim toga, svjedok Sead D. je naveo da je i neposredno prije ubistva bilo nekoliko susreta između svjedoka, apelanta, te ubijenog Maria T. i njegovih prijatelja s druge strane. Dalje, apelaciono vijeće detaljno navodi hronologiju događaja koju je naveo svjedok Sead D. koji su prethodili samom ubistvu, ističući da ga je te večeri kada se desilo ubistvo nazvao apelant, te mu rekao da dođe u ,,hotel“ (stan) na Ciglanama, što je svjedok i učinio, gdje su ga pored apelanta dočekali još i Milenko L. i ubijeni R. M., te mu je apelant rekao da dolazi Mario T., te da mu svjedok preda ključeve od njegove vikendice, da idu „malo u prirodu“, gdje je svjedok odmah posumnjao da će na tom mjestu biti ubijen Mario T., iz kog razloga nije dao ključeve od svoje vikendice, nego je predloženo da odu do kuće svjedokovog druga Edina Dž. Svjedok navodi da je nazvao Edina Dž. i njegovu djevojku koja je živjela s njim u kući, te im rekao da mu je kuća potrebna s obzirom na to da mu dolaze neki prijatelji, pa će praviti dernek, te da se za to vrijeme oni, zajedno s Esmirom F. provozaju. Nakon toga, svjedok Sead D. odlazi sa R. M. do kafića „Makijato“, gdje se susreću s apelantom i Milenkom L., te R. M. nosi iz auta ruksak u kome je bilo oružje i rukavice, nakon čega svjedok i R. M. odlaze pred spomenutu kuću u kojoj se desilo ubistvo.

55. Svjedok je dalje opisao dolazak u kuću apelanta, Milenka L. i ubijenog Maria T., opisuje mjesta kako su sjeli i daljnje radnje o mjestu počinjenja ubistava. Iskaz svjedoka Seada D. koji se tiče činjenice u koji dio tijela je pogođen ubijeni Ajdari W. je u potpunoj saglasnosti s nalazom vještaka. Apelaciono vijeće ukazuje da je istina, iskaz svjedoka Seada D. dat na glavnom pretresu, ne korespondira s navodima optužnice u pogledu momenta nastanka strijelne rane glave oštećenog Ajdari W., kako je to navedeno u činjeničnom opisu optužnice (nakon pucanja u Maria T.), međutim apelaciono vijeće je našlo da ta nepodudarnost ne može dovesti u pitanje odlučne činjenice koje se ogledaju u tome da je iskaz svjedoka Seada D. u pogledu broja metaka, kao i mjesta gdje su nastale rane oštećenog u potpunoj saglasnosti s nalazom i mišljenjem vještaka. Pored navedenog, apelaciono vijeće navodi da je u svom iskazu svjedok Sead D. bio neobično uvjerljiv, razložan, gotovo spontan i vrlo jasan u kazivanju. U svakom trenutku svjedok je imao vrlo precizne i jasne odgovore na sva pitanja, zbog čega sud njegovo svjedočenje nije mogao zanemariti, bez obzira na činjenicu da su njegovi odnosi s apelantom u međuvremenu poremećeni. Nakon ubistva Ajdari W., prema navodima svjedoka Seada D., Mario T. je zbog straha za vlastiti život počeo da kombinira da Ajdari W. zakopaju da niko ne zna, da njegovo ubistvo predstave kao nešto što je počinio Mithad M. (iako je već znao da on ubijen), zbog čega je počeo da zove sve redom, uključujući i Sabndokana, svog brata i J. B., govoreći im da „Ajdari poznaje Crnogoruku iz Amsterdam“ (što je bila šifra za Mithata M.) i da su ga upravo sreli. Odlučne činjenice oko ubistva Maria T. i Ajdari W., osim svjedoka Seada D. apelaciono vijeće je našlo i u izjavama svjedoka T. T., T. L., D. N. i Đ. M.

56. Apelaciono vijeće dalje ukazuje da je svjedok Sead D. naveo da je on nakon toga sišao u kuhinju, da je muzika bila glasna, nakon čega je samo čuo Maria T. kako govori: „Nemoj L. [nadimak apelanta]“, nakon čega se čulo 3, 4, 5 prigušenih pucnjeva, iz čega je svjedok zaključio da je ubijen i Mario T. Odmah poslije toga, kako navodi svjedok, prvi silazi R. M. koji nosi neseser od Maria T. i ruksak koji je i donio, nakon čega su odozgo sišli i apelant i Milenko L., te odlaze ispred apelantovim autom, dok je R. M. otišao taksijem na Ciglane, odnoseći ruksak i neseser koji je pripadao Mariu T. s telefonima, da se sakrije. Nakon toga, apelant govori svjedoku da odveze apelanta na Ciglane, te da pokupi R. M. i odveze ga da skloni „T. [nadimak oštećenog] Porche odozgo“, što je i učinjeno, odnosno svjedok je odvezao R. M. do „Porchea“, s obzirom na to da je R. M. imao i ključ od njega, te ga je upalio i krenuo za svjedokom koji je bio u drugom autu, te ga je odvezao na parking kod Vojne bolnice i tu ga parkirao, odnosno zavukao ga između drugih auta da se ne vidi s ulice, te je svjedok ponovo vratio R. M. nazad u tzv. hotel. Osim toga, svjedok Sead D. je naveo da su se prilikom rastanka ispred kuće na Bistriku dogovarali da se sutradan opet nađu, da se dogovore oko zakopavanja tijela, te da je svjedok zaista sutradan i otišao po apelanta, koji je izašao iz kuće noseći kesu u kojoj je bila garderoba, za koju je rekao svjedoku da je kasnije zapali, a koju garderobu je kasnije Milenko L. na svoje insistiranje odnio za Bijeljinu. Nadalje, kada je Milenko L. otišao za Bijeljinu, i to apelantovim džipom, kako navodi svjedok, po drugove koji su trebali pomoći oko prenošenja i ukopavanja leševa, Milenko L. se taj dan nije javljao na telefon apelantu, što je kod istog izazivalo nervozu, te ga je dobio tek sutradan, za koje vrijeme se i R. M. raspitivao o kupovini vreća za spavanje u koje su planirali utovariti tijela, da bi zatim svjedok i apelant odveli R. M. do Army shopa, gdje je on i kupio dvije vreće za spavanje, zelene boje, koje je platio oko 200,00-300,00 KM, s tim da je jednu odmah dobio, dok je druga bila na lageru, u magacinu, te je naknadno otišao po nju. Nadalje, da je iskaz svjedoka Seada D. u saglasnosti s izjavama drugih svjedoka, konkretno u dijelu koji se odnosi na kupovanje opreme (vreća) za prenos i ukopavanje leševa, govore i iskazi svjedoka M. F. i A. Z., zaposleni u Military shopu, koje je sud naveo, i materijalnom dokumentacijom, prikaz telefonskih razgovora s Army shopom. U međuvremenu, svjedok Sead D. je naveo da je cijelo vrijeme bio u kontaktu s apelantom i R. M. koji je ostao u kući u kojoj se desilo ubistvo i po kojeg je svjedok otišao nakon što je R. M. spakovao leševe u vreće, snio ih niz stepenice, u kuhinju, izrezao ćilim i namještaj na mjestima gdje je bio krvav, te sve bacio u kontejner blizu kuće (ovaj dio iskaza svjedoka je potvrđen iskazima N. A. i J. S. oko haosa u kući). Kada je svjedok došao po R. M. naveo je da je on iz kuće u toaletnoj maramici iznio 5-6 čahura, par zrna, telefon koji je ostao od ubijenih, te su kasnije čahure i zrna bacili u šaht za kanalizaciju (potvrđeno iskazom svjedoka i materijalnim dokazima iz kojih proizlazi da su pronađena dva zrna i dvije čahure koje su vještačene), a telefon na neku livadu. Svjedok je također opisao način prebacivanja i zakopavanja tijela, te ističe da je svjedok E. D., čiji je iskaz u potpunosti saglasan s iskazom svjedoka Seada D., opisao kako je pomogao oko unošenja tijela u auto, a što ga je zamolio apelant. Iskaz svjedoka Seada D. je potvrđen i iskazima svjedoka E. Dž., N. B. i E. F. oko činjenica gdje su bili i šta su radili za vrijeme ubistva u njihovoj kući. Navedena je i materijalna dokumentacija iz koje je utvrđeno da su se predmetna ubistva desila u kući na Bistriku. Navedeno je da je činjenice oko nabavke opreme za ukopavanje potvrdio i svjedok Dragiša R. koji je naveo da ga je pozvao apelant da zajedno s Danijelom P. idu u Sarajevo kod njegovog prijatelja – apelanta. Svjedok pri tome navodi prisutna lica u Sarajevu, šta se spominjalo, kuda su išli, da mu je Danijel P. rekao da je vidio mrtve ljude koji su ispadali iz vreća, te su išli u Rakovicu gdje su kupljene čizme za R. M., te je R. M. sišao u šumu gdje se zadržao 5-10 minuta, pa su se vratili u Sarajevo. Svjedok je naveo da je na osnovu svega što se dešavalo shvatio da je neko mrtav, posebno što je R. M. na povratku u Sarajevo stao kod rijeke i bacio čizme i ašov. Svjedok je također bio prisutan kada je R. M. rekao gdje je parkirao porche, na šta su mu apelant i Milenko L. rekli (nije precizno odredio koji od njih) da to nije dobro mjesto zbog videokamera. Apelaciono vijeće navodi da je svjedok pokazao lice mjesta gdje je parkirano auto, šumu, mjesto gdje je odbačen ašov i čizme, kao i da je iskaz ovog svjedoka potkrijepljen materijalnom dokumentacijom (tačka 475. presude).

57. Apelaciono vijeće dalje navodi iskaze svjedoka, provedena vještačenja i analize i zaključuje da iz provedenih dokaza proizlazi da su ostvarena sva bitna obilježja krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. odnosno stav 2. KZ-a u vezi s krivičnim djelom ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka a) KZFBiH, te da su djela počinjena u okviru grupe za organizirani kriminal. Naime, nesporno je utvrđeno da su u izvršenju djela, pored apelanta i Milenka L., učestvovali i Sead D., koji je priznao izvršenje djela i pripadnost organizaciji, te ubijeni R. M. Pri tome je apelaciono vijeće utvrdilo da je i u konkretnom slučaju apelant postupao kao organizator grupe, a Milenko L. kao njen pripadnik, a da su predmetno djelo - ubistvo učinili kao saizvršioci. Da je apelant bio ne samo nalogodavac nego i organizator predmetnih ubistava, apelaciono vijeće je našlo u iznesenim dokazima, odnosno iskazu svjedoka Seada D.

58. Apelaciono vijeće je također ukazalo na moguće apelantove motive da ubije Maria T., dok je zaključeno da je Ajdari W. ubijen samo zbog činjenice što je u inkriminirano vrijeme bio s ubijenim Mariom T.

59. Nadalje, u presudi su (tač. 543-564) obrazloženi razlozi za odluku o mjerama sigurnosti i oduzimanju imovinske koristi stečene izvršenjem krivičnih djela. Sastavni dio presude čine Aneks I rješenja broj S1 2 K 00608714 Kžk od 6. oktobra i 26. decembra 2014. godine, te 18. februara 2015. godine kojim je odlučeno o prijedlozima Tužilaštva i odbrana o dokazima koji će se izvesti pred apelacionim vijećem.

Odluke povodom apelantovog zahtjeva za izuzeće

60. Glavni tužilac Tužilaštva je Rješenjem broj A-352/14 od 5. novembra 2014. godine odbacio zahtjev apelantovog branioca za izuzeće tužioca O. Č. u predmetu broj T 20 0 KT 0000 589 10 protiv apelanta i dr. kao nedopušten. U obrazloženju je navedeno da činjenica da je tužilac O. Č. saslušan u nekom drugom predmetu, koji je u fazi navodne istrage koju provodi Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu, ne predstavlja okolnosti koje bi izazvale sumnju u njegovu nepristrasnost i opravdanost izuzeća O. Č. S druge strane ukazano je da je ta okolnost već bila poznata apelantovom braniocu i drugim učesnicima u postupku s obzirom na to da se o zahtjevu za izuzeće tužioca O. Č. već jednom odlučivalo po ovom pitanju i po kojem je glavni tužilac već odlučio tako što je zahtjev odbacio. Odlučujući o zahtjevu apelantovog branioca i apelanta za izuzeće članova pretresnog vijeća Suda BiH Ize Tankića, Nenada Šelede i Biljane Ćuković u krivičnom predmetu broj S1 2 K 006087 11 K protiv apelanta i dr., Opća sjednica Suda BiH (u daljnjem tekstu: Opća sjednica) Rješenjem broj Su-10-141/12 od 17. aprila 2012. godine odbacila je kao neblagovremen, nedozvoljen i neobrazložen zahtjev u odnosu na razloge za izuzeće iz člana 29. tač. d), f) i e) ZKPBiH i odbila kao neosnovan zahtjev za izuzeće predsjednika pretresnog vijeća Suda BiH Ize Tankića. U obrazloženju rješenja je navedeno da član 30. stav 2. ZKPBiH propisuje da zahtjev za izuzeće iz razloga predviđenih u članu 29. tač. od a) do e) ZKPBiH mora biti podnesen „odmah po saznanju“. Iz stanja u spisu proizlazi da su sporazumi o priznanju krivice s Delićem i Planinčićem razmatrani 13. septembra 2011. godine, te da je prvi glavni pretres nakon razmatranja sporazuma održan 21. septembra 2011. godine, a nakon toga još 25 nastavaka glavnog pretresa kojima nisu prisustvovali Delić i Planinčić. Stoga, Opća sjednica cijeni da zahtjev za izuzeće članova vijeća po ovom zakonskom osnovu nije podnesen „odmah nakon saznanja“, te je zahtjev u tom pravcu odbačen. Drugi zakonski osnov za izuzeće članova pretresnog vijeća je član 29. tačka f) ZKPBiH. Evidentno je da predmetni krivični postupak traje duži vremenski period (oko sedam mjeseci), te da je u njemu već održano 25 nastavaka glavnih pretresa, zbog čega, prema ocjeni Opće sjednica, odbrana u ovoj fazi postupka ne može podnijeti zahtjev za izuzeće po tom osnovu, zbog čega je on u tom dijelu ocijenjen kao nedozvoljen i odbačen. Kada je u pitanju zahtjev za izuzeće iz tačke e) člana 29. ZKPBiH, po kojem branilac, također, traži izuzeće članova pretresnog vijeća, isti propisuje da sudija ne može vršiti sudijsku dužnost ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom. U tom pravcu, zahtjev odbrane za izuzeće sudija Ize Tankića, Nenada Šelede i Biljane Ćuković je paušalno postavljen, te je nejasno na koju odluku konkretno branilac ukazuje. Konačno, istaknuto je da je sudija Tankić postupao kao sudija za prethodni postupak u predmetu broj IXK-07/477, u kojem je postupak okončan oslobađajućim presudama i da se radi o događaju koji je obuhvaćen u obje optužnice, odnosno u predmetu protiv tada optuženih Glavinića i Duvnjaka i predmetu protiv apelanta. Ocijenjeno je da radnje koje je sudija Izo Tankić preduzeo kao sudija za prethodni postupak u drugom predmetu ne mogu utjecati na ocjenjivanje dokaza i stvaranje predubjeđenja u pogledu odlučnih činjenica u ovom postupku. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

61. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana „II/3.e) i II/4“ Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U veoma obimnim apelacijama, između ostalog, ističe da se povrede odnose na apelantova procesna prava jer je postupak koji je protiv njega vođen „bio očigledno nepravičan“. Ističe da Sud BiH nije istinito i potpuno utvrdio činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke i nije vodio zakonit postupak, da nije s jednakom pažnjom ispitivao i utvrđivao činjenice koje terete apelanta i one koje mu idu u korist, što je dovelo do onemogućavanja apelantovog prava na odbranu. Nadalje, ukazuje da je sud bio nepropisno sastavljen i da su se određene sudije morale izuzeti kao i da je tužilac, koji je također postupao u predmetu, morao biti izuzet. Nadalje navodi da je povrijeđeno njegovo pravo da prisustvuje glavnom pretresu i aktivno u njemu učestvuje, da je više puta isključivan sa suđenja koje je zatim nastavljeno u njegovom odsustvu. Ukazuje na izmjenu činjeničnog supstrata, te mijenjanje objektivnog i subjektivnog identiteta optužnice, te pravne kvalifikacije na njegovu štetu. Smatra da su se u postupku koristili nezakoniti dokazi ili su ti dokazi nezakonito izuzeti i kao takvi uvršteni u dokaznu građu, a na njima se oslanjaju sve tri presude. Posebno ukazuje na povredu prava na jednakost u postupku, a naročito da je povrijeđeno njegovo pravo da sasluša ključnog svjedoka I. K. zbog kojeg je i prvostepena presuda ukinuta, ali da saslušanje nije provedeno ni u ponovnom postupku. Navodi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, između ostalog, i zbog ograničavanja vremena za pripremu odbrane.

62. Naime, apelant smatra da je sud bio pristrasan, i to iz sljedećih razloga: što je isto vijeće donijelo odluku kojom je prihvaćen sporazum Hajrudina M. i Tužilaštva; jer je predsjednik vijeća bio sudija za prethodni postupak u predmetu broj IKS 07/477 od 12. maja 2009. godine u kojem su optuženi Glavinić i Duvnjak oslobođeni optužbe da su učestvovali u pljački Cargo centra s istim dokazima. U tom kontekstu, apelant je ukazao na Odluku broj AP 1448/12, te je stoga predložio da se i „ta apelacija sada pripoji radi procjene osnovanosti ovog dijela apelacije“. Nadalje, apelant ukazuje i da se tužilac O. Č. morao izuzeti (kao saučesnik u izvršenju krivičnog djela sa I. K.). Navodi da „glavni tužilac nije zvanično donio odluku o izuzeću tužioca O. Č.“ iz ovog predmeta, ali da se ovaj tužilac u ponovljenom postupku prestao da pojavljuje na pretresima; apelant, također, smatra da u toku predmetnog postupka povrijeđeno i njegovo pravo na presumpciju nevinosti zbog „zlonamjerne medijske kampanje“ protiv njega jer je, kako navodi, u dnevnim novinama Avaz u periodu kada je trajao postupak protiv njega objavljeno 2.560 članaka u kojim je „konstantno netačno izvještavano o predmetnom suđenju“, što je imalo utjecaja na stvaranje utiska u javnosti i kod suda o njegovoj krivici. Ističe da je vlasnik tih novina bio „F. R., koji je jedno vrijeme bio čak i ministar sigurnosti BiH, to jest visoki državni dužnosnik“. Pored toga, apelant navodi da je u ovoj „nezapamćenoj, zlonamjernoj medijskoj kampanji“ obuhvaćen i apelantov branilac jer je u desetak naslovnih strana ovih novina u nastavcima plasirana tvrdnja da je branilac „ratni zločinac...“, „da je komandovao I. B. i R. D.“ i da je on jedini bio u stanju prenijeti s njih dvojice poslije smrti prava da radi s drogom na apelanta. To je „dovelo do toga da se apelantovom braniocu zapale 2 automobila i da često bude meta SMS poruka s prijetnjama njemu i porodici“. Apelant smatra da je ova medijska kampanja očigledno dirigirana iz Tužilaštva, imajući u vidu da u trenutku kada su ove informacije objavljivane, njegova odbrana još nije dobila te dokaze, ali su ih novine dobile. Nadalje, apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo da prisustvuje i aktivno učestvuje na glavnom pretresu budući da je u prvostepenom postupku isključen s glavnog pretres 23 puta. Ukazuje da je došlo do izmjene činjeničnog supstrata, to jest do mijenjanja objektivnog i subjektivnog identiteta optužnice, te pravne kvalifikacije na njegovu štetu. Pored toga, smatra da su u postupku korišteni nezakoniti dokazi ili su ti dokazi nezakonito uzeti i kao takvi uvršteni u dokaznu građu. Naime, apelant smatra da su nezakoniti dokazi koji su pribavljani prilikom pretresa prostorija i automobila koji pripadaju apelantu. U tom kontekstu apelant navodi da ne stavlja primjedbe na to da li su predmeti privremeno oduzeti po ovlaštenim licima u skladu sa ZKPBiH, međutim ni apelant ni njegov branilac u to vrijeme nisu pozvani prilikom takozvanog otvaranja dokaza, čime se svi ti dokazi smatraju nezakonitim, a u popisu ili tzv. aneksima presuda ne spominje se da je izveden materijalni dokaz, dokaz uvidom u zapisnik o otvaranju predmeta. Drugo, korištenje iskaza svjedoka Vahidina Š. je nezakonito jer je ovaj svjedok - radnik policije koji je posljednji saslušan u istrazi ili u prethodnom postupku 2. juna 2010. godine, pet dana prije nego će se sastaviti optužnica i koji je 10. juna 2010. godine saslušan prvi na glavnom pretresu, a bio je prisutan svim saslušanjima svjedoka čije se saslušanje po optužnici predlaže i koji su saslušani tokom dugotrajnog dokaznog postupka. Prije davanja iskaza u istrazi i na glavnom pretresu ovaj svjedok nije upozoren na odredbu člana 82. tačka a) ZKP-a, a to je da ne treba da otkriva službenu tajnu ili pak da li ima odobrenje da svjedoči o tome što je saznao kao policajac. U drugom redu ovaj iskaz ne bi trebao da stoji u spisu, a pogotovo da se na njemu zasnivaju presude jer sve što govori jeste tzv. rekla-kazala. Apelant smatra da su iskazi svjedoka Himze Ć. i Anefije Č. nezakoniti jer nije ispoštovana procedura međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima, te da odluka o čitanju iskaza svjedoka Danijela P. nije u skladu sa ZKP-om. U ovom predmetu je nezakonit dokaz nesumnjivo bilo saslušanje I. K. iz više razloga: nije utvrđen status ovog lica (svjedok, pokajnik, osumnjičeni za ova i/ili druga krivična djela), nije provedena zakonita procedura saslušanja ovog lica, nije predloženo saslušanje u optužnici, izveden je mimo redoslijeda izvođenja dokaza, apelantu i odbrani nezakonito nije bilo dozvoljeno da ovog svjedoka unakrsno ispitaju, nije im bilo dozvoljeno da ga ispitaju kao svjedoka odbrane. Nadalje, apelant smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na jednakost oružja s obzirom na disparitet kvantiteta dokaza optužbe i odbrane, te odbijanje dokaznih prijedloga odbrane jer su u prvostepenom postupku dokazi Tužilaštva izvedeni svi u cijelosti, zajedno s dodatnim dokazima, dok su dokazi apelantove odbrane uvaženi minimalno i selektivno. Tužilaštvo je u prvostepenom postupku izvelo i saslušalo 137 svjedoka, odnosno svi svjedoci koji su predloženi po optužnici. Saslušan je 21 vještak, čiji su nalazi usmeno izloženi na glavnom pretresu, te je izvedeno ukupno 666 materijalnih dokaza, a što se jasno vidi iz zapisnika, a iz priloga presude koji nose razne brojeve aneksa. Nasuprot ovim ogromnim brojevima, apelantova odbrana, jer joj je tako dozvoljeno po odluci vijeća, izvela je i saslušala samo 14 svjedoka, a niti jednog jedinog vještaka mada je imala prijedloga za niz svjedoka i vještaka. Dokazni postupak optužnice otpočeo je 5. oktobra 2011. godine, a završen 4. aprila 2013. godine, tačno punih 18 mjeseci je trajao taj maratonski dokazni postupak Tužilaštva. Nasuprot tome, sve odbrane su potrošile nepuna tri mjeseca jer je s izvođenjem dokaznog postupka odbrane otpočeto 4. aprila, a završeno 11. jula 2013. godine. U drugostepenom postupku ponovljeni su dokazi jer je vijeće tjeralo odbranu da i prije nego što je otpočeo glavni pretres stavi dokazne prijedloge. Dakle, u ponovljenom postupku izvode se samo dokazi optužbe uz ponovnu opasku da žalba Tužilaštva nije uvažena niti u jednom segmentu, a naročito u segmentu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi s tim, apelant prigovara stavu apelacionog vijeća u pogledu tumačenja šta je to glavni pretres, a šta se treba izvoditi na „glavnom pretresu koji se obnavlja“. Smatra da nije tačno da se apelaciono vijeće vodi uputama ukidajućeg vijeća, zbog nesvrsishodnosti, i pored nepostojanja upute ukidajuće odluke ipak donesena odluka da se reproduciraju iskazi Emira Z., Dragiše R., Ž. Đ., Fehima S., Nijaza Z. i Himze Ć. Apelant posebno prigovara da nije imao mogućnost ispitati svjedoka I. K. Apelant prigovara odluci suda da neće saslušati svjedoka uz pozivanje na razloge previđene članom 273. ZKP-a, tj. kad svjedok umre, kad bude proglašen umobolnim, kada je njegov dolazak znatno otežan ili nemoguć, pa se onda da strankama pravo da postavljaju pitanja kao da se taj svjedok nalazi u sudnici. Tako je to uradio i ovaj sud na ročištu od 19. februara 2015. godine, pa u presudi naveo da je „optuženim i odbranama ostavio mogućnost da prezentirajući pitanja koja bi postavili svjedoku u slučaju da je isti pristao na svjedočenje kompromitiraju njegov iskaz s glavnog pretresa, odnosno da isti dovedu u sumnju“. Sud dalje konstatira da je takvu mogućnost iskoristio apelantov branilac, te sudu prezentirao pitanja koja bi pitao svjedoka, a koja je sud imao u vidu prilikom ocjene iskaza svjedoka. Uostalom, apelantova odbrana je postavila 200 pitanja i izdiktirala u zapisnik o glavnom pretresu, ali to je bio uzaludan posao, prvo što nije dozvoljen po ZKP-u, a drugo što čitajući konačnu presudu koja je predmet apelacije nema ni riječi o tim pitanjima i konfrontiranje tih pitanja kroz ocjenu vjerodostojnosti iskaza I. K. Apelant navodi da presuda od 25. aprila 2014. godine nije analizirala sve apelantove žalbene navode i time je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku suda. Apelant ističe da je cijelo suđenje apelantova odbrana bila uskraćivana za vrijeme (a donekle i uvjete) za pripremu odbrane. Tokom cijelog suđenja Sud BiH (i prvostepeno i apelaciono vijeće) donosio je odluke kojima je cilj bio da onemoguće pripremu i izvođenje apelantove odbrane. Ovo je posebno važno uslijed činjenice da je Sud BiH jako često koristio zakonsku mogućnost da apelanta „odstrani sa suđenja“ (uključujući i odstranjivanje sa suđenja tokom svjedočenja I. K., ključnog svjedoka u ovom predmetu). Apelant je na ročištu 21. marta 2013. godine tražio da mu se da mjesec dana kako bi mogao pripremiti odbranu, i to u situaciji kada mu je sud od predloženih 70 odbio 50 svjedoka odbrane. Ova činjenica, u korelaciji s odbijanjem svih dokaznih prijedloga od strane apelacionog vijeća (rješenje od 18. februara 2015. godine) jasno ukazuje da je u apelantovom slučaju u potpunosti negirano (a ne samo prekršeno) pravo na odbranu. U tom kontekstu, apelant prigovara da mu je apelaciono vijeće ograničilo vrijeme za davanje završne riječi na dva ročišta. Osim toga, ističe da je prilikom ispitivanja jednog od glavnih svjedoka Seada D. 10. oktobra 2011. godine apelantova odbrana tražila odlaganje pretresa zato što je zapisnik o saslušanju ovog svjedoka dostavljen na glavnom pretresu taj dan, i to zapisnik koji je skoro 40 stranica dug. Ovaj zahtjev nije uvažen. Ponovo, 19. oktobra 2011. godine, apelantova odbrana je tražila odlaganje unakrsnog ispitivanja Seada D. za 5-6 dana kako bi se mogla adekvatno pripremiti. Mora se istaći da je Sead D. dio direktnog ispitivanja obavio 10. oktobra 2011. godine, ali je ovo ispitivanje u dijelu izuzetno značajnom po apelantov slučaj nastavljeno 19. oktobra 2011. godine. Apelant tvrdi da je glavni, odlučni, ključni dokaz protiv njega iskaz I. K. Osim ovog iskaza, bitni su još iskazi Seada D., te Emira Z. koji je zet I. K. Ono što je posebno zanimljivo je činjenica da u odnosu na događaje iz tač. 6. i 7. presude nema niti jedan direktan dokaz o apelantovom učešću u događajima, nego samo iskazi I. K. kojem je apelant „navodno ispričao“ kako je „pobio ljude“. Mora se naglasiti da ova tri svjedoka suštinski svjedoče indirektno, a jedan drugog potkrepljuju na način da su navodno uzajamno prepričavali saznanja. Ova saznanja su navodno prikupili od apelanta. Apelant navodi da su svjedoci I. K. i Emir Z. dobili imunitet prije nego što su otkrili sve njima navodno poznate činjenice, uključujući činjenice koje se tiču njihovog učešća u određenim krivičnim djelima. Postavlja se veliko pitanje da li su ova lica uopće dobila imunitet za krivična djela koja su otkrila (ili svoj nivo učešća u njima) nakon dobivanja imuniteta ili su dobili bianco imunitet za sva krivična djela u svom životu. Apelantu nikada nisu dostavljene odluke o imunitetu Emira Z. i I. K. tako da nije mogao biti ni upoznat s krivičnim djelima za koja im je dodijeljen imunitet. Postoji mogućnost da im je dodijeljen imunitet za radnje za koje je apelant osuđen. Apelant navodi da cijela njegova osuda počiva na iskazima I. K., Emira Z. i Seada D. Apelant nadalje analizira svaku pojedinačnu tačku izreke presude kojom je proglašen krivim, te iz te analize izvlači zaključak da on nije kriv, te da je sud pogrešno zaključio suprotno. U tom kontekstu, apelant je u odnosu na svaku od tačaka u kojima su opisane radnje za koje je proglašen krivim citirao pojedine tačke obrazloženja u kojim su navedeni ovi svjedoci, te vrši analizu tih iskaza i ukazuje na nelogičnosti u njima. Apelant ističe da mu je tokom suđenja značajno prekršeno i pravo na povjerljivu komunikaciju s advokatom uslijed činjenice da su u svakom trenutku pored njega bili pripadnici osiguranja pod maskama, koji su slušali sve komentare apelanta i njegove odbrane, čineći ovu komunikaciju javnom. Apelant se više puta bunio protiv ovih postupaka, ističući da nema potrebe za ovakvim osiguranjem, ali su ova lica do kraja suđenja ostala na svom mjestu u sudnici.

b)Odgovor na apelaciju

63. Sud BiH je istakao da je većina prigovora iz apelacija isticana tokom redovnog postupka, te su o njihovoj neosnovanost dati razlozi u osporenim odlukama. Ukazano je da je iz navedenih presuda vidljivo na osnovu čega je apelaciono vijeće zasnivalo svoje odluke kako u pogledu prigovora koje je isticala odbrana i sam apelant tokom drugostepenog postupka tako i na osnovu kojih dokaza je utvrđena apelantova krivica za krivična djela za koja ga se teretilo. Nadalje, ocijenjeni su paušalnim i neosnovanim prigovori kojima se ukazuje na pritisak javnosti, odnosno publiciteta na sudije koje su sudile u ovom predmetu, zbog težina optužbe protiv apelanta. Nikakvog utjecaja na sudeće vijeće nije bilo, niti bi ono dozvolilo da eventualni publicitet koji je možda dat ovom predmetu utječe na vođenje krivičnog postupka u skladu sa zakonom, kao i na donošenje zakonite i pravične odluke. Naime, sama činjenica da je vođenju ovog postupka eventualno poklonjeno veće interesovanje javnosti je stvar na koju sudeće vijeće ne može utjecati s obzirom na to da je javnost glavnog pretresa jedno od osnovnih načela krivičnog postupka. U odnosu na navode iz apelacije kojima se neosnovano nastoji dovesti u pitanje činjenično stanje, treba imati u vidu da je sud brižljivo i savjesno cijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim izvedenim dokazima, vodeći pri tome računa o načelu zakonitosti dokaza, ali i načelu slobodne ocjene dokaza u okviru općih pravila ljudskog mišljenja i iskustva.

64. Tužilaštvo je navelo da apelant u apelaciji iznosi niz neistina čija je svrha da zbune svakoga ko čita navode apelacije, a prije svega Ustavni sud. Dalje, apelantovi navodi da u drugostepenom postupku, odnosno postupku po žalbi nisu otklonjene povrede koje su utvrđene, također predstavlja neistinu jer je omogućeno saslušanje zaštićenih svjedoka i svjedoka pod imunitetom. Ispoštovana je cjelokupna zakonska procedura i sva apelantova prava koja ima u pogledu izuzeća sudija ili u konkretnom slučaju tužilaca. Apelantovi navodi o tužiocu O. Č. i njegovoj pristrasnosti nisu tačni, te je to razlog odbacivanje zahtjeva za izuzeće. Ukazano je da su u ovom predmetu postupala dva tužioca. Vezano za apelantove navode da je dio prvostepenog postupka vođen u odsustvu apelanta jer je bio isključen s glavnog pretresa, napomenuto je da je apelant na skoro svakom ročištu upućivao prijetnje i uvrede kako tužiocima, sudijama tako i svjedocima. Bilo je situacija kada je psovao i vrijeđao svjedoke, te je Sud BiH, i pored upozorenja na njegovo ponašanje, donio rješenje, te ga odstranio s ročišta. Nepoštovanje suda i učesnika u sudskom postupku ogledalo se u činjenici da je često psovao i vrijeđao učesnike u postupku, nazivao ih pogrdnim imenima, a sud je u skladu sa svojim obavezama i ovlaštenjima, a kako zakon nalaže, donosio rješenja i odstranjivao ga sa suđenja. Zatim, u prvostepenom postupku završne riječi apelantove odbrane su trajale nekoliko dana, te je u presudi itekako vidljivo obrazloženje apelacionog vijeća zašto nije udovoljeno braniocu da završne riječi iznosi devet radnih dana, uz napomenu da su dva dana za iznošenje završne riječi sasvim dovoljna. Zatim je istaknuto da je odluka o imunitetu interna tužilačka odluka, te ne postoji zakonska obaveza da se ona dostavlja bilo kome. Apelant navodi kako je svjedočenje I. K. nezakonit dokaz zato što je imunitet dobio kao osumnjičeni, a ne kao svjedok. Međutim, bitno je da se istakne da lice koje je učestvovalo u jednom od oblika počinjenja krivičnog djela zajedno s drugim licima (saizvršilac, pomoćnik) može u krivičnom postupku iskazivati kao saoptuženi ili kao svjedok. Pored toga, svjedoci koji su učestvovali u izvršenju krivičnog djela su posebno važno oruđe u borbi protiv organiziranog kriminala. S obzirom na to da ne postoji zakonski mehanizam koji štiti optužbu od izigravanja od strane svjedoka koji je dobio imunitet, da li je cjelishodno obustaviti istragu prije nego što svjedok ispuni svoju obavezu svjedočenja na glavnom pretresu? Tužilaštvo navodi da je postupak davanja imuniteta I. K. proveden u skladu sa zakonom. Tužilaštvo, također, navodi da je odbrani omogućeno pozivanje svjedoka, ali je ovaj svjedok odbio da svjedoči, na šta je imao pravo i izjavio da osjeća strah zbog svjedočenja. Zatim, apelantovi navodi da su prilikom donošenja presude korišteni nezakoniti dokazi su neistiniti i neosnovani jer je Sud BiH u obrazloženju presude naveo konkretne i pravilne razloge o svim odlučnim činjenicama i na zadovoljavajući način razmatrao dokaznu vrijednost i prihvatljivost svakog pojedinog dokaza u svjetlu svih provedenih dokaza kako materijalnih tako i osporenih iskaza svjedoka, i tek na osnovu takve ocjene izveo zaključak o tome da li je neka činjenica dokazana ili ne, u potpunosti poštujući odredbu čl. 281. stav 2. i 290. ZKPBiH, kao i načelo zakonitosti dokaza. Napomenuto je da je objavljivanje audio-video snimaka s glavnog pretresa bilo zabranjeno, a iste snimke je apelantova odbrana na kraju svakog ročišta uvijek tražila i dobivala, te su objavljivani na internetu. V.Relevantni propisi

65. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 3.

Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Član 14.

Jednakost u postupanju Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 29.

Razlozi za izuzeće Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

[...]

d) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak, [...]

f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 34. stav 1.

Izuzeće Tužitelja i drugih učesnika u postupku (1) Odredbe o izuzeću sudije shodno se primjenjuju i na Tužitelja [... ]

GLAVA VI - TUŽITELJ

Član 35. stav 1. i stav 2. tačka a) Prava i dužnosti (1) Osnovno pravo i osnovna dužnost Tužitelja je otkrivanje i gonjenje učinitelja krivičnih djela koja su u nadležnosti Suda.

(2) Tužitelj ima pravo i dužan je da:

c) daje imunitet u skladu s članom 84. ovog zakona, Član 273. st. (1) i (2) Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom "direktnog ili" unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, "nakon čega se prilažu kao dokazni materijal". U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 317.

Pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja.

(2) Ako vijeće apelacionog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pismeni nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drugačije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 261.

stav (2) tačka e) ovog zakona.

(3) Odredbe stava 2. ovog člana se ne odnose na osobe koje mogu odbiti svjedočenje iz člana 83. ovog zakona.

VI.Dopustivost

66. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

67. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

68. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. jula 2015. godine, a apelacija je podnesena 31. augusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

69. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

70. Apelant pobija navedene presude Suda BiH, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud najprije napominje da je zbog obimnosti postupka, ako i zbog činjenice da je prvostepena presuda od 28. novembra 2013. godine ukinuta i odlučeno da se održi pretres pred apelacionim vijećem, kod donošenja odluke imao, prije svega, imao u vidu presudu Suda BiH od 16. aprila 2015. godine, ali je u vezi s apelantovim navodima ispitao detaljno kompletan predmet, što će se vidjeti u datom obrazloženju koje slijedi.

71. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

72. Član 6. st. 1, 2. i 3.b), c) i d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;

c) da se brani lično ili posredstvom branioca po vlastitom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde;

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;.

73. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim, te je osuđen na kaznu zatvora, pa je nesporno da u navedenom postupku okončanom osporenim presudama apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer cjelokupan postupak nije bio pravičan na način kako to propisuju naprijed navedene odredbe, odnosno da mu nisu bile osigurane garancije pravičnog postupka.

74. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda, zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54). Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34). Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu da apelant smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan i zbog nepoštovanja garancija ustanovljenih članom 6. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud će apelantove navode prvo ispitati u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

75. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, Ustavni sud podsjeća da je „nepristrasnost“ odsustvo predrasuda ili unaprijed utvrđenog stava prema strankama. Prema utvrđenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda postojanje nepristrasnosti, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora se ocjenjivati prema subjektivnom testu. To znači da se treba utvrditi da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu. Postojanje nepristrasnosti se, također, ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 29. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 57/07). Sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je iznijeto na suđenju. Prilikom odlučivanja je li neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristrasnosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristrasnost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud, Hauschildt protiv Danske, stav 47).

76. Kada je u pitanju objektivna nepristrasnost Ustavni sud podsjeća da se mora utvrditi da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost. Međutim, pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristrasan, apelantov stav jeste važan, ali nije odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takva bojazan može objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stav 31). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu. Da bi sudovi podstakli neophodno povjerenje u javnosti mora se imati u vidu i unutrašnja organizacija (vidi Evropski sud, Piersack protiv Belgije, 1. oktobar 1982. godine, stav 30 (d)). Značajan faktor je postojanje postupka koji osigurava nepristrasnost odnosno pravila koja reguliraju izuzeće sudije. Ovakva pravila odražavaju stav nacionalnog zakonodavca da otkloni svaku razumnu sumnju u nepristrasnost sudije ili suda u pitanju (vidi Micallef protiv Malte, presuda od 15. oktobra 2009. godine, stav 99). Samo neslaganje s procesnim odlukama donesenim od strane sudije ne daje legitiman razlog za sumnju u njegovu nepristranost (vidi Academy Trading Ltd. i drugi protiv Grčke broj 30342/96, par. 46, 4. april 2000). Slično tome, činjenica da je profesionalni sudija već sudio u predmetu suoptuženika i da poznaje činjenično stanje predmeta nije, sama po sebi, dovoljna da se nepristranost sudije dovede u pitanje (vidi Evropski sud, Thomann protiv Švajcarske, presuda od 10. juna 1996. godina stav 33; Stow i Gai protiv Portugala i Miminoshvili protiv Rusije broj 20197/03, par. 116-120, 28. maj 2011. godine).

77. U vezi s konkretnim prigovorom prema kojem je apelant osporio objektivnu nepristranost prvostepenog vijeća zbog činjenice da „osuđujuća presuda počiva na iskazima lica koja su zaključila sporazum o priznanju krivice pred istim vijećem pred kojim je vođen prvostepeni postupak“, Ustavni sud podsjeća na relevantne odredbe člana 29. ZKP-a kojim su propisani uvjeti za izuzeće sudija u krivičnom postupku, te da iz navedenih zakonskih odredaba ne proizlazi da sudija (ili sudije) koji je učestvovao u donošenju odluke u postupku koji je vođen protiv saoptuženog, protiv kojeg je postupak razdvojen od postupka koji se vodio prema ostalim saoptuženim, treba biti izuzet iz postupka prema ostalim saoptuženim. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoju dosadašnju praksu (predmet broj AP 1394/07) u kojoj je zauzet jasan stav: „[...] da sama činjenica da su određene sudije bile članovi vijeća koje je odlučivalo o prihvaćanju sporazuma o priznanju krivice u drugim postupcima gdje su optuženi bili lica koja su u konkretnom postupku bila i svjedoci, samo po sebi, ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje u smislu standarda koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, ne postoje bilo kakvi relevantni dokazi koji bi osnovano mogli ukazivati na to da su te sudije bile pristrasne pri donošenju osporene odluke, te da je time povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje“. Isti stav Ustavni sud je iznio u brojnim kasnijim odlukama (vidi, inter alia, AP 900/08, AP 5626/14) u kojima je odluku donijelo cijelo vijeće. Naime, Ustavni sud je, već upućujući na praksu Evropskog suda koju slijedi, naveo da ovo pitanje treba razmatrati u okolnostima u kojima je donijeta odluka za drugo lice, odnosno da li postoje naznake prejudiciranja apelantove krivice u tom drugom predmetu. Kako apelant ničim u apelaciji ne ukazuje na navedeno, već nepristranost vijeća problematizira samo zbog činjenice da je isto vijeće koje je donijelo presudu u postupku protiv apelanta prihvatilo sporazum o priznanju krivice s određenim brojem lica (Hajrudin M., Danijel P., Ermin D.), te imajući u vidu ulogu koju sud ima prilikom prihvaćanja sporazuma - kontrolnoj, jer je određeno lice s Tužilaštvom zaključilo sporazum, radi se o situaciji koja ne ukazuje na to da su apelantovi navodi o pristrasnosti suda osnovani, niti tako proizlazi iz osporenih presuda, pogotovo kada se ima u vidu cjelokupni postupak, svi dokazi koji su ocijenjeni i na kojima se presuda zasniva, što će posebno biti pojašnjeno u nastavku odluke Ustavnog suda.

78. Nadalje, apelant navodi da je predsjednik prvostepenog vijeća Izo Tankić bio sudija za prethodni postupak u predmetu „Glavninić i Duvnjak“ u kojem se krivični postupak vodio zbog pljačke Cargo centra (za što je i apelant optužen u ovom postupku), pa da je stoga bio pristrasan, budući da je u tom predmetu imao uvid u dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Morel protiv Francuske (ECHR 2000-VI, broj 34130/96, tačka 45. s daljnjim referencama) Evropski sud presudio da se sama činjenica da je sudija već donosio odluke prije suđenja ne može, sama po sebi, smatrati dovoljnom kako bi opravdala zabrinutost zbog njegove nepristrasnosti. Ono što je važno su obim i priroda radnji koje je sudija preduzeo prije suđenja. Na primjer, preliminarna ocjena dostupnih podataka za potrebe donošenja neke procesne odluke ne znači da je konačna ocjena u presudi prejudicirana.

79. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su u predmetu „Glavninić i Duvnjak“ oslobođeni optužbe. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Opća sjednica, povodom identičnog prigovora, u Rješenju broj Su-10-141/12 od 17. aprila 2012. godine razmotrila ovaj apelantov navod i zaključila da je neosnovan. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 20. tačka d) ZKPBiH propisano da je: „'sudija za prethodni postupak' sudija koji u toku istrage postupa u slučajevima kada je to propisano ovim zakonom“. Dovodeći ove okolnost u vezu s fazom tog postupka (istraga) u kojoj je imenovani sudija postupao, dakle ne u fazi glavnog pretresa kada je meritorno odlučivano, Ustavni sud smatra da je apelant morao ponuditi jače dokaze za objektivnu pristrasnost ovog sudije od tvrdnje da je sudija Izo Tankić postupao u tom drugom predmetu. Stoga su i ovi navodi neosnovani.

80. Konačno, u pogledu navoda da je sud bio pristrasan zbog medijskog utjecaja, Ustavni sud primjećuje da je ovaj predmet izazvao veliko interesovanje i da je ogroman medijski prostor posvećen ovom predmetu. Međutim, sama ta činjenica a priori ne ukazuje na nepristrasnost suda, niti je apelant pružio bilo kakve dokaze u tom pravcu, osim što je generalno nezadovoljan odlukom koja je donijeta (što će Ustavni sud ispitati u nastavku) i što je Ustavnom sudu dostavio određen broj kopija tekstova iz više printanih medija. Također, okolnost da je u printanom mediju „Dnevni avaz“ objavljeno, kako apelant navodi, 2.560 članaka, prema mišljenju Ustavnog suda, ne dovodi u pitanje nepristrasnost članova sudećeg vijeća budući da ni apelant ne konkretizira na koji način i koje sudije su bile pristrasne.

81. Pored toga, u odnosu na apelantove navode o postupanju tužioca O. Č. i ozbiljnih navoda koji su istaknuti da je on „član organiziranog kriminala“, te da se morao izuzeti iz predmeta, a kojim se ukazuje na pristrasnost suda, Ustavni sud primjećuje da o izuzeću tužioca odlučuje Kolegij Tužilaštva, dakle radi se o tužilačkoj odluci. Nadalje, u postupku je pored tužioca O. Č. postupao još jedan tužilac. Osim toga, Sud BiH navodi da u postupku pred apelacionim vijećem na pretresu nije postupao (osim na javnoj sjednici), što, prema mišljenju suda, govori u prilog činjenici da su sud i Tužilaštvo preduzeli sve kako bi otklonili sumnju u pravičnost postupka. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja i imajući i vidu apelantove navode koji nisu potkrijepljeni dokazima ne smatra da je odluku donio sud koji je bio pristrasan, te će u nastavku apelacije odgovoriti i na ostale apelantove navode (jednakost strana i drugo). Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne pokreće pitanje ni subjektivne ni objektivne nepristranosti suda na apelantovu štetu.

82. Apelant navodi i da mu je, suprotno zakonu, suđeno u odsustvu jer ga je predsjednik vijeća često (23 puta) udaljavao sa suđenja. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, iako to nije izričito navedeno u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, cilj tog člana u cjelini ukazuje na to da lice „optuženo za krivično djelo“ ima pravo da učestvuje u raspravi (vidi Evropski sud, Colozza protiv Italije, presuda od 12. februara 1985. godine, stav 27, serija A, broj 89; T. protiv Italije, presuda od 12. oktobra 1992. godine, stav 26, serija A, broj 245-C; Belzuik protiv Poljske, 25. mart 1998. godine, stav 37, Izvještaji 1998-II). Dalje, član 6. garantira optuženom pravo da efektivno učestvuje u krivičnom postupku. Generalno, to uključuje, inter alia, ne samo pravo da bude prisutan suđenju nego i da sluša i prati suđenje (vidi Evropski sud, Stanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. februara 1994. godine, stav 26). Učešće optuženog na suđenju nije neophodno samo u svrhu odbrane, već i zbog pravilnog administriranja pravde jer na taj način i sud ima mogućnost da kreira vlastita opažanja o okrivljenom i da neposredno sasluša bilo koji iskaz koji je okrivljeni spreman dati, zbog čega zakonodavac mora imati mogućnost da ustanovi takva rješenja koja će obeshrabriti da se neopravdano izostane sa suđenja (vidi Evropski sud, Poitrimol protiv Francuske, presuda od 23. novembra 1993. godine, stav 35).

83. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u pogledu navedenog pitanja dali jasno i argumentirano obrazloženje iz kojeg ne proizlazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, odnosno iz kojeg bi se moglo zaključiti da je apelantu suđeno u odsustvu. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da apelantu nesporno nije suđeno u odsustvu jer je apelant sve vrijeme suđenja bio u pritvoru, odnosno bio je dostupan sudskim organima, uredno je pozivan na sva ročišta i dovođen na ročišta. Također proizlazi da je apelant radi održavanja reda u sudnici, u skladu s odredbama člana 242. ZKPBiH, udaljavan s ročišta zbog nedoličnog ponašanja, kao i da je na vlastitu inicijativu napuštao suđenje tvrdeći da se ne osjeća dobro, te da je pri tome u sudnici ostajao njegov branilac/branioci, koji su aktivno učestvovali u postupku. S obzirom na to da je navedenim odredbama člana 242. st. 1. i 2. ZKPBiH propisano da sudija, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se optuženi udalji iz sudnice na određeni period ukoliko optuženi i nakon upozorenja nastavi s nedoličnim ponašanjem zbog kojeg je opravdano njegovo udaljenje iz sudnice, te da u tom periodu sudija, odnosno predsjednik vijeća može nastaviti postupak ukoliko optuženi ima branioca, Ustavni sud smatra neosnovanim i te apelantove navode.

84. U vezi s apelantovim navodima da su presude zasnovane na nezakonitim dokazima, apelant posebno ističe da je nezakonit iskaz svjedoka I. K., zatim da su nezakoniti dokazi koji su pribavljani prilikom pretresa prostorija i automobila koji pripadaju apelantu jer, kako navodi, ne stavlja primjedbe na to da li su predmeti privremeno oduzeti po ovlaštenim licima u skladu sa ZKPBiH, međutim prigovor nezakonitosti koji nije riješen odnosi se na prigovor da ni apelant ni njegov branilac u to vrijeme nisu pozvani prilikom takozvanog otvaranja dokaza jer svjedok Vahidin Š. prije davanja nije upozoren na odredbu člana 82. tačka a) ZKP-a, a to je da ne treba da otkriva službenu tajnu ili pak da li ima odobrenje da svjedoči o tome što je saznao kao policajac, te iz razloga što „sve što govori jeste tzv. rekla-kazala“, što su iskazi svjedoka Himze Ć. i Anefije Č. nezakoniti jer nisu ispoštovane procedure u smislu odredbi međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima, te konačno što je iskaz svjedoka Danijela P. čitan u prvostepenom postupku i na glavnom pretresu u ponovljenom postupku.

85. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza

– na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava mogu biti prihvatljivi ili upravo da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

86. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

87. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku donijeta osuđujuća presuda (i) na iskazu svjedoka I. K., između ostalih dokaza, čiju zakonitost apelant dovodi u pitanje. Prije razmatranja konkretnog navoda, a imajući u vidu cjelokupnu veoma opširnu apelaciju, Ustavni sud skreće pažnju da se pravičnost postupka bazira na načelima, između ostalih, jednakosti oružja – koje se, iako nije navedeno u članu 6. Evropskog suda, razvilo kroz sudsku praksu, kao i konfrontacijskom pravu koje je opet, zahvaljujući praksi Evropskog suda, prošireno na pravo optuženog da bar jednom u toku postupka ispita sve dokaza optužbe i tako zapravo osigura primjenu načela kontradiktornosti. Iako se ova pravila mogu posmatrati odvojeno, međusobno se prožimaju i nekada ih je teško razdvojiti. Razlog što Ustavni sud ovo ističe jeste upravo činjenica da su apelantovi navodi o nezakonitosti iskaza I. K. isprepleteni i s navodima o nemogućnosti da ispita ovog svjedoka i baziranju odluke na iskazu svjedoka čiji kredibilitet apelant stalno dovodi u pitanje, pa će Ustavni sud sve navedeno razmotriti.

88. Apelant ukazuje da je I. K. dobio imunitet kao osumnjičeni u ovom predmetu, a imunitet se može dati samo svjedoku, te u vezi s tim ukazuje da je postupajući tužilac „doveo u zabludu glavnog tužioca“ kako bi I. K. i Emiru Z. dao imunitete. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH naveo (razmatrajući navod odbrana da nisu optužena sva lica koja su navedena kao izvršioci krivičnih djela, kao i da im nisu dostavljene odluku o imunitetu) da se sud neće upuštati u odluke tužioca, odnosno način ili vrstu dogovora tužioca i svjedoka u vrijeme istrage s obzirom na to da odredba člana 16. ZKPBiH propisuje da se krivični postupak može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu tužioca, a što apelant također nalazi kao problematično. Međutim, suprotno apelantovom navodu, Ustavni sud primjećuje da je odluka o imunitetu „isključivo pravo tužioca“, te da sud nema nikakve mogućnosti miješati se u navedeno. Osim toga, ako apelant ima bilo kakve dokaze u vezi sa „zloupotrebom“ prava tužioca na način kako to apelant sugerira u apelaciji, dužan je to najprije dokazati u krivičnom postupku protiv tog tužioca. Nadalje, apelant u najvećem dijelu apelacije navodi da je iskaz svjedoka pod imunitetom problematičan (osporavajući njegov kredibilitet) jer nije potkrijepljen drugim dokazima u skladu sa zahtjevima i standardima koje je postavio Evropski sud, kao i da apelant nije imao mogućnost direktnog ispitivanja ovog svjedoka. Ustavni sud, također, primjećuje da u najvećem dijelu apelacije apelant pokušava dokazati odnosno ukazati da svjedok „laže“.

89. U vezi s svim ovim apelantovim navodima Ustavni sud podsjeća, a kako je već naveo u ranijim odlukama (vidi AP 3044/12 od 30. juna 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je iskaz svjedoka koji je dobio imunitet od krivičnog gonjenja potkrijepljen i drugim dokazima čiji je proces izvođenja i analize sud detaljno obrazložio. U odnosu na pitanje koje je i apelant problematizirao u predmetu broj AP 3044/12, u kontekstu iskaza svjedoka Ž. J., tj. da li je u konkretnom slučaju trebalo odstupiti od načela legaliteta prema kojem Tužilaštvo ima obavezu krivično goniti počinioce krivičnih djela, Ustavni sud je ukazao da je jedan od načina koji koriste savremene države i međunarodna zajednica za uspješniju borbu protiv izvršilaca teških krivičnih djela, svakako, stvaranje zakonskih mehanizama koji dopuštaju da tužilac pod određenim uvjetima odstupi od načela legaliteta krivičnog gonjenja, a to su svakako posebni slučajevi, kada to zahtijeva veći javni interes. U takvim slučajevima radi se o specifičnoj primjeni načela oportuniteta od krivičnog progona za lice koje je na određeni način bilo umiješano u izvršenje krivičnog djela ukoliko takvo lice sarađuje s organima gonjenja u smislu davanja podataka, informacija i dokaza koji imaju presudnu ulogu u otkrivanju teških krivičnih djela i procesuiranja njihovih izvršilaca. Ustavni sud naglašava i da u krivičnom postupku iskaz svjedoka koji je dobio imunitet od krivičnog gonjenja mora biti potkrijepljen i drugim dokazima, što je put pravilne ocjene njegove vjerodostojnosti. Navedeni stav je i stav Evropskog suda, koji je također ukazao da je svjedok koji je dobio imunitet „svjedok“ na čijem se iskazu može zasnovati odluka, ali pod uvjetima koji daju garanciju pravičnog suđenja i pod uvjetom da ovo nije jedini ili isključivi dokaz na kojem se presuda zasniva. U vezi s ovim navodima je i apelantov navod da je apelaciono vijeće nastavilo da krši prava na odbranu jer je donijelo rješenje da se neće saslušati I. K.

90. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH, nakon što je ukinuo prvostepenu presudu, prihvatio prijedlog odbrane da pozove I. K. kao svjedoka odbrane. Nadalje, imajući u vidu da je ovaj svjedok u programu zaštite svjedoka druge zemlje, Sud BiH je omogućio videokonferenciju, odnosno videolink radi saslušanja svjedoka i isključio javnost. Međutim, svjedok je odbio da svjedoči pravdajući to strahom za svoju i sigurnost svoje porodice. Sud BiH, polazeći od statusa koji svjedok ima (svjedok u programu zaštite druge zemlje), navodi da nije mogao primijeniti bilo koju drugu mjeru, pa ni donijeti odluku u smislu člana 81. st. 5. i 7. ZKP-a, a na čemu je odbrana insistirala. Stoga je Sud BiH donio odluku da se ovaj svjedok neće saslušati, ali je odbrani dozvoljeno da sudu dostavi pitanja koja bi postavila svjedoku da je on pristupio svjedočenju, kompromitirajući njegov iskaz, odnosno dovedu ga u sumnju. Na bazi tih pitanja Sud BiH je, kako navodi, cijenio relevantnost iskaza ovog svjedoka, te dovodeći ga u vezu s ostalim provedenim dokazima, i njegovu validnost. Dakle, u vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je svjedok I. K. pristupio pretresu (pred prvostepenim sudom) u svojstvu svjedoka optužbe, a odbrani su bila ograničena pitanja ovom svjedoku (na unakrsno ispitivanje), dok je kasnije odbio svjedočiti kao svjedok odbrane, navodeći kao opravdanje strah za svoju i sigurnost porodice.

91. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da je Evropski sud dosljedno ocjenjivao utjecaj koji je nemogućnost optuženog da ispita svjedoka imala na ukupnu pravičnost njegovog suđenja. Evropski sud je uvijek smatrao potrebnim ispitati značaj neispitanih dokaza kako bi utvrdio da li su prava optuženog bila neprihvatljivo ograničena. Evropski sud je također uspostavio „pravilo jedinog ili odlučujućeg dokaza“, ukazujući da kada se osuda zasniva isključivo ili u odlučujućoj mjeri na iskazu „odsutnog“ svjedoka, sud će pažljivo razmotriti čitav postupak. Ustavni sud primjećuje da je u svojoj praksi ispitao slično pitanje u predmetu broj AP 5703/14 (Odluka broj AP 5703/14 od 17. jula 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojem je apelant, također, ukazivao na povredu prava na pravičan postupak zbog nemogućnosti da ispita svjedoka (koji je dobio imunitet) i koji, iako uredno obaviješten, nije htio da svjedoči. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak, ukazujući sljedeće: „Nadalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je prvostepeni sud organizirao saslušanje ovog svjedoka putem videolinka, ali da je i tada odbio svjedočiti. Imajući u vidu naprijed navedenu obavezu suda da se stara o otklanjanju svega što odugovlači postupak iz člana 239. ZKPBiH, te da shodno članu 16a. Zakona o pružanju međunarodne pravne pomoći prema svjedoku koji odbije svjedočenje putem videolinka nije moguće primijeniti prinudu, ne ostavlja utisak proizvoljnosti stav iz osporene drugostepene presude da i u slučaju da je svjedok I. K. zbog odbijanja svjedočenja i kažnjen, ne postoji vjerovatnoća da bi i tada pristao svjedočiti. Nadalje, a kako proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, iskazi ovog svjedoka iz istrage su pročitani na glavnom pretresu, apelantu nije bila uskraćena mogućnost osporavati ih i u vezi s tim provoditi dokaze. Također, iskazi ovog svjedoka, u svrhu provjere njihove vjerodostojnosti, cijenjeni su u vezi s iskazima ostalih saslušanih svjedoka. Najzad, osporene presude nisu u odlučujućoj mjeri zasnovane na iskazu ovog svjedoka.“

92. Stoga, kada se ima u vidu konkretna situacija i ranija praksa Ustavnog suda, Ustavni sud primjećuje da i u konkretnom predmetu ne može naći povredu prava na pravično suđenje jer, iako odbrani nije u punom obimu data mogućnost da ispita svjedoka I. K., ipak je Sud BiH preduzeo razumne mjere da se to desi, te nije imao nikakve instrumente da privoli svjedoka da svjedoči. Osim toga, odbrana je pozvana da dostavi sudu pitanja koja bi postavila svjedoku, a koja je sud cijenio. Osim toga, Sud BiH navodi da je istinitost iskaza svjedoka I. K. i Emira Z. bila predmet posebne ocjene od strane apelacionog vijeća i pošto se radilo o svjedocima pod imunitetom, te je iskaze cijenio s posebnom pažnjom. Ustavni sud, također, primjećuje da je Sud BiH analizirao iskaze svjedoka I. K. i Emira Z. u (odlučujućim) dijelovima u kojima su oni, prema navodima odbrana, bili kontradiktorni, te je na to dao obrazloženje za razloge te kontradiktornosti (npr. uloga svakog od njih pojedinačno ili subjektivna percepcija stvari). Također, a što je ključno s aspekta pravičnosti postupka, Ustavni sud primjećuje da je iskaz I. K. potkrijepljen iskazom svjedoka Emira Z., ali i drugim dokazima koje je sud proveo (o čemu će još biti riječi u nastavku odluke), te se u tom pravcu nikako ne može raditi o nezakonitom dokazu ili povredi bilo kojeg prava na pravično suđenje u vezi s ovim dokazom.

93. Drugi dokazi koji apelant navodi kao nezakonit dokaz su dokazi koji su pribavljani prilikom pretresa prostorija i automobila koji pripadaju apelantu. Ustavni sud zapaža da apelant ove dokaze nije konkretizirao, niti je ukazao da su nezakonito izuzeti, nego je samo paušalno naveo da ne postoji zapisnik o otvaranju tih dokaza. Prije nego što se upusti u razmatranje konkretnog prigovora, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Lisica protiv Hrvatske Evropski sud utvrdio povredu prava na pravično suđenje te relevantni dio presude glasi: „Uzimajući u obzir svrhu Konvencije, a to je zaštita prava koja su praktična i djelotvorna, te važno mjesto koje pravo na pošteno vršenje pravde zauzima u demokratskom društvu, u smislu Konvencije, sud smatra da nikakvo restriktivno tumačenje člana 6. ne bi odgovaralo cilju i svrsi te odredbe (vidi, mutatis mutandis, Delcourt protiv Belgije, 17. januar 1970, serija A, br. 11, § 25, te Ryakib Biryukov protiv Rusije broj 14810/02, § 37, ECHR 2008-...). U ovom je predmetu posljedica pretrage vozila VW Golf II koju je policija obavila 24. maja 2000, te ulaska policije u vozilo podnosilaca zahtjeva 26. maja 2000. – što je oboje učinjeno bez prisustva, pa čak i bez obavještavanja podnosilaca zahtjeva i njihovog punomoćnika o tim radnjama, te bez naloga za pretragu BMW-a dana 26. maja 2000. – bila pronalazak važnog dokaza. Sud naglašava da je to bio jedini dokaz koji je direktno povezivao vozilo prvog podnosioca zahtjeva s osobnim vozilom VW Golf II koje su vozili razbojnici, dok su svi ostali dokazi imali svojstva indicija. Međutim, okolnosti u kojima je taj dokaz pribavljen ne mogu ukloniti svaku sumnju u pogledu njegove pouzdanosti, pa su utjecale na kvalitet dotičnog dokaza.“

94. Što se tiče okolnosti konkretnog predmeta, vođen načelima u predmetu Bykov, Ustavni sud zaključuje da je apelant u toku postupka imao mogućnost da ospori eventualnu zakonitost dokaza pribavljenih prilikom pretresa prostorija i automobila koji mu pripadaju. Osim toga, mora se uzeti u obzir i kvalitet dokaza, između ostalog i je li, zbog okolnosti u kojima je dokaz pribavljen, te da apelant na ukazuje da mu nije izdata potvrda o oduzimanju predmeta, zbog čega sama okolnost da nije sačinjen zapisnik o otvaranju predmeta u prisustvu apelanta i njegovog branioca, prema mišljenju Ustavnog suda, ne vodi zaključku da se radi o nezakonitim dokazima. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, za razliku od apelantovih navoda, detaljno ispitali prigovor o nezakonitosti dokaza - iskaza svjedoka Himze Ć., Anefije Č. i Danijela P., te su pri tome detaljno ispitali apelantove navode o nezakonitosti tih dokaza, o čemu su dali obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno naveo da je Danijel P. bio optužen zajedno s apelantom i ostalim licima, ali je zaključio sporazum o priznanju krivice, koji je sud prihvatio i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci. Sporazumom koji je zaključio predviđena je njegova obaveza svjedočenja na glavnom pretresu u svojstvu svjedoka optužbe, ali je ovaj svjedok kasnije (i nakon izricanje novčane kazne i kazne zatvora) odbio svjedočiti „jer je sve montirano“. Tužilaštvo je također navelo da je svjedok ranije izjavio da osjeća strah zbog svjedočenja, dok je svjedok naveo da ne osjeća nikakav strah. Imajući u vidu apelantove navode, Ustavni sud će ove navode ispitati u dijelu koji se odnosi na odluku suda da se iskaz ovog svjedoka pročita, dok u dijelu oko statusa ovog svjedoka, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud ne vidi bilo šta sporno.

95. Dakle, nakon što je iskoristio zakonske mogućnosti (da kazni svjedoka koji odbija da svjedoči novčano i kaznom zatvora), imajući u vidu stav svjedoka da neće da svjedoči, kao i činjenicu da konkretna situacija nije propisana u ZKP-u, Sud BiH je iskaz svjedoka pročitao u skladu s odredbom člana 273. stav 2. ZKP-a. Pri tome je apelaciono vijeće, podržavajući ovaj zaključak prvostepenog suda (da se pročita iskaz) kao pravilan i zakonit, navelo da „sintagmu dolazak pred sud“ (iz člana 273. stav 2. ZKP-a) ne treba usko tumačiti kao sam pristup u sudnicu, već u smislu dovođenja u situaciju da se efikasno obavi ova procesna radnja. Apelaciono vijeće je navelo da kada svjedok, pristupivši na sud, odbije da svjedoči, a to učini i nakon kažnjavanja, pokazujući svojim stavom da odbija da svjedoči i da ubuduće neće svjedočiti, takvo ponašanje de facto predstavlja odbijanje dolaska pred sud, pa se ono ukazuje znatno otežanim iz tog važnog razloga, a što je predviđeno i dijelom odredbe iz člana 273. stav 2. ZKP-a. Ustavni sud u ovakvom tumačenju odredbe ZKP-a (za koju su najprije, kako je u svojoj praksi već naveo Ustavni sud, prvenstveno nadležni redovni sudovi) ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost, niti nelogičnost. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH jasno naveo da je iskaz svjedoka Danijela P. zakonit jer je njegovom saslušanju bio prisutan branilac, a nakon što je optuženi upoznat i upozoren o pravima i obavezama koje proizlaze iz davanja iskaza. Osim navedenog, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda u kojoj je navedeno da kada redovni sud odluči da prihvati kao dokaz iskaz svjedoka koji nije mogao biti neposredno saslušan takvom dokazu trebaju postupiti s posebnim oprezom (vidi predmet Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva), te Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju upravo tako i postupali i ovaj dokaz, prilikom analize cijenili s ostalim provedenim dokazima. Konačno, Ustavni sud ukazuje da ti dokazi nisu jedini dokazi na osnovu kojih je utvrđena apelantova krivica.

96. Ustavni sud primjećuje da apelant navodi da osporenim odlukama nedostaje obrazloženje, pogotovo ukazujući na određene zaključke sudova, koji nisu potkrijepljeni dokazima, odnosno uopće dokazivani (u vezi s tim dokazanosti postojanja organizirane kriminalne grupe i apelantovo pripadništvo njoj, stjecanje materijalne dobiti, te za svaku tačku presude određeni zaključci suda koji, prema apelantovom mišljenju, ukazuju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje). U vezi s navedenim, imajući u vidu prethodno iznijete stavove Evropskog suda i Ustavnog suda, Ustavni sud nalazi da su ovi navodi neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant navode koje iznosi u apelaciji iznosio i pred redovnim sudom, u postupku po žalbi i da je Sud BiH odgovorio na sve apelantove navode od odlučnog značaja (iako apelant ističe da nije), ali apelant očigledno nije zadovoljan donijetim presudama koje je osporio apelacijom. Imajući u vidu naprijed navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH dao jasno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je u odnosu na apelanta prvostepena presuda bila ukinuta presudom Suda BiH od 25. aprila 2014. godine jer je Sud BiH utvrdio povredu apelantovog prava na odbranu (jer odbrani nije data mogućnost ponovnog saslušanja svjedoka I. K. i Seada D. u svojstvu svjedoka odbrane, kao i nalazeći da je izreka presude nerazumljiva i protivrječna sama sebi), te je apelaciono vijeće nakon održanog pretresa (u kojem je jasno navedeno da se ne radi o ponavljanju postupka, da neće izvoditi dokaze izvedene pred prvostepenim sudom, već su isti prihvaćeni i ocjenjeni, te je navedeno da će se izvršiti reprodukcija iskaza I. K. i Seada D. kako bi odbrana dobila mogućnost da ih ispita, što je i učinjeno u odnosu na Seada D., dok je sud u odnosu na I. K. dao jasne razloge zašto je donio rješenje da se on neće saslušavati). Sud BiH je također izvršio reprodukciju iskaza ostalih navedenih svjedoka radi pravilnog rješavanja stvari. Opisujući postupak ocjene dokaza, Sud BiH je dao svoje zaključke o utvrđenoj apelantovoj krivici koji se ne čine proizvoljnim niti u jednom segmentu.

97. Osim toga, apelant ukazuje na određene iskaze koji su po njemu neusaglašeni, a za koje je Sud BiH zaključio da su u saglasnosti. U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća na svoj stav, a što je stav Evropskog suda da su redovni sudovi, pred kojima se postupak vodi prvi i neposredni „procjenitelji dokaza“ jer su u najbližem i neposrednom kontaktu sa svjedocima i ostalim provedenim dokazima. Iako je ovdje konačnu odluku donio drugostepeni sud, koji nije ponavljao postupak, već postupak nastavio (odnosno vodio) kao dio žalbenog postupka, ipak je Sud BiH naveo da je uzeo u obzir sve dokaze, kako provedene na glavnom pretresu tako i na pretresu pred apelacionim vijećem, te svoju odluku zasnovao isključivo na relevantnim dokazima koji su provedeni nakon stranačkog sučeljavanja, upuštajući se u detaljnu analizu u mjeri koliko je to neophodno i relevantno za donošenje zakonite i pravilne odluke o krivici optuženih, a u skladu sa članom 15. ZKP-a koji predviđa načelo slobodne ocjene dokaza. Stoga su navodi iz apelacije kojima apelant detaljno pokušava ukazati na kontradiktornosti u izjavama svjedoka, neistinama i ostalo navodi koji su relevantni za redovni, a ne za Ustavni sud. Naime, osporena presuda gledana u cjelini ne ostavlja utisak proizvoljnosti (u smislu ocjene dokaza, primjene materijalnog ili procesnog prava i načina na koji je sud utvrdio odlučne činjenice), te apelantovo ukazivanje na određene dijelove izjava ili zaključaka suda, u suštini, samo izražava apelantovo vlastito, drugačije viđenje činjenica i dokaza, a što ne pokreće pitanje pravičnosti postupka. U vezi s navedenim je i apelantov navod o nejednakosti strana, odnosno navodi koje je istakao u apelaciji, kojima pokušava da ukaže da je sud odbijao dokaze odbrane od značaja za pravilno utvrđenje stvari. Međutim, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH u presudi uglavnom dao navode za sve dokaze koje je prihvatio i razloge zašto je to učinio, kao i zašto su odbijeni prijedlozi odbrana. Činjenica da apelant nije uspio sa svojim navodima i prigovorima na način kako je on želio ne dovodi u pitanje pravičnost suđenja, niti u osporenoj presudi Ustavni sud nalazi bilo šta što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak, pogotovo kada se ima u vidu da je greške prvostepenog suda prepoznao drugostepeni sud u žalbenom postupku i apelantu je data mogućnost da sve svjedoke ispita (koliko je realno mogao i redovni sud to omogućiti). Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nalazi da je redovni sud dao dovoljno jasnih razloga kako je i na osnovu kojih dokaza i utvrđenih činjenica utvrđena apelantova krivična odgovornost. Iz obrazloženja presude Suda BiH, Ustavni sud ne može da zaključi da je presuda u bilo kojem dijelu rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (što u načelu i nije u nadležnosti Ustavnog suda da ispituje) i pogrešne primjene materijalnog ili procesnog prava, ili proizvoljne ocjene dokaza, te da je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku.

98. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza, primjenom relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava, izveo zaključak da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret na način kako je navedeno u izreci presude Suda BiH, ne ostavljajući bilo kakve razumne sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su svi ovi apelantovi navodi neosnovani.

99. Ustavni sud ukazuje da se kroz navode apelacije apelant dotakao i drugih pitanja, koja su navedena u dijelu odluke „Navodi iz apelacije“, koje je Ustavni sud ispitao, ali imajući u vidu sve zaključke u konkretnom slučaju, a koji se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu veoma opširne i obimne apelantove navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje apelantovog prava na pravičan postupak, Ustavni sud ostale navode ne smatra od značaja i da ih je potrebno dodatno ispitivati i elaborirati jer ne nalazi da ostali navodi mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv apelanta. Ustavni sud, također, napominje da je apelant u apelaciji navodio praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda, a koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.

100. Ustavni sud primjećuje da apelant navodi da osporenim odlukama nedostaje obrazloženje, odnosno da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno (s tim u vezi dokazanost postojanja organizirane kriminalne grupe i apelantovo pripadništvo njoj, stjecanje materijalne dobiti, te za svaku tačku presude određeni zaključci suda koji, prema apelantovom mišljenju, ukazuju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje). U vezi s navedenim, imajući u vidu prethodno iznijete stavove Evropskog suda i Ustavnog suda, Ustavni sud nalazi da su ovi navodi neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant navode koje iznosi u apelaciji iznosio i pred redovnim sudom, u postupku po žalbi i da je Sud BiH odgovorio na sve apelantove navode od odlučnog značaja (iako apelant ističe da nije), ali apelant očigledno nije zadovoljan donijetim presudama koje je osporio apelacijom. Imajući u vidu naprijed navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH dao jasno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je u odnosu na apelanta prvostepena presuda bila ukinuta presudom Suda BiH od 25. aprila 2014. godine jer je Sud BiH utvrdio povredu apelantovog prava na odbranu (jer mu nije data mogućnost ponovnog saslušanja svjedoka I. K. i Seada D. u svojstvu svjedoka odbrane, kao i nalazeći da je izreka presude nerazumljiva i protivrječna sama sebi), te je apelaciono vijeće nakon održanog pretresa (u kojem je jasno navelo da se ne radi o ponavljanju postupka, da neće izvoditi dokaze izvedene pred prvostepenim sudom, već su isti prihvaćeni i ocijenjeni, te je navedeno da će se izvršiti reprodukcija iskaza I. K. i Seada D. kako bi odbrana dobila mogućnost da ih ispita, što je i učinjeno u odnosu na Seada D., dok je sud u odnosu na I. K. dao jasne razloge zašto je donio rješenje da se on neće saslušavati. Sud BiH je također izvršio reprodukciju iskaza ostalih navedenih svjedoka radi pravilnog rješavanja stvari. Opisujući postupak ocjene dokaza, Sud BiH je donio svoje zaključke o utvrđenoj apelantovoj krivici koji se ne čine proizvoljnim niti u jednom segmentu. U odnosu na pitanje utvrđenih činjenica, čini se da apelant u apelaciji, u suštini, samo izražava vlastito, drugačije viđenje činjenica i dokaza, a što ne pokreće pitanje pravičnosti postupka. Stoga, činjenica da apelant nije uspio sa svojim žalbenim prigovorima na način kako je on želio ne dovodi u pitanje pravičnost suđenja, niti u osporenoj presudi Ustavni sud nalazi bilo šta što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak, pogotovo kada se ima u vidu da je greške prvostepenog suda prepoznao viši sud u žalbenom postupku i apelantu je data mogućnost da sve svjedoke ispita (koliko je realno mogao i redovni sud to omogućiti). Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nalazi da je redovni sud dao dovoljno jasnih razloga kako je i na osnovu kojih dokaza i utvrđenih činjenica utvrđena apelantova krivična odgovornost.

101. Iz obrazloženja presude Suda BiH, Ustavni sud ne može da zaključi da je presuda u bilo kojem dijelu rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (što u načelu i nije u nadležnosti Ustavnog suda da ispituje) ili proizvoljne ocjene dokaza. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza, primjenom relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava, izveo zaključak da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret na način kako je navedeno u izreci presude Suda BiH, ne ostavljajući bilo kakve razumne sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su svi ovi apelantovi navodi neosnovani.

102. U vezi s apelantovim navodom da je apelaciono vijeće nastavilo da krši prava na odbranu jer je donijelo rješenje da se neće saslušati I. K., Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH, nakon što je ukinuo prvostepenu presudu, prihvatio prijedlog odbrane da pozove I. K. kao svjedoka odbrane. Nadalje, imajući u vidu da je ovaj svjedok u programu zaštite svjedoka druge zemlje, Sud BiH je omogućio videokonferenciju, odnosno videolink radi saslušanja svjedoka i isključio javnost. Međutim, svjedok je odbio da svjedoči pravdajući to strahom za svoju i sigurnost svoje porodice. Sud BiH, polazeći od statusa koji svjedok ima (svjedok u programu zaštite druge zemlje), navodi da nije mogao primijeniti bilo koju drugu mjeru, pa ni donijeti odluku u smislu člana 81. st. 5. i 7. ZKP-a, a na čemu je odbrana insistirala. Stoga je Sud BiH donio odluku da se ovaj svjedok neće saslušati, ali je odbrani dozvoljeno da sudu dostavi pitanja koja bi postavila svjedoku da je on pristupio svjedočenju, da kompromitiraju njegov iskaz, odnosno dovedu ga u sumnju. Na bazi tih pitanja Sud BiH je, kako navodi, cijenio relevantnost iskaza ovog svjedoka, te dovodeći ga u vezu s ostalim provedenim dokazima, i njegovu validnost. U vezi s navedenim, dakle Ustavni sud primjećuje da je svjedok I. K. pristupio pretresu (pred prvostepenim sudom) u svojstvu svjedoka optužbe, a odbrani su bila ograničena pitanja ovom svjedoku (na unakrsno ispitivanje), dok je kasnije odbio svjedočiti kao svjedok odbrane, navodeći kao opravdanje strah za svoju i sigurnost porodice.

103. Nadalje, u vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđena presumpcija nevinosti zbog medijske kampanje koja je vođena protiv njega, Ustavni sud podsjeća na načelne stavove koje je Evropski sud sažeo u presudi Peša protiv Hrvatske (presuda od 8. aprila 2010, zahtjev broj 40523/08), u kojoj je obrazloženo značenje presumpcije nevinosti i situacije kad dolazi do njene povrede u kontekstu samog krivičnog suđenja:

„… 138. Sud ponavlja da je presumpcija nedužnosti upisana u stavku 2.

članka 6. jedan od elemenata pravičnog kaznenog suđenja koje se traži u stavku 1. (vidjeti predmete Deweer protiv Belgije, 27. veljače 1980., Serija A br. 35., § 56. i Allenet de Ribemont protiv Francuske, 10. veljače 1995., Serija A br. 308, § 35.). U svom relevantnom aspektu članak 6. stavak 2. ima za cilj spriječiti podrivanje pravičnog suđenja izjavama koje prejudiciraju, a dane su u bliskoj vezi s postupkom (vidjeti predmete Khuzhin i drugi protiv Rusije, br. 13470/02, § 93., 23. listopada 2008., i Matijašević protiv Srbije, br. 23037/04, § 45., ESLJP 2006-X). Njime se zabranjuje preuranjeno izražavanje od strane samoga suda mišljenja da je osoba 'optužena za kazneno djelo' kriva prije nego joj je to dokazano prema zakonu (vidjeti predmet Minelli protiv Švicarske, 25. ožujka 1983., Serija A br. 62), ali također obuhvaća i izjave državnih dužnosnika koje ohrabruju javnost da vjeruje da je osumnjičenik kriv i prejudiciraju ocjenu činjenica od strane nadležne sudbene vlasti (vidjeti gore citirani predmet Allenet de Ribemont, § 41. i predmete Daktaras protiv Litve, br. 42095/98, §§ 41. - 43., ESLJP 2000-X i Butkevičius protiv Litve, br. 48297/99, § 49., ECHR 2002-II).

139. Sloboda izražavanja, zajamčena člankom 10. Konvencije uključuje slobodu primati i davati informacije. Stoga članak 6. stavak 2. ne može spriječiti vlasti da informiraju javnost o kaznenim istragama koje su u tijeku, ali traži da to čine uz svu potrebnu diskreciju i oprez, ako će biti poštovana presumpcija nedužnosti (vidjeti gore citirani predmet Allenet de Ribemont § 38. i predmet Karakaş i Yeşilırmak protiv Turske, br. 43925/985, § 50., 28. lipnja 2005.).

104. Konačno, u predmet G.C.P. protiv Rumunije (presuda, 20. decembar 2011, zahtjev broj 20899/03) Evropski sud se osvrnuo na značenje presumpcije nevinosti u kontekstu samog krivičnog suđenja kad je riječ o publicitetu koji je optužba protiv javnog dužnosnika izazvala u medijima i javnosti (pre-trial publicity):

„46. Sud ponavlja da zlobna medijska kampanja (virulent press campaign) svojim utjecajem na javno mnijenje, a posljedično i na porotnike koji su pozvani da odluče o krivnji optuženika, može negativno utjecati na poštenost suđenja (vidjeti Akay protiv Turske, odluka, 19. veljače 2002., br. 34501/97;

Wloch protiv Poljske, odluka, 30. ožujka 2000., br. 27785/95; i Priebke protiv Italije, odluka, 5. travnja 2001., br. 48799/99). Sud istodobno primjećuje da je medijsko izvještavanje o aktualnim događajima izraz ostvarivanja slobode izražavanja zajamčene člankom 10. Konvencije. Ako suđenje prati zlobna medijska kampanja, odlučujuća neće biti subjektivna bojazan okrivljenika o nedostatku nepristranosti koja se zahtjeva od sudova, koliko god ona bila razumljiva, već mogu li se njegovi strahovi objektivno opravdati u konkretnim okolnostima slučaja (vidjeti, mutatis mutandis, Castillo Algar protiv Španjolske, presuda, 28. listopada 1998., § 45, Izvješća o presudama i odlukama 1998-VIII).

47. Sud priznaje da je od 19. veljače 1997. rumunjski tisak iznimno ekstenzivno izvještavao o slučaju podnositelja zahtjeva. Neki od novinskih članaka sadržavali su izjave javnih dužnosnika, dok su preostali članci, za koje je podnositelj dostavio samo naslove, predstavljali kronološki prikaz kaznenog postupka koji se vodio protiv podnositelja zahtjeva. Sud, međutim, primjećuje da je većina članaka, a između njih i oni najzlobniji, objavljena uglavnom između 1997. i 2000. Podnositelj zahtjeva proglašen je krivim i osuđen na Okružnom sudu u Bukureštu 14. studenoga 2002. Prema tome, poprilično je vremena prošlo od objave članaka na koje se podnositelj zahtjeva poziva u prilog svog prigovora na temelju članka 6. stavka 2. Konvencije do njegove osude (vidjeti Mircea, gore citirano, § 74., i Viorel Burzo, gore citirano, § 166.).

48. Sud također primjećuje da su kaznene optužbe protiv podnositelja zahtjeva utvrdili profesionalni suci, koje su zbog profesionalnog obrazovanja i iskustva manje podložni bilo kakvim vanjskim utjecajima i u manjoj su mjeri od porote mogli biti podložni utjecaju novinske kampanje protiv podnositelja zahtjeva. Štoviše, uzimajući u obzir obrazložene presude koje su donijeli domaći sudovi u tri instancije, u spisu nema dokaza koji bi ukazali da su suci koji su ocjenjivali prigovore podnositelja zahtjeva te ispitivali podignute kaznene optužbe i osnovanost predmeta bili pod utjecajem bilo kojeg članka objavljenog u tisku (vidjeti Mircea, gore citirano, § 75., i Viorel Burzo, gore citirano, § 166.).

105. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ističe navodne povrede presumpcije nevinosti apelanta u kontekstu krivičnog suđenja (koje obuhvaća period neposredno prije optužbe pa sve do pravomoćnosti presude o krivici). Apelantovi prigovori odnose se na navodne povrede presumpcije nevinosti učinjene publicitetom samog slučaja u medijima. Apelant je u apelaciji naveo, a zatim uz apelaciju i priložio, mnogobrojne kopije novinskih tekstova, za koje smatra da su u javnosti poticale stvaranje mišljenja o tome da je kriv i prije no što mu je pravomoćnom sudskom presudom utvrđena krivica. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da je sud odluku o apelantovoj krivici donio isključivo na osnovu dokaza provedenih u postupku koji je vodio protiv apelanta. Apelantovu krivicu su utvrdile profesionalne sudije koje su, nesporno zbog profesionalnog obrazovanja i iskustva, manje podložne bilo kakvim vanjskim utjecajima i u manjoj su mjeri od porote mogle biti podložne utjecaju novinske kampanje protiv apelanta. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije ne proizlazi da je apelant lično ili putem branioca preduzeo bilo kakve pravne radnje kojima bi utjecao na medije da prestanu da iznose „netačne tvrdnje o predmetnom suđenju“, odnosno da eventualno u parničnom postupku zatraži donošenje adekvatnih mjera osiguranja kojim bi se naložilo printanim medijima da ne iznose netačne informacije o predmetnom suđenju ili štaviše da Ustavnom sudu podnese apelaciju u toku trajanja predmetnog postupka i na taj način preduprijedi eventualno daljnje kršenje tog prava. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je apelant imao na raspolaganju i mogućnost da povodom veoma ozbiljnih navoda preduzme odgovarajuće korake pred za to nadležnim institucijama (tužba zbog klevete/iznošenja neistinitih tvrdnji odnosno da, u smislu člana 229. ZKPFBiH, nadležnom tužilaštvu prijavi eventualno izvršenje krivičnog djela). Međutim, apelant u tom kontekstu, nije preduzeo bilo kakve korake, nego u apelaciji ukazuje na povredu tog prava i dostavlja kopije mnogobrojnih tekstova bez bilo kakvog preciziranja šta je u kom tekstu neistinito objavljeno i šta predstavlja „zlonamjernu medijsku kampanju“. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

106. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, odnosno odbranu iz člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije, a uslijed izmjena optužnice koje su, prema apelantovom mišljenju, učinjene na njegovu štetu, Ustavni sud zapaža da iz presude apelacionog vijeća proizlazi da je to vijeće izvršilo izmjenu/uređenje činjeničnog opisa izmijenjene optužnice, i to u dijelu preambule i tač. 1, 2, 2-A, 3, 5. i 6, koje izmjene je detaljno pojasnilo u obrazloženju svake od pojedinačnih tačaka izreke presude. Ustavni sud zapaža da su navedene izmjene uslijedile nakon provođenja svih dokaza, te da je apelaciono vijeće u vezi s tim izmjenama napomenulo kako ovakvim prilagođavanjem/korekcijom činjeničnog opisa radnji izvršenja nije došlo do povrede ni subjektivnog, niti objektivnog identiteta optužbe i presude. Pored navedenog, apelaciono vijeće je zaključilo da učinjene izmjene nisu takve prirode da bi optužene po bilo kom osnovu stavile u teži položaj od onog koji su imali po samoj optužnici, niti su promijenile samu kvalifikaciju djela koje im je stavljeno na teret. Ustavni sud zapaža da se radi o izmjenama koje samo preciziraju ono za šta se apelant i ostali optuženi već terete, bez uvođenja novih činjenica, radnji ili načina izvršenja. Stoga, Ustavni sud ne nalazi da je načinom na koji je apelaciono vijeće izvršilo izmjenu/uređenje činjeničnog opisa izmijenjene optužnice povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) i člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije.

107. U odnosu na apelantove navode da nije imao dovoljno vremena za pripremu odbrane, navodeći, između ostalog, kao primjer pripreme za unakrsno ispitivanje svjedoka Seada D. u prvostepenom postupku, te uskraćivanje vremena za davanje završne riječi, Ustavni sud zapaža da odredbe člana 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije propisuju pravo na dovoljno vrijeme i mogućnost za pripremu odbrane. U presudi Gregačević protiv Hrvatske (2012) Evropski sud je naveo da krivični predmet koji se može smatrati složenim traži od domaćih sudova da posebnu pažnju obrate na to da odbrana ima pravo saznati sve dokaze izvedene tokom suđenja. Odbrana na raspolaganju mora imati dovoljno vremena da pripremi svoj odgovor, te mora imati mogućnost da djelotvorno izloži sudu sve mjerodavne argumente i da time utječe na ishod postupka. Evropski sud je također istakao da se „pitanje primjerenosti vremena i mogućnosti datih optuženom mora ocijeniti u svjetlu okolnosti svakog pojedinog predmeta“ (vidi Leas protiv Estonije broj 59577/08, par. 80, 6. mart 2012). U pogledu apelantovih navoda da nije imao dovoljno vremena da adekvatno pripremi odbranu i ispita svjedoka Seada D. u prvostepenom postupku, Ustavni sud zapaža je taj svjedok prvi put na glavnom pretresu saslušan 10. oktobra 2011. godine, da je odbrani prije ispitivanja dostavljen zapisnik o ispitivanju Seada D. kao osumnjičenog, ne i kao svjedoka, koji iskazi su gotovo identični, i da je Tužilaštvu naloženo da odbrani odmah, istog dana, dostavi i zapisnik o ispitivanju ovog lica, kao svjedoka, što je i učinjeno, te je napravljena pauza od pola sata, da bi odbrana bila u mogućnosti pročitati navedeni iskaz. Nakon toga, ovog svjedoka su unakrsno ispitale sve odbrane 19. oktobra 2011. godine. Budući da je, dakle, ovaj svjedok unakrsno ispitan nakon devet dana, Ustavni sud smatra da je odbrana imala dovoljno vremena da se upozna sa sadržajem iskaza svjedoka (posebno zato što su i prije dostavljanja iskaza kao svjedoka imali iskaz navedenog lica kao osumnjičenog) i da adekvatno pripremi odbranu i ispita svjedoka. Osim toga, uzimajući u obzir cjelokupan predmetni krivični postupak, Ustavni sud smatra da je apelant imao dovoljno vremena za pripremu svoje odbrane, te da se ne može zaključiti da odbrani apelanata nije dato dovoljno vremena za proučavanje dokumenata i pripremu odbrane. Ustavni sud, također, zapaža da iz osporene odluke proizlazi da je apelaciono vijeće odbrani ograničilo iznošenje završnih riječi na dva ročišta (apelantu) mada je apelantov branilac na ročištu od 23. februara 2015. godine tražio devet radnih dana. Međutim, iz presude proizlazi da je apelaciono vijeće ukazalo da su sastavni dio spisa i završne riječi stranaka i branilaca date u prvostepenom postupku. Konačno, ukazano je da je, prigovarajući u tom pogledu, apelantov branilac potpuno zanemario svoje izlaganje dato na prethodnom ročištu (od 26. februara 2015. godine), gdje se u cijelosti saglasio s odlukom vijeća o ograničavanju izlaganja završnih riječi apelantove odbrane i samog apelanta na dva ročišta, doslovno izjavljujući kako je vijeće prijedlog odbrane za iznošenje završnih riječi potpuno pogrešno shvatilo, odnosno da odbrana i nije zahtijevala devet radnih dana s obzirom na to da završne riječi apelantove odbrane nisu toliko trajale ni u prvostepenom postupku, nalazeći da su dva radna dana za iznošenje završnih riječi kako odbrane tako i samog apelanta sasvim adekvatna procesnom položaju njegovog branjenika. Pored navedenog, apelaciono vijeće je napomenulo da su na tim ročištima bila prisutna oba apelantova branioca, da su apelantu osigurani audio i video snimak svakog dana suđenja, te da je, i pored činjenice da je neopravdano izostao s ročišta na kojima je trebao usmeno iznijeti završne riječi, apelant imao mogućnost i priliku da svoje završne riječi dostavi u pismenom obliku prije okončanja glavnog pretresa, što nije učinio. U tim okolnostima nema ništa što bi u predmetnom postupku ukazalo da su apelantu bile povrijeđene garancije propisane odredbom člana 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije, zbog čega su apelantovi navodi u pogledu navedenog neosnovani.

108. U odnosu na apelantove navode da su njegovi povjerljivi kontakti s braniocima u sudnici bili ozbiljno otežani jer su pored njega bili prisutni pripadnici osiguranja pod maskama „koji su slušali sve komentare apelanta i njegove odbrane, čineći ovu komunikaciju javnom“, dakle da je zbog preduzetih sigurnosnih mjera povrijeđena povjerljivosti odnosa između branioca i branjenika. Ustavni sud će ove navode ispitati u kontekstu člana 6. stav 3. tačka c).

109. Ustavni sud ističe da je poštovanje povjerljivosti odnosa između branioca i klijenta vrlo važno u kontekstu člana 6. st. 1. i 3. (c) (vidi, mutatis mutandis, Sakhnovskiy protiv Rusije [VV], broj 1272/03, stav 97, 2. novembar 2010). Pravo optuženika da komunicira sa svojim advokatom van područja sluha treće osobe dio je osnovnih pretpostavki poštenog suđenja. Kad advokat ne bi bio u stanju posavjetovati se sa svojim klijentom i primiti povjerljive upute od njega bez takvog nadzora, „njegova pomoć bi značajno izgubila na djelotvornosti, dok je namjera Konvencije jamčiti prava koja su praktična i djelotvorna“ (vidi S. protiv Švicarske, 28. novembar 1991, par. 48, serija A, broj 220). Svako miješanje u povjerljive spise i, a fortiori, njihovo korištenje protiv optuženika u postupku trebaju biti izuzetak, trebaju biti opravdani prijekom potrebom i trebaju uvijek biti podvrgnuti najstrožoj kontroli od strane ovog suda (vidi Khodorkovskiy broj 1, par. 198). Država može regulirati uvjete u kojima se advokat sastaje s klijentom koji je u pritvoru. Prvo, „postoje svojstvena ograničenja vremena i mjesta sastanaka između pritvorenika i njegovog advokata“ (vidi Orlov protiv Rusije, broj 29652/04, par. 106, 21. juni 2011). Drugo, mogu postojati legitimna ograničenja vezana uz sigurnosne rizike koje optuženi predstavlja. Postojanje bilo kakvog „sigurnosnog rizika“ može se zaključiti iz prirode optužbi protiv njega, iz kaznenog profila pritvorenika, njegovog ponašanja tokom postupka, itd. Nastavno, sud je tolerirao određena ograničenja kontakata između advokata i klijenta u slučajevima terorizma i organiziranog kriminala (usp. npr. Erdem protiv Njemačke broj 38321/97, par. 65, ECHR 2001-VII (izvaci) i Istratii i drugi protiv Moldavije (br. 8721/05, 8705/05 i 8742/05, par. 97, et seq., 27. mart 2007).

110. Dovodeći navedene stavove u vezu s apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da je apelant u toku predmetnog krivičnog postupka imao dva branioca. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da je apelant sve vrijeme bio u pritvoru, počev od 21. septembra 2010. godine pa nadalje, budući da je taj period uračunat u izrečenu kaznu zatvora. Apelant ne osporava da mu je na bilo koji način van sudnice, odnosno u Pritvorskoj jedinici bilo onemogućeno da ima povjerljivu komunikaciju sa svojim braniocem/braniocima. Međutim, apelant smatra da je zbog preduzetih sigurnosnih mjera za vrijeme suđenja povrijeđena povjerljivosti odnosa između branioca i branjenika jer smatra da su ta lica mogla čuti šta govori svom braniocu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je glavni pretres javan i da je u sudnici, pored stranaka prisutna i „javnost“, izuzev kada sud izričito isključi javnost zbog zakonom propisanih razloga. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantu suđeno zbog krivičnog djela organiziranog kriminala, da se apelant u toku postupka u više navrata nedolično ponašao zbog čega je odstranjen s ročišta. Dakle, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju nesporno da je postojao „sigurnosni rizik“, zbog čega su uz apelanta u sudnici bili prisutni pripadnici osiguranja pod maskama. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije. Ostali navodi

111. Imajući u vidu sve zaključke u konkretnom slučaju, a koji se odnose na cjelokupan postupak protiv apelanta, te imajući u vidu veoma opširne i obimne apelantove navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje apelantovog prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja dodatno elaborirati jer ne nalazi da ostali navodi mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv apelanta. Ustavni sud, također, napominje da je apelant u apelaciji navodio praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda, a koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.

112. U pogledu navoda iz apelacije koji se tiču medijske kampanje protiv apelantovog branioca i iznošenja neistina, te posljedično tome paljenja njegova dva automobila i dobivanja prijetećih SMS poruka, Ustavni sud ističe da je u konkretnom slučaju apelant Zijad Turković i da se u ovom predmetu ispituju eventualne povrede ljudskih prava učinjene prema apelantu.

VIII.Zaključak

113. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su osporene presude obrazložene i jasne, donijete od strane nepristrasnog suda, kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje i izvršena ocjena dokaza ne odaje utisak proizvoljnosti, te donijete uz pravilnu primjenu procesnih normi, te kada ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak u cjelini, niti je apelantu uskraćeno pravo na odbranu.

114. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

115. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3513/15 (Z. T.) | Sudska praksa | Aktio