Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5243/15 (B. Ć.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stečaj
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5243/15

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5243/15, rješavajući apelaciju Boška Ćućića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Boška Ćućića podnesena protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 St 003595 15 Pž 3 od 28. septembra 2015. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Doboju broj 60 0 St 003595 09 St od 14. jula 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Boško Ćućić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Osretka, opština Doboj, kojeg zastupa Novak Borojević, advokat iz Broda, podnio je 25. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 60 0 St 003595 15 Pž 3 od 28. septembra 2015. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 60 0 St 003595 09 St od 14. jula 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Višeg suda, Okružnog suda i od AD „Razvitak“ Tvornica namještaja Doboj – stečajnog dužnika u postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: stečajni dužnik), zatraženo je 16. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju. S obzirom na to da se predmetno pismeno poslano na adresu stečajnog dužnika kojom je raspolagao Ustavni sud vratilo s naznakom da je stečajni dužnik „odselio“, dostava tog pismena izvršena je 20. decembra 2017. godine, i to protekom roka od osam dana od dana postavljanja pismena na oglasnu ploču Ustavnog suda, u skladu sa članom 75 Pravila Ustavnog suda.

3. Viši sud je dostavio odgovor na apelaciju 20. juna 2017. godine, a Okružni sud 27. juna 2017. godine. Stečajni dužnik nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je u stečajnom postupku koji je otvoren nad imovinom stečajnog dužnika apelant 9. jula 2015. godine kao povjerilac podnio prigovor protiv diobnog popisa za glavnu diobu koji je podnio stečajni upravnik 15. juna 2015. godine, tražeći da se u tabeli pod nazivom „povjerioci sa priznatim razlučnim pravom“ pod preciziranim rednim brojem unese apelant sa iznosom priznatog potraživanja od 774.200,00 KM i sa iznosom za isplatu za glavnu diobu 100% u iznosu od 774.200,00 KM sa pravom odvojenog namirenja, a u tabeli pod nazivom „opšti isplatni red“ pod preciziranim rednim brojem umanji apelantovo utvrđeno potraživanje za iznos od 774.200,00 KM.

6. Okružni sud je Rješenjem broj 60 0 St 003595 09 St od 14. jula 2015. godine odbio apelantov prigovor kao neosnovan.

7. Okružni sud je u obrazloženju rješenja konstatovao da je apelantov prigovor neosnovan, ocijenivši da razlozi koje je apelant naveo u prigovoru nemaju osnova u stanju spisa, ni u odredbama Zakona o stečajnom postupku – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 26/10; u daljnjem tekstu: Zakon o stečajnom postupku). U vezi s tim, Okružni sud je, prije svega, ukazao da je uvidom u stečajni spis utvrđeno da je stečajni upravnik 15. juna 2015. godine sudu dostavio diobni popis – prijedlog glavne diobe, a koji je sud stavio na uvid svim učesnicima u postupku donošenjem rješenja od 17. juna 2015. godine, te da je u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 52 od 30. juna 2015. godine objavljeno obavještenje stečajnog upravnika o zbiru potraživanja i iznosu stečajne mase koji stoji na raspolaganju za diobu. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je utvrdio da je diobni popis sačinjen i učinjen dostupnim svim učesnicima u postupku stečaja na način kako je to određeno odredbom člana 123 Zakona o stečajnom postupku.

8. Okružni sud je dalje konstatovao da se na prvom ispitnom ročištu održanom 1. marta 2010. godine stečajni upravnik nije mogao izjasniti o apelantovoj razlučnoj prijavi, navodeći da se radi o složenom i obimnom dužničko-povjerilačkom odnosu, a i povezanim licima, a da je na ispitnom ročištu održanom 7. decembra 2010. godine, između ostalog, osporio apelantovo potraživanje kao razlučnog povjerioca na iznos od 1.089.799,00 KM, navodeći da iz raspoložive dokumentacije koju je dostavio apelant nije vidljivo da je apelant i u jednom dijelu izmirio svoju obavezu po ugovoru o zajmu na osnovu kojeg je sačinjen sporazum u sudu. Okružni sud je dalje istakao da je nesporno da apelant traži priznanje razlučnog prava po osnovu upisane hipoteke na zemljištu stečajnog dužnika za iznos od 774.200,00 KM, a za iznos od 315.599,00 KM po osnovu upisane zaloge na pokretnim stvarima. Okružni sud je zatim konstatovao da se stečajni upravnik, nakon što je apelant 16. avgusta 2013. godina dostavio potvrde o registraciji zaloge sa 17. avgustom 2011. godine, izjasnio na apelantovu prijavu, te izvršio ispravku svog izjašnjenja u pogledu apelantovog potraživanja tako što je priznao i potraživanje u iznosu od 774.200,00 KM i svrstao ga u opšti isplatni red, a osporio iznos od 315.599,00 KM. Okružni sud je dalje naveo da je odredbom člana 227 stav 1 Zakona o privrednim društvima predviđeno da akcionar akcionarskog društva koji u vrijeme poslovne krize daje društvu zajam može u stečajnom postupku ostvariti zahtjev za vraćanje zajma samo kao stečajni povjerilac sa neobezbijeđenim potraživanjem. U vezi s tim, Okružni sud je konstatovao da je apelant stekao hipoteku u vrijeme važenja ranijeg zakona, ali da namirenje i razlučno pravo ostvaruje u stečajnom postupku, pa po osnovu navedene zakonske odredbe nema pravo biti razlučni povjerilac, zbog čega mu je priznato potraživanje opšteg isplatnog reda u iznosu od 774.200,00 KM. Ocijenivši da apelantu razlučno pravo nije priznato za iznos od 315.599,00 KM, jer u vrijeme otvaranja stečajnog postupka apelant nije stekao založno pravo na pokretnoj imovini stečajnog dužnika jer se nije upisao u registar zaloge, a da za iznos od 774.200,00 KM apelant nema pravo obezbijeđenog potraživanja na osnovu odredbe člana 227 stav 1 Zakona o privrednim društvima, odnosno da njegovo razlučno pravo nije osporeno, već da on nema pravo biti razlučni povjerilac kako je to predviđeno imperativnom normom, Okružni sud je zaključio da je apelantov prigovor neosnovan. Okružni sud je ocijenio da diobni popis sadrži sve što je propisano odredbom člana 123 Zakona o stečajnom postupku i da je utvrđen zbir potraživanja koji se uzima u obzir prilikom diobe i iznos stečajne mase koja stoji na raspolaganju za diobu. Shodno tome, Okružni sud je odbio prigovor u smislu odredbi čl. 123 i 128 Zakona o stečajnom postupku.

9. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Okružnog suda, koja je odbijena Rješenjem Višeg suda broj 60 0 St 003595 15 Pž 3 od 28. septembra 2015. godine.

10. Viši sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, konstatovao da je stečajni upravnik 5. novembra 2011. godine podnio tužbu protiv apelanta radi osporavanja pravnih radnji na osnovu kojih je ustanovljena hipoteka i založno pravo (ugovora o zajmu, sporazuma o hipoteci i o zalozi), radi utvrđenja da su ovi pravni poslovi ništavi i radi utvrđenja da je osporavanje osnovano, te da je taj postupak okončan povlačenjem tužbe stečajnog upravnika. Konstatovano je da je i apelant podnio tužbu kojom je tražio da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje kao razlučnog povjerioca, a koji postupak je takođe okončan povlačenjem tužbe apelanta kao tužioca. Viši privredni sud je zaključio da iz izjašnjenja stečajnog upravnika od 19. avgusta 2013. godine proizilazi da se tog dana i o dijelu prijavljenog potraživanja u iznosu od 315.599,00 KM stečajni upravnik izjasnio tako što ga je priznao i uvrstio u opšti isplatni red. Osim toga, konstatovao je da je zaloga kojom je obezbijeđeno ovo potraživanje u Registar zaloga BiH upisana 17. avgusta 2011. godine, dakle dvije godine nakon otvaranja stečajnog postupka, te je ukazao da se u skladu sa odredbom člana 61 Zakona o stečajnom postupku ova zaloga smatra kao da nije ni nastala.

11. Viši privredni sud je dalje ukazao da je stečajni upravnik priznao u konačnici apelantovo potraživanje, osporavajući samo pravo na odvojeno namirenje. Dalje, ukazao je da je odredbom člana 120 Zakona o stečaju određeno da ukoliko stečajni upravnik ospori potraživanje za koje postoji izvršni naslov, on će se uputiti na parnicu da dokazuje osnovanost osporavanja, a ukoliko ne postoji izvršni naslov uputiće se stečajni povjerilac da dokaže osnovanost potraživanja koje je prijavljeno. Ukoliko stranke koje su upućene na parnicu ne pokrenu parnicu smatraće se da su se tog prava odrekle. Viši sud je naveo da su u konkretnom slučaju obje parnične stranke pokrenule sudske postupke, koji su okončani povlačenjem tužbi, pa se dakle smatra da tužbe nisu ni podnesene, iz čega slijedi da su se obje odrekle prava dokazivanja osnovanosti osporavanja i prava dokazivanja osnovanosti statusa povjerioca u stečajnom postupku, tj. statusa potraživanja. Vrhovni sud je naveo da je dakle i dalje ostalo sporno pitanje da li apelant ima pravo na odvojeno namirenje iz imovine - nepokretnosti stečajnog dužnika na kojima je zasnovao hipoteku. U vezi s tim, ukazao je da je nesporna činjenica da je apelant akcionar stečajnog dužnika sa svojinom na akcijama preko 10%. Dalje, konstatovano je da je zajmove kao akcionar dao društvu, jer društvo, kako to slijedi iz ugovora, nije bilo solventno i nije moglo da posluje i izvršava svoje obaveze. Viši sud je istakao da je u skladu sa navedenim pravilno prvostepeni sud na osnovu odredbe člana 227 Zakona o privrednim društvima utvrdio da apelant kao davalac zajma, sa statusom akcionara, svoje potraživanje za povrat zajma može da ostvaruje samo kao potraživanje iz opšteg isplatnog reda, tj. kao stečajni povjerilac, a ne razlučni povjerilac.

12. Viši sud je konstatovao da se iz apelantove prijave potraživanja koja je podnesena 21. decembra 2009. godine, kao i priloga dostavljenih uz tu prijavu, pri činjenici da je bilo i drugih apelantovih potraživanja koja su priznata, ne može izvući zaključak da se radi o potraživanjima koja su obezbijeđena zalogom. Pri tome, istakao je da je apelant kao dokaze uz prijavu dostavio „Sporazum o priznanju broj 085-0-V-06-000-246 od 23. 06. 2006. godine kojim je obezbijeđen zajam od 200.000,00 KM i kamata 16.000,00 KM, tj. 216.000,00 KM; Sporazum broj 085-0-V-06-000-075 od 09. 03. 2006. godine radi obezbjeđenja zajma sa kamatom ukupno 117.700,00 KM; Sporazum 085-0-V-06-000-76 od 09. 03. 2006. godine radi obezbjeđenja zajma od 214.000,00 KM, gdje je uračunata i kamata; te rješenja broj RZ-528/04 od 12. 01. 2005. godine o obezbjeđenju potraživanja zajma na pokretnim stvarima i to glavnog potraživanja 94.735,89 KM i kamate 6.631,51 KM; te rješenje RZ-381/05 od 06. 10. 2005. godine radi obezbjeđenja zajma na pokretnim stvarima i to glavni dug 110.000,00 KM i kamata 7.700,00 svi ovi sporazumi zaključeni pred Osnovnim sudom u Doboju i na ovaj način je obezbijeđeno potraživanje glavnog duga i kamate u iznosu od 666.767,40 KM“. Viši sud je istakao da iz navedenog slijedi da apelant nije dokazao potraživanje koje je prijavio kao razlučni povjerilac jer se iz priloženih dokaza ne može izvući zaključak da li se radi o potraživanju koje je obezbijeđeno hipotekom i zalogom.

13. Viši sud je zaključio da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza, u zakonom propisanom postupku, donio odluku o kojoj je dao obrazloženje u skladu sa članom 191 Zakona o parničnom postupku. Konstatovao je da je taj sud obrazložio koje činjenice je utvrdio i koju je materijalnopravnu normu primijenio prilikom odlučivanja o apelantovom prigovoru. Dalje, ukazao je da se u postupku stečaja primjenjuju propisi koji su u primjeni na dan otvaranja stečaja, a da Zakon o privrednim društvima propisuje položaj akcionara – zajmodavca u stečajnom postupku, te da su stoga žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava neosnovani.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant u suštini tvrdi da su redovni sudovi osporene odluke zasnovali na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, odnosno da drugostepeni sud nije dao valjano obrazloženje u odnosu na njegove žalbene navode. U vezi s tim, apelant između ostalog tvrdi da Viši sud nije obrazložio posljedice povlačenja tužbi apelanta i stečajnog dužnika, te smatra da stečajni upravnik nije mogao „bez sudske odluke“ primjenom odredbi člana 227 Zakona o privrednim društvima njegovo potraživanje u iznosu od 774.200,00 KM svrstati u opšti isplatni red, već da je u smislu odredbe člana 120 u vezi sa članom 88 Zakona o stečajnom postupku morao podići tužbu radi osporavanja apelantovih radnji. Takođe tvrdi da je osporenim odlukama oštećen i da se za iznos od 315.599,00 KM u tabeli upiše u opšti isplatni red, jer stečajni upravnik nije osporio to potraživanje kao neosnovano, već da je zaključio da ono ne spada u razlučno potraživanje. Smatra da u obrazloženju odluke Višeg suda nisu dati valjani razlozi za zaključak da se iz priloženih dokaza ne može izvući zaključak da li se radi o potraživanju koje je obezbijeđeno hipotekom i zalogom. Apelant ističe da svoje potraživanje zasniva na „upisanoj hipoteci, tj. na izvršnoj ispravi“ i da ima pravo na odvojeno namirenje. Tvrdi da je u nekoliko navrata tražio od stečajnog sudije da ga upiše u tabelu potraživanja u rang razlučnog povjerioca, te da pojedine odluke stečajnog upravnika stavi van snage odnosno da stečajnog upravnika razriješi dužnosti, ali da nije dobio odgovor ni od stečajnog povjerioca, ni od stečajnog sudije, niti mu je omogućeno da se u tom smislu žali drugom organu, u čemu takođe vidi povredu prava na pravično suđenje. Pored toga, apelant u suštini smatra da mu je pravo na pravično suđenje u razumnom roku povrijeđeno zbog toga što se stečajni upravnik izjasnio o njegovom potraživanju nakon pune četiri godine.

b) Odgovori na apelaciju

15. Viši sud tvrdi da je ocijenio sve činjenice koje su bile od značaja za odlučivanje u stečajnom postupku i apelantovom prigovoru protiv diobnog popisa, te da je o svim bitnim činjenicama dao obrazloženje u osporenom rješenju. Takođe ističe da način na koji su okončani parnični postupci između apelanta i stečajnog dužnika, te da li je i kada je u tim sporovima povučena tužba, nije od značaja za razrješenje pitanja prigovora na diobni popis. Iz navedenih razloga Viši sud smatra da je u postupku stečaja apelantu omogućen pristup sudu i ostvarivanje svih prava propisanih Zakonom o stečajnom postupku, te da se prilikom donošenja osporavanih rješenja nije diralo u apelantova imovinska prava. Shodno tome, smatra da je apelacija neosnovana i predlaže da se odbaci.

16. Okružni sud je, prije svega, detaljno izložio hronologiju predmetnog stečajnog postupka. U vezi s tim, između ostalog, naveo je da je 27. novembra 2009. godine doneseno rješenje o otvaranju stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom i zakazano ispitno ročište za 1. mart 2010. godine, kao i izvještajno ročište, odnosno skupština povjerilaca, kada su i donesene odluke o daljnjem toku stečajnog postupka. Ukazuje da se na prvom ispitnom ročištu stečajni upravnik nije mogao izjasniti o razlučnoj prijavi apelanta kao povjerioca, navodeći da se radi o složenim i obimnim dužničko-povjerilačkim odnosima i povezanim licima, kao ni o njegovoj prijavi potraživanja opšteg isplatnog reda, jer je ona u vezi sa razlučnom prijavom. Okružni sud dalje ukazuje da je stečajni upravnik započeo sa aktivnostima u skladu s donesenim odlukama, ali da je usporen rad na rješavanju imovinskopravnih odnosa, odnosno promjene naziva upisanog subjekta u katastarskom operatu u skladu s nazivom stečajnog dužnika prema rješenju o otvaranju stečajnog postupka, a koja promjena je upisana u sudskom registru. Navodi da su na ročištu održanom 7. decembra 2010. godine donesene odluke da se nastavi unovčenje na nepokretnoj imovini na kojoj su riješeni imovinskopravni odnosi, te da se nastavi aktivnost na rješavanju imovinskopravnih odnosa na ostalim nepokretnostima, a da je u međuvremenu procijenjena pokretna imovina. Zatim navodi da je na tom ročištu stečajni upravnik, između ostalog, osporio potraživanje apelanta kao razlučnog povjerioca na iznos od 1.089,799,00 KM, navodeći da iz raspoložive dokumentacije koju je dostavio ovaj povjerilac nije vidljivo da je povjerilac i u jednom dijelu izmirio svoju obavezu po ugovoru o zajmu na osnovu kojeg je sačinjen sporazum u sudu. Iz odgovora na apelaciju nadalje proizilazi da je odbor povjerilaca u periodu od 18. maja 2011. do 9. oktobra 2013. godine razmatrao određene zahtjeve povjerilaca i druga pitanja, te donosio određene odluke. Okružni sud je dalje ukazao da je posebno ispitno i izvještajno ročište zakazano 6. novembar 2012. odgođeno za 22. januar 2013. godine, jer je apelant tražio pravo glasa u smislu odredbe člana 32 stav 2 Zakona o stečajnom postupku, a za što je bilo potrebno izjašnjenje stečajnog upravnika, te da je rješenjem tog suda od 6. decembra 2012. godine odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio da mu se prizna pravo glasa. Zatim ukazuje da je skupština povjerilaca na ročištu od 22. januara 2013. godine donijela određene odluke, a da su stečajni upravnik, diplomirani inženjer geodezije B. B. i vještak arhitektonske struke Z. P. u periodu 18. februara do 19. marta 2013. godine dostavili određene izvještaje odnosno procjene, te da je stečajni upravnik 16. avgusta 2013. godine izvršio ispravku u pogledu izjašnjenja na apelantovo potraživanje tako što je priznao potraživanje u iznosu od 774.200,00 KM i svrstao ga u opšti isplatni red, a osporio iznos od 315.599,00 KM. Okružni sud je ukazao da je donio rješenje od 30. novembra 2015. godine kojim je data je saglasnost za prijedlog glavne diobe nakon održanog ročišta, a 20. januara 2016. godine stečajni upravnik je podnio izvještaj o izvršenoj diobi, te je sud na zahtjev stečajnog upravnika donio rješenje od 29. januara 2016. godine o zaključenju stečajnog postupka, iz kojeg rješenja slijedi da je razlučni povjerilac namiren u procentu od 100%, kao i viši isplatni red, a povjerioci opšteg isplatnog reda su namireni u procentu od 12%.

17. Okružni sud ističe da iz navedenog proizilazi da je postupanje Osnovnog suda u Doboju i Okružnog suda Doboj, nakon što je preuzeo spis predmeta 1. maja 2010. godine na nadležnost, bilo u okviru Zakona o stečajnom postupku, a da je nemogućnost zaključenja postupka uslovljena, između ostalog, dugim rješavanjem imovinskopravnih odnosa, nemogućnosti prodaje zbog teške finansijske situacije, te postupaka koji su vođeni za osporena potraživanja po razlučnim prijavama jer se nije znalo koja imovina se može prodavati, kao i zbog različitih interesa povjerilaca, koji interesi su često dovodili do situacije da se ne usvoje odluke koje je predložio stečajni upravnik, a što je uslovljavalo odgađanje skupštine povjerilaca, pripremanje odluka i izvještaja, ponovno objavljivanje oglasa itd. Shodno svemu navedenom, Okružni sud smatra da nema propusta u vođenju ovog postupka u smislu poštovanja Zakona o stečajnom postupku, a koji se odnose na postupanje suda i rokove u kojima je potrebno izvoditi određene radnje, kao ni stečajnog upravnika, jer je dužina ovog postupka uslovljena objektivnom nemogućnošću da se dođe do uslova za zaključenje stečajnog postupka. Takođe ističe da je apelantova prijava potraživanja ispitana u skladu s odredbama Zakona o stečajnom postupku i djelimično priznata, te na zakonom određen način unesena u tabelu priznatih potraživanja, a namirenje tog povjerioca, kao i svih ostalih priznatih potraživanja povjerilaca zavisilo je od unovčenja imovine koja je bila predmet prodaje u stečajnom postupku.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o stečajnom postupku – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 26/10), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi:

Načela postupka Član 9.

(1) Stečajni postupak je hitan i može trajati, u pravilu godinu dana, a u slučaju iz člana 28. stav 1. ovog zakona dvije godine.

(2) Ukoliko se stečajni postupak ne završi u roku jedne godine, stečajni sudija će o razlozima produženja roka obavijestiti predsjednika suda.

[…] (5) Stečajni sudija mora po službenoj dužnosti istražiti sve okolnosti koje su od značaja za stečajni postupak. On u tu svrhu naročito može saslušati stečajnog dužnika, njegove zakonske zastupnike, svjedoke i vještake.

Stečajni sudija Član 22.

(1) Stečajni sudija vodi i upravlja stečajnim postupkom od podnošenja prijedloga za otvaranje do završetka stečajnog postupka.

(2) Stečajni sudija pri tom vrši prava i obaveze u skladu sa odredbama ovog zakona.

(3) Stečajni sudija imenuje vještaka u stečajnom postupku, privremenog stečajnog upravnika, članove privremenog odbora povjerilaca i stečajnog upravnika i vrši pravni nadzor nad radom privremenog stečajnog upravnika i stečajnog upravnika u skladu sa odredbama ovog zakona.

(4) Stečajni sudija će odluke stečajnog upravnika kojim se bitno krše odredbe ovog i drugih pozitivnih propisa, ili kojim se umanjuje stečajna masa i prava stečajnih povjerilaca staviti van snage i o tome obavijestiti skupštinu povjerilaca. Nadzor nad stečajnim upravnikom Član 31.

(1) Upravljanje imovinom i vršenje službe stečajnog upravnika podliježe pravnom nadzoru stečajnog sudije. Stečajni sudija može zahtijevati od stečajnog upravnika informaciju o stvarnom stanju i poslovodstvu. Ukoliko stečajni upravnik ne ispunjava svoje obaveze, stečajni sudija može nakon prethodne opomene stečajnom upravniku odrediti novčanu kaznu u iznosu od 500 do 3.000 KM. Ako postoji važan razlog, stečajni sudija može stečajnog upravnika smijeniti i imenovati drugog stečajnog upravnika. Protiv odluke stečajnog sudije stečajni upravnik ima pravo žalbe. Žalba u ovom slučaju ne odlaže izvršenje rješenja. […] Pojam stečajne mase Član 34.

Stečajni postupak obuhvaća cjelokupnu imovinu koja pripada stečajnom dužniku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka, kao i imovinu koju stečajni dužnik stekne za vrijeme stečajnog postupka (stečajna masa), ukoliko drugim pravnim propisima nije predviđeno drukčije. Stečajna masa služi namirenju troškova stečajnog postupka, povjerilaca koji u vrijeme otvaranja stečajnog postupka imaju osnovan imovinski zahtjev prema stečajnom dužniku (stečajni povjerioci), kao i povjerilaca koji u toku otvorenog stečajnog postupka steknu pravo potraživanja prema masi (povjerioci mase).

Razlučni povjerioci Član 42.

(1) Povjerioci koji imaju razlučno pravo na nekom predmetu stečajne mase ovlašteni su na odvojeno namirenje iz predmeta razlučnog prava za glavno potraživanje, kamate i troškove u skladu sa odredbama čl. 107-112. ovog zakona. (2) Razlučni povjerioci su:

1. hipotekarni povjerioci i povjerioci zemljišnog duga, 2. povjerioci koji su zakonom, pljenidbom, sporazumom pred sudom ili pravnim poslom stekli neko založno pravo, 3. povjerioci kojima je stečajni dužnik radi osiguranja prenio neko pravo, 4. povjerioci kojima pripada pravo zadržanja.

Zajam kojim se nadomještava kapital Član 88.

(1) Zajam kojim se nadomještava kapital postoji ako neki član društva u određenom vremenu kada je nastupila kriza društva, društvu odobri zajam, u kome bi ponašanje članova društva kao dobrih privrednika nalagalo unošenje vlastitog kapitala, a ne odobravanje zajma. Isto vrijedi i za druge pravne radnje koje u ekonomskom pogledu odgovaraju odobravanju zajma.

(2) Pobojna je pravna radnja kojom se za potraživanje člana društva za vraćanje zajma kojim se nadomješta kapital ili za neko njemu odgovarajuće potraživanje dalo osiguranje, i to ako je radnja bila preduzeta u posljednjih pet godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka ili nakon toga.

(3) Pobojna je pravna radnja kojom je za potraživanje nekog člana društva na povrat zajma koji nadomješta kapital osigurano namirenje, ako je radnja bila preduzeta u posljednjoj godini prije pod nošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka ili nakon toga.

Sporna potraživanja Član 120.

Ako je stečajni upravnik osporio neko potraživanje, povjerilac se upućuje na parnicu radi utvrđenja osporenog potraživanja. Ukoliko je osporeno potraživanje za koje postoji izvršni naslov, stečajni upravnik je dužan podići tužbu da dokaže osnovanost osporavanja. Ako su stečajni dužnik ili povjerilac na ročištu za ispitivanje osporili prijavljeno potraživanje, mogu pokrenuti parnicu da dokažu osnovanost osporavanja. Stranka koja je dužna da pokrene parnicu vezanu za osporeno potraživanje mora da pokrene tu parnicu u roku od 30 dana od dana ročišta za ispitivanje na kojem je potraživanje osporeno. Ako stranka koja je dužna da pokrene parnicu to ne učini u tom roku, smatrat će se da se odrekla prava na pokretanje parnice.

Diobni popis Član 123.

Prije diobe stečajni upravnik će sačiniti popis potraživanja, koja se uzimaju u obzir prilikom diobe. Taj se popis stavlja na uvid svim učesnicima u prostorijama stečajnog suda. Stečajni upravnik je dužan da javno objavi zbir potraživanja i iznos stečajne mase, koji stoji na raspolaganju za diobu.

Prigovor protiv diobnog popisa Član 128.

(1) Kod diobe povjerioci mogu stečajnom sudu podnijeti prigovor na diobni popis u roku od osam dana nakon isteka prekluzivnog roka predviđenog članom 124. stav 1. ovog zakona.

(2) Odluka stečajnog suda, kojom se prigovori odbijaju, dostavlja se povjeriocu i stečajnom upravniku. Povjerilac može protiv te odluke da uloži žalbu u roku od osam dana neposredno višem sudu.

(3) Odluka stečajnog suda kojom se naređuje ispravka popisa dostavlja se povjeriocu i stečajnom upravniku i u prostorijama su da stavlja na uvid učesnicima. Protiv rješenja o prigovoru pravo na žalbu imaju stečajni upravnik i povjerilac. Rok za žalbu počinje teći sa danom kada je odluka stavljena na uvid učesnicima. Glavna dioba Član 129.

(1) Prilikom davanja saglasnosti za glavnu diobu, stečajni sudija određuje ročište za glavnu diobu. Na ročištu za glavnu diobu stečajni sudija će sa povjeriocima i stečajnim upravnikom razmotriti prijedlog diobe. U slučaju prigovora povjerioca primjenjuju se odredbe člana 128. stav 1. Na ročištu za glavnu diobu prijedlog diobe može se mijenjati ili dopunjavati. Ukoliko nema prijedloga za izmjenu i dopunu ili nakon što su isti usvojeni, stečajni sudija daje sa glasnost na prijedlog diobe.

(2) Stečajni upravnik je dužan izvršiti diobu, nakon što je stečajni sudija dao saglasnost na prijedlog diobe. Stečajni sudija vraćanjem podnesene dokumentacije obavještava povjerioce čija potraživanja nisu u cjelini ili djelimično ispunjena da se neispunjena potraživanja prema stečajnom dužniku mogu ostvarivati u redovnom izvršnom postupku. Obavijest se vrši po pravilima o osobnom dostavljanju.

(3) Uz navedenu obavijest povjeriocima se dostavljaju izvršne isprave izvoda iz diobnog popisa na koji je stečajni sudija dao saglasnost.

(4) Stečajni upravnik je dužan na ročištu za glavnu diobu položiti završni račun i podnijeti izvještaj.

19. Zakon o privrednim društvima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 127/08, 58/09, 100/11, 67/13 i 100/17) u relevantnom dijelu glasi: Zajam umjesto kapitala Član 227.

(1) Akcionar akcionarskog društva koji društvu u vrijeme poslovne krize ne poveća sopstveni kapital kao dobar privrednik, već društvu da zajam, može u stečajnom postupku ostvarivati zahtjev za vraćanje zajma samo kao stečajni povjerilac sa neobezbijeđenim potraživanjem, u skladu sa zakonom kojim se uređuje stečajni postupak.

(2) Treće lice koje akcionarskom društvu u vrijeme iz stava 1. ovog člana da zajam umjesto da mu akcionari pribave sopstveni kapital, a kome akcionar društva da neko obezbjeđenje za vraćanje zajma, može u stečajnom postupku protiv društva ostvarivati zahtjev za vraćanje zajma za iznos koji nije uspjelo da namiri iz dobijenog obezbjeđenja, kao stečajni povjerilac sa neobezbijeđenim potraživanjem. (3) Odredbe st. 1. i 2. ovog člana primjenjuju se i na druge pravne poslove akcionara akcionarskog društva i trećih lica koji odgovaraju davanju zajma iz st. 1. i 2. ovog člana.

(4) Odredbe st. 1. do 3. ovog člana ne primjenjuju se na akcionare društva čiji akcionarski kapital ne prelazi 1/10 osnovnog kapitala društva i koji nije direktor ili član upravnog odbora društva.

5) Ako akcionarsko društvo u posljednjoj godini prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka nad društvom ili nakon podnošenja tog prijedloga, u slučajevima iz st. 1. do 3. ovog člana vrati zajam, akcionar društva koji je dao obezbjeđenje za vraćanje zajma dužan je da tako isplaćeni iznos vrati društvu. (6) Obaveza iz stava 5. ovog člana postoji do iznosa datog obezbjeđenja akcionara za vraćanje zajma u vrijeme vraćanja zajma.

(7) Akcionar društva oslobađa se obaveze iz stava 5. ovog člana ako predmet datog obezbjeđenja povjeriocu stavi na raspolaganje društvu.

(8) Odredbe st. 1. do 7. primjenjuju se i na druge pravne poslove davanja zajma u smislu obligacionih odnosa.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Višeg suda broj 60 0 St 003595 15 Pž 3 od 28. septembra 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 21. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 25. novembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant osporava navedene odluke tvrdeći da su tim odukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementa tog prava, te prava iz člana 13 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

A.Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Ustavni sud ukazuje da se garancije člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, primjenjuju i na stečajni postupak (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2511/09 od 6. decembra 2012. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 3145/09 od 20. decembra 2012. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Shodno tome, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom stečajnom postupku, a u kojem su donesene osporene odluke, uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

A.1. U odnosu na osporena rješenja

28. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelant u suštini tvrdi da je u konkretnom stečajnom postupku razlučni povjerilac za prijavljeno i priznato potraživanje u iznosu od 774.200,00 KM i da je osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te povrijeđene odredbe procesnog prava kada je odbijen njegov prigovor protiv diobnog popisa za glavnu diobu koji je 15. juna 2015. godine sačinio stečajni upravnik, prema kojem su ta apelantova potraživanja svrstana u opšti isplatni red, kao i da je osporenim odlukama oštećen i da se za iznos od 315.599,00 KM u tabeli upiše u opšti isplatni red, jer stečajni upravnik nije osporio to potraživanje kao neosnovano. Apelant takođe smatra da obrazloženje presude Višeg suda nije u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

29. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

30. Dalje, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Dalje, Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, st. 83 s daljnjim referencama, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22 s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). Takođe, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981. godine, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje kao takve ocijeni.

31. U vezi sa apelantovim navodima da je osporenim odlukama oštećen da se za iznos od 315.599,00 KM u tabeli upiše u opšti isplatni red jer stečajni upravnik nije osporio to potraživanje kao neosnovano, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz dostavljene dokumentacije (apelantovog prigovora protiv diobnog popisa i žalbe protiv osporenog prvostepenog rješenja) proizilazi da je apelant tražio ispravku tog popisa samo vezano za potraživanje od 774.200,00 KM, tražeći da mu se za taj novčani iznos prizna svojstvo razlučnog povjerioca, a da nije tražio ispravku popisa u pogledu novčanog iznosa od 315.599,00 KM. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su predmetni apelantovi navodi irelevantni, bez obzira na to što su se redovni sudovi u osporenim odlukama upuštali u razmatranje pitanja da li je stečajni upravnik osporio apelantovo potraživanje u pogledu novčanog iznosa od 315.599,00 KM ili ne.

32. U vezi s apelantovim potraživanjem od 774.200,00 KM, Ustavni sud primjećuje da je u osporenim odlukama zaključeno da navedeno potraživanje, koje je priznao stečajni upravnik, apelant u smislu odredbi člana 227 Zakona o privrednim društvima može da ostvaruje samo kao potraživanje iz opšteg isplatnog reda, tj. kao stečajni povjerilac, a ne razlučni povjerilac. Ustavni sud zapaža da je u vezi s tim u osporenoj odluci Višeg suda obrazloženo da je nesporna činjenica da je apelant akcionar stečajnog dužnika sa svojinom na akcijama preko 10%, te da je zajmove kao akcionar dao društvu, jer društvo, kako to slijedi iz ugovora, nije bilo solventno i nije moglo da posluje i izvršava svoje obaveze. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 227 stav 1 navedenog zakona propisano da akcionar akcionarskog društva koji društvu u vrijeme poslovne krize ne poveća sopstveni kapital kao dobar privrednik, već društvu da zajam, može u stečajnom postupku ostvarivati zahtjev za vraćanje zajma samo kao stečajni povjerilac sa neobezbijeđenim potraživanjem, u skladu sa zakonom kojim se uređuje stečajni postupak. Takođe, odredbom stava 4 istog člana je propisano da se odredbe st. od 1 do 3 ovog člana ne primjenjuju na akcionare društva čiji akcionarski kapital ne prelazi 1/10 osnovnog kapitala društva i koji nije direktor ili član upravnog odbora društva. Ustavni sud zapaža apelant apelacionim navodima ne osporava ispunjenost uslova iz stava 1 citirane zakonske odredbe u konkretnom slučaju, odnosno ne tvrdi da su u konkretnom slučaju postojali razlozi iz stava 4 citirane zakonske odredbe, već tvrdi da je stečajni upravnik u smislu odredbe člana 120 u vezi sa članom 88 Zakona o stečajnom postupku morao podići tužbu radi osporavanja apelantovih radnji, odnosno da smatra da Viši sud nije obrazložio posljedice povlačenja tužbi od apelanta i stečajnog dužnika. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Viši sud obrazložio da je stečajni upravnik u konačnici priznao ovo apelantovo potraživanje, osporavajući samo pravo na odvojeno namirenje, a da je odredbom člana 120 Zakona o stečaju propisano da ukoliko stečajni upravnik ospori potraživanje za koje postoji izvršni naslov, on će se uputiti na parnicu da dokazuje osnovanost osporavanja, a ukoliko ne postoji izvršni naslov uputiće se stečajni povjerilac da dokaže osnovanost potraživanja koje je prijavljeno, a ukoliko stranke koje su upućene na parnicu ne pokrenu parnicu smatraće se da su se tog prava odrekle. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Viši sud obrazložio da su u konkretnom slučaju obje parnične stranke pokrenule sudske postupke, koji su okončani povlačenjem tužbi, pa se dakle smatra da tužbe nisu ni podnesene, iz čega slijedi da su se obje odrekle prava dokazivanja osnovanosti osporavanja i prava dokazivanja osnovanosti statusa povjerioca u stečajnom postupku, tj. statusa potraživanja. Ustavni sud primjećuje da je, imajući u vidu dakle da je i nakon toga ostalo sporno pitanje da li apelant ima pravo na odvojeno namirenje iz određene imovine – nepokretnosti stečajnog dužnika, Viši sud zaključio da apelant nema pravo na odvojeno namirenje u svojstvu razlučnog povjerioca u skladu sa odredbama člana 227 Zakona o privrednim društvima. Dovodeći u vezu obrazloženja osporenih odluka sa sadržajem odredbi člana 227 Zakona o privrednim društvima, koji je stupio na snagu prije donošenja rješenja o otvaranju stečajnog postupka, kao i odredbi člana 120 Zakona o stečajnom postupku, te člana 88 istog zakona (na koje se poziva apelant), te imajući u vidu da je u konkretnom slučaju nesporno da predmetno apelantovo potraživanje nije osporeno od stečajnog upravnika, već da mu je samo osporen status razlučnog povjerioca, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih odluka da apelant u vezi s ovim potraživanjem nema status razlučnog povjerioca dovoljno jasna i logična i da je Viši sud obrazložio posljedice povlačenja tužbi od apelanta i stečajnog dužnika. U navedenim obrazloženjima, suprotno apelantovom mišljenju, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost i smatra da je Viši sud odgovorio na apelantove navode koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučivanje u konkretnom slučaju, odnosno da ova obrazloženja zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje. Pri tome, Ustavni sud smatra potrebnim napomenuti da je u konkretnom slučaju riječ o odlukama vezanim za fazu stečajnog postupka prije davanja saglasnosti stečajnog suda na prijedlog glavne diobe u skladu sa članom 129 Zakona o stečajnom postupku. Ustavni sud zapaža da je nakon donošenja osporenih rješenja, kako to proizilazi iz odgovora na apelaciju Okružnog suda, stečajni sudija nakon održanog ročišta donio rješenje od 30. novembra 2015. godine kojim je data saglasnost za prijedlog glavne diobe, a u kojoj fazi je apelant, shodno odredbi člana 129 stav 1 Zakona o stečajnom postupku, takođe imao pravo podnošenja prigovora, a koje, kako proizilazi iz činjenica predmeta, nije koristio.

33. Apelant takođe tvrdi da je u nekoliko navrata tražio od stečajnog sudije da ga upiše u tabelu potraživanja u rang razlučnog povjerioca, te da pojedine odluke stečajnog upravnika stavi van snage, odnosno da stečajnog upravnika razriješi dužnosti, ali da nije dobio odgovor ni od stečajnog povjerioca, ni od stečajnog sudije, niti mu je omogućeno da se u tom smislu žali drugom organu, a u čemu takođe vidi povredu prava na pravično suđenje. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz odredbi člana 123 zakona o stečajnom postupku proizilazi da je sastavljanje diobnog popisa dužnost stečajnog povjerioca, a ne stečajnog sudije. Dalje, Ustavni sud zapaža da su ovi apelantovi navodi koji se zapravo svode na tvrdnje da nezakonito nije upisan u tabelu potraživanja u rang razlučnog povjerioca, već razmotreni u prethodnoj tački ove odluke. Takođe, Ustavni sud zapaža da osim navedenog apelant nije precizirao koje su to konkretno odluke stečajnog upravnika koje je tražio da se stave van snage, niti je dostavio relevantne argumente da je u konkretnom slučaju stečajni sudija arbitrarno primijenio odredbu člana 31 stav 1 Zakona o stečajnom postupku kojom je propisan sadržaj nadzora nad upravljanjem imovinom i vršenjem službe stečajnog upravnika, odnosno odredbe člana 22 kojima su propisana ovlašćenja stečajnog sudije.

34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.

A.2. Pravo na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

35. Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

36. Podržavajući praksu Evropskog suda, Ustavni sud podsjeća i na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

Period koji se uzima u obzir

37. Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije u spisu predmeta proizilazi da je rješenjem Osnovnog suda u Doboju od 27. novembra 2009. godine otvoren stečajni postupak nad stečajnim dužnikom, koji je okončan rješenjem o okončanju stečajnog postupka od 29. januara 2016. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant osporava dužinu trajanja stečajnog postupka od dana kada je podnio prijavu potraživanja u tom postupku, odnosno od 21. decembra 2009. godine, kako to proizilazi iz dostavljene dokumentacije, pa do 19. avgusta 2013. godine kada je stečajni upravnik priznao određeno apelantovo potraživanje. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, u smislu člana 31 Pravila Ustavnog suda, ispitati dužinu trajanja predmetnog postupka u spornom periodu od tri godine i skoro osam mjeseci.

Analiza razumnosti trajanja postupka

38. U konkretnom slučaju radi se o stečajnom postupku koji je strogo formalan postupak u kojem je od otvaranja pa da okončanja potrebno provesti niz radnji kako u rokovima određenim zakonom tako i prema redoslijedu određenom zakonom. Dalje, u konkretnom slučaju stečajni postupak je pokrenut protiv stečajnog dužnika, privrednog subjekta, u kojem je potraživanje prijavilo više povjerilaca, među kojima je i apelant. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da se radi o složenom postupku.

39. Ustavni sud zapaža da iz iscrpnog odgovora na apelaciju koji je dostavio Okružni sud slijedi da su u relevantnom periodu održana ispitna i izvještajna ročišta, kada su i donesene odluke o daljnjem toku stečajnog postupka i preduzete određene aktivnosti s ciljem izvršenja tih odluka, u smislu, između ostalog, unovčenja na nepokretnoj imovini na kojoj su riješeni imovinskopravni odnosi, aktivnosti na rješavanju imovinskopravnih odnosa na ostalim nepokretnostima, procjene imovine itd. Zatim Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da se na prvom ispitnom ročištu održanom 1. marta 2010. godine stečajni upravnik nije mogao izjasniti o razlučnoj prijavi apelanta kao povjerioca, uz obrazloženje da se radi o složenim i obimnim dužničko-povjerilačkim odnosima i povezanim licima, ni o njegovoj prijavi potraživanja opšteg isplatnog reda, uz obrazloženje da je ona u vezi sa razlučnom prijavom, a da je na ročištu održanom 7. decembra 2010. godine stečajni upravnik, između ostalog, osporio apelantovo potraživanje kao razlučnog povjerioca na iznos od 1.089,799,00 KM, navodeći da iz raspoložive dokumentacije koju je dostavio taj povjerilac nije vidljivo da je povjerilac i u jednom dijelu izmirio svoju obavezu po ugovoru o zajmu na osnovu kojeg je sačinjen sporazum u sudu. Dalje proizilazi da su nakon toga odnosno u međuvremenu apelant i stečajni dužnik pokrenuli parnične postupke koji su okončani povlačenjem tih tužbi, nakon čega je stečajni povjerilac 19. avgusta 2013. godine izvršio ispravku u pogledu izjašnjenja na apelantovo potraživanje, tako što je priznao određeno apelantovo potraživanje i unio ga u diobni popis. Imajući u vidu navedeno, ne može se zaključiti da postupak u spornom periodu, koji je okončan nakon podnošenja apelacije rješenjem o zaključenju stečajnog postupka, nije vođen s potrebnom marljivošću i uz poštovanje načela hitnosti s obzirom na konkretne okolnosti vezane za sporna pitanja oko imovine stečajnog dužnika i apelantovih potraživanja.

40. S obzirom na navedeno, proizilazi da su organi stečajnog postupka u konkretnom slučaju u spornom periodu preduzimali radnje koje su im stajale na raspolaganju s ciljem okončanja tog postupka, pa Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je u konkretnom periodu u predmetnom stečajnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.

B. Pravo na imovinu

41. Apelant, takođe, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelant svoje navode o kršenju tog prava u suštini zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. B.1. Pravo na djelotvoran pravni lijek

42. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi s drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao pravo da podnese pravne lijekove u konkretnom slučaju, što je i učinio. S obzirom na navedeno, okolnost da apelant nije zadovoljan ishodom predmetnog postupka ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje, neosnovani.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema elemenata koji ukazuju na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i primjenu relevantnih propisa, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali dovoljno jasne razloge u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, pri čemu nije prekršeno ni apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku jer nema elemenata koji bi ukazivali da predmetni postupak, koji je ocijenjen složenim, nije vođen s potrebnom marljivošću i u skladu s načelom hitnosti.

44. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava zapravo svodi na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

45. Nema kršenja prava iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada je apelant imao mogućnost korišćenja zakonom propisanih pravnih lijekova, a činjenica da ti lijekovi nisu rezultirali odlukama u apelantovu korist ne vodi sama po sebi kršenju tog prava.

46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5243/15 (B. Ć.) | Sudska praksa | Aktio