Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1498/18 (M. V.)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Povreda
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Zabrana retroaktivne primjene zakona
- Krivični postupak
- Kazna
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1498/18
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1498/18, rješavajući apelaciju M. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija M. V.
Utvrđuje se povreda člana 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Okružnog suda u Doboju broj 84 0 K 046250 17 KŽ od 30. januara 2018. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Doboju koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku poštujući prava iz člana 7.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Doboju da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Slobodan S. Bilić, advokat iz Dervente, podnio je 7. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 K 046250 17 Kž od 30. januara 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 K 046250 17 K od 15. novembra 2017. godine. Apelant je zatražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će se obustaviti izvršenje Presude Okružnog suda broj 84 0 K 046250 17 Kž od 18. avgusta 2017. godine i Rješenja Okružnog suda broj 84 0 K 046250 17 Kž od 30. januara 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 84 0 K 04625015 K od 4. oktobra 2016. godine apelant je proglašen krivim da je na način opisan u presudi počinio krivično djelo izazivanje opšte opasnosti iz člana 402. stav 7. u vezi sa st. 2. i 4. Krivičnog zakona (u daljnjem tekstu: KZ), te mu je sud izrekao uslovnu osudu i utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca s rokom provjeravanja od jedne godine.
6. Rješavajući po žalbi Tužilaštva i apelanta, Okružni sud je donio Presudu broj 84 0 K 046250 17 Kž od 18. avgusta 2017. godine kojom je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu, a žalbu Tužilaštva uvažio i prvostepenu presudu preinačio u pogledu odluke o krivičnoj sankciji tako što je apelanta za krivično djelo izazivanje opšte opasnosti iz člana 402. stav 7. u vezi sa st. 2. i 4. KZ proglasio krivim i uz primjenu odredbi čl. 38. tačka 1. i 39. stav 1. tačka 4. KZ osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, dok je u preostalom dijelu presuda ostala neizmijenjena.
7. Osnovni sud je donio Rješenje broj 84 0 K 04625017 Kv od 15. novembra 2017. godine kojim je odbio apelantov zahtjev za zamjenu kazne zatvora od šest mjeseci novčanom kaznom, na koju je osuđen pravosnažnom presudom.
8. Osnovni sud je ukazao na činjenicu da je 18. jula 2017. godine stupio na snagu novi Krivični zakonik Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Krivični zakonik) u kojem nije propisana mogućnost zamjene kazne zatvora novčanom kaznom, kako je bilo propisano odredbom člana 33. stav 2. ranije važećeg KZ, te nema pravnog temelja da se uvaži apelantov zahtjev od 3. oktobra 2017. godine.
9. Osnovni sud je naveo da činjenica da je apelant krivično djelo počinio 2014. godine, u vrijeme važenja ranijeg KZ, ne omogućuje primjenu odredbe člana 9. Krivičnog zakonika (o vremenskom važenju zakonodavstva) jer se ona ograničava na krivični postupak do pravomoćnosti presude. Kako je u konkretnom slučaju konačna presuda postala pravosnažna 18. avgusta 2017. godine, dakle mjesec dana nakon stupanja na snagu novog Krivičnog zakonika, a imajući u vidu da se radi o postupku izvršenja pravomoćno izrečene kazne zatvora, te kako Krivični zakonik ne propisuje mogućnost zamjene kazne zatvora za novčanu kaznu, to je, prema mišljenju Osnovnog suda, zahtjev neutemeljen.
10. Okružni sud je donio Rješenje broj 84 0 K 046250 17 Kž od 30. januara 2018. godine kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv rješenja od 15. novembra 2017. godine.
11. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, između ostalog, odlučujući o apelantovom zahtjevu pravilno ocijenio da je 18. jula 2017. godine stupio na pravnu snagu Krivični zakonik čijim odredbama nije propisana mogućnost zamjene kazne zatvora u novčanu kaznu, kako je to bilo propisano odredbama člana 33. stav 2. KZ. Dalje, Okružni sud je naveo da su stupanjem na snagu Krivičnog zakonika, u skladu s odredbama člana 415. tog zakona, prestale da važe odredbe Krivičnog zakona Republike Srpske, slijedom čega nije bilo osnova da se uvaži apelantov predmetni zahtjev, koji je podnio 15. septembra 2017. godine.
12. Okružni sud je naveo da se primjena odredaba člana 9. Krivičnog zakonika o vremenskom važenju krivičnog zakonodavstva ograničava na krivični postupak do pravosnažnosti presude, a u konkretnom slučaju se radi o postupku izvršenja pravosnažno izrečene kazne zatvora. Okružni sud je ukazao da činjenica da je apelant počinio krivično djelo 25. februara 2014. godine (vrijeme važenja KZ) ne omogućuje primjenu odredaba Krivičnog zakonika o vremenskom važenju krivičnog zakonodavstva iz razloga što se ta odredba ograničava na krivični postupak do pravosnažnosti presude. S obzirom na to da je konačna odluka postala pravosnažna 18. avgusta 2017. godine (mjesec dana nakon stupanja na snagu Krivičnog zakonika), Okružni sud je zaključio da nisu ispunjeni zakonski uslovi da se izrečena kazna zatvora zamijeni novčanom kaznom. IV.Apelacija
I. Navodi iz apelacije
13. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 7. Evropske konvencije (kažnjavanje samo na osnovu zakona). U suštini, navodi iz apelacije se odnose samo na navod da u konkretnom slučaju nije primijenjen blaži zakon, odnosno zakon koji je povoljniji za apelanta, te apelant upućuje na Evropsku konvenciju koja ima prioritet u odnosu na domaće zakone. II.Odgovor na apelaciju
14. U odgovorima na apelaciju, koje su dostavili Osnovni i Okružni sud te Okružno tužilaštvo, navodi se da se u konkretnom slučaju ne radi o „izricanju“ kazne apelantu, nego je u pitanju „institut“ zamjene kazne zatvora novčanom kaznom, te se apelantu ne „izriče“ nova kazna nego se „izvršava“ na jedan specifičan način. Dakle, radi se o postupku izvršenja pravosnažno izrečene kazne zatvora te se ne mogu primijeniti odredbe o vremenskom važenju krivičnog zakonodavstva (član 9. Krivičnog zakonika) jer se te odredbe ograničavaju na krivični postupak do pravosnažnosti presude (vidi Vrhovni sud RS broj 11 0 K 019691 17 KŽ od 30. oktobra 2017. godine). Stoga se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
15. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 63/17) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.
(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Ako je zakon izmijenjen za vrijeme izvršenja djela, primijeniće se zakon koji je bio na snazi kada je djelo dovršeno.
(2) Ako je poslije izvršenja krivičnog djela, a prije donošenja pravosnažne presude, jednom ili više puta izmijenjen zakon, primijeniće se zakon koji je najblaži za počinioca.
(3) Na učinioca krivičnog djela koje je propisano zakonom sa određenim vremenskim trajanjem, primijeniće se taj zakon bez obzira na to kada mu se sudi, osim ako tim zakonom nije drugačije određeno.
(4) Pravila važenja ovog zakonika iz st. 1, 2. i 3. ovog člana važe i u odnosu na dejstvo pravnih posljedica osude.
Član 415.
Stupanjem na snagu ovog zakonika prestaje da važi Krivični zakon Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske", br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 37/13).
16. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 37/13) u relevantnom dijelu glasi:
Izricanje kazne zatvora Član 33.
(1) Kazna zatvora se izriče na pune godine i mjesece, a do šest mjeseci na pune dane.
(2) Izrečena kazna zatvora koja ne prelazi šest mjeseci, može se na zahtjev osuđenog zamijeniti novčanom kaznom, shodno odredbi člana 36. st. 2. i 3. ovog zakona.
Ublažavanje kazne Član 38.
Sud može učiniocu odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili primijeniti blažu vrstu kazne:
1) kad zakon predviđa da se učinilac može blaže kazniti, 2) kad utvrdi da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.
Granice ublažavanja kazne Član 39.
(1) Kad postoje uslovi za ublažavanje kazne iz prethodnog člana ovog zakona, sud će ublažiti kaznu u ovim granicama:
1) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisan zatvor od deset ili više godina, kazna se može ublažiti do pet godina zatvora;
2) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisan zatvor od pet godina, kazna se može ublažiti do dvije godine zatvora;
3) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisan zatvor od tri godine, kazna se može ublažiti do šest mjeseci zatvora;
4) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisan zatvor ispod tri godine, kazna se može ublažiti do trideset dana zatvora, a može se umjesto zatvora izreći novčana kazna;
5) ako je za krivično djelo propisana novčana kazna sa naznačenjem posebne najmanje mjere, kazna se može ublažiti do pet dnevnih iznosa, a ako se izriče u određenom iznosu do 500 KM.
(2) Pri odlučivanju u kojoj će mjeri kaznu ublažiti prema pravilima iz stava 1. ovog člana, sud će posebno uzeti u obzir najmanju i najveću mjeru kazne propisane za krivično djelo.
Izazivanje opšte opasnosti Član 402.
(1) Ko požarom, poplavom, eksplozijom, otrovom ili otrovnim gasom, jonizirajućim ili radioaktivnim zračenjem, motornom silom, električnom ili drugom energijom, pucanjem iz vatrenog oružja ili kakvom drugom opšte opasnom radnjom ili opšte opasnim sredstvom, izazove opasnost za život ljudi ili za imovinu većeg obima, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana, kazniće se i službeno ili odgovorno lice koje ne postavi propisane uređaje za zaštitu od požara, eksplozije, poplave, otrova, otrovnih gasova ili jonizirajućih ili radioaktivnih zračenja, električne energije ili drugih opasnih sredstava, ili ove uređaje ne održava u ispravnom stanju, ili ih u slučaju potrebe ne stavi u dejstvo, ili uopšte ne postupa po propisima ili tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama, i time izazove opasnost za život ljudi i imovinu većeg obima.
(3) Ako su djela iz st. 1. i 2. izvršena na mjestu gde je okupljen veći broj ljudi, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina.
(4) Ako su djela iz st. 1. i 2. ovog člana učinjena nehatno, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.
(5) Ako su djela iz st. 1, 2. i 3. ovog člana učinjena iz mržnje, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina.
(6) Ako je usljed djela iz st. 1, 2, 3. i 4. ovog člana nastupila teška tjelesna povreda jednog ili više lica ili imovinska šteta velikih razmjera, učinilac će se kazniti za djelo iz st. 1. i 2. zatvorom od jedne do deset godina, za djelo iz stava 3. 1 Za potrebe ove odluke sačinjena je kompilirana verzija člana 39. Krivičnog zakona RS koja uključuje izmjene ovog člana objavljene u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 73/10 zatvorom od jedne do dvanaest godina, a za djelo iz stava 4. zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
(7) Ako je usljed djela iz st. 1, 2, 3. i 4. ovog člana nastupila smrt jednog ili više lica, učinilac će se kazniti za djela iz st. 1, 2. i 3. zatvorom od tri do petnaest godina, a za djelo iz stava 4. zatvorom od jedne do osam godina.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Okružnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje donijeto je 30. januara 2018. godine, a apelacija je podnesena 7. marta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 7. Evropske konvencije. U suštini, apelant ukazuje da je na njega primijenjen nepovoljniji zakon, te će Ustavni sud ispitati apelantove navode samo u odnosu na član 7. Evropske konvencije.
2 Za potrebe ove odluke sačinjena je kompilirana verzija člana 402. Krivičnog zakona RS koja uključuje izmjene ovog člana objavljene u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 73/10
22. Član 7. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći strožija kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.
2. Ovaj član ne utječe na ishod suđenja i kažnjavanje bilo koje osobe za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjenja smatralo krivičnim djelom prema općim pravnim načelima koja priznaju civilizirani narodi.
23. Prije razmatranja konkretnog predmeta Ustavni sud upućuje na praksu Evropskog suda, pogotovo na noviju praksu u predmetu Del Rio Prada protiv Španije (Evropski sud, predstavka broj 42750/09, od 21. oktobra 2013. godine – za potrebe ove odluke korišten prevod na crnogorski jezik, objavljen na stranici Evropskog suda), u kojoj je Evropski sud rezimirao dosadašnju praksu i garancije koje pruža član 7. Tako je Evropski sud naveo sljedeće:
Garancija iz člana 7, koja je suštinski element vladavine prava, zauzima istaknuto mjesto u sistemu zaštite po Konvenciji, kako je istaknuto činjenicom da od nje nije moguća derogacija po članu 15 čak ni u vremenu rata ili drugih javnih vanrednih situacija koje ugrožavaju život nacije. Ona treba da se tumači i primjenjuje, kako slijedi iz njenog cilja i svrhe, na takav način da obezbijedi djelotvorne zaštitne mehanizme protiv proizvoljnog krivičnog gonjenja, osuđujućih presuda i kažnjavanja (v. S.W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva i C.R. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 22. novembar 1995. godine, stav 34, Serija A br. 335-B, odnosno stav 32, Serija A br. 335-C, i presudu u predmetu Kafkaris, citiranu ranije u tekstu ove presude, stav 137).
Član 7 Konvencije nije ograničen na zabranu retrospektivne primjene krivičnog prava na štetu optuženog (u vezi sa retrospektivnom primjenom kazne, v. presude u predmetima Welch protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 9. februar 1995. godine, stav 36, Serija A br. 307 A; Jamil protiv Francuske, 8 June 1995, stav 35, Serija A br. 317 B; Ecer i Zeyrek protiv Turske, br. 29295/95 i 29363/95, stav 36, ECHR 2001 II; i Mihai Toma protiv Rumunije, br. 1051/06, stavovi 26-31, 24. januar 2012. godine). On takođe obuhvata, uopštenije gledano, princip da samo zakonom može da definiše krivično djelo i propiše kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege) (v. Kokkinakis protiv Grčke, 25. maj 1993. godine, stav 52, Serija A br. 260-A). Iako zabranjuje naročito proširivanje obima postojećih krivičnih djela na ponašanja koja ranije nisu bila krivična djela, on takođe predviđa princip da krivično pravo ne smije da se tumači široko na štetu okrivljenoga, na primjer analogijom (v. presude u predmetu Coëme i drugi protiv Belgije, br. 32492/96, 32547/96, 32548/96, 33209/96 i 33210/96, stav 145, ECHR 2000-VII; kao primjer primjene kazne analogijom, v. presudu u predmetu Başkaya i Okçuoğlu protiv Turske [GC], br. 23536/94 i 24408/94, stavovi 42 43,
ECHR 1999 IV).
Slijedi da krivična djela i relevantne kazne moraju jasno da se definišu zakonom. Taj uslov je ispunjen kada pojedinac može da zna iz formulacije relevantne odredbe, ako je potrebno uz tumačenje suda i nakon dobijanja odgovarajućeg pravnog savjeta, koja činjenja i nečinjenja ga čine krivično odgovornim i koju kaznu može da dobije zbog toga (v. presudu u predmetu Cantoni protiv Francuske, 15. novembar 1996. godine, stav 29, Izvještaji presudama i odlukama 1996 V, i presudu u predmetu Kafkaris, citiranu ranije u tekstu ove presude, stav 140).
Sud stoga mora da potvrdi da su u vrijeme kada je okrivljeno lice izvršilo radnje koje su dovele do toga da je ono krivično gonjeno i osuđeno na snazi bile zakonske odredbe koje su tu radnju proglašavale kažnjivom i da kažnjavanje o kome je odlučeno nije prevazilazilo granicu određenu tom odredbom (v. presudu u predmetu Coëme i drugi, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 145, i Achour protiv Francuske [GC], br. 67335/01, stav 43, ECHR 2006 IV).
Koncept "kazne" i njenog obima Koncept "kazne" u članu 7 stav 1 Konvencije jeste, kao i pojam "građanskih prava i obaveza" i "krivične optužbe" u članu 6 stav 1, autonomni koncept Konvencije. Da bi zaštita po članu 7 bila djelotvorna, Sud mora da ima slobodu da ide dalje od onoga što je na površini i da ocijeni sam za sebe da li neka konkretna mjera po svojoj suštini čini "kaznu" u smislu ove odredbe (v. presudu u predmetu Welch, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 27, i u predmetu Jamil, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 30).
Formulacija člana 7 stav 1, druga rečenica, ukazuje na to da je početna pozicija u svakoj ocjeni postojanja kazne pitanje da li je neka mjera o kojoj je riječ izrečena nakon osuđujuće presude za "krivično djelo". Drugi faktori koji se mogu uzeti u obzir kao relevantni u vezi sa tim su priroda i cilj mjere; njena karakterizacija po domaćem pravu; procedure uključene u donošenje i implementiranje mjere i njena težina (v. presude u predmetima Welch, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 28; Jamil, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 31; Kafkaris, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 142; i M. v.
Germany, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 120). Težina mjere nije odlučujuća sama po sebi, pošto mnogo nekrivičnih mjera preventivne prirode mogu da imaju značajan uticaj na lica na koja se odnose (v. presude u predmetima Welch, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 32, i Van der Velden protiv Holandije (dec.), br. 29514/05, ECHR 2006 XV).
I Komisija i Sud u svojoj sudskoj praksi napravili su razliku između mjere koja predstavlja suštinu "kazne" i mjere koja se odnosi na "izvršenje" ili "sprovođenje" "kazne". Kao posljedica toga, tamo gdje se priroda i cilj mjere odnose na skraćenje izrečene kazne ili na promjenu u režimu za ranije oslobađanje, to ne čini dio "kazne" u smislu člana 7 (v. između ostalog, presude u predmetima Hogben, citirano ranije u tekstu ove presude; Hosein, citirano ranije u tekstu ove presude; L.-G.R. protiv Švedske, br. 27032/95, Odluka Komisije od 15. januara 1997. godine; Grava, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 51; Uttley, citirano ranije u tekstu ove presude; Kafkaris, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 142; Monne protiv Francuske (dec.), br. 39420/06, 1. april 2008. godine; M. protiv Njemačke, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 121; i Giza protiv Poljske (dec.), br. 1997/11, stav 31, 23. oktobar 2012. godine). U predmetu Uttley, na primjer, Sud je našao da promjene koje su napravljene u pravilima o ranijem oslobađanju nakon što je podnosilac predstavke osuđen nisu bile "primijenjene" na njega, već su bile dio opšteg režima koji se primjenjuje na sve zatvorenike, i daleko od toga da su bile kaznene prirode; priroda i cilj te "mjere" bili su da se dozvoli ranije oslobađanje, tako da se nisu mogle smatrati "teškima" same po sebi. Sud je shodno tome našao da primjena novog režima za ranije oslobađanje na podnosioca predstavke nije bila dio "kazne" koja je njemu izrečena.
U predmetu Kafkaris, gdje su promjene u zatvorskim propisima lišile zatvorenike koji služe doživotne zatvorske kazne - uključujući i podnosioca predstavke - prava na skraćenje izrečene kazne, Sud smatra da su se promjene odnosile na izvršenje izrečene kazne, a ne na kaznu koja je izrečena podnosiocu predstavke, a koja je ostala doživotna kazna zatvora. Sud je objasnio da, iako su promjene u zatvorskim propisima i u uslovima oslobađanja mogle da dovedu do toga da zatvorska kazna podnosioca predstavke bude teža, te promjene nisu se mogle tumačiti kao da mu se uvodi strožija kazna od one koju mu je izrekao sud. U vezi sa tim Sud je ponovio da pitanja koja se odnose na politike oslobađanja, način njihovog sprovođenja i razloge koji su u njihovom osnovu ulaze u ovlašćenje Strana ugovornica Konvencije koje treba da utvrde svoju politiku u krivičnoj oblasti (v. presudu u predmetu Achour, citiranu ranije u tekstu ove presude, stav 44, i u predmetu Kafkaris, citiranu ranije u tekstu ove presude, stav 151).
Međutim, Sud takođe prepoznaje da u praksi razlika između mjere koja predstavlja "kaznu" i mjere koja se odnosi na "izvršenje" ili "sprovođenje" "kazne" ne može uvijek da bude potpuno jasna (v. presude u predmetima Kafkaris, citirana ranije u tekstu ove presude, stav 142; Gurguchiani, citirana ranije u tekstu ove presude, stav 31; i M. protiv Njemačke, citirana ranije u tekstu ove presude, stav 121). U predmetu Kafkaris Sud je prihvatio da je način na koji su Zatvorski propisi koji su se odnosili na izvršenje izrečene kazne bili shvaćeni i primijenjeni na doživotnu kaznu zatvora koju je služio podnosilac predstavke prevazilazio samo izvršenje kazne. Iako je prvostepeni sud izrekao podnosiocu predstavke doživotnu zatvorsku kaznu, Zatvorski propisi obrazložili su da je to zapravo značilo kaznu od dvadeset godina zatvora, na koju su zatvorske vlasti mogle da primjenjuju skraćenja izrečene kazne. Sud je smatrao da "razlika između obima doživotne zatvorske kazne i načina njenog izvršenja stoga nije direktno očigledna” (stav 148).
U presudi u predmetu Gurguchiani Sud je smatrao da zamjena izrečene zatvorske kazne - dok se ona služi - protjerivanjem i desetogodišnjom zabranom ulaska u zemlju predstavlja kaznu upravo kao što je ona koja je izrečena podnosiocu predstavke kada je bio osuđen.
U predmetu M. protiv Njemačke Sud je smatrao da produženje preventivnog lišenja slobode podnosioca predstavke od strane sudova koji su zaduženi za izvršenje izrečenih kazni, po zakonu koji je donesen nakon što je podnosilac predstavke počinio krivično djelo, predstavlja dodatnu izrečenu kaznu koja mu je retrospektivno određena.
Sud želi da naglasi da termin "izrečen" koji se koristi u drugoj rečenici ne može da se tumači kao da iz područja djelovanja člana 7 stav 1 isključuje sve mjere koje su uvedene nakon izricanja kazne. Sud ponavlja da u vezi sa tim od ključnog značaja jeste da se Konvencija tumači i primjenjuje na način koji čini prava po konvenciji praktičnima i djelotvornima, a ne teoretskima i iluzornima (v. presudu u predmetu Hirsi Jamaa i drugi protiv Italije [GC], br. 27765/09, stav 175, ECHR 2012, i Scoppola (no. 2), citirana ranije u ovoj presudi, stav 104). S obzirom na navedeno, Sud ne isključuje mogućnost da mjere koje su preduzeli zakonodavni, upravni organi ili sudovi nakon što je izrečena konačna kazna ili dok se ta kazna služila, mogu da dovedu do ponovnog definisanja ili modifikovanja područja kazne koju je izrekao prvostepeni sud. Kada se tako nešto dogodi, Sud smatra da mjere o kojima je riječ treba da uđu u područje zabrane retroaktivne primjene kazni koja se garantuje članom 7 stav 1 in fine Konvencije. Ukoliko bi bilo drugačije, države bi imale slobodu - izmjenom i dopunom zakona ili ponovnim tumačenjem utvrđenih propisa, na primjer - da usvoje mjere koje retroaktivno ponovo definišu područje djelovanja izrečene kazne, na štetu osuđenog lica, kada on nije mogao da zamisli da će se to dogoditi u vrijeme kada je počinjeno krivično djelo ili izrečena kazna. U takvim uslovima član 7 stav 1 ne bi imao nikakav koristan efekat za osuđena lica čiji bi se obim izrečene kazne promijenio ex post facto na njihovu štetu. Sud ističe da takve promjene moramo razlikovati od promjena koje su napravljene u načinu izvršenja izrečene kazne, koje ne ulaze u područje djelovanja člana 7 stav 1 in fine.
Da bi se utvrdilo da li se neka mjera koja je preduzeta tokom izvršenja izrečene kazne odnosi samo na način izvršenja izrečene kazne ili, upravo suprotno, utiče na njen obim, Sud mora da ispita u svakom pojedinačnom slučaju što izrečena kazna zapravo nosi sa sobom po domaćem pravu koje je na snazi u relevantno vrijeme ili, drugim riječima, koja je njena suštinska priroda. Pri tome Sud mora uzeti u obzir domaće pravo u cjelini i način na koji se ono primjenjivalo u predmetno vrijeme (v. presudu u predmetu Kafkaris, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 145).
24. Slijedeći navedene stavove Evropskog suda, a u vezi sa navodima apelacije, Ustavni sud primjećuje da je predmet konkretne apelacije činjenica da apelant ne može zamijeniti izrečenu kaznu zatvora novčanom kaznom, a za što je postojala mogućnost u vrijeme ranije važećeg zakona (KZ), kada je počinjeno djelo, te smatra da je primijenjen zakon koji je za njega nepovoljniji. S druge strane, redovni sud je naveo da se odredba o vremenskom važenju zakona (iz člana 9. Krivičnog zakonika) odnosi na period do pravosnažnosti presude, kao i da je u konkretnom slučaju riječ o izvršenju već izrečene zatvorske kazne.
25. U vezi s navedenim, Ustavni sud najprije mora da primijeti da, prema praksi Evropskog suda, sama činjenica da je presuda postala pravosnažna nije od ključnog značaja za primjenu člana
7. Evropske konvencije. Naime, Evropski sud je utvrdio da termin „izrečen“ (koji se odnosi na kaznu-izrečena kazna) ne može da se tumači tako da iz područja djelovanja člana 7. Evropske konvencije isključuje sve mjere koje su uvedene nakon izricanja kazne, a što je upravo ono što se pokreće predmetnom apelacijom. Naime, nakon što je apelantu izrečena kazna (za krivično djelo za koje mu se sudilo po odredbama ranije važećeg KZ) apelant je podnio zahtjev da se zatvorska kazna zamijeni novčanom kaznom. Stoga je ključno pitanje, koje Ustavni sud treba ispitati u predmetnom slučaju, da li se radi o izvršenju pravosnažno izrečene kazne zatvora, što ne bi potpadalo u okvir zaštite člana 7. Evropske konvencije (kako je naveo sud odbijajući apelantov zahtjev) ili se radi o mjeri koja utiče na „sami obim kazne“, a što već ulazi u okvir zaštite člana 7. Evropske konvencije.
26. Ustavni sud ponovo upućuje na posljednje paragrafe citirane presude Evropskog suda. Naime, Evropski sud nije isključio mogućnost da mjere koje preduzimaju zakonodavni i drugi nadležni organi ili sudovi nakon izricanja konačne kazne ili dok se ona još služi mogu da dovedu do ponovnog definisanja ili modifikovanja same kazne koju je izrekao prvostepeni sud. Kada se to dogodi, takve mjere treba da uđu u područje zabrane retroaktivne primjene kazni koje je zagarantovano članom 7. Evropske konvencije. U suprotnom, države bi imale slobodu da retroaktivno ponovno definišu „područje djelovanja izrečene kazne“ na štetu osuđenog lica, odnosno da promjene obim izrečene kazne na štetu osuđenog lica. Evropski sud je ukazao da, da bi se utvrdilo da li se neka mjera koja je preduzeta tokom izvršenja izrečene kazne odnosi samo na način izvršenja izrečene kazne ili, upravo suprotno, utiče na njen obim, mora se ispitati u svakom pojedinačnom slučaju što izrečena kazna zapravo nosi sa sobom po domaćem pravu koje je na snazi u relevantno vrijeme ili koja je njena suštinska priroda, uzimajući u obzir domaće pravo u cjelini i na način na koji se primjenjivalo u relevantno vrijeme.
27. U konkretnom slučaju apelant je pravosnažnom presudom osuđen na šest mjeseci zatvora po ranije važećem KZ. Ustavni sud primjećuje da je KZ u članu 33. stav 2. (Izricanje kazne zatvora) propisivao da se izrečena kazna zatvora koja ne prelazi šest mjeseci može na zahtjev osuđenog lica zamijeniti novčanom kaznom. Pri tome, da bi došlo do primjene navedenog člana, odnosno zamjene potrebno je bilo ispuniti nekoliko uslova, prije svega utvrđen je (u Republici Srpskoj) zakonski limit od šest mjeseci koji ne smije preći pravosnažno izrečena kazna zatvora. Dalje, potreban je zahtjev osuđenog lica, ali ono što je ključno potrebno jeste odluka suda o navedenom zahtjevu. Stoga, moglo bi se reći da je ranije važeći zakon propisivao mogućnost da osuđeno lice, pod određenim uslovima, dobije „drugačiju kaznu“ od one koju je redovni sud pravosnažno izrekao. Navedeno, po mišljenju Ustavnog suda, predstavlja „modifikaciju kazne“ jer pod zakonom propisanom uslovima i nakon odluke suda o zahtjevu osuđenom licu se izriče novčana kazna – što je u svojoj suštini i vrsti sasvim drugačije od kazne zatvora koja mu je prethodno bila izrečena. Dakle, lice koje je bilo osuđeno na zatvorsku kaznu do šest mjeseci moglo je da očekuje da umjesto kazne zatvora dobije novčanu kaznu.
28. Ustavni sud se u svojoj odluci broj AP 2809/12 (vidi odluka o dopustivosti i meritumu od 24. maja 2013. godine, dostupna na www.ustavnisuud.ba) veoma detaljno bavio pitanjem primjene ove odredbe koja je postojala (i još uvijek postoji u ostalim krivičnim zakonima na teritoriji Bosne i Hercegovine), te je utvrdio povredu u navedenom predmetu zaključivši da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine zbog nepreciznosti norme i neujednačenog načina primjene ove odredbe koje dovode do različitih odluka suda po zahtjevima osuđenih lica. U navedenom predmetu Ustavni sud je, između ostalog, istakao: „Dakle, pošto relevantne odredbe koje regulišu pitanje zamjene kazne zatvora novčanom kaznom, zbog svoje nepreciznosti, ostavljaju mogućnost da ih redovni sudovi različito tumače, Ustavni sud smatra da takve odredbe nisu formulisane na način koji bi zadovoljio princip vladavine prava, odnosno princip pravne sigurnosti kao njegovog osnovnog elementa. Prema tome, primjena spornih odredaba u praksi dovodi do pravne nesigurnosti osuđenika koji ispunjavaju propisane uslove u ostvarivanju tog zakonom predviđenog prava. Upravo zbog navedenog, te okolnosti da predmetna odredba u gotovo identičnom tekstu egzistira kako u Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine i krivičnim zakonima entiteta tako i u Krivičnom zakonu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra neophodnim ovu odluku dostaviti nadležnim organima na svim nivoima vlasti radi preduzimanja aktivnosti iz okvira njihove nadležnosti, kako bi se sporne odredbe kojima je regulirano pitanje zamjene kazne zatvora novčanom kaznom precizirale, prije svega, u jezičkom smislu, te kako bi se na taj način otklonila različita tumačenja nadležnih sudova prilikom njihove primjene, a kako to proizlazi iz obrazloženja ove odluke“.
29. Vraćajući se opet na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud napominje da nije u njegovoj nadležnosti da se bavi pitanjem kako bi redovni sud, da je odlučivao po ranije važećem KZ, odlučio o apelantovom zahtjevu da mu se kazna zatvora zamijeni novčanom kaznom. Ono što Ustavni sud želi da istakne, a što je po njegovom mišljenju ključno u ovom predmetu, jeste da je ranije važeći KZ, prema čijim odredbama je apelant pravosnažno osuđen, davao mogućnost apelantu da mu se izrečena kazna, koja ne prelazi šest mjeseci, zamijeni novčanom kaznom. Naime, u dijelu odluke koji se odnosi na činjenično stanje navedeno je da je apelant proglašen krivim zbog počinjenog krivičnog djela izazivanje opšte opasnosti iz člana 402. stav 7. u vezi sa st. 2. i 4. istog člana ranije važećeg KZ. Za navedeno djelo apelantu je, primjenom instituta o ublažavanju kazne iz čl. 38. i 39. ranije važećeg KZ, izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. Stoga se može reći da je apelant, prema odredbama člana 33. ranije važećeg KZ, ispunjavao zakonom propisane uslove za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom jer mu je bila izrečena zatvorska kazna od šest mjeseci. U vrijeme kada je predmetno krivično djelo počinjeno pa sve do stupanja na snagu Krivičnog zakonika apelant je, kao i svako drugo lice koje je osuđeno na kaznu zatvora do šest mjeseci, mogao tražiti zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom. Po mišljenju Ustavnog suda, takav zahtjev apelanta ili bilo kog drugog osuđenog lica za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom ne bi se mogao smatrati „izvršenjem kazne zatvora“. Naime, kazna zatvora se izvršava upućivanjem u nadležnu ustanovu, na osnovu uputnog akta, odnosno javljanjem na izdržavanje nadležnoj ustanovi. Izvršenje kazne zatvora, kao i ostalih kazni, regulisano je odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, dok je ovdje riječ o Krivičnom zakonu u materijalnom smislu. Član 33. stav 2. ranije važećeg KZ propisivao je - ne izvršenje kazne zatvora - već jednu novu mogućnost da kazna zatvora „postane“ novčana kazna, ukoliko su ispunjeni zakonom propisani uslovi u pogledu visine zatvorske kazne, te nakon odluke suda o zahtjevu osuđenog lica. Dakle, član 33. stav 2. ranije važećeg KZ propisivao je jedan poseban institut (zamjena kazne zatvora novčanom kaznom) koji sada ne predviđa novi Krivični zakonik. To je dalje podrazumijevalo uplatu novčanog iznosa osuđenog lica koji je redovni sud utvrdio (utvrđivanje visine novčane kazne takođe je moglo biti „sporno“, što je Ustavni sud razmatrao u svojoj dosadašnjoj praksi, vidi AP 3230/17 i AP 4568/16, dostupne na www.ustavnisud.ba), te se tek uplatom utvrđenog novčanog iznosa kazna (i) „izvršava“. U protivnom, sud bi donio odluku da se izvrši kazna zatvora ili kao treća mogućnost, ukoliko osuđeno lice plati novčanu kaznu djelimično, kazna zatvora bi se određivala srazmjerno iznosu koji nije plaćen, što podrazumijeva opet novu odluku suda o „visini kazne zatvora“. Prema tome, nikako se ne može govoriti da član 33. stav 2. ranije važećeg KZ propisuje izvršenje kazne zatvora, već se radi o (pod zakonom propisanim okolnostima nakon odluke suda o zahtjevu osuđenog lica) novom, drugačijem obliku „kazne“ koja pogađa pravosnažno osuđeno lice. Radi se o „institutu zamjene kazne“, koju je poznavao ranije važeći KZ, koji je svim licima koji su ispunjavali zakonom propisan uslov davao mogućnost da traže drugačiju kaznu od izrečene kazne zatvora, koja je za njih blaža – novčanu kaznu. U konkretnom slučaju, apelant je pokušao koristiti navedeni institut (a prethodno je objašnjeno da je i ispunjavao zakonom propisane uslove jer je bio osuđen na kaznu zatvora od šest mjeseci) i podnio zahtjev za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom, ali je njegov zahtjev odbijen jer novi Krivični zakonik više ne propisuje navedeni pravni institut.
30. Stoga, nepostojanje navedenog instituta u Krivičnom zakoniku koji je sada na snazi, kojim se ukida mogućnost koja je do tada postajala u zakonu – da osuđeno lice može zamijeniti jednu kaznu drugom i to u njenoj suštini, predstavlja upravo mjeru kojom se modifikuje sama kazna (izrečena kazna zatvora do šest mjeseci), a ne mjeru kojom se ona izvršava.
31. Dakle, bez obzira na činjenicu da je pravosnažna presuda apelantu izrečena mjesec dana nakon što je stupio na snagu sada važeći Krivični zakonik, apelant je pravosnažno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci po odredbama ranije važećeg KZ, što mu je u skladu sa odredbama ranije važećeg KZ davalo mogućnost da navedenu kaznu zatvora zamijeni novčanom kaznom. S obzirom na to da sada važeći Krivični zakonik isključuje takvu mogućnost, nesporno je da novi važeći zakon utiče na lica kojima je izrečena kazna zatvora koja ne prelazi period od šest mjeseci (u Republici Srpskoj), konkretno na apelanta, te se ne radi o izvršenju kazne, već o mjeri koja utiče na samu „kaznu“, odnosno apelantovu nemogućnost da kaznu zatvora zamijeni blažom i po njega očito povoljnijom novčanom kaznom.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je primjenom odredbi Krivičnog zakonika povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 7. Evropske konvencije.
33. Ustavni sud smatra da je radi zaštite apelantovih ustavnih prava dovoljno ukinuti Rješenje Okružnog suda broj 84 0 K 046250 17 Kž od 30. januara 2018. godine i predmet vratiti ovom sudu na ponovno odlučivanje u skladu sa garancijama iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo ustavno pravo iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije jer je u konkretnom slučaju primjena Krivičnog zakonika, kojim je odbijen apelantov zahtjev za zamjenu kazne zatvora (koja mu je izrečena za krivično djelo po ranije važećem KZ) novčanom kaznom, bila na apelantovu štetu, te je uticala na samu „kaznu“, a ne na njeno izvršenje.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman