Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-996/16 (R. Z.)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopuni Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-996/16
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP 996/16, rješavajući apelaciju Razije Zukić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija koju je podnijela Razija Zukić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 019190 15 Rev od 14. decembra 2015. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantici Raziji Zukić isplati iznos od 750,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Razije Zukić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 019190 15 Rev od 14. decembra 2015.
godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 019190 13 Rsž od 13. oktobra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 019190 10 Rs od 22. aprila 2013. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Razija Zukić (u daljem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnijela je 7. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka koji je prije podnošenja apelacije okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 019190 15 Rev od 14. decembra 2015. godine, kao i protiv navedene presude Vrhovnog suda (u odbijajućem dijelu presude), protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 019190 13 Rsž od 13. oktobra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 019190 10 Rs od 22. aprila 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općinskog pravobranilaštva Općine Živinice zatraženo je 12. decembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 18. decembra 2017. godine, Kantonalni sud i Općinsko pravobranilaštvo Općine Živinice 20. decembra 2017. godine, a Općinski sud 3. januara 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelantica je posredstvom opunomoćenika 5. aprila 2010. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv tužene Općine Živinice radi isplate duga iz radnog odnosa, vrijednost spora 3.650,00 KM. Apelantica je navela da je zaposlena kod tužene na neodređeno vrijeme i da joj je tužena do 31. decembra 2007. godine obračun i isplatu plaće vršila u skladu sa relevantnim odredbama zakona i u skladu sa Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Međutim, nakon 1. januara 2008. godine obračun i isplata plaće su vršeni suprotno navedenim aktima zbog čega je apelantici plaća umanjena. Navodi da je načelnik Općine Živinice, suprotno zakonskim propisima, 27. marta 2009. godine donio Odluku o primjeni Odluke o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata na platne razrede državnih službenika i namještenika organa uprave Općine Živinice, čijom primjenom je apelantici obračunavana i isplaćivana još niža plaća od one koja joj po odredbama Granskog kolektivnog ugovora pripada. Ističe da joj ni regres nije isplaćen u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH.
6. Općinski sud je apelanticin predmet zaveo i vodio kao predmet broj 33 0 Rs 019190 10 Rs. Pripremno ročište je Općinski sud održao 2. aprila 2012. godine. Iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud Presudom broj 33 0 Rs 019190 10 Rs od 22. aprila 2013. godine apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila isplatu razlike plaće za period od 1. januara 2008. do 31. marta 2010. godine u iznosu od 5.484,53 KM, razliku regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2009. godinu u iznosu od 395,00 KM, razliku naknade toplog obroka za period od 1. jula 2009. do 31. marta 2010. godine u iznosu od 1.228,25 KM, kao i uplatu doprinosa za PIO za period od 1. januara 2008. do 31. marta 2010. godine sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka u cijelosti odbio kao neosnovan. U obrazloženju navedene presude Općinski sud je naveo da je odluku u predmetnom postupku donio u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju FBiH („Službene novine FBiH“ br. 54/05, 62/08, u daljem tekstu: OKU).
7. Protiv navedene presude Općinskog suda apelantica je podnijela žalbu i predmet je 6. juna 2013. godine dostavljen Kantonalnom sudu radi postupanja u drugom stepenu.
8. Odlučujući u žalbenom postupku Kantonalni sud je donio Presudu broj 33 0 Rs 019190 13 Rsž od 13. oktobra 2014. godine, kojom je apelanticina žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Odbijen je i apelanticin zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje žalbe. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku.
9. Protiv navedene drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju i cio spis je 30. januara 2015. godine dostavljen Vrhovnom sudu radi postupanja u revizionom postupku. Vrhovni sud je Presudom broj 33 0 Rs 019190 15 Rev od 14. decembra 2015. godine reviziju djelimično usvojio, obje nižestepene presude preinačio u pogledu zahtjeva za isplatu razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora na način da se tuženoj nalaže da apelantici isplati razliku naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2009. godinu u iznosu od 395,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2010. godine pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. U preostalom dijelu revizija je odbijena i odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
10. Obrazlažući svoju odluku Vrhovni sud je, najprije, podsjetio da prema članu 237. stav 2. ZPP revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM, a u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi navedeni iznos, ali da je taj sud reviziju dopustio jer je ocijenio da bi odlučivanje o njoj bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pozivajući se na član 237. stav 3. ZPP.
11. Vrhovni sud je, zatim, istakao da je nesporna činjenica da je apelantica u utuženom periodu bila zaposlenica tužene, te da joj tužena isplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa nije vršila primjenom odredaba Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH („Službene novine FBiH“ br. 23/00, 50/00 i 97/13, u daljnjem tekstu: GKU). Zatim, istaknuto je da je apelantica tužbom i tokom postupka tražila da se tužena obaveže na isplatu razlike plaće i naknade za ishranu primjenom odredaba GKU, dok je isplatu razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora tražila primjenom Pravilnika o plaćama i drugim ličnim primanjima tužene.
12. Vrhovni sud je obrazložio da je u toj fazi postupka sporno da li tuženu obavezuju odredbe GKU, odnosno da li apelantica razliku plaće i naknade toplog obroka može tražiti po odredbama GKU i da li joj pripada pravo na isplatu naknade regresa za korištenje godišnjeg odmora primjenom odredaba navedenog pravilnika tužene. Nadalje, kako je kod nesporne činjenice da je tužena svojim Pravilnikom o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu Općine Živinice od 19. decembra 2002. godine, između ostalog, uredila i pitanje naknade za poboljšanje korištenja godišnjeg odmora (regres) na način da je članom 36. propisala da službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u FBiH za prethodna tri mjeseca prije donošenja Odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije, pogrešan je zaključak nižestepenih sudova da apelantici ne pripada naknada za korištenje godišnjeg odmora, dovodeći u međusobnu vezu odredbu člana 36. Pravilnika tužene sa odredbom člana 19. sada važećeg OKU. Zatim, navedeno je da je apelantica podneskom od 9. augusta 2012. godine svoje potraživanje u vidu isplate razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora zasnovala na odredbama Pravilnika tužene, a ne na odredbama sada važećeg OKU, a odredba člana 36. Pravilnika tužene ni na koji načine ne upućuje na bilo koju odredbu sada važećeg OKU, pa ni u dijelu prava zaposlenika na isplatu naknade za regres. Stoga bi se uvjetovanje isplate naknade regresa sa finansijskim poslovanjem tužene u prethodnoj godini moglo dovesti u vezu jedino da je to pitanje bilo uređeno odgovarajućom odredbom Pravilnika tužene, a nesporno je da pitanje prava na isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora nije bilo uvjetovano finansijskim poslovanjem tužene. S obzirom na to da je, prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, tužena primjenom odredaba važećeg Pravilnika tužene apelantici na ime naknade regresa za korištenje godišnjeg odmora isplatila manji iznos od 395,00 KM, nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelanticin zahtjev za isplatu razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora, pa je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP odlučeno kao u stavu prvom izreke presude, obrazložio je Vrhovni sud.
13. U odnosu na dio presude u kojem je ustanovio da je revizija neosnovana, Vrhovni sud je obrazložio da su nižestepeni sudovi u obrazloženju svojih odluka (prvostepeni sud na str. 6, 7. i 8. a drugostepeni sud na str. 3. i 4) dali pravilne razloge za odbijanje zahtjeva za isplatu razlike plaće, razlike naknade za ishranu, te uplate doprinosa za PIO, te da su ta obrazloženja u tom dijelu u cijelosti prihvatljiva i za Vrhovni sud bez potrebe da se ona ponavljaju u odluci o reviziji.
14. Vrhovni sud je istakao da ostali revizijski navodi nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari (član 231. u vezi sa članom 253. ZPP), pa da ih taj sud kao takve nije posebno ni obrazlagao, te da je primjenom člana 397. stav 2. u vezi sa članom 386. stav 2. ZPP odlučio o troškovima cijelog postupka na način da je odredio da svaka parnična stranka podmiruje svoje troškove.
15. Iz stanja spisa proizlazi da je predmetni parnični postupak okončan pet godina i osam mjeseci nakon podnošenja tužbe.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantica smatra da je, zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka i osporenih odluka redovnih sudova, došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U predmetnoj apelaciji je navela tok predmetnog postupka, navedenog u činjeničnom dijelu odluke, zbog čije dužine potražuje naknadu nematerijalne štete, kao i troškove za sastavljanje apelacije, a u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine. Apelantica predlaže da Ustavni sud ukine osporenu odluku Vrhovnog suda u odbijajućem dijelu, kao i presude Kantonalnog i Općinskog suda i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovni postupak.
b) Odgovori na apelaciju
17. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo tok predmetnog postupka, navedenog u činjeničnom dijelu odluke, ističući da tokom postupka nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se u apelaciji poziva, da je odluka donesena u razumnom roku iako je tokom postupka promijenjen postupajući sudija, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. U odgovoru na apelaciju Općinsko pravobranilaštvo Općine Živinice je navelo tok predmetnog postupka navedenog u činjeničnom dijelu odluke.
19. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo tok predmetnog postupka, navedenog u činjeničnom dijelu odluke. Ističe da su apelanticini navodi istaknuti u apelaciji neosnovani zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo tok predmetnog postupka, navedenog u činjeničnom dijelu odluke, ističući da je revizioni postupak okončan i da sud nije povrijedio apelanticina prava na koja se u apelaciji poziva.
V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
22. U Zakonu o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 38/05, 22/06, 63/10, 7/13 i 52/14) relevantne odredbe glase:
Član 31.
Dužnosti predsjednika suda Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudijskom upravom. [...] VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost apelacije u odnosu na osporene odluke, tj. Presudu Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 019190 15 Rev od 14. decembra 2015. godine, Presudu Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 019190 13 Rsž od 13. oktobra 2014. godine i Presudu Općinskog suda broj 33 0 Rs 019190 10 Rs od 22. aprila 2013. godine
25. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1)U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
26. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku konačna odluka Presuda Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 019190 15 Rev od 14. decembra 2015. godine, kojom je djelimično usvojena apelanticina revizija na način detaljno naveden u dispozitivu presude. Iz stanja spisa proizlazi da je apelantica navedenu presudu Vrhovnog suda zaprimila 15. februara 2016. godine, a predmetnu apelaciju je Ustavnom sudu podnijela 7. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, zbog čega je apelacija, u smislu odredaba člana 18. stav (1), blagovremena.
27. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
28. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica poziva u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
29. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kom smislu bila proizvoljna. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 455/15 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
30. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi u apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se poziva, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
31. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost apelacije u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka
32. U konkretnom slučaju apelantica predmetnom apelacijom ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu odredaba člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji postupak je prije podnošenja predmetne apelacije okončan navedenom presudom Vrhovnog suda. Iz stanja spisa proizlazi da je apelantica navedenu presudu Vrhovnog suda zaprimila 15. februara 2016. godine, a predmetnu apelaciju je Ustavnom sudu podnijela 7. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, zbog čega je apelacija u smislu odredaba člana 18. stav (1) blagovremena.
33. Konačno, apelacija u tom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija, u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka, nije dopustiva.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti VII.Meritum
35. Nakon što je utvrđeno da je jedan dio navoda iz apelacije nedopušten zbog toga što je očigledno prima facie neosnovan, Ustavni sud će ispitati samo dio navoda kojim apelantica ističe da je, zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka, došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a)Pravo na suđenje u razumnom roku Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] Period koji se uzima u obzir
36. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 5. aprila 2010. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 14. decembra 2015. godine, kada je Vrhovni sud, odlučujući u revizionom postupku, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, period koji je trajao pet godina i osam mjeseci. Analiza razumnosti trajanja postupka
37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
38. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u vezi sa potraživanjem iz radnog odnosa, koji je po zakonu hitne prirode. S obzirom na činjenice i dostavljene materijalne dokaze, Ustavni sud zapaža da se ne radi o naročito složenom postupku.
39. Ocjenjujući apelanticino ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelantica svojim postupcima nije utjecala na dužinu trajanja predmetnog postupka, koji je za nju od većeg značaja, jer su se u predmetnom postupku utvrđivala njena eventualna prava iz radnog odnosa.
40. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u predmetnom postupku imao periode veće pasivnosti, da je pripremno ročišta održao dvije godine nakon podnošenja tužbe (2. aprila 2012. godine), a prvostepenu odluku je donio tri godine nakon podnošenja tužbe, zanemarujući činjenicu da je u pitanju radni spor koji je po zakonu hitne prirode, a u odgovoru na apelaciju nije ponudio opravdane razloge za neblagovremeno postupanje u predmetnom postupku.
41. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža određenu pasivnost i tog suda u preduzimanju procesnih radnji, jer je drugostepenu presudu donio jednu godinu i četiri mjeseca nakon dostavljanja predmeta na postupanje, zanemarujući činjenicu da je u pitanju radni spor koji po zakonu zahtijeva hitnost u postupanju, a u odgovoru na apelaciju ni Kantonalni sud nije ponudio opravdanje za neblagovremeno postupanje u predmetnom postupku.
42. Ocjenjujući ponašanje Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u revizionom postupku donio odluku 11 mjeseci nakon što mu je predmet dostavljen na postupanje, a u odgovoru na apelaciju nije ponudio opravdanje za dužinu trajanja predmetnog postupka pred tim sudom.
43. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku, koji je trajao pet godina i osam mjeseci (iako je okončan, te iako su u njemu donesene presude na tri instance), ipak, došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je dužina postupka u predmetu koji po zakonu zahtijeva hitnost u postupanju bila pretjerana i nije zadovoljila zahtjeve „suđenja u razumnom roku“ za šta Općinski sud, koji je u odlučujućoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka, nije ponudio razumno opravdanje, a to nisu učinili ni Kantonalni ni Vrhovni sud.
44. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda prava na suđenje u «razumnom roku» kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b)Pitanje naknade nematerijalne štete
45. Apelantica je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, zatražila naknadu nematerijalne štete. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
46. S tim u vezi, s obzirom na to da se u apelanticinom predmetu radi o postupku koji je po zakonu hitan, a, s druge strane, da je postupak vođen na tri instance i da je okončan, Ustavni sud smatra pravičnim naložiti da se apelantici isplati iznos od 750,00 KM, koji je dužna da plati Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
47. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
48. Apelantica je zatražila i naknadu troškova za sastavljanje apelacije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, koji padaju na teret apelanata.
Ostali navodi
49. Apelantica navodi da joj je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno i pravo na imovinu i pravo na zabranu diskriminacije. Imajući u vidu utvrđenje u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati je li u ovom predmetu, također, došlo i do povrede prava na imovinu iz člana II/3.
k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanticinog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je predmetni parnični postupak, koji je hitne prirode, trajao pet godina i osam mjeseci, čijoj dužini je u odlučujućoj mjeri doprinijela pasivnost Općinskog suda, koji u odgovoru na apelaciju nije ponudio opravdane razloge za neblagovremeno postupanje u predmetnom postupku.
51. Na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 72. stav (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman