Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-502/16 (B. J., Z. J., V. D., D. G., D. K., U. P. i G. P.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Otkaz
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-502/16

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 502/16, rješavajući apelaciju Borke Jokić i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Borke Jokić, Zorana Jokića, Veseljka Dumanovića, Dragana Gatarića, Dušana Kovačevića, Uglješe Petrovića i Gojka Petrovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 Rs 031994 15 Rsž od 12. novembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Borka Jokić, Zoran Jokić, Veseljko Dumanović, Dragan Gatarić, Dušan Kovačević, Uglješa Petrović i Gojko Petrović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 1. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 Rs 031994 15 Rsž od 12. novembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i „Dva bora 2000“ d.o.o. Zableće – Ribnik (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 1. februara i 30. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Učesnici u postupku dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 8. februara do 9. aprila 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanata radi zaštite prava iz radnog odnosa protiv tuženog, Osnovni sud je donio Presudu broj 75 0 Rs 031994 13 Rs od 6. februara 2015. godine kojom je usvojio (pojedinačne) tužbene zahtjeve apelanata i poništio rješenja tuženog kojim je apelantima utvrđen prestanak radnog odnosa sa danom 31. decembar 2012. godine zbog smanjenog obima posla, a apelanti proglašeni tehnološkim viškom. Izrekom navedene presude je naloženo tuženom da apelante vrati na rad i rasporedi ih na radna mjesta koja su odgovarajuća njihovoj školskoj spremi i sposobnostima i da im isplati plate zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa za period od 1. januara 2013. godine do 30. septembra 2014. godine i ostale novčane naknade proizašle iz radnog odnosa, u pojedinačnim iznosima za svakog od apelanata, kako je pobliže navedeno u izreci presude.

6. U obrazloženju presude su prije svega istaknuti navodi iz tužbe iz kojih proizlazi sljedeće: da su svi apelanti bili radnici tuženog, da im je zbog smanjenja obima posla prestao radni odnos sa 31. decembrom 2012. godine, da im do momenta prestanka ugovora o radu tuženi nije ispunio obaveze iz radnog odnosa i da je donošenje odluka o otkazu ugovora o radu za sve apelante u suprotnosti sa odredbama čl. 138 i 139 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Osnovni sud je zatim naveo da je među strankama u postupku bio sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva te s tim u vezi da li su nezakonita sva rješenja o prestanku radnog odnosa apelantima, te da li je tuženi u obavezi vratiti apelante na posao i u radni odnos. U vezi s tim su provedeni dokazi koje su predložile parnične stranke, ocijenjeni pojedinačno i u vezi s ostalim izvedenim dokazima, te je tužbeni zahtjev usvojen (pojedinačno za sve apelante) na osnovu odredbi čl. 130, 138 i 139 ZOR-a u vezi sa članom 90 ZOR-a i relevantnih odredbi Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti šumarstva. U tom kontekstu, Osnovni sud je naveo sadržaj relevantnih odredaba ZOR-a, između ostalog član 118 ZOR-a, kojima je određeno šta predstavlja povredu iz radnog odnosa i na koji način poslodavac, konkretno tuženi, zbog smanjenja obima posla i drugih ekonomskih, tehnoloških i socijalnih razloga može otkazati ugovore o radu. Imajući u vidu da iz iskaza svih saslušanih apelanata u svojstvu parničnih stranaka proizlazi da tuženi kao poslodavac nije uradio propisane radnje prilikom donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, odnosno da su svi apelanti za otkaz saznali dobijanjem rješenja o otkazu, Osnovni sud je zaključio da tuženi prilikom donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelantima nije ispoštovao odredbu člana 139 ZOR-a, što navedena rješenja čini nezakonitim. U tom smislu je istaknuto da tuženi prilikom donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelantima nije konsultovao savjet radnika niti sindikat koji predstavlja najmanje 10% zaposlenih radnika o svojoj namjeri da u periodu od naredna tri mjeseca otkaže ugovor o radu za najmanje 10% od ukupnog broja zaposlenih, ali ne manje od pet radnika, te da s ciljem sprovođenja tih konsultacija u pismenoj formi, a najkasnije 30 dana prije otkazivanja ugovora o radu, obavijesti savjet radnika odnosno sindikat o razlozima za prestanak rada, broju i kvalifikacijama radnika kojima treba da prestane radni odnos, mjerama kojima bi se moglo izbjeći otkazivanje ugovora o radu, te mjerama kojima bi se omogućilo zapošljavanje radnika kod drugih poslodavaca. Navedene obaveze su utvrđene odredbama čl. 138 i 139 ZOR-a, kao obaveze poslodavca koji zapošljava više od 15 radnika, a koji u periodu od tri naredna mjeseca ima namjeru da zbog smanjenog obima posla otkaže ugovor o radu najmanje 10% od ukupnog broja zaposlenih, ali ne manje od pet radnika. Budući da tuženi nije postupio na opisani način, Osnovni sud je tužbeni zahtjev usvojio i rješenja o otkazu poništio kao nezakonita.

7. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je donio Presudu broj 75 0 Rs 031994 15 Rsž od 12. novembra 2015. godine kojom je žalba djelomično usvojena i prvostepena presuda preinačena na način da su poništena kao nezakonita rješenja tuženog od 31. decembra 2012. godine u dijelu kojim je utvrđeno da apelantima (svim apelantima pojedinačno) radni odnos prestaje 31. decembra 2012. godine na način što je utvrđeno da je apelantima po navedenim rješenjima (brojevi i datumi za sve apelante navedeni u izreci presude) radni odnos kod tuženog prestao 1. februara 2013. godine pa je tuženom naloženo da svim apelantima pojedinačno isplati naknadu plata za period od 1. januara do 31. januara 2013. godine u pojedinačno navedenim iznosima sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. februara 2013. godine do isplate i na dosuđene naknade plata uplati obavezne doprinose socijalnog osiguranja, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev za poništenje navedenih rješenja, zahtjev za vraćanje na rad i isplatu plata zbog nezakonitog otkaza.

8. Ispitujući žalbene prigovore tuženog u smislu odredbe člana 221 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Okružni sud je, ocjenjujući ih djelomično osnovanim, ponovio činjenice utvrđene u prvostepenom postupku i odlučenje tog suda kojim je tužbenom zahtjevu udovoljeno, te je naveo da je pobijana presuda u tom dijelu zasnovana na pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog prava, čl. 138 i 139 ZOR-a, te povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 7, 123 stav 1 i 126 ZPP. Navedenim odredbama parničnog postupka, kako je obrazloženo, propisana su pravila koja utvrđuju dužnost parničnih stranaka da iznesu činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima te činjenice utvrđuju, te da dokažu činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve. Na apelantima je stoga bila procesna dužnost da dokažu da tuženi zapošljava više od 15 radnika, da je kod tuženog organizovan savjet radnika odnosno da postoji organizovan sindikat koji predstavlja najmanje 10% zaposlenih. Budući da apelanti radi dokazivanja tih činjenica nisu izvodili niti su predlagali odgovarajuće dokaze, ocijenjeno je da je prvostepenom presudom iz tih razloga pogrešno primijenjena odredba člana 126 ZPP, te odredbe čl. 138 i 139 ZOR-a kada su rješenja o prestanku radnog odnosa tužilaca u cijelosti poništena kao nezakonita zbog izostanka konsultacije poslodavca sa savjetom, odnosno sindikatom zaposlenih radnika. Osim toga, kako je dalje navedeno, apelanti nisu dokazali ni tvrdnje da je tuženi mogao izbjeći otkazivanje ugovora o radu za sve ili za pojedine apelante njihovim raspoređivanjem na druga odgovarajuća radna mjesta u smislu člana 126 stav 2 ZOR-a, kao ni tvrdnje da je tuženi u periodu od godinu dana od prestanka radnog odnosa zaposlio nove radnike sa istim stručnim kvalifikacijama koje su imali i apelanti, a da im prije nije ponudio zaposlenje u smislu člana 140 ZOR-a. Osim toga, Okružni sud je naveo da apelanti nisu izveli odgovarajuće dokaze u pogledu tvrdnji da za prestanak radnog odnosa nisu postojali valjani razlozi u vidu smanjenog obima poslovanja, osim svojih izjava datih u svojstvu parničnih stranaka, dok je nasuprot tome tuženi pročitao izvještaje o finansijskom položaju na dan 31. decembar 2012. godine koji potvrđuju navode o smanjenju ukupne aktive na taj dan na iznos od 1.250.057,00 KM sa iznosa od 1.577.572,00 KM na dan 31. decembar 2011. godine, što ukazuje na postojanje razloga za otkaz ugovora o radu od poslodavca, kako su propisani članom 126 stav 1 tačka 2 ZOR-a. Osporena rješenja, kako je zaključio Okružni sud, u smislu postojanja razloga za otkaz ugovora o radu iz člana 126 stav 1 tačka 2 te čl. 138 i 139 ZOR-a nisu nezakonita, a apelanti nisu dokazali da je tuženi postupio protivno odredbi člana 140 istog zakona.

9. S druge strane, Okružni sud je ocijenio da ta rješenja jesu nezakonita u dijelu kojim je apelantima utvrđen prestanak radnog odnosa iz razloga propisanih članom 126 stav 1 tačka 2 ZOR-a sa danom 31. decembar 2012. godine, dakle bez otkaznog roka, jer prema odredbi člana 135 istog zakona otkazni rok ne može biti kraći od 30 kalendarskih dana ako otkaz ugovora o radu daje poslodavac. Način, računanje i trajanje otkaznog roka utvrđeno je Opštim kolektivnim ugovorom i Posebnim kolektivnim ugovorom za zaposlene u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira Republike Srpske, zbog čega je tuženom naloženo da apelantima isplati naknadu plata za vrijeme otkaznog roka od 1. do 31. januara 2013. godine u iznosima koji su u skladu sa obračunom plata sadržanim u nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka. Budući da je navedenom presudom utvrđeno da rješenja o prestanku ugovora o radu u preostalom dijelu nisu nezakonita, prvostepena presuda je preinačena i odbijen zahtjev da se ta rješenja ponište u cijelosti kao nezakonita, zahtjev za vraćanje na rad kod tuženog, isplatu naknade plata zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa nakon isteka vremena otkaznog roka utvrđenog navedenom presudom, te zahtjev za isplatu naknade regresa za 2013. godinu uz zahtjeve za uplatu obaveznih doprinosa socijalnog osiguranja po osnovu radnog odnosa za navedena potraživanja apelanata.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelacijom se ukazuje da su sva rješenja na osnovu kojih su im otkazani ugovori o radu nezakonita i da su donesena suprotno odredbama iz čl. 138 i 139 ZOR-a. U vezi s tim, apelanti smatraju da je osporena presuda Okružnog suda nezakonita jer je donesena pogrešnom i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava. U tom smislu su konkretizirali da je drugostepeni sud, suprotno procesnim odredbama, zauzeo stav da su trebali dokazivati činjenice tuženog kao poslodavca, konkretno da zapošljava više od 15 radnika, da je organizovan savjet radnika, da je tuženi zaposlio druge radnike. Smatraju da je takav pristup Okružnog suda proizvoljan i pogrešan jer su u postupku dokazivali da im je radni odnos prestao nezakonito. U vezi s tim, ukazuju na pogrešnu ocjenu dokaza u kontekstu njihovih izjava koje su dali u svojstvu parničnih stranaka, a koje je prvostepeni sud u cijelosti prihvatio kao istinite. S tog aspekta napominju da im je suprotno odredbi člana 128 stav 3 ZOR-a nametnut neprimjeren teret dokazivanja i onih činjenica koje je tuženi trebao dokazati te u tom pravcu ukazuju na nedostatak obrazloženja odlučnih činjenica. Osim toga, osporenom odlukom je, kako tvrde, povrijeđeno pravo na imovinu jer su uskraćeni u pravu da ostvaruju zaradu koju su iz radnog odnosa osnovano očekivali.

b) Odgovor na apelaciju

11. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju sve apelacione prigovore ocijenio neosnovanim iz razloga koje je navedeni sud dao u osporenoj presudi.

12. Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je u svojoj presudi dao razloge zbog čega je odlučio na način naveden u presudi tog suda uz ocjenu da su apelacioni navodi neosnovani.

13. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da su apelacioni prigovori neosnovani predloživši da se apelacija odbaci kao nedopuštena odnosno odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07 – prečišćeni tekst), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 126.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:

[…] 2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, Otkaz ugovora o radu u slučajevima iz tačaka 2. i 3. stava 1. ovog člana poslodavac može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao.

Član 135.

Kod prestanka radnog odnosa, radnik ima pravo na otkazni rok, osim ako mu prestaje radni odnos u slučajevima iz člana 126. stav 1. tačka 1. i 4. ovog zakona. Otkazni rok ne može biti kraći od 15 kalendarskih dana ako otkaz ugovora o radu daje radnik, niti kraći od 30 kalendarskih dana ako otkaz ugovora o radu daje poslodavac. Otkazni rok počinje teći od dana uručenja otkaza radniku, odnosno poslodavcu.

Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu bliže se uređuju slučajevi i uslovi za otkazni rok, trajanje otkaznog roka i druga pitanja u vezi sa pravima i obavezama radnika i poslodavca za vrijeme otkaznog roka.

Ako otkaz ugovora o radu daje poslodavac, aktima iz stava 2. ovog člana određuje se duži otkazni rok za radnike sa dužim radnim stažom.

Član 138.

Poslodavac koji zapošljava više od 15 radnika, a koji u periodu od tri naredna mjeseca ima namjeru da, zbog smanjenja obima posla i drugih ekonomskih, tehnoloških i organizacionih razloga, otkaže ugovor o radu najmanje 10% od ukupnog broja zaposlenih, ali ne manje od pet radnika, dužan je da se o tome konsultuje sa savjetom radnika, ili, ako kod poslodavca nije uspostavljen savjet radnika, sa sindikatima koji predstavljaju najmanje 10% zaposlenih radnika. Član 139.

U cilju sprovođenja konsultacija u smislu člana 138. ovog zakona, poslodavac je dužan da u pismenoj formi, najkasnije na 30 dana prije namjeravanog otkazivanja ugovora o radu radnicima, obavijesti savjet radnika, odnosno sindikat, o sledećem:

- razlozima za prestanak rada radnika,

- broju i kvalifikacijama radnika kojima treba da prestane radni odnos,

- mjerama kojima bi se moglo izbjeći otkazivanje ugovora o radu svim ili određenom broju radnika (putem raspoređivanja određenog broja radnika na druga radna mjesta, prekvalifikacije, skraćivanja radnog vremena i dr.),

- mjerama kojima bi se omogućilo zapošljavanje radnika kod drugih poslodavaca. Član 140.

Ako poslodavac u roku od jedne godine od dana prestanka radnog odnosa radnika u smislu člana 138. ovog zakona namjerava da zaposli određeni broj radnika sa istim stručnim kvalifikacijama koje imaju radnici kojima je prestao radni odnos, dužan je da, prije zasnivanja radnog odnosa sa drugim licima, ponudi zaposlenje radnicima kojima je otkazan ugovor o radu.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 75 0 Rs 031994 15 Rsž od 12. novembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su putem svog punomoćnika primili 15. decembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 1. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelanti pobijaju presudu Okružnog suda smatrajući da je tom presudom povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

21. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

22. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

23. Suštinski, navodi apelacije se svode na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava u pogledu principa o teretu dokazivanja, te u vezi s tim apelanti ukazuju da je osporena presuda donesena kao rezultat proizvoljnosti Okružnog suda.

24. U vezi s kršenjem prava na pravično suđenje s aspekta apelacionih prigovora, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

25. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05). Osim toga, član 6 Evropske konvencije ne zahtijeva od redovnih sudova da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (navedeno korespondira odredbi člana 8 ZPP), ali zahtijeva ocjenu svih dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, kao i brižljivo izvođenje zaključka u pogledu (ne)dokazanosti određenih činjenica (član 123 ZPP), po principu slobodne ocjene dokaza.

26. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da se navodi apelacije odnose na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava u vezi s tumačenjem principa o teretu dokazivanja. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova tužbenog zahtjeva, prije svega ponovio nesporne činjenice, a zatim činjenice koje su utvrđene u prvostepenom postupku, te zaključio da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog prava, konkretno čl. 138 i 139 ZOR, te povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 7, 123 stav 1 i 126 ZPP. U tom smislu je u obrazloženju presude jasno navedeno da su citiranim odredbama parničnog postupka propisana pravila koja utvrđuju dužnost parničnih stranaka da iznesu činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima te činjenice utvrđuju, te da je stoga na apelantima bila procesna dužnost da dokažu da tuženi zapošljava više od 15 radnika, da je kod tuženog organizovan savjet radnika odnosno da postoji organizovan sindikat koji predstavlja najmanje 10% zaposlenih. S obzirom na to da apelanti radi dokazivanja tih činjenica nisu izvodili niti su predlagali dokaze, ocijenjeno je da je prvostepenom presudom iz tih razloga pogrešno primijenjena odredba člana 126 ZPP, te odredbe čl. 138 i 139 ZOR-a kada su rješenja o prestanku radnog odnosa tužilaca u cijelosti poništena kao nezakonita zbog izostanka konsultacije poslodavca sa savjetom, odnosno sindikatom zaposlenih radnika. Osim toga, kako je dalje navedeno, apelanti nisu dokazali ni tvrdnje da je tuženi mogao izbjeći otkazivanje ugovora o radu za sve ili za pojedine apelante njihovim raspoređivanjem na druga odgovarajuća radna mjesta u smislu člana 126 stav 2 ZOR-a, kao ni tvrdnje da je tuženi u periodu od godinu dana od prestanka radnog odnosa zaposlio nove radnike sa istim stručnim kvalifikacijama koje su imali i apelanti, a da im prije nije ponudio zaposlenje u smislu člana 140 ZOR-a. Takođe je Okružni sud naveo da apelanti nisu izveli odgovarajuće dokaze u pogledu tvrdnji da za prestanak radnog odnosa nisu postojali valjani razlozi u vidu smanjenog obima poslovanja, osim svojih izjava datih u svojstvu parničnih stranaka, dok je nasuprot tome tuženi pročitao izvještaje o finansijskom položaju na dan 31. decembar 2012. godine koji potvrđuju navode o smanjenju ukupne aktive, što ukazuje na postojanje razloga za otkaz ugovora o radu od poslodavca, kako su propisani članom 126 stav 1 tačka 2 ZOR-a. Osporena rješenja, kako je zaključio Okružni sud, u smislu postojanja razloga za otkaz ugovora o radu iz člana 126 stav 1 tačka 2 te čl. 138 i 139 ZOR-a nisu nezakonita, a apelanti nisu dokazali da je tuženi postupio protivno odredbi člana 140 istog zakona.

27. Ustavni sud u vezi s navedenim zapaža da je Okružni sud detaljno obrazložio primjenu pravila o teretu dokazivanja, te apelacioni navodi o tome ni na koji način ne dovode u pitanje pravičnost konkretnog postupka, budući da apelanti, kako je već rečeno, i ne tvrde da im je bilo onemogućeno da predlažu i izvode dokaze, već svoje tvrdnje zasnivaju isključivo na svom shvatanju toga šta je trebalo dokazivati i razlozima zbog kojih svoje tvrdnje nisu uspjeli dokazati. Međutim, ta činjenica se ne može na bilo koji način staviti na teret Okružnom sudu, niti u osporenoj odluci postoji bilo šta što bi ukazivalo na proizvoljnost kod ocjene dokaza i utvrđivanja činjenica ili kod primjene materijalnog i procesnog prava.

28. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

29. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava u suštini zasnivaju na identičnim navodima koji su istaknuti u okviru prava na pravično suđenje. S obzirom na to da je u prethodnim tačkama ove odluke dato detaljno obrazloženje, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata u pogledu navodnog kršenja prava na imovinu neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi sa pravom na pravično suđenje.

VIII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.

31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su navodi o povredi prava na imovinu identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

32. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-502/16 (B. J., Z. J., V. D., D. G., D. K., U… | Sudska praksa | Aktio